DeaDline Knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti Brate!

DeaDline Knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti Brate!

Brate!
Zivotinja jedan! ziv sam, i to kako. Sutra cu dobiti visa za Irak, idem u Bagdad oko prvi
februar. Hoces ti ici? Sranje, ja sam dobio noge od moj novine. Oni ce smanjati troskovi,
i osam mjesta (djakarta, afrika, juzna amerika, delhi, budimpesta etc, etc) nece biti vise
od september. Kurac. izgubijem odjednom 40 posto od moj place. Jebi ga, bit ce nesto
novo. Hajde, dolazi u Irak, bi ce dosta rock’and’roll tamo!!!! ciao brate, Bosna do Bagdad,
Sai Baba za predsjednik!
Pozdravi Dasha
Harald
Brate moj!
sutra idem autom do bagdad. Ne seri i dolazi tamo. Necu umriti sam!!!! Moj satelitski
telefon je: 00 873 763 41 81 49 hajde, cuvaj se!
Harald
PS: ako sjalim tebe neki poruka ili zovem iz iraku, nemoj mi pisati natrag nesto idiotski,
zbog samo mogu saliti preko email adressa Iracki vlada. Ako ti pises Sadam je kurac, ja
sam mrtav!!! Stvarno!!!
Don Roberto,
za spavanje ides u Flowerland hotel u Bagdad, blizu hotel Al Hamra. 40 dollar po
dan, imas stan u hotel sa tri sobe. super je. Internet ima tamo takodjer. Sa taksiom ides
na mediacentar, taksi za cjeli dan je oko 30 dollar. U sobe imas svoj telefon sa direktno
veze do hrvatska i sve zemalja (osim israel, naravno). Tel Hotel Flowerland: 00 964 1 776
2603. Cuvaj se brate, i kako ces dobiti vizum? Tesko je, stvarno tesko! Hajde, vidimo se
u bagdad, jebimo Sinbad u dupe!!!
Vozdra,
Harald
Bolan,
opet sam u new delhi. pffff, super ovdje, u krevet sa sasom!!!! Picke nema u irak, ali
za tebe, uvijek nekoliko. Slusaj, ti si moj heroj: jedina novinar ko je jebao Pakistanke!!!!
Slusaj, bio sam najvece vrijeme u Baghdad. Moras se registrirati na press centar vlada
Deadline Knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti
RV-Deadline_KB.indd 7
7
16.6.2009 14:26:06
tamo. Skup je. 125 dollar po dan, 50 dollar za minder i 100 dollar kad koristis svoj satelitski telefon. Ima internet u bagdad, ali puno stranice (yahoo, hotmail etc) su zabranjen.
Za svaki intervjew ili putovanje van baghdad moras dobiti odobrenje od press centar.
Sranje, ali tako se radi. Ne brini se da baghdad nema nista, hrana, voda struje, benzin,
restaurant, kino, sve je tamo, sve radi. nosi dosta para (dollari), ne radi ni jedan kartica.
nadam se da cu dobiti opet viza. Kad imam novo, idem samo u irak kad inspektori odlazi,
to je vjerovatno znak da rat ce biti brzo. brate, cuvaj seeeeeee!!!
Harald
Brate to je superrrrr!!!!
I ja cu dobiti moj visa u utorak (sam posalio pasos u Berlin, samo cekam do pasos opet
dolazi ovdje u delhi). Ja cu cekati dok pocne. izgleda da rat bice brzo. Necu vise cekati u
bagdad bez boom-boom. Kad stvarno izgleda da ce biti napad (mozda za 14 dana, mozda
za mjesec dana) idem. Viza samo vazi deset dana, ponekad dobies vise dana, ali puno
puta moras odlaziti. Hajde matuf, pozdravi Dasha i vidimo se u pakao!!!!
Harald
8
RV-Deadline_KB.indd 8
Robert Valdec
16.6.2009 14:26:06
Gusti, masni, crni dim kuljao je iz bezbrojnih
vatri stvarajući do neba visok zid…
Gusti, masni, crni dim kuljao je iz bezbrojnih vatri stvarajući do neba visok zid. Dimna
zavjesa zamračila je grad na Tigrisu i, premda je bilo podne, pustinjsko se sunce nije
probijalo do nas. Još su prošlog tjedna, dan prije nego što će Amerikanci početi s raketiranjem, Iračani uokolo grada zapalili vatre od sirove nafte i starih automobilskih
guma, naivno misleći kako će time spriječiti pogotke raketa koje su već nekoliko noći
kirurški precizno pogađale svoje odavno ucrtane ciljeve. Navođenim tomahawcima dim
nije smetao, ništa im nije smetalo. Neke su mete bile davno prije označene, one pak na
koje se markeri nisu mogli postaviti pogađane su s nešto manjom, ali sasvim dovoljnom
preciznošću. Markere su, znao sam, postavljali mjesecima ranije specijalci, američki, engleski, izraelski koji su se predstavljali kao novinari, TV snimatelji, humanitarci, liječnici
bez granica, UN-ovi promatrači…
No rakete koje su nepogrešivo pronalazile zgrade ministarstava i palače iračkih
ministara, kršile su sve zidove. Grad su odavno napustile sve važnije iračke vođe, netragom su nestale grupe “ljudskih štitova” koji su tjednima prije napada hrabro najavljivali
kako će se vezati uz naftne rafinerije, a dan prije nego li će prvi projektili zatutnjati po
gradu otišla je i većina kolega novinara. To bombardiranje bilo je zapravo najbolji dio
moje bagdadske pustolovine. Tako smo barem pijano zaključili jedne večeri čekajući da
tomahawci stignu – jer pičke su otišle, ostala je samo prava škvadra.
Bagdad je gorio, Amerikanci i Englezi već su ulazili u njegova predgrađa, ostalo je
tek nekoliko slobodnih izlaza iz grada. Kroz jedan od njih izlazio sam i ja. Ne svojevoljno.
Nakon uhićenja u hotelu Palestine, maltretiranja uspaničenih brkatih tipova iz Sadamovih tajnih službi, šamaranja i cipelarenja i kušanja onog specifičnog okusa koji
pištoljska cijev ostavlja u ustima, mješavine okusa čelika i ulja za podmazivanje cijevi
– odlučili su me deportirati.
Iza velikog američkog terenca u koji sam bio strpan na zadnje sjedište – naprijed su
sjedili vozač i čuvar, obojica naoružani i tankih živaca – sve vrijeme je vozio još jedan
auto, kao osigurač, pokušam li bijeg, pretpostavljao sam. Pokraj jednog zapaljenog
smetlišta koje je teško zaudaralo i iz kojeg se nevjerojatno dimilo, moj vozač je iznenada
zaustavio auto. Nešto je na arapskom porazgovarao s onim iz drugog auta, taj se vratio
u auto i – otišao. Nije mi se sviđalo to stajanje pokraj zapaljenog smetlišta automobilskih
guma i još koječega. To je idealno mjesto za rješavanje leša. Tko će naći leš, moj leš, moj
izgoreni leš, na zapaljenom smetlištu, negdje u Bagdadu, koji rakete pretvaraju u isto
takvo zapaljeno smetlište? Sjedio sam i čekao, ništa nisam mogao. Polokao sam puno
vode prije puta – to su mi dopustili – pa mi se pripišalo. Ako će me već ovdje ubiti, barem
Deadline Knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti
RV-Deadline_KB.indd 9
9
16.6.2009 14:26:06
da ne umrem upišan. Pitao sam mogu li se vani olakšati. Pogledao me, učinilo mi se da
se osmjehnuo – pa da, olakšavam mu posao – i mahnuo kalašnjikovom da izađem van.
Držao me je na nišanu, a ja sam se držao za kurac i pišao u pijesak prljav od pepela i
karcinogenog dima koji se dizao svuda uokolo, leđima okrenut svojim čuvarima. Pišao
sam i čekao da dođe metak. Trnci su mi se penjali i spuštali leđima, hladni trnci od
dupeta prema gore i od vrata prema dolje, susrećući se u nekoj zamišljenoj sredini, na
mjestu gdje bi trebalo, odmah nakon praska, uletjeti zrno. Prvo će mi smrviti kičmu, pa
deformiravši se na kostima započeti svoj luđački ples po utrobi komadajući unutrašnje
organe, krvne žile, mišiće… Loša perspektiva.
“Barem ima 7.62, a ne 5.56. Kažu da radi manje sranja po tijelu”, razmišljao sam. Kao
da je to uopće bilo važno. Jer, bez obzira na kalibar, kad on povuče obarač, ja odoh.
Unatoč svemu tome, pišao sam. Lilo je iz mene kao iz probušenog žlijeba. Premda
još nisam bio probušen.
“U pičku materinu, sada ću umrijeti, jebeni će Mustafa samo pritisnuti okidač i sve
će biti gotovo za tren. A umjesto da molim, da preklinjem za život, ja pišam! Ali jebi ga,
piša mi se.”
Znao sam da ću osjetiti samo prvi metak i da ne bi smjelo boljeti. Još u autu vidio
sam po onoj zlokobnoj, mesingano svjetlucavoj točkici na doljnjem dijelu okvira da
je Mustafin izlizani kalašnjikov pun, a po položaju regulatora vatre da je podešen na
pojedinačnu paljbu. Dakle jedan. Možda, odmah potom, još jedan. Možda i treći. Ali
nakon tog prvog to više neće biti važno… Je li metak, moj metak, već u cijevi, nisam
znao. Zato sam bio još nervozniji iščekujući pucanj. Razmatrao sam i mogućnost bijega.
Zapravo, već sam ga davno razmotrio. Šanse su bile nikakve. Prvo, ako mu je metak u
cijevi, sprašit će mi ga u leđa istog trena čim napravim nagliji pokret. Ako nije, ako mora
repetirati, imam sekundu-dvije da se bacim iza hrpetine smeća. I što onda?
“Možda ipak nije toliki idiot da šeće s otkočenom strojnicom i metkom u cijevi? Ili je?”
Odagnao sam misli o bijegu.
Za to vrijeme moj je čuvar i egzekutor, gospodar mog života i smrti, stajao naslonjen na džip s AK-47 u rukama i pjevušio nekakvu arapsku habibi, habibi pjesmicu koja
je svirala u autu. Ja sam i dalje pišao dok su mi kroz glavu prolijetala sjećanja na priče
o bliskim susretima sa smrću. Nekima je kroz misli u trenu kada su osjetili poljubac
smrti protjecao cijeli život, kao na filmu, neki su pričali kako su proživljavali samo neke
segmente iz života i to one najljepše – djetinjstvo, igru s djecom, Božiće, rođendane…
Legionar, kojem se pri prvom skoku iznad Korzike padobran nije odmah otvorio,
ispričao mi je kako je u tih nekoliko sekundi, dok se užad fijučući raspetljavala, proživio
sve jebačine u svom životu. Od prve do zadnje, svaku posebno.
“A bilo ih je… i zamisli, sve to u samo nekoliko sekundi… i što je najbolje, kada se
padobran konačno otvorio, sve je nestalo. Čak mi je bilo… nekako žao. Kasnije, kad
sam doskočio, skupio padobran i krenuo prema kamionu, shvatio sam da sam svršio.
Zamisli! U samo nekoliko sekundi ponovo sam izjebao sve one žene s kojima sam bio. I
svršio!” – pričao mi je jedne hladne večeri na Igmanu. Kasnije sam čuo da je poginuo u
nekakvoj bezveznoj barskoj tučnjavi u predgrađu Varne. Legionar, Bugarin, nakon što
je odslužio svojih krvavih petnaest legionarskih godina vratio se u svoju Bugarsku, s
dobrom penzijom i za tamošnje prilike velikom ušteđevinom. Nije uspio potrošiti ni prvu
10
RV-Deadline_KB.indd 10
Robert Valdec
16.6.2009 14:26:06
mirovinu. Nekakav Ciganin, pijan i lud, nožem mu je izmesario jetru i on je izdahnuo na
prljavom podu smrdljive birtije u raspadnutom predgrađu usrane Varne.
“Tko zna, možda je, umirući, ponovo opalio one ženske… barem nešto…” bila mi je
prva pomisao kada sam nekoliko godina nakon našeg susreta čuo za njegovu zlosretnu
sudbinu.
“Barem je svršio. A ja ću umrijeti – pišajući! Metak će mi prebiti kralježnicu, raskomadati jetru, bubrege, slezenu… Past ću, s kurcem u ruci i zabiti lice u ovaj prljavi, sada još
i zapišani, pustinjski pijesak. Iz usta, iz nosa će mi u taj pijesak prokuljati krvava pjena.
Krv će liptati iz izlaznih rana na prsima natapajući ga. Mustafa će se vjerojatno približiti
na korak, pa mi za svaki slučaj ispaliti još jedan metak u potiljak. Kontrolni hitac. Ali to
ionako više neću osjetiti… Ili hoću?” prolazilo mi je kroz glavu. Trnci su i dalje sačinjavali višetraki autoput na mojim leđima. Ali, metak nije stizao. U daljini se čula tutnjava
protuzračnih topova koji su nasumice tukli po nebu. Nebu na kojem danju ionako nije
bilo američkih aviona.
“Jebem ti i Irak i Bagdad i Sadama i Busha i Bin Ladena…, kud me je vrag ovdje na­
jebo”, proklinjao sam u sebi sudbinu koja me dovela u ovu vukojebinu, kraj ove hrpetine
prljavog pijeska koji sam i dalje zapišavao. Kao da sam se podsvjesno bojao prestati, kao
da će mi, kad ga napokon otresem, pospremim i zakopčam šlic Mustafa spizditi metak
u leđa. Pišao sam, i odjednom pomislio, čim prestanem pišati – ubit će me. Ali ne mogu
pišati dovijeka. Popio sam, doduše, barem dvije litre vode, puneći se kao deva, ali puno
je i sunce izvuklo iz mene. Prokleto sunce. Osjećao sam kako pritisak u mjehuru slabi,
gledao kako mlaz postaje sve tanji i slabiji, kako život istječe iz mene. Past ću sada s
kurcem u ruci, u pustinji u kojoj čak ni pijesak nije čist. Mlaz se tanjio, upinjao sam sve
mišiće da potraje. Pred očima mi je krenuo život, sve ono što me je dovelo tu…
Deadline Knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti
RV-Deadline_KB.indd 11
11
16.6.2009 14:26:06