Biraci u Crnoj Gori - Fakultet političkih nauka
Transcrição
Biraci u Crnoj Gori - Fakultet političkih nauka
Olivera Komar BIRAČI U CRNOJ GORI Faktori izborne i partijske preferencije Olivera Komar BIRAČI U CRNOJ GORI Faktori izborne i partijske preferencije Izdavači Udruženje za političke nauke Srbije Fakultet političkih nauka Podgorica Čigoja štampa Za izdavače Prof. dr Čedomir Čupić Žarko Čigoja Recenzenti Prof. dr Darko Marinković Prof. dr Gordana Đurović Prof. dr Vladimir Goati Urednik Čedomir Čupić Lektura Sanja Mijušković Dizajn korica Ana Pajović Kljajić Priprema i štampa [email protected] www.chigoja.co.rs Tiraž 300 ISBN 978-86-7558-973-0 Olivera Komar BIRAČI U CRNOJ GORI Faktori izborne i partijske preferencije Beograd, 2013 Uvodne napomene i zahvale Dvije, vjerovatno najveće, greške koje neko može napraviti prilikom izbora teme za doktorsku disertaciju jesu pustiti ambiciji na volju i za predmet istraživanja birati veoma aktuelan društveni problem. Ja sam uspjela da napravim obje. Birajući temu koja me je u to vrijeme intrigirala – kako je moguće da poslije više od dvije decenije ista partija na relativno fer i slobodnim izborima odnosi ubjedljivu pobjedu – nisam imala ni najdalju predstavu o tome u šta se zapravo upuštam. Sada mogu priznati da moje tadašnje znanje i sposobnosti nisu bili dovoljni da se na kvalitetan način izađe na kraj sa ovakvom temom, a njena aktuelnost, koja je podrazumijevala pozivanje najšireg auditorijuma na polemiku, nije učinila previše dobrog krhkom samopouzdanju jedne doktorantkinje. No, sada, kada je mukotrpni proces učenja, usavršavanja i preispitivanja završen, pozitivni komentari mojih profesora i kolega, te prvi plagijat tada još neobjavljenog rada, ispunjavaju me zadovoljstvom i nadom da je moj napor rezultirao nečim vrijednim. Knjiga koja je pred vama dorađeni je tekst doktorske disertacije koja je prijavljena i, februara 2012. godine, odbranjena na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Audaces (dodala bih i fatuos) izgleda zaista fortuna iuvat, tako da su tome da rad na moje zadovoljstvo izgleda ovako doprinijele određene srećne okolnosti. Jedna od važnijih bila je nacionalni projekat Partijske i izborne preferencije birača u Crnoj Gori, koji je podržalo Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, a bez koga bi ovaj rad ostao na nivou spekulacije i deskripcije. Projekat je omogućio da se sprovede originalno empirijsko istraživanje, koje je bilo neophodno kako bi se na osnovno istraživačko pitanje iz disertacije uopšte i pokušalo odgovoriti. Druga, veoma važna okolnost bila je stipendija Junior Faculty Development Programa, koju dodjeljuje Biro za obrazovne i kulturne poslove američkog State Departmenta, preko American Councilsa (Američkog savjeta). Ova stipendija omogućila mi je da u najvažnijoj fazi izrade doktorske disertacije provedem pola godine na univerzitetu Berkeley, u Kaliforniji. To iskustvo bilo je od najvećeg značaja, i to ne samo za organizaciju novog predmeta Olivera Komar Političko ponašanje, koji će, po uzoru na kurikulume odgovarajućih predmeta sa Berkeleya, kasnije biti uveden na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, već i za moje lično napredovanje u (za mene tada potpuno novoj) poddisciplini političkih nauka – psefologiji. Iskreno se nadam da će moja zahvalnost podstaći nadležne iz Ministarstva nauke i Biroa za obrazovne i kulturne poslove da kroz oba programa nastave da pružaju podršku mladim naučnicima u Crnoj Gori. Pored ovih spoljnih okolnosti, koje bih u određenoj mjeri mogla pripisati sreći, moram pomenuti ljude bez kojih moj rad nikada ne bi bio završen na ovaj način. Ovo je prilika da im se zahvalim, a čitalac, nadam se, neće zamjeriti na izvjesnoj dozi, u ovoj prilici nužne, sentimentalnosti. Želim zahvaliti svome mentoru na disertaciji, prof. dr Veselinu Pavićeviću, profesoru koji je inspirisao generacije mladih ljudi na Ekonomskom, Pravnom i Fakultetu političkih nauka, a među njima i mene. Bila je čast imati za mentora prvu osobu koja se u Crnoj Gori naučno bavila izborima i čiji je doprinos u ovoj oblasti ostao nenadmašen. Svi mi koji smo došli kasnije gradimo na osnovama koje je on postavio. Posebnu zahvalnost dugujem prijatelju i kolegi, doc. dr Milošu Bešiću, koji je mene, kao i veliki broj drugih mladih politikologa na našem Fakultetu, uveo u svijet empirije. Upravo zahvaljujući njegovoj ulozi u prenošenju znanja o aktuelnim metodama istraživanja u društvenim naukama, bilo je moguće da naš fakultet preskoči decenije razvoja i veoma brzo stane u istu ravan s fakultetima ne samo u regionu, već i mnogo šire. Na tome smo mu zahvalni svi mi koji smo imali priliku da se okušamo i svoj rad „izmjerimo“ na prestižnim univerzitetima Evrope i svijeta. Na moj profesionalni razvoj veoma je uticao i prof. dr Srđan Darmanović, prvi dekan i jedan od glavnih osnivača Fakulteta političkih nauka, sa kojim sam veliki broj godina radila kao saradnica u nastavi. Jedan od meni najdražih komplimenata za ovaj rad došao je upravo od njega. Naime, on je stil kojim je rad pisan uporedio sa načinom na koji piše i stvara još jedan, meni važan uzor – prof. dr Vladimir Goati, kome se ovom prilikom zahvaljujem na podršci i korisnim sugestijama. Bezrezervno razumijevanje i pomoć u toku posljednje, za mene i najteže saradničke godine na Fakultetu političkih nauka, imala sam od strane prof. dr Sonje Tomović-Šundić, prve dekanice našeg fakulteta. Šansu da ova knjiga nađe svoj put od plavih korica i univerzitetske biblioteke do šireg kruga čitalaca dugujem i prof. dr Čedomiru Čupiću, velikom entuzijasti i savezniku svih mladih ljudi u akademskoj zajednici. Birači u Crnoj Gori Ovo je prilika da se zahvalim i svojoj porodici, roditeljima Branki i Radovanu Komar, kojima dugujem svoje obrazovanje i pogled na svijet, sestrama Minji i Milici i bratu Lazaru. Na kraju: kroz najteže i najljepše trenutke tokom rada na doktorskoj disertaciji prošla sam sa svojim prijateljima, Adrijanom Husić, Tijanom Žegura, Marijanom Bjelanović-Pižurica, Uglješom Jankovićem, Pavlom Gegajem, Bojanom Spaićem, Željkom Sošićem i Miladinom Bogetićem. Oni su, svako na svoj način, moja inspiracija. Ispod najbitnijeg podgoričkog drveta, 23. septembra 2012. godine Sadržaj Uvodne napomene i zahvale. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Pregled tabela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Pregled tabela kontingencije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Pregled grafika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Glava I: Konceptualni i hipotetički okvir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 1.1 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 1.2 Predmet rada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 1.3 Istraživačka pitanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 1.4 Osnovna hipoteza. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 1.5 Sadržaj rada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 1.6 Osnovni podaci o istraživanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Glava II: Partijski sistem i birači. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 2.1 Značaj razumijevanja institucionalnog okvira. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 2.2 Uslovi stvaranja partijskog sistema u Crnoj Gori. . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 2.3 Birači i dominacija jedne partije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 2.4 Slučaj sistema sa predominantnom partijom: LDP u Japanu . . . . . . . 63 2.5 Slučaj sistema sa pragmatično-hegemonijskom partijom: PRI u Meksiku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 2.6 Sistem sa predominantnom partijom: DPS u Crnoj Gori . . . . . . . . . . 73 Glava III: Uticaj izbornog sistema na ponašanje birača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Glava IV: Uticaj političke kulture na ponašanje birača. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 4.1 Tip političke kulture u Crnoj Gori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 10 Olivera Komar Glava V: Socijalno-demografske veze. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 5.1 Socijalno-demografski prediktorski model glasanja. . . . . . . . . . . . . 139 5.2 „Porodično glasanje“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152 Glava VI: Afektivno-habitualne veze. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 6.1 Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja. . . . . . . . . . . . . . . 161 Glava VII: Harizmatske veze. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 7.1 Harizmatski prediktorski model glasanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176 Glava VIII: Programske veze. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 8.1 Programski prediktorski model . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 Glava IX: Racionalni izbor ili klijentelizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 9.1 Klijentelistički prediktorski model. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 Glava X: Kombinovani prediktorski model ponašanja birača. . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Glava XI: Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 Korišćena literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Pregled tabela Tabela 1: Osnovne karakteristike uzorka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 Tabela 2: Rezultati prvih višestranačkih izbora nakon Drugog svjetskog rata . . . . . 47 Tabela 3: Prosječan procenat mjesta vladajuće partije u Skupštini Crne Gore. . . . . 61 Tabela 4: Prikaz broja godina provedenih na mjestu Predsjednika vlade, po osobama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 Tabela 5: Efektivni broj partija u Crnoj Gori nakon parlamentarnih izbora. . . . . . . 80 Tabela 6: Indeks fluktuacije biračkog tijela po izbornim ciklusima u Crnoj Gori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Tabela 7: Cijena poslaničkog mandata za republički parlament. . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Tabela 8: Uticaj prohibitivne klauzule na broj izbornih lista koje učestvuju u raspodjeli mandata i ukupan broj partija koje dijele mjesta u parlamentu . . . . 101 Tabela 9: Uticaj prohibitivne klauzule na rasipanje glasova u izboru za Skupštinu CG. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Tabela 10: Tipovi političke kulture. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Tabela 11: Odnos prema političkom sistemu kao cjelini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Tabela 12: Odnos prema nosiocima input funkcija u političkom sistemu. . . . . . . . 119 Tabela 13: Povjerenje u output subjekte političkog sistema. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Tabela 14: Odnos prema vlasti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Tabela 15: Tri faktora orijentacije prema političkom sistemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Tabela 16: Komunaliteti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Tabela 17: Indeks demokratske političke kulture. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Tabela 18: Demokratska politička kultura u Crnoj Gori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Tabela 19: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za DPS. . . . . . . . . . 143 Tabela 20: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za SDP. . . . . . . . . . 144 Tabela 21: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za SNP. . . . . . . . . . 145 Tabela 22: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za PZP. . . . . . . . . . 145 Tabela 23: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za Novu. . . . . . . . . 146 Tabela 24: Slaganje u porodici u pogledu glasanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 12 Olivera Komar Tabela 25: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za DPS. . . . . . . . . . . 163 Tabela 26: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za SDP . . . . . . . . . . . 163 Tabela 27: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za SNP. . . . . . . . . . . 164 Tabela 28: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za PZP . . . . . . . . . . . 164 Tabela 29: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za Novu . . . . . . . . . . 164 Tabela 30: Tvrdnje za mjerenje autoritarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Tabela 31: Deskriptivna statistika za skor „submisivnost“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Tabela 32: Autoritarnost po državama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 Tabela 33: Vrijednosti autoritarnosti po percentilima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Tabela 34: Dihotomija liberalna svijest/konzervativna svijest. . . . . . . . . . . . . . . . . . 174 Tabela 35: Osobine kandidata koje su važne za opredjeljenje birača . . . . . . . . . . . . 175 Tabela 36: Faktorska analiza komponenti harizme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 176 Tabela 37: Harizmatski prediktorski model glasanja za DPS. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Tabela 38: Harizmatski prediktorski model glasanja za SDP. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Tabela 39: Harizmatski prediktorski model glasanja za SNP. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 Tabela 40: Harizmatski prediktorski model glasanja za PZP. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 Tabela 41: Harizmatski prediktorski model glasanja za Novu. . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 Tabela 42: Stavovi za određivanje programske orijentacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 Tabela 43: Programski model glasanja za DPS. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Tabela 44: Programski model glasanja za SDP. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Tabela 45: Programski model glasanja za SNP. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190 Tabela 46: Programski model glasanja za PZP. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Tabela 47: Programski model glasanja za Novu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Tabela 48: Stavovi za mjerenje ideološke pozicije partija i birača. . . . . . . . . . . . . . . 192 Tabela 49: Evaluacija ideološke pozicije partija u odnosu na poziciju birača . . . . . 194 Tabela 50: Klijentelistički prediktorski model glasanja za DPS. . . . . . . . . . . . . . . . . 210 Tabela 51: Klijentelistički prediktorski model glasanja za SNP. . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Tabela 52:Klijentelistički prediktorski model glasanja za PZP. . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Tabela 53: Klijentelistički prediktorski model glasanja za Novu. . . . . . . . . . . . . . . . 211 Tabela 54: Ukupna varijansa glasanja koju objašnjavaju prediktorski modeli. . . . . 213 Tabela 55: Kombinovani prediktorski model glasanja za DPS – sumarno. . . . . . . . 215 Tabela 56: Kombinovani prediktorski model glasanja za DPS – pojedinačno. . . . . 215 Tabela 57: Kombinovani prediktorski model glasanja za SDP – sumarno. . . . . . . . 216 Tabela 58: Kombinovani prediktorski model glasanja za SDP – pojedinačno. . . . . 217 Birači u Crnoj Gori 13 Tabela 59: Kombinovani prediktorski model glasanja za SNP – sumarno. . . . . . . . 217 Tabela 60: Kombinovani prediktorski model glasanja za SNP – pojedinačno. . . . . 218 Tabela 61: Kombinovani prediktorski model glasanja za PZP – sumarno. . . . . . . . 218 Tabela 62: Kombinovani prediktorski model glasanja za PZP – pojedinačno. . . . . 219 Tabela 63: Kombinovani prediktorski model glasanja za Novu – sumarno. . . . . . . 219 Tabela 64: Kombinovani prediktorski model glasanja za Novu – pojedinačno. . . . 220 Pregled tabela kontingencije Tabela kontingencije 1: Glasanje za partije, prema nacionalnosti. . . . . . . . . . . . . . . 149 Tabela kontingencije 2: Glasanje za partije, prema konfesionalnoj pripadnosti. . . 150 Tabela kontingencije 3: Glasanje za partije, prema polu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150 Tabela kontingencije 4: Zainteresovanost za politiku, prema polu. . . . . . . . . . . . . . 151 Tabela kontingencije 5: Glasanje za partije, prema starosnoj strukturi . . . . . . . . . . 151 Tabela kontingencije 6: Porodično slaganje u glasanju, u odnosu na pol ispitanika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 Tabela kontingencije 7: Politička biografija i stranački izbor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 Tabela kontingencije 8: Porodična istorija u odnosu na partijsko opredjeljenje u CG. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Tabela kontingencije 9: Percepcija glasanja zbog lične koristi i partijsko opredjeljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 Tabela kontingencije 10: Glasanje radi dobijanja zaposlenja i partijsko opredjeljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 Tabela kontingencije 11: Glasanje radi olakšica na poslu i partijsko opredjeljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 Tabela kontingencije 12: Glasanje u zamjenu za oprost računa (struja, voda i sl.) i partijsko opredjeljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 Tabela kontingencije 13: Glasanje u zamjenu za rješenje stambenog pitanja i partijsko opredjeljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 Tabela kontingencije 14: Glasanje u zamjenu za bolju poziciju na poslu i partijsko opredjeljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 Tabela kontingencije 15: Glasanje u zamjenu za novac i partijsko opredjeljenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 Pregled grafika Grafik 1: Rezultati izbora za donji dom meksičkog parlamenta od 1961. do 2000. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 Grafik 2: Percepcija ishoda potencijalno održanih izbora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Grafik 3: Partijska identifikacija i percepcija ishoda izbora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Grafik 4: Grafički prikaz broja partija koje su osvojile mandate po izborima. . . . . . 81 Grafik 5: Trend fluktuacije u broju mandata političkih partija u Crnoj Gori . . . . . . 84 Grafik 6: Presjek rezultata dominantne partije između izbornih ciklusa. . . . . . . . . . 84 Grafik 7: Procenat mandata u Skupštini Crne Gore u odnosu prema nacionalnom i državnom pitanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Grafik 8: Prilagođeni prikaz suprotstavljenih uticaja aktuelne politike i izbornog sistema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Grafik 9: Upoređenje teorije proksimacije i direkcione teorije . . . . . . . . . . . . . . . . . 184 Grafik 10: Partije i birači na skali lijevo-desno. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194 Glava I: Konceptualni i hipotetički okvir 1.1 Uvod Nauka o glasanju, psefologija, bavi se jednim od najinteresantnijih pitanja u nauci o politici i političkom ponašanju uopšte, a to je – koji faktori opredjeljuju da li će i kako birači glasati. Od rada koji je označio ulazak psefologije, sada već discipline političke nauke, na naučnu scenu, studije The American Voter (Campbell, Converse, Miller, & Stokes, 1960), razvijen je veliki broj teorija, testirano mnogo konkretnih modela koji sa manjim ili većim uspjehom predviđaju izborno ponašanje. Razvoj statističkih metoda i tehnika ispitivanja javnog mnjenja omogućio je istraživačima da precizno, s neznatnim odstupanjima, prognoziraju da li će birači glasati i, ako hoće, kako će glasati. Međutim, osnovno pitanje ove discipline – zašto birači glasaju tako kako glasaju – i dalje ostaje otvoreno i više nego aktuelno. Cjeloviti odgovor na ovo pitanje trebalo bi da iznađe „formulu“ koja će obuhvatiti sve karakteristike birača (������������������������������������ demografske, psihološke i socio-ekonomske) i kvantifikovati pojedinačno interesovanje za politiku, nivo informisanosti, motivaciju. Istovremeno, bilo bi nužno uzeti u obzir istorijskogeografske posebnosti i nivo društveno-ekonomskog razvoja zemlje, kulturu i tradiciju, važnost konkretnih izbora, političku ponudu, intenzitet političke polarizacije, karakter i harizmu kandidata, programske karakteristike izborne ponude i specifičnost veze koju u datom kontekstu kandidati uspostavljaju sa biračima, pri čemu ova lista, sasvim izvjesno, nije konačna. O tome koliko je pitanje motivacije birača i dalje otvoreno vjerovatno najilustrativnije govori činjenica da je, uprkos značajnom napretku koji je postignut u metodama proučavanja ponašanja birača, društveno-strukturPsefologija – termin nastao od grčkih riječi psephos (ψῆφος, oblutak, obao kamen koji je korišćen za glasanje u antičkim grčkim gradovima) i logos (λόγος, nauka). 18 Olivera Komar na teorija, kao jedan od prvih teorijskih pokušaja da se objasni motivacija birača, i danas gotovo jednako aktuelna kao i ranije. Na tom tragu Russel Dalton i Hans-Dieter Klingemann (2007) počinju svoj članak o progresu nauke veoma pesimističnim stavom kada je riječ o proučavanju političkog ponašanja: ’’The continuation of these debates over centuries might suggest that research has made a little progress in addressing these questions“ (p. 3). Međutim, kao i sami autori u nastavku ovoga članka, i mi ćemo se prikloniti mišljenju da je napredak, i to značajan, na ovom polju ipak učinjen, posebno u oblasti metoda proučavanja ponašanja birača. Taj stav ćemo obrazložiti upoređivanjem nekih od prvih studija koje su se bavile ovom tematikom sa istraživanjima objavljenim do nastanka ovog rada. Teorijski pokušaji da se objasne motivi koji opredjeljuju glasanje mogu se najopštije podijeliti u dvije grupe – determinističke teorije i teorije slobodnog izbora. Tako na jednoj strani imamo niz teorija srednjeg obima koje se uklapaju u okvir društveno-strukturne teorije i koje opredjeljenje birača posmatraju kao nešto što je unaprijed određeno, najčešće pripadnošću određenim društvenim grupama. Na drugoj strani nalaze se teorije koje se fokusiraju na sam proces donošenja odluke i koje vide birača kao racionalno biće koje donosi odluku na osnovu određenih društvenih predispozicija i psihološki uslovljenih motiva. U takve teorije spadaju teorija racionalnog izbora, direkciona i teorija proksimacije ili ekonomska teorija glasanja. Sličnu podjelu usvaja i Herbert Kitschelt (1999), koji nastojanja da se objasni glasanje dijeli u dva osnovna „istorijska“ tabora: In stylized fashion, the two most common ways political scientists have described solutions to the problem of citizen-party linkage in Western democracies may be labeled the behavioral “Michigan” model and the rational choice “Rochester” model. According to the Michigan model, electoral preferences rest primarily on citizens’ affective identification with a party and unthinking habitual support for the party, whereas the Rochester model emphasizes rational deliberation by voters who compare their own ideal policy preferences with those of parties’policy records and advertised agendas. In the Rochester model, party identification reflects the sunk costs of past deliberations about the proximity of voters’ and parties’ programmatic positions (Kitschelt, Mansfeldova, Markowski, & Toka, 1999: 6). „Prolongiranje ovih debata kroz vijekove ukazuje na to da je u istraživanju ovih pitanja napravljen vrlo ograničen progres.“ (prevod O.K.) „Stilizovano rečeno: dva najčešća načina na koja su politikolozi objašnjavali problem veze između građana i partija u zapadnim demokratijama mogu biti opisani kao bi Birači u Crnoj Gori 19 Negdje između ova dva „tabora“ postoji značajna i u političke nauke nedovoljno integrisana psihološka literatura, koja istu problematiku sagledava iz sopstvene perspektive. Ona, naime, analizira glasanje kao proces individualnog donošenja odluke tokom kojeg se kombinuju određeni kognitivni i afektivni elementi, uslovljeni, s jedne strane, psihološkim faktorima, a s druge procesom socijalizacije te uticajima grupe i okoline. Uvažavajući psihološke faktore u procesu izbora, Ivan Šiber (2007) predlaže podjelu na tri pristupa proučavanju ponašanja birača: (1) političko-sociološki, koji na glas gleda kao na rezultantu prevashodno demografskih karakteristika; (2) političko-psihološki, koji polazi od pretpostavke da birači sa partijama za koje glasaju izgrađuju snažne međusobne veze koje kasnije opredjeljuju glasanje, i (3) političko-ekonomski, koji pretpostavlja racionalno ponašanje pojedinca u skladu sa ekonomskom logikom maksimalizacije lične koristi (Šiber, 2007: 15). Lako je uočiti preklapanje u ovim podjelama. Onaj dio psihološke literature koji ponašanje birača objašnjava kroz partijsku identifikaciju, u Kitscheltovoj bi podjeli svoje mjesto našao među determinističkim teorijama, dok bi onaj koji ističe kratkoročne činioce, kao što je uticaj medija, harizme kandidata i slično, trebalo svrstati u teorije izbora. Mi ćemo se u ovome radu, u okviru determinističkih teorija, baviti društveno-demografskom, a od onih koje bi spadale u teorije izbora obradićemo tzv. programske, psihološke i klijentelističke. Kao kriterijum za ovaj izbor, kojim se uvažava i Kitcheltova i Šiberova podjela, uzećemo prirodu veze između birača i partije/kandidata za koju birač daje glas. Međutim, prije nego izložimo osnovni predmet ovoga rada i bliže objasnimo konceptualni okvir kojim ćemo se služiti, potrebno je navesti još nekoliko napomena. Naime, većina do sada razvijenih teorija ponašahevioristički ’mičigenski’ model i ’ročesterski’ model racionalnog izbora. Prema mičigenskom modelu, izborna preferenca počiva prevashodno na afektivnoj identifikaciji građanina sa partijom, koja nije rezultat racionalnog promišljanja, dok ročesterski model ističe racionalno promišljanje birača, koji upoređuju sopstvene idealne političke preferencije sa partijskom istorijom i predstavljenim agendama. U okviru ročesterskog modela, partijska identifikacija oslikava sumu prethodnih razmišljanja o blizini programskih pozicija birača i partija.” (prevod O.K.) U skladu sa dominantnom teorijom političkog marketinga, ovdje medije posmatramo kao kratkoročni faktor uticaja na birače. Međutim, ne previđamo činjenicu da mediji imaju nesumnjiv dugoročan uticaj na izgradnju političkih stavova i vrijednosti. 20 Olivera Komar nja birača izgrađena je na osnovu posmatranja tzv. „zapadnog“ birača, pa se u primjeni tako nastalih koncepata u nešto drugačijim oblicima demokratskog sistema i političke kulture javlja veliki problem. Ovaj je problem posebno izražen u situaciji kada se ovi koncepti žele primijeniti na birače u državama koje se nalaze u procesu društvene i političke transformacije. Ne treba smetnuti s uma činjenicu da je najveći dio literature koja se bavi glasanjem objavljen na teritoriji SAD-a te da je njen predmet – kako sam naziv prve značajne studije iz ove oblasti kaže – ponašanje američkog birača. I, dok teorije i modeli koji su razvijeni na primjeru američkog biračkog tijela s manje ili više napora uspješno „putuju“ ka zapadnoj Evropi, njihov je domet veoma ograničen kada je u pitanju ponašanje birača u postsocijalističkim, tzv. „nezapadnim“ i zemljama u razvoju. Nedostatak literature koja se bavi ponašanjem „nezapadnog“ birača dijelom se može objasniti nepostojanjem sistematskih longitudinalnih istraživanja ponašanja birača van prostora SAD-a. Naime, u SAD-u se ponašanje birača sistematski prati od 1948. godine po gotovo jedinstvenoj metodologiji, koja je u grubim crtama definisana u studiji The American Voter. Tako potpuni podaci ne postoje ni za jednu drugu državu, mada su za neke razvijenije, uglavnom zapadno-evropske države dostupni rezultati periodičnih istraživanja, sprovedenih od kraja šezdesetih godina prošlog vijeka. U slučaju postsocijalističkih država, gdje se tek nakon devedesetih godina počinju održavati izbori, ovakvi podaci veoma su rijetki i ograničeni ili uopšte ne postoje. Drugi problem koji ograničava primjenjivost „zapadnog“ teorijskog okvira jeste specifičnost konteksta u kome je ovaj okvir pretežno nastajao Riječ je o tzv. problemu prenosivosti koncepata, o kome se više može naći u knjizi Toda Landmana Teme i metode komparativne politike (Landman, 2008: 65). Velika je dilema da li koristiti izraz ’socijalistički’ ili ’komunistički’ kako bi se opisali režimi s one strane gvozdene zavjese (u sociologiji je, na primjer, uobičajeno koristiti termin ’real-socijalistički’). U okviru zapadne literature uglavnom se koristi izraz ’komunistički’ kako bi se napravila razlika između komunističkih režima u Rusiji, Poljskoj, Čehoslovačkoj..., i socijalizma koji se javio u zapadnim državama (npr. u Francuskoj), ili socijaldemokratije. S druge strane, u literaturi istočnih zemalja uobičajen je izraz ’socijalistički’ i to zato što je takvo bilo samoodređenje država i partije koja je konstituisala vlast u njima, ali i da bi se, u skladu sa marksističkim učenjem, naglasila razlika između socijalizma, kao prelazne faze, i komunizma, kao idealnog tipa društva, koji tek treba da uslijedi. The American Voter (Campbell et al., 1960), čuvena studija koja je nastala na Univerzitetu u Mičigenu, a smatra se prvim sveobuhvatnim istraživanjem o ponašanju birača; studija je promovisala brojne nove koncepte u ovoj oblasti, uključujući koncept partijske identifikacije. Birači u Crnoj Gori 21 (SAD). Sjedinjene Američke Države su stabilna demokratija, s dvopartijskim sistemom koji vuče korijene iz perioda stvaranja države – tadašnje političke struje, federalisti i unionisti, transformisali su se u sadašnju Demokratsku i Republikansku stranku. Takav dugotrajni, stabilni partijski bipolarizam uslovio je da partijska identifikacija postane snažan elemenat opredjeljenja birača i stoga zauzme značajno mjesto u teorijama motivacije birača. S druge strane, ona je veoma problematična varijabla u evropskom kontekstu, u kome mnogi autori dovode u pitanje njenu eksplanatornu moć (Evans, 2004: 5). U Evropi je partijska identifikacija samo jedan, vrlo često sporedan i promjenjiv elemenat, dok su, na primjer, pripadnost naciji ili religiji mnogo važnije determinante. O ovome ćemo više govoriti u dijelu rada koji se bavi institucionalnim okvirom. Treći otežavajući faktor u primjeni „zapadnih“ teorija motivacije birača na postsocijalističke države jeste ograničenost demokratskog iskustva birača, čemu u literaturi koja se bavi ponašanjem birača nije posvećeno dovoljno pažnje. Umjesto toga, u skladu sa dominantnim teorijama razvoja, podrazumijeva se da se neuklapanje postsocijalističkog birača u model idealnog građanina može objasniti niskim stepenom razvoja demokratije u postsocijalističkim državama, koji je opet posljedica niskog ekonomskog razvoja, te da će se to stanje vremenom mijenjati i sve više približavati zapadnom uzoru. Ova je konstatacija zapravo afirmacija ideje o linearnom istorijskom razvoju, koja je uveliko epistemološki sporna. Kao što Dalton (2006) kaže: Political theorists have long maintained that democracy is workable only when the public has a high degree of political information and sophistication. (---) In a sense, these theorists posited a supersitizen model: in order for democracy to survive, the public must be a paragon of civic virtue (p. 15). Socijalističko uređenje zamijenjeno je liberalnom demokratijom, uveden je partijski i civilni pluralizam, institucije su transformisane, održavaju se redovni izbori, ali očekivanja da će postsocijalistički birač početi da se ponaša racionalno, u zapadnom smislu, nisu ispunjena. Ovakva neispu„Teoretičari politike su dugo vjerovali da demokratija može opstati samo u uslovima kada javnost postigne visok nivo političke informisanosti i sofisticiranosti. (---) Na neki način, ovi su teoretičari pretpostavljali model idealnog građanina: da bi demokratija preživjela, javnost mora biti svojevrsan paragon građanske vrline.“ (prevod O.K.) Pod racionalnim u zapadnom smislu u ovom kontekstu podrazumijeva se opredjeljivanje birača prvenstveno na osnovu vrednovanja programa političkih partija. 22 Olivera Komar njena očekivanja, kao što se to može vidjeti i na primjeru Crne Gore, rađaju niza frustracija zbog „neuspjeha“ demokratske tranzicije i razočaranost u kapacitet birača da prepoznaju vrijednosti alternativnih programa. S druge strane, primjeri ekonomski razvijenih država, kao što su Japan, Italija, Austrija i donekle Belgija, u kojima opredjeljenje birača nije dominantno vođeno očekivanom vrstom zapadne racionalnosti već svojevrsnim klijentpatron odnosom, govore u prilog uvjerenju da pomenuta transformacija nije nužno prateća pojava samog ekonomskog razvoja te da bi pojam racionalnosti trebalo redefinisati u datim kontekstima, ili, pak, odustati od njega. 1.2 Predmet rada U ovom radu bavićemo se ispitivanjem primjenjivosti osnovnih teorija motivacije birača u slučaju Crne Gore i pokušati da stvorimo model kojim bi se prevazišli, u uvodu naznačeni, problemi proučavanja ponašanja postsocijalističkog birača. Polazište rada jeste da je eksplanatorna vrijednost postojećih teorija motivacije birača – u njihovom osnovnom obliku, koji odgovara prvenstveno američkom, a dijelom i zapadnoevropskom biračkom tijelu – u slučaju Crne Gore limitirana, ali da se, uz određene adaptacije i nešto drugačiju operacionalizaciju osnovnih koncepata, može značajno povećati. Iako je rad najvećim svojim dijelom studija slučaja ponašanja birača u periodu koji odgovara kratkom demokratskom iskustvu Crne Gore (od 1990. godine do danas), smatramo da njegova upotrebna vrijednost prevazilazi nacionalne okvire i to upravo zbog vrlo zanimljivih karakteristika crnogorskog primjera. Kao postsocijalistička zemlja čiji je proces tranzicije obilježilo nekoliko prelomnih momenata, među kojima izdvajamo podjelu unutar vladajuće partije, 1997. godine, kojom pitanje državnog statusa postaje osnovno i dominantno programsko obilježje svih značajnijih političkih partija, i, deset godina kasnije, Referendum, nakon koga to pitanje lagano nestaje i ostavlja za sobom veliki programski vakuum, Crna Gora predstavlja gotovo idealan in vivo eksperiment promjene uticaja na ponašanja birača. Naime, u procesu specifičnog, ubrzanog demokratskog učenja, u relativno kratkom periodu dolazi do smjenjivanja snažnih demografskih, programskih i klijentelističkih motiva opredjeljenja birača. Birači u Crnoj Gori 23 Vrijednost ovoga slučaja je posebna i zato što predstavlja primjer neprekinute dominacije jedne partije, vrlo neobičan u postsocijalističkom svijetu, dajući time osnov za komparaciju s drugim državama koje karakteriše (ili je karakterisao) višepartijski sistem s dominantnom partijom, na primjer, s Japanom ili Meksikom. Kako je u uvodu već naglašeno, mi ćemo u radu operacionalizovati, a kasnije i testirati reprezente dviju grupa teorija koje nastoje da objasne ponašanje birača: od teorija koje se smatraju determinističkim, bavićemo se socio-demografskom, a od onih koje pripadaju teorijama izbora – programskom, psihološkom i klijentelističkom. Kao kriterijum za podjelu i izbor teorija kojima ćemo se baviti u ovome radu uzeli smo prirodu veze između birača i partija, tj. kandidata za koje birači mogu glasati. Uočeno je, naime, da se ovoj vezi u uporednoj literaturi veoma često ne posvećuje dovoljno pažnje (Kitschelt et al., 1999: 6). Prema Kitscheltu, postoje dva osnovna načina da se posmatra ova veza: jedan, koji u prvi plan stavlja demografske predispozicije i afektivnu identifikaciju sa partijom – tzv. partijsku identifikaciju – i drugi, koji naglašava racionalni izbor pojedinca u odnosu na datu ponudu. Kada su u pitanju nove demokratije, Kitschelt negira vrijednost tzv. mičigenskog modela u objašnjavanju veza između birača i partija. Po njegovom mišljenju, period demokratskog iskustva postsocijalističkih država jednostavno je vremenski previše kratak da bi se razvila čvrsta afektivno-habitualna veza između partije i birača. Mi se nećemo u potpunosti složiti sa Kitscheltom kada je ovaj argument u pitanju. Demokratsko iskustvo postsocijalističkih država jeste neuporedivo kraće nego što je to slučaj s državama zapadne Evrope i SAD-a. Međutim, ne treba iz vida gubiti dvije činjenice: (1) iako kratko, to iskustvo već pokriva više od 20 godina, što u svijetu ubrzane dinamike nije tako kratak period i ostavlja dovoljno vremena za međugeneracijski prenos partijske identifikacije; (2) mnoge postsocijalističke države imale su prethodno iskustvo pluralizma, a rascjepi u društvenom tkivu, proistekli iz toga vremena, mogu se reflektovati na aktuelne partijske podjele. Kao primjer ovog drugog slučaja pomenućemo istraživanje Ivana Šibera (2007) i dio u kojem autor skreće pažnju na uticaj porodične istorije (u kontekstu podjela na ustaše i partizane) na aktuelno političko opredjeljenje birača: Samo određenje problema, kao i prethodno razmatranje, ukazuje na osnovnu pretpostavku istraživanja: ovisno o sudjelovanju pojedinca, odnosno njegove obitelji na jednoj od sukobljenih strana, može se, do određenog stupnja, 24 Olivera Komar predvidjeti pojedinačno političko opredjeljenje. Konkretno, oni pojedinci koji nose „NDH naslijeđe“ u većoj su mjeri pristaše „desnih“ stranaka i prihvaćaju pretežno konzervativne vrijednosti; pojedinci sa „partizanskim naslijeđem“ u većoj mjeri prihvaćaju „lijeve“ opcije i liberalne vrijednosti (str.187). Iz sličnih razloga, mi u ovome radu nećemo isključiti mogućnost afektivno-habitualne veze kada je u pitanju političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori. Kitschelt dalje navodi da se u analizama motivacije birača u novim demokratijama često poseže za programskim vezama, a da se one pokazuju kao nedovoljne da objasne ponašanje birača, te stoga preporučuje da se posebna pažnja obrati na klijentelističke i harizmatske veze. Preciznosti radi, pomenimo da Kitschelt u ovome djelu koristi izraz linkage strategies, pošto odnos birači-partije posmatra kao dvosmjeran, stavljajući poseban akcenat na aktivnosti partija da privuku birače. Prije nego što odredimo tipove veza koje ćemo testirati u ovome radu, neophodno je definisati pojam linkage, koji se na naš jezik dosta nezgrapno prevodi kao veza. Riječ je, međutim, o vezi u širem smislu, koja podrazumijeva funkciju partije da obezbijedi komunikacioni most između birača i donosilaca političkih odluka, a može biti: (a) participativna veza, koja znači da političke partije služe kao sredstvo participacije građana u vlasti; (b) veza odgovornosti javnih politika, koja podrazumijeva dužnost političkih partija da obezbijede odgovornost donosilaca političkih odluka prema biračima i njihovoj volji; (c) nagradna veza, koja se odnosi na ulogu političkih partija kao kanala za razmjenu glasova za konkretne usluge i nagrade, i (d) direktivna veza, koju koristi vlast da bi preko političkih partija ostvarila kontrolu nad biračima (Römmele, Farrell, & Ignazi, 2005: vii). U klasičnoj politikološkoj literaturi pojam party linkage označava posredničku ulogu političkih partija između građana i vlasti. U tom smislu, partije imaju ulogu agregacije političkih interesa građana, koju opisuje Gabrijel Almond (2009). Pod agregacijom interesa on podrazumijeva vrlo važnu aktivnost za funkcionisanje političkog sistema, u kojoj se politički zahtjevi pojedinaca i grupa kombinuju u različite političke programe. Tako je jedna od najvažnijih uloga agregacije interesa odluka o tome koji će se interesi uvažiti i kojim će pojedincima biti dozvoljeno da učestvuju (Almond, Pauel, & Strom, 2009, p. 107). Ova funkcija partija, koja nije ništa drugo do funkcija prethodno opisane veze, ima i svoju povratnu spregu, koju ne Birači u Crnoj Gori 25 treba zanemariti. Naime, iako su partije donosioci odluka o tome koji će se interesi i kako uvažiti, njihova veza sa biračima istovremeno je i odnos zavisnosti – partije zavise od onih koji im svojom podrškom obezbjeđuju različit nivo učešća u vlasti. Otuda se pojam party linkage vrlo često razumije ne samo kao posrednički odnos partije između građana i vlasti, već i kao odnos međuzavisnosti partije i birača, koji možemo zvati vezom u užem smislu. Upravo tu definiciju veze koristimo u ovom radu da bismo objasnili određene procese koje veoma slikovito opisuje Sartori (1969): The sociology of politics deals with the consumer and ignores the producer. According to the analogy, this is like explaining an economic system as if there could be buyers without sellers. Political sociology is required, instead, to follow all the cycle from both ends, from the producer’s no less than from the consumer’s end. In principle, the producer’s market does not matter less than the consumer’s market. Hence, in the perspective of political sociology a party system is not only a response to consumer’s demands, but is equally a feedback of producer’s options. In practice, moreover, the political entrepreneur exerts a greater persuasive influence on the voter then does the economic entrepreneur on the buyer (p. 90).10 Tragom tipa veza koje je identifikovao Kitchelt, u ovom ćemo radu razlikovati: (1) veze zavisnosti u okviru determinističkih teorija: (a) socio-demografske – veze koje su uslovljene određenim demografskim ili društvenim svojstvima birača, kao što su, na primjer, pol, mjesto prebivališta, nacionalnost, vjeroispovijest, obrazovanje, porijeklo, zanimanje i sl.; (b) afektivno-habitualne – afektivne i habitualne veze sa partijom, koje se izražavaju kroz klasični koncept partijske identifikacije (mičigenski model). U ovaj tip veze uključićemo i nasljedne porodične tradicije koje se reflektuju putem glasanja, a koje predlaže I. Šiber; „Sociologija politike se bavi potrošačem, a ignoriše proizvođača. Prema ovoj analogiji, to je kao kada objašnjavate ekonomski sistem na način da ignorišete proizvođače. Nasuprot tome, politička sociologija je prinuđena da pojavu posmatra iz oba ugla – potrošača i proizvođača. U principu, tržište proizvođača nije ništa manje važno od tržišta potrošača. To znači da je iz perspektive političke sociologije partijski sistem ne samo odgovor na zahtjeve potrošača, već i povratna informacija o opcijama koje nudi proizvođač. Štaviše, praksa pokazuje da politički preduzetnik ima veći ubjeđivački uticaj na birača nego ekonomski preduzetnik na kupca.“ (prevod O.K.) 10 26 Olivera Komar (2) veze zavisnosti u okviru teorije izbora: (a) harizmatske – tip veza koji nije zasnovan ni na direktnoj, ni na indirektnoj koristi birača, već na njihovoj potrebi za snažnim i sposobnim liderom. Polazi se od uvjerenja da kandidat svojim liderskim sposobnostima i ličnim karakteristikama može motivisati birače da glasaju za njega lično, ili za njegovu partiju, nezavisno od njihovih (direktnih ili indirektnih) očekivanja; (b) programske – veze koje podrazumijevaju motivisanost birača da glasa za određenu partiju ili kandidata zbog nekog indirektnog, najčešće opšteg interesa, opisanog u programu te partije/kandidata; (c) klijentelističke – veze između birača i kandidata koje su motivisane postizanjem nekog konkretnog ili potencijalnog interesa, ali ne opštedruštvenog već ličnog. Ovaj lični interes možemo nazvati i direktnim ili partikularnim interesom. Osim tipova veza obuhvaćenih Kitscheltovom podjelom, mi ćemo u ovoj analizi testirati još jedan tip veze, koji takođe možemo posmatrati kao deterministički, a riječ je o sistemu vrijednosti. U tom smislu, interesovaće nas u kojoj mjeri politička kultura u Crnoj Gori, koju bismo mogli klasifikovati kao podaničko-participativnu (Almond & Verba, 2000), determiniše partijski izbor. Imajući u vidu već identifikovani problem teorijskog okvira, koncipiranog po zapadnom modelu razvijenih participativnih demokratija, smatramo da bi zanemarivanje ove dimenzije značajno umanjilo eksplanatornu moć modela. Polazimo, naime, od uvjerenja da se duga i nesmetana dominacija jedne partije, koja je nastala transformacijom Saveza komunista RCG, dijelom može objasniti elementima političke kulture u Crnoj Gori. Ovo tim prije što je nesporno da se ta dominacija bazira na konstantnoj podršci građana, koja se potvrđuje na svakim izborima, ali i u brojnim istraživaga javnog mnjenja. U cilju kreiranja cjelovitog konceptualnog okvira, prihvatićemo Kitscheltovu tezu o tri tipa komunističkih sistema – birokratsko-autoritarnom, nacionalno-adaptivnom i patrimonijalnom. Od toga o kojem je od ovih komunističkih sistema riječ direktno zavisi tip veze koji će nova vlast u državama postkomunističkog sistema dominantno koristiti za komunikaciju s građanima, a radi maksimizacije svoje podrške. Drugim riječima, od tipa veze koja je građena u prethodnom društvenom sistemu zavisiće i tip veze Birači u Crnoj Gori 27 koja će se stvarati u novom sistemu. Jer, iako je pluralistička demokratija donijela brojne novine, nove institucije, nove obrasce ponašanja i nove odnose, ne može se zanemariti činjenica da je nastala na prostoru koji ima određenu istoriju odnosa moći i ustaljenih načina komunikacije. Kako ističe Kitschelt, jedan od osnovnih razloga koji ograničavaju eksplanatornu snagu argumenta da institucije određuju i uređuju odnose moći u novonastalim demokratijama jeste činjenica da su one i same nastale tokom postsocijalističke transformacije, i to kao posljedica postojećih društvenih odnosa. Stoga, smatra on, u objašnjavanju novonastalih odnosa ne treba precjenjivati uticaj novih institucija (Kitschelt et al., 1999: 11). Politički akteri koji su za to imali priliku u periodu transformacije u izboru novog institucionalnog dizajna vrlo često su pribjegavali poznatom. Slično zaključuje i Goati (2008), kada kaže da raspad SFRJ nije označio nestanak starog društva (režima) „koje je u skoro neizmenjenom obliku postalo osnova delovanja ključnih političkih institucija pluralističkog poretka: političkih partija, parlamenta, slobodnih izbora, nezavisnih medija i dr.“ (str. 276). Sve ovo znači da novi početak, u vidu parlamentarne i pluralističke demokratije, nije u potpunosti bio početak, već da su akteri promjene u izboru novog institucionalnog aranžmana nastojali da očuvaju stare poluge moći, koje su naslijedili. Zato je svako objašnjenje veze između partije i birača u novim demokratijama koje ne uzima u obzir način na koji su u prethodnom poretku funkcionisali odnosi između vlasti i građana – nepotpuno. To posebno važi u slučaju Crne Gore, gdje vlast zadržava i faktički kontinuitet. Vratimo se Kitcheltu. On se, čini nam se s pravom, kritički osvrće na činjenicu da zapadna komparativna literatura često uzima zdravo za gotovo pitanje veze između građana i političkih partija, a ona je, kada su u pitanju demokratije u nastanku, veoma važna: ’’(...) it does not systematically examine the full scope of basic techniques parties may imploy to appeal to voters and to build durable linkages to electoral constituences“11 (Kitschelt et al., 1999: 6). Kitschelt zastupa tezu da je u postsocijalističkim društvima izbor novog demokratskog institucionalnog aranžmana neposredno zavisio od tipa prethodnog socijalističkog režima. On smatra da institucije, bar u početnoj fazi demokratskog razvoja, nemaju kapacitet da uređuju druš„[takav pristup – O.K.] ne ispituje sistematski punu paletu tehnika koje partije mogu upotrijebiti kako bi uticale na birače i izgradile trajne veze sa svojim izbornim jedinicama.“ (prevod O.K.) 11 28 Olivera Komar tvene odnose, a time ni tip veze koja se uspostavlja između birača i partija. To stoga što su same institucije prethodno odabrane u skladu sa ciljem da se postojeći resursi iskoriste da bi se osigurala moć. No, prethodno treba socijalističke režime klasifikovati kako bi se omogućila komparacija. Kitschelt (1999) predlaže klasifikaciju po dva osnovna kriterijuma (p. 21). (1) U kojoj se mjeri komunistički režim u vršenju vlasti oslanjao na formalno-racionalni birokratski državni aparat, a u kojoj na personalne mreže razmjene i lojalnosti, koje su uključivale patronažu, korupciju i nepotizam? To je, naravno, zavisilo od uređenja koje je konkretna država imala prilikom ulaska u socijalistički sistem. Države koje su u svom predsocijalističkom periodu imale razvijeniji, pa dakle i nezavisniji državni aparat, bile su manje oslonjene na korupciju i nepotizam, što će se kasnije prenijeti i na novostvorene demokratske institucije. S druge strane, one države koje su relativno nerazvijene ušle u socijalistički sistem i nisu posjedovale izgrađenu birokratsku strukturu, lakše su usvajale koruptivne prakse, koje će se kasnije prenijeti na demokratske institucije. (2) Koja je vrsta mehanizama primjenjivana da bi se postigla saglasnost građana sa režimom i u kojoj je mjeri tolerisan pluralizam? Vlasti su imale na raspolaganju dva osnovna mehanizma: mehanizam represije i mehanizam kooptacije. Oba mehanizma bila su prisutna u svim državama, ali je ipak u nekima dominirao jedan, a u nekima drugi. Na osnovu ova dva kriterijuma Kirschelt (1999) pravi razliku između socijalističkih režima, navodeći različite modalitete njihovog postojanja: Different propensities for communist rulers to rely on repression, co-optation, and toleration of dissent come in at least three configurations characterized by different balances in the distribution of organizational resources. First, where socialist and communist parties as well as their bourgeois opponents were well organized in mass parties before the advent of communist rule, later communist governments primarily relied on repression and tolerated little dissidence. Second, where the socialist-communist left was weak in numbers and organization, but bourgeois and agrarian opponents strong, communist governments from the 1950s onward relied on direct bargaining or indirect tacit trades with a virtual and sometimes real opposition to find a modus Vivendi. Third, where both the socialist-communist left as well as bourgeois political organizations were weak and only agrarians were able to Birači u Crnoj Gori 29 mobilize a mass following around civic associations in the pre-communist era, communist rulers employed both strict repression and inducements of co-optation but did not tolerate dissent. Based on our two dimensions – formal bureaucratic rule and the balance of power between communists and their adversaries in pre-communist political regimes – we can now characterize three different modes of communist rule and their historical origins12 (p. 22). Kitschelt u navedenom djelu razlikuje tri modusa socijalističkog sistema: patrimonijalni komunizam, nacionalno-akomodativni komunizam i birokratsko-autoritarni komunizam. Patrimonijalni komunizam odlikuje visoka lična zavisnost između vladajuće elite i partijskog aparata, utvrđena intenzivnim klijentelističkim mrežama. Za ovaj tip komunizma karakteristično je stvaranje kultova ličnosti i iracionalno vezivanje za lidera, a bio je zastupljen u: Makedoniji, Bugarskoj, Rusiji, Ukrajini, Albaniji, Rumuniji. Nacionalno-akomodativni komunizam karakteriše razvijeniji birokratski aparat u predsocijalističkom periodu i podjela ovlašćenja između partije i birokratije, a primjeri su: Mađarska, Slovenija i Hrvatska. Birokratskoautoritarni komunizam nastao je kao posljedica jačeg sukoba nego što je to slučaj sa prethodna dva tipa. Karakteriše ga viši nivo represije i veoma efikasan, od strane partije strogo kontrolisan, birokratski aparat. Bio je zastupljen u Poljskoj ili, npr., u Istočnoj Njemačkoj. „Sklonost komunističkih vlasti da se oslani na represiju, kooptaciju ili pak tolerisanje disidenstva javila se u najmanje tri oblika, koja su odlikovali različiti odnosi u organizacionim resursima. Prvi oblik bio je zastupljen tamo gdje su, prije uspostavljanja komunističkog poretka, i komunisti i njihovi buržoaski oponenti bili dobro organizovani u masovne partije. U tim je državama komunistička vlast uglavnom počivala na represiji i imala vrlo malo tolerancije prema disidentstvu. Drugi oblik javio se u državama u kojima je komunistička elita, prije dolaska na vlast, bila slaba i po broju i po organizaciji, a njeni oponenti, buržoazija i seljaštvo, jaki. Tamo se komunistička vlast, od 1950-ih pa nadalje, oslanjala na direktno pogađanje ili indirektnu prećutnu trgovinu, sa ponekad virtuelnom, a ponekad stvarnom opozicijom, kako bi pronašla svoj modus vivendi. Treći oblik karakterističan je za društva u čijem su pretkomunističkom periodu i komunističke i bužoaske političke organizacije bile slabe, a jedino su agrarne struje bile u stanju da mobilišu mase. U takvim državama komunističke vlasti sprovodile su i strogu represiju i kooptaciju, a neslaganja nisu tolerisali. Na osnovu prethodno identifikovane dvije dimenzije – formalne birokratske vlasti i raspodjele moći između komunista i njihovih oponenata – sada možemo okarakterisati tri različita modela komunističke vlasti i njihove istorijske izvore.“ (prevod O.K.) 12 30 Olivera Komar Iako Kitchelt nije kategorisao Crnu Goru, vrlo ju je lako smjestiti u okvire tzv. patrimonijalnog komunizma, imaju u vidu osnovne karakteristike koje on navodi za taj model: (1) poljoprivredna pretkapitalistička ekonomija, koja obuhvata preko 60% ekonomije; (2) tradicionalni autoritarni ili apsolutistički pretkomunistički režim; (3) poljoprivredna klasa mobilisana kao politička snaga, nemobilisana urbana srednja klasa i radnička klasa; (4) način komunističke vladavine: nizak nivo profesionalizma među birokratijom i visok nivo korupcije; (5) način da se osigura podrška partijskom autoritetu: intenzivna represija i intenzivna kooptacija; (6) način tranzicije iz komunizma: vladajuća partija – podijeljena personalistička klika; opozicija – slabe liberal-demokrate i snažni nacionalisti; (7) tranzicioni proces: reforma od strane frakcije vladajuće partije; (8) posljedice po demokratske institucije: izborni sistem – većinski ili PR sa otvorenom listom, snažni prezidencijalizam, slabi parlament. Izuzev karakteristika (3), (5) i (8), koje zahtijevaju određenu dodatnu interpretaciju, Crna Gora se gotovo u potpunosti uklapa u ovaj model. Ukoliko, dakle, prihvatimo kategorizaciju Crne Gore kao države koja je izašla iz patrimonijalnog tipa komunizma, potrebno je da uvedemo određene dodatne napomene i time zaokružimo osnovne elemente našeg teorijsko-hipotetičkog okvira. (a) Izbor institucija učinjen je na način da se očuvaju određeni odnosi moći, tim prije što je nova demokratska crnogorska vlast direktan nasljednik bivše socijalističke vlasti. (b) Veza između birača i partije uspostavljena je na naslijeđenim osnovama, pri čemu se prevashodno misli na klijentelističko-patronažne odnose. (c) Strategija koju vlast primjenjuje u mobilizaciji birača zasnovana je na naslijeđenim mehanizmima široke kooptacije. Nakon što smo postavili osnove teorijsko-hipotetičkog okvira ovoga rada, neophodno je još samo da definišemo izbore. Na poslijetku, nedostaje nam samo definicija izbora, koje ćemo, slijedeći Laua (2003), odrediti kao: Birači u Crnoj Gori 31 (…) any decision involves a choice, and a choice requires at least two alternatives that could be chosen. Each alternative is associated with a set of beliefs about the outcomes that are potentially associated with each alternative – beliefs that can be idiosyncratic to every decision-maker. Every outcome must be associated with a value or preference, which again can be unique to any decision-maker13 (p. 21). 1.3 Istraživačka pitanja U ovome radu nastojaćemo da odgovorimo na sljedeća istraživačka pitanja: (1) Koji faktori imaju najveću prediktorsku vrijednost kada je opredjeljenje birača u Crnoj Gori u pitanju? (2) Koja od postojećih teorija motivacije birača ima najveću eksplanatornu moć kada je riječ o opredjeljenju birača u Crnoj Gori? (3) Kakav je mogući empirijski odnos između teorija, uključujući i mogućnosti njihovih interakcija, kako pozitivnih tako i negativnih? 1.4 Osnovna hipoteza Ukoliko pretpostavimo da je Crna Gora zaista proizašla iz patrimonijalnog komunizma, te da su demokratske institucije i obrasci formalne i neformalne političke komunikacije proizvod nastojanja da se očuvaju postojeći obrasci društvene moći, onda se po sebi nameću sljedeće hipoteze: Prva: Najveću prediktorsku vrijednost imaće faktori koji odslikavaju stare, predsocijalističke sukobe, u konkretnom slučaju nacionalne podjele, te faktori koji se odnose na klijentelističke relacije kojima vlast može kooptirati svoje podanike. „(...) bilo koja odluka koja uključuje izbor, pri čemu izbor zahtijeva bar dvije alternative koje mogu biti odabrane. Svaka od alternativa povezana je s nizom uvjerenja o ishodima koji su za nju potencijalno vezani, a ta uvjerenja mogu biti jedinstvena za svakog donosioca odluke ponaosob. Svaki ishod treba da bude povezan sa određenom vrijednošću ili preferencijom, koja, opet, može biti jedinstvena za svakog pojedinačnog donosioca odluke.“ (prevod O.K.) 13 32 Olivera Komar Druga: Najveću eksplanatornu moć u objašnjavanju ponašanja birača imaće političko-sociološki i političko-ekonomski pristup. Ni jedan, ni drugi, uzeti samostalno, neće biti dovoljni da objasne dominantni vid opredjeljivanja birača, ali će u okviru opšteg modela koji ćemo u ovom radu kreirati imati najvažniju ulogu. 1.5 Sadržaj rada Ovaj rad ima deset osnovnih djelova i zaključak. U prvom, uvodnom poglavlju, objašnjeni su konceptualno-hipotetički okvir i predmet rada. Nastojali smo da elaboriramo značaj rada i da odredimo njegovo mjesto u crnogorskom i širem naučnom prostoru. Nadalje, u uvodnom dijelu definisana su istraživačka pitanja i, shodno tome, postavljene hipoteze koje će se u radu testirati. Na samom kraju, dati su osnovni podaci o empirijskom istraživanju ponašanja birača, putem kojeg je prikupljena građa za testiranje postavljenih hipoteza. U drugom i trećem poglavlju bavili smo se institucionalnim okvirom, partijskim i izbornim sistemom u kome partije i birači funkcionišu. Kako je u uvodnom dijelu naglašeno, veza između birača i partija je dvosmjerna, a odvija se u određenom institucionalnom poretku koji određuje pravila igre i dijelom je usmjerava. Ako imamo u vidu pretpostavku iz našeg hipotetičkog okvira da su nove institucije nastale u skladu sa težnjom da se očuvaju neki postojeći odnosi moći, taj formalni aspekat veze svakako treba ispitati. U ovom dijelu rada posebno se bavimo tipom partijskog sistema i pitanjem koliko je komunikacija između birača i partije uslovljena sistemom sa predominantnom partijom, kakav postoji u Crnoj Gori. U četvrtom poglavlju koncentrisaćemo se na uticaj tipa političke kulture na ponašanje birača, ispitujući koje vrijednosti utiču na njihovo opredjeljivanje. Tragom Almondove tipologije (2000), koja razlikuje tri osnovna tipa političke kulture, bavićemo se načinima na koji oni oblikuju političko ponašanje birača. U petom poglavlju ispitujemo koliko je ponašanje birača determinisano socijalno-demografskim vezama, kao što su: pol/rod, nacionalnost, konfesionalna pripadnost, obrazovanje i sl. Usredsredićemo se na tzv. porodično glasanje, tj. na uticaj članova domaćinstva jednih na druge kada je političko opredjeljivanje u pitanju, a naročito opredjeljivanje žena. Poći Birači u Crnoj Gori 33 ćemo od jedne od nastarijih teorija koje pokušavaju objasniti ponašanje birača – demografsko-strukturne – i nastojati da utvrdimo kolika je njena vrijednost u slučaju Crne Gore. Sadržaj šestog poglavlja odnosi se na afektivno-habitualne veze između partija i birača. S obzirom na osporavanje značaja partijske identifikacije kada je riječ o novim demokratijama, pokušaćemo da utvrdimo u kojoj je mjeri taj koncept primjenjiv u Crnoj Gori i kolika je njegova eksplanatorna moć. Stoga ćemo u ovom dijelu, koristeći se metodologijom I. Šibera (2007), testirati uticaj porodične tradicije na političko opredjeljivanje. U sedmom poglavlju pokušaćemo da odredimo koliko se birači u Crnoj Gori opredjeljuju na osnovu harizmatskih veza sa liderima partija. Osmo poglavlje posvetili smo rasporedu birača različitih partija u Crnoj Gori po programskim i ideološkim dimenzijama. Nastojali smo da utvrdimo u kojoj se mjeri birači opredjeljuju na osnovu programskih karakteristika političkih partija. U devetom poglavlju pokušaćemo da operacionalizujemo i u crnogorskom ambijentu testiramo teoriju racionalnog izbora. Tačnije, bavićemo se klijentelističkim vezama između birača i partija. Pretposljednje, deseto poglavlje predstavlja naš pokušaj da konstruišemo jedinstven kombinovani model opredjeljivanja birača u Crnoj Gori. U okvirima tog modela nastojaćemo da izmjerimo relativnu prediktorsku vrijednost različitih faktora opredjeljivanja birača. U ovom dijelu bavićemo se i ispitivanjem interakcija između različitih teorija na nivou kombinovanih prediktora. U posljednjem poglavlju izložićemo zaključak našega rada. U njemu ćemo sumirati sve nalaze i pokušati da utvrdimo u kojoj su mjeri naše početne hipoteze potvrđene. Takođe ćemo predložiti neke odgovore, za koje smatramo da mogu doprinijeti boljem razumijevanju i objašnjavanju ponašanja birača u Crnoj Gori. 1.6 Osnovni podaci o istraživanju Za odgovore na postavljena istraživačka pitanja izabran je empirijski pristup. Prethodno je u hipotetičkom okviru definisano da će se u radu testirati sljedeće veze: 34 Olivera Komar (a) socijalno-demografska; (b) afektivno-habitualna; (c) harizmatska; (d) klijentelistička, i (e) programska. Ove su veze zatim operacionalizovane kroz niz indikatora, koji su transformisani u odgovarajuća pitanja. Na osnovu tih pitanja konstruisan je instrument istraživanja – upitnik sa 58 pitanja i 231 jedinicom/stavkom14. Istraživanje15 je sprovedeno na uzorku od 1418 ispitanika. Osnovne karakteristike uzorka date su u tabeli ispod. Tabela 1: Osnovne karakteristike uzorka Varijabla Modalitet Pol mu��� ški ženski ukupno 18-34 35-54 55+ bez odgovora ukupno crnogorska srpska albanska bošnjačka muslimanska Hrvatska drugo ukupno bez odgovora ukupno Godine Nacionalnost 14 knjige. N % 682 736 1418 484 507 409 18 1418 655 495 72 49 114 14 16 1416 2 1418 48.1 51.9 100.0 34.1 35.8 28.8 1.3 100.0 46.2 34.9 5.1 3.5 8.1 1.0 1.1 99.9 1 100.0 Upitnik na osnovu koga je sproveden empirijski dio istraživanja dat je u aneksu Istraživanje je sprovedeno u septembru 2010. godine, a finansirano je od strane Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore kroz fond koji je obezbijeđen za naučni projekat „Istraživanje političke i partijske preferencije birača u Crnoj Gori“. 15 35 Birači u Crnoj Gori Vjeroispovijest Obrazovanje Mjesto življenja Zanimanje pravoslavna (srpska pravoslavna crkva) pravoslavna (crnogorska pravoslavna crkva) islamska katolička neka druga bez vjerske pripadnosti bez odgovora ukupno osnovna škola ili manje srednja stručna sprema četvorogodišnja srednja škola viša škola visoka škol magisterij, doktorat bez odgovora ukupno grad prigradsko naselje selo ukupno poljoprivrednik/ca NKV radnik/ca KV radnik/ca službenik/ca (s.s.s.) službenik/ca (viša i visoka s.s.) privatnik/ca, preduzetnik/ca učenik/ca, student/kinja penzioner/ka domaćica rukovodilac stručnjak drugo ukupno 754 53.2 277 19.5 233 70 9 63 11 1418 16.4 5.0 6 4.5 8 100.0 223 336 500 167 172 18 1 1418 615 398 405 1418 77 25 192 214 136 15.8 23.7 35.2 11.8 12.2 1.3 1 100.0 43.3 28.1 28.6 100.0 5.4 1.8 13.5 15.1 9.6 74 5.2 124 201 206 36 27 105 1418 8.7 14.2 14.6 2.6 1.9 7.4 100.0 36 Zaposlenje Status zaposlenja Prihodi domaćinstva Opština Olivera Komar u javnom sektoru u privatnom sektoru samozapošljavanje nije zaposlen/a bez odgovora ukupno stalni radni odnos zaposlenje na određeno vrijeme, po ugovoru nezaposlen/a, traži posao nezaposlen/a, ne traži posao penzioner/ka drugo bez odgovora ukupno bez prihoda manje od 50 € od 51 do 100 € od 101 do 150 € 0d 151 do 200 € od 201 do 250 € od 251 do 300 € od 301 do 350 € od 351 do 400 € od 401 do 500 € od 501 do 600 € od 601 do 700 € od 701 do 800 € od 801 do 1000 € od 1001 do 1500 € preko 1500 € ukupno Bar Cetinje Danilovgrad Budva Pljevlja Kotor Herceg Novi Podgorica Ulcinj 238 408 61 697 14 1418 376 297 16.8 28.8 4.3 49.2 1.0 100.0 26.5 21.0 174 312 216 39 4 1418 61 24 22 58 99 122 118 109 145 177 131 100 90 87 39 35 1418 61 45 43 61 133 52 57 373 10 12.2 22.0 15.2 2.8 3 100.0 4.3 1.7 1.6 4.1 7.0 8.6 8.3 7.7 10.2 12.5 9.3 7.1 6.4 6.1 2.7 2.4 100.0 4.3 3.2 3.0 4.3 9.4 3.7 4.0 26.3 7 37 Birači u Crnoj Gori Žabljak Bijelo Polje Danilovgrad Rožaje Plav Nikšić Tivat Berane Andrijevica Plužine 12 101 32 85 25 112 79 73 49 15 9 7.1 2.3 6.0 1.8 7.9 5.5 5.2 3.5 1.1 Glava II: Partijski sistem i birači 2.1 Značaj razumijevanja institucionalnog okvira Ponašanje birača ne može se analizirati nezavisno od okvira u kome se ono odvija, odnosno, ne uzimajući u obzir partije, tip partijskog sistema i važeća izborna pravila. Između birača i partijskih elita postoji uzročnoposljedična veza i oni se, u toku svakog političkog procesa, prilagođavaju jedni drugima. Partije, kako bi maksimizirale svoj izborni učinak, nastoje da ponude biračima ono što smatraju da birači žele; s druge strane, okvir učešća birača u političkom procesu u najvećoj je mjeri definisan od strane partijskih elita. Naravno, ovo je prilično pojednostavljena slika odnosa između birača i partija, na koju bi bilo moguće dati nekoliko primjedbi. Na primjer, ne ponašaju se sve partije isto. Možemo razlikovati bar dva osnovna oblika partijskog pristupa biračima – jedan nazivamo stranačkim, drugi marketinškim (Šiber, 2003: 21). Stranački pristup zasnovan je na tvrdom ideološkom i programskom profilisanju partije koja nastoji da obezbijedi podršku za svoje unaprijed koncipirane ideje. Ovaj koncept podrazumijeva jednosmjernu komunikaciju; ona se kreće od partije ka biračima, koji se potom opredjeljuju zavisno od toga da li im unaprijed kreirana partijska ponuda odgovara ili ne. Moglo bi se reći da se, u sistemima u kojima partije funkcionišu na ovaj način, birači više prilagođavaju partijama nego partije biračima. To se najčešće odnosi na specifične političke ambijente, u kojima partije imaju privilegiju da zastupaju neke ekskluzivne interese (npr. nacionalne), te je cio sistem podešen tako da biračima ne ostavlja previše izbora. S druge strane, marketinški koncept pristupa biračima polazi od toga da se prvo istraže interesi i želje birača, pa tek onda pristupi izradi programa. 40 Olivera Komar Pretpostavka je da je tako koncipiran program, budući da je inicijalno zasnovan na interesima birača, lakše „prodati”. Ovaj pristup podrazumijeva nesigurnije političko tržište, gdje su partije prinuđene da svoj prostor traže u odnosu na želje i pozicije birača. U većini zapadnih demokratija danas dominira ovaj drugi, marketinški pristup, koji je proistekao iz ekonomskog tj. tržišnog pristupa biračkom tijelu. I u postsocijalističkim zemljama u kojima su partije tokom početnog perioda ponovnog „rađanja“ partijskog sistema imale privilegiju prvobitnog zauzimanja političkog prostora polako se napušta tvrdi stranački pristup u korist marketinškog. U prilog tome govore sve veća ulaganja partija u predizborna istraživanja javnog mnjenja, kao i angažovanje profesionalnih konsultanata za politički marketing. Moglo bi se reći da je u političkim sistemima u kojima partije prevashodno posežu za marketinškim pristupom biračima – a takvi su gotovo svi sistemi u kojima dominiraju tzv. catch all partije16 – u odnosu međuzavisnosti partije-birači prednost na strani birača. Međutim, i u okviru ovoga pristupa postoje suprotne tendencije, budući da se biračko tijelo nikada ne posmatra kao zajednica racionalnih pojedinaca, već tu razuđenu grupaciju čine unutar sebe suprotstavljene grupe, za politiku različito zainteresovanih, ljudi. Mora se, dakle, računati s tim da će u određenim političkim okolnostima prevagu uvijek odnijeti partije kao organizovane manje skupine koje u svojim rukama imaju brojne poluge moći. Riječ je, prije svega, o moći nametanja pravila (Piven & Cloward, 2005: 43), na primjer, – kao u našem slučaju – kroz uređenje mehanizama izbornog sistema kojim će se dalje reprodukovati politička moć. Način funkcionisanja partija, njihova geneza i tip partijskog sistema veoma su značajni elementi za objašnjenje ponašanja birača. Ovo posebno važi za zemlje sa relativno kratkim demokratskim iskustvom, gdje su generacije koje posmatramo prošle kroz proces primarnog demokratskog učenja, kakav je slučaj u Crnoj Gori. Tip izbornog sistema i pravila izborne utakmice takođe značajno utiču na ponašanje birača i mi ćemo se u sljedećem dijelu rada baviti i tim pitanjem. No, kako su u postsocijalističkim zemljama elite novoformiranih partija koje su bile u poziciji odlučivanja imale mogućnost izbornog inženjeringa u skladu sa sopstvenim interesima, poći ćemo od Catch all partije su tzv. sveobuhvatne partije, one koje nastoje da privuku što veće i raznolikije biračko tijelo i zbog toga se pritom odriču strogih ideoloških matrica. Termin je skovao Otto Kirchheimer i prvi put ga upotrijebio u članku ’’Transformation of Western European Party Systems“. V. Political parties and political development (Kirchheimer, 1966:177). 16 Birači u Crnoj Gori 41 partijskog, a ne od izbornog sistema, iako se njihova međuzavisnost ne može negirati. Ovo bi polazište vjerovatno bilo pogrešno kada bismo se bavili sistemima sa dužim demokratskim iskustvom. Međutim, u slučaju Crne Gore, gdje su politički akteri koji su trenutno na političkoj sceni personalno učestvovali u kreiranju pravila izbornog sistema i svih promjena koje su uslijedile, smatraćemo da je tip partija i partijskog sistema samo dijelom proizvod izbornog sistema, te da je uticaj u suprotnom smjeru bio mnogo značajniji. Izneseni stav donekle je u suprotnosti s jednim od osnovih (i rijetkih) zakona u politikologiji – Duvergerovim (1954) zakonom o uticaju izbornog sistema na kreiranje partijskog sistema. Po ovom zakonu, na primjer, većinski izborni sistem pogoduje stvaranju dvopartijskog, a proporcionalni izborni sistem – višepartijskog sistema. Mnogi autori, kao što su Giovanni Sartori, Arend Liphart, George Lavau ili Dieter Nohlen, opovrgavaju ili relativizuju ovaj zakon. Mi ćemo ovdje prihvatiti stanovište Goatija (2008), koji smatra da se o određenoj korelaciji između dviju varijabli svakako može govoriti, tim prije što i sam Duverger donekle relativizuje svoj zakon (str. 310). Duverger, ������������������������������������������������������������� naime, kaže da nije nužno da smjer uticaja bude od izbornog ka partijskom sistemu i ostavlja mogućnost da presudnu ulogu imaju neki drugi faktori: ’’The electoral system works in the direction of bipartism; it does not necessarily and absolutely lead to it in spite of all obstacles. The basic tendency combines with many others which attenuate it, check it, or arrest it”17 (Duverger, 1954: 228). Kada je riječ o novim, postsocijalističkim demokratijama, moglo bi se reći da je ovaj „zakon“ relativizovan već samom okolnošću što su političke elite, vrlo često proistekle iz prethodnog sistema, prema svojim potrebama birale izborne mehanizme koji će im omogućiti očuvanje političke moći. Stoga smatramo da je postupak koji smo u ovom radu izabrali – da krenemo od partija ka izborima – u slučaju Crne Gore sasvim legitiman. Profesor Goati (2008) prenosi: „Jednom oformljen partijski sistem – naglašavaju, sasvim umesno, Sartori i Blyth – od zavisne postaje nezavisna varijabla političkog procesa“ (str. 290). Ili, kako to formuliše Rose (2009): The outcome of an election is a function of laws that determine how votes are cast and converted into seats in parliament; the parties supplied by political „Izborni sistem djeluje u pravcu biparizma, ali nije nužno da će on uvijek, i uprkos svim preprekama, voditi u tom smjeru. Osnovne tendencije kombinuju se s mnogim drugim, koje ih podstiču, provjeravaju ili zaustavljaju.“ (prevod O.K.) 17 42 Olivera Komar elites; and how voters respond to the choices they are offered. While specialists address each issue separately, knowledge of all three elements must be combined to understand electoral competition 18 (Rose & Munro, 2009: ix). Mi ćemo, dakle, u ovom poglavlju nastojati da odgovorimo na sljedeće pitanje: na koji su način partije i izborna pravila oblikovale ponašanje biračkog tijela u Crnoj Gori? 2.2 Uslovi stvaranja partijskog sistema u Crnoj Gori Nastojanje da se na najbolji mogući način opišu partije i partijski sistemi određenih država zajedničko je mnogim autorima. Naravno, ti napori nisu činjeni isključivo u deskriptivne svrhe; cilj je bio napraviti takvu klasifikaciju različitih partijskih sistema i političkih partija koja će omogućiti kvalitetnu i plodnu komparaciju među njima. Kao i kod svakog pokušaja da se društvene pojave sažmu i kategorisanjem savladaju, naišlo se na niz problema. Jedan od njih izvire iz činjenice da većina klasifikacija i tipologija nastaje u svrhu upoređivanja, te da, dakle, kriterijumi za klasifikovanje zavise od odgovora koji želimo dobiti komparacijom. Imajući to u vidu, određena selekcijska pristrasnost je nužna i ne smije se previdjeti. Mi ćemo u ovom poglavlju nastojati da, koristeći se dostupnom literaturom i podacima, na cjelovit način opišemo partijski sistem u Crnoj Gori, ali uvijek imajući na umu naš primarni cilj: da što podrobnije opišemo i razumijemo uticaj partija i izbornih pravila na ponašanje birača. Prije nego što navedemo osnovne klasifikacije koje teorija nudi, a koje su „krojene“ prvenstveno za zemlje sa dugotrajnim demokratskim iskustvom, važno je napraviti nekoliko napomena. One se odnose na uslove u kojima je stvaran partijski pluralizam u Crnoj Gori, jer smatramo da upravo ti uslovi bitno određuju komunikaciju između birača i partija. Tekst koji slijedi odnosi se na partijski pluralizam u Crnoj Gori koji se javlja krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, tj. nakon raspada socijalističkog jednopartijskog uređenja. Naš pristup je, dakle, donekle ograničen budući da „Ishod izbora zavisi od zakona koji determinišu kako se glasa i kako se glasovi pretvaraju u mjesta u parlamentu, od partija koje su obrazovane od strane političkih elita, kao i od toga kako birači reaguju na ponuđene izbore. Iako stručnjaci ove činioce tretitaju odvojeno, kao zasebna pitanja, svaki od njih treba poznavati i ta znanja kombinovati kako bi se razumjela izborna trka.“ (prevod O.K.) 18 Birači u Crnoj Gori 43 je partijski pluralizam u određenom vidu u Crnoj Gori postojao i prije socijalizma.19 Samim tim, izvjesne veze koje postoje u aktuelnom partijskom sistemu, a koje se odnose i na ponašanje birača, imaju svoj izvor u tom periodu. One će, u mjeri u kojoj to bude potrebno, biti obrađene u empirijskom dijelu ove studije, a mi ćemo se sada fokusirati isključivo na razdoblje nakon 1989. godine. Pišući o partijama u postsocijalističkim društvima, V. Goati (2008) izdvaja niz okolnosti koje su značajno determinisale stvaranje i izgled partijskih sistema u tim državama, a koje su, u velikoj mjeri, karakteristične i za Crnu Goru (str. 276-279). Riječ je o sljedećim okolnostima: (1) Nelagoda od javnog iznošenja partikularnih interesa Kako navodi Goati, zbog ideologije kojom je dominirao opšti interes, organizovane društvene grupe u socijalizmu nisu bile naviknute da razmišljaju u kategorijama parcijalnih interesa, te su u tom smislu nespremne ušle u sistem partijsko-političkog diferenciranja. Naime, bitna odlika partija zapadne demokratije jeste legitimno zalaganje za određene parcijalne interese. Čak i kada govorimo o Kirchheimerovim catch all partijama, čiji je osnovni cilj da okupe što više birača, bez obzira na ideološke razlike i protivurečnosti, ne možemo negirati postojanje i promociju parcijalnih interesa. Partije koje su nastajale u postsocijalističkom periodu morale su donijeti odluku i artikulisati, i unutar sopstvenog rukovodstva i među biračima, za kakve se interese zalažu – a to više nije mogao biti opšti interes, bar ne u smislu kako je on doživljavan u socijalizmu. Ovo je, tvrdi Gaoti, bio značajan psihološki prelom za partijske elite koje su izašle iz sistema u kome su parcijalni interesi smatrani predmetom srama. Tražeći prostor za svoj identitet, partije su tada uglavnom posezale za etničkim i nacionalnim obilježjima kako bi obuhvatile što više birača i kako bi protivnik (u ovom slučaju i neprijatelj) bio neko drugi. Za političku mobilizaciju veoma je bitna razlika između političkog protivnika i političkog neprijatelja. Politički neprijatelj je neko spolja, dakle neko s kim partija ne konkuriše za isto biračko tijelo. Njegova je funkcija u tome da homogenizuje biračko tijelo unutar partije i to samim tim što predstavlja spoljnju prijetnju. S druge strane, politički protivnici konkurišu za isto biračko tijelo i najčešće predstavljaju iste interese. Stoga je razlika O tome su pisali mnogi autori, uglavnom istoričari. V. Političke stranke u Crnoj Gori 1918–1929. (Rastoder, 2000). 19 44 Olivera Komar među njima uglavnom u načinu na koji će se ti interesi ostvarivati. Iako je za modernu politiku karakterističnija kategorija političkih protivnika, partije u postsocijalizmu masovno su posezale za političkim neprijateljima. Jedan od razloga bila je i pomenuta nelagoda od novog političkog diskursa koji je podrazumijevao parcijalnost interesa, a spoljnjom prijetnjom bilo je lakše mobilisati i zadržati biračko tijelo. U Crnoj Gori su velike teme oko kojih je mobilisano biračko tijelo prošle kroz dvije faze: There is another point to be made – the engine that drove all the changes until 2006 was in fact conflicts within the once Communist party, which polarized society concerning two basic topics (one can argue that it is the same topic with two variations): (1) support for the regime of Slobodan Milošević (until 2000); and (2) support for an independent Montenegro (from 2000 until 2006)20 (Vujović & Komar, 2008, p. 229). Mobilizacija birača je tako stalno vršena u odnosu na spoljnjeg neprijatelja, koji se pak mijenjao: „pripadnici druge nacionalnosti, koji žele urušiti Jugoslaviju“, „Slobodan Milošević, koji želi pokoriti Crnu Goru“, „Srbi, koji iznutra ili spolja žele pokoriti Crnu Goru“, „Milo Đukanović, koji izdaje srpske interese“ i sl. Konstantno postojanje spoljnjeg neprijatelja, koji predstavlja „ozbiljnu“, čak i egzistencijalnu prijetnju, omogućilo je visoku mobilizaciju birača čija je pažnja bila fokusirana na tog spoljnjeg neprijatelja, a ne na unutrašnju politiku. A nju je, de facto, karakterisala suprotstavljenost partikularnih, najčešće ekonomskih interesa, o kojima se u javnosti malo govorilo. Iako ovakav pristup nije stran ni drugim postsocijalističkim partijskim sistemima, u Crnoj Gori se zadržao mnogo duže, pa i danas u velikoj mjeri determiniše dnevnu politiku. (2) Državni klijentelizam Druga okolnost koja je bitno uticala na profil partijskih sistema vezana je za činjenicu da je pojedinac u socijalizmu bio navikao da se u rješavanju svih svojih problema i životnih pitanja oslanja na državu, a ne na vlastite „Još jedna stvar je važna – pokretač svih promjena do 2006. godine bili su konflikti unutar partije koja je nekada bila Savez komunista Crne Gore, a oni su polarizovali društvo u vezi sa dvjema osnovnim temama (moglo bi se čak reći da su u pitanju dvije varijacije iste teme): (1) podrška režimu Slobodana Miloševića (do 2000. godine) i (2) podrška nezavisnosti Crne Gore (od 2000 do 2006. godine).“ (prevod O.K.) 20 Birači u Crnoj Gori 45 snage21. Ta je „navika“, kako kaže Goati (2008), postala jedno od osnovnih obilježja „društvenog karaktera“. Ona je još uvijek živa kod naših građana, o čemu svjedoče brojni primjeri privatizovanih preduzeća u kojima radnici od države traže zaštitu, zaostala primanja, produžetak proizvodnje i slično. U mnogim od tih slučajeva loš status radnika jeste posljedica upitnih privatizacionih poteza. No, indikativna su očekivanja radnika da će problem riješiti vlast, pri čemu je njihovo obraćanje za pomoć najčešće upućeno nosiocima najviših funkcija, npr., premijeru. Tipičan postsocijalistički čovjek naviknut je na to da iznad njega postoji određena sila kojoj se valja pokoriti, a koja će zato sve urediti na opšteprihvatljiv način. Ova osobina, koja je, kako smo već istakli, postala obilježje društvenog karaktera, doprinijela je stvaranju plodnog tla za razvoj klijentelističkih mreža, u kojima čovjek postsocijalističkog doba gotovo bez nelagode nastavlja svoj odnos pokornosti vladajućoj partiji, očekujući zauzvrat konkretne nagrade. Te se nagrade u savremenoj demokratiji smatraju političkom korupcijom (s obzirom na svoj partikularan karakter), ali one su bile sasvim uobičajen način funkcionisanja u prethodnom sistemu, u kome se država zaista brinula za sve. U liberalno-kapitalističkom državnom uređenju država nema ni kapacitete, ni takvu ulogu da bi svim svojim podanicima mogla obezbijediti ono što je potrebno za život. No, sami podanici, sada građani, to i dalje očekuju, otvarajući tako široko vrata klijentelizmu. Tipičan postsocijalistički podanik-građanin, čak i kada ne dobija konkretne povlastice od države, živi u stalnom stanju pripravnosti i očekivanja, a to su idealni uslovi za stvaranje lojalnih klijentelističkih mreža. (3) Produžetak vladavine komunističkih nomenklatura Pripadnici bivše komunističke nomenklature iskoristili su svoj položaj i pristup zajedničkim resursima u lične svrhe. Oni su društveni kapital iz prethodnog sistema pretvorili u vlastiti, stvarajući klasu novih bogataša, tzv. „crvenih tajkuna“ (Goati, 2008). Slično primjećuje Bugajski (2002): In the economic realm, market reforms simulated the rapid metamorphosis of many well-connected communists into new capitalists. Access to assets and information gave many members of this “red bourgeoisie” a head start over entrepreneurs who had not been party members. Top-level managers O društvenoj svijesti u tranziciji v. Svjetovi vrijednosti (Đukanović i Bešić, 2000:170) 21 46 Olivera Komar began to focus on profit making, and benefited from the “insider” privatization process22 (p. 32). Na taj način, stvorena je vrlo opasna mješavina starog i novog: mehanizmi starog nastavili su svoj život unutar pravila novog, koja su sami stvarali, odabirali i primjenjivali. Birači su lako prihvatili nova pravila igre jer se ona, suštinski, nisu razlikovala od prethodnih. U nekim zemljama tranzicija je dodatno odgođena, kao npr. u Crnoj Gori, stvarajući prostor da u produženom trajanju tranzicije brzo prilagođavanje izostane. Bugajski dalje navodi: Thousands of mid-level party bureaucrats continued to occupy numerous government offices and in some cases resisted and slowed down the reform process, not out of ideological conviction but primarily to maintain their jobs in rapidly shifting economies. In some states, they backed socialist or social democratic parties, viewing them as guarantors of an expansive state bureaucracy. In other Nries, as in parts of the former Yugoslavia, they supported proindependence or nationalist forces that would provide them with employment in the new republican administrations.23 (p. 32) Kada je riječ o Crnoj Gori, treba pomenuti i neke specifične okolnosti u kojima se stvarao partijski sistem. Prije svega, činjenicu da je Savez komunista Crne Gore naslijedila jedna partija i, samim tim, preuzela sve resurse, organizacione i druge poluge moći ove nekadašnje „omnipotentne” strukture. Tako je devedesetih godina prošlog vijeka otpočela neravnopravna utakmica, u kojoj su opozicione partije već na startu bile u višestrukom zaostatku. Na prvim demokratskim izborima Savez komunista Crne Gore odnio je ubjedljivu pobjedu, sa 56.2% glasova i 83 od ukupno 125 mandata. „U ekonomskoj sferi, tržišna reforma stimulisala je brzu metamorfozu mnogih, dobro povezanih, komunista u nove kapitaliste. Pristup javnim dobrima i informacijama obezbijedio je mnogim pripadnicima ove ’crvene buržoazije’ početnu prednost nad preduzetnicima koji nisu bili partijski članovi. Najviši menadžeri fokusirali su se na stvaranje profita, izvlačeći ’insajdersku’ korist od procesa privatizacije.“ (prevod O.K.) 23 „Hiljade partijskih birokrata srednjeg nivoa i dalje su zaposjedali kancelarije državne uprave opirući se, u nekim slučajevima, reformskim procesima i usporavajući ih. Njihovi razlozi nisu bili ideološke prirode, već su izvirali iz potrebe da, u ekonomskom ambijentu koji se ubrzano mijenjao, očuvaju svoje pozicije. U nekim državama oni su podržavali socijalističke ili socijaldemokratske partije, vidjevši u njima garante nagomilane državne birokratije. U drugima, na primjer u državama bivše Jugoslavije, ove strukture podržavale su independističke ili nacionalističke pokrete, vidjevši u njima priliku za zaposlenje u novoj državnoj administraciji.“ (prevod O.K.) 22 47 Birači u Crnoj Gori Nedugo zatim, ova se stranka transformisala u Demokratsku partiju socijalista i nastavila da vlada, sve do danas uspješno savlađujući sve izazove. Tabela 2: Rezultati prvih višestranačkih izbora nakon Drugog svjetskog rata Red. br. 1. Naziv liste SKCG /Savez komunista Crne Gore/ 2. SRSJ /Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru (koalicija): Socijalistička partija Crne Gore, Liberalni savez Crne Gore, Partija socijalista Crne Gore, Socijaldemokratska stranka, Nezavisna organizacija komunista, Stranka nacionalne ravnopravnosti i individualni članovi/ NS /Narodna stranka Crne Gore/ DK /Demokratska koalicija: Demokratski savez Albanaca u Crnoj Gori, Stranka demokratske akcije (SDA) za Crnu Goru i Stranka ravnopravnosti/ DhPS /Demohrišćanska (pravoslavna) stranka/ DSSP /Demokratski savez samostalnih privrednika/ DS /Demokratska stranka Crne Gore/ JNS / Jugoslovenska narodna stranka SSCG /Socijalistički savez Crne Gore/ NK /Nezavisni kandidati – objedinjene pojedinačne kandidature/ Ukupno 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. Broj glasova 171.316 % glasova 56.2 Broj mandata 83 41.364 13.6 17 39.107 30.760 12.8 10.1 13 12 1.753 0.6 0 844 0.3 0 3.442 1.224 1.638 2.435 1.2 0.4 0.6 0.8 0 0 0 0 293.883 100.0 125 Izvor: (Pavićević, 1997) Bugajski (2002) o ovoj pojavi kaže: New authoritarian governments have ensured unequal political competition through their control of the most important public institutions and media outlets, especially state television and radio. They have retained most of the former communist party assets, communications networks, and organizational structures24 (p. 34). „Nove autoritarne vlade obezbijedile su neravnopravnu političku kompeticiju i to kroz kontrolu nad najvažnijim javnim institucijama i medijima, posebno državnom 24 48 Olivera Komar Kontrola resursa o kojoj govori Bugajski bila je posebno snažna u Crnoj Gori, budući da se u njoj zapravo nije dogodila nikakva smjena. Tzv. antibirokratskom revolucijom, 1989. godine, došlo je do smjene generacija unutar Saveza komunista Crne Gore, ali su sve poluge moći i uticaja ostale u potpunosti očuvane i u novom sistemu. Da se u sociološkom smislu radilo o obračunu unutar komunističke elite, govori podatak da su svi lideri protestnog pokreta bili članovi ili funkcioneri Saveza komunista Crne Gore i Jugoslavije ili tzv. društveno-političkih organizacija (SSRN i SSO) koje su uglavnom bile pod kontrolom vladajuće stranke. Takođe, nakon uspjeha prevrata nije stvorena nova politička stranka, već su lideri januarskog pokreta jednostavno preuzeli glavne funkcije u Savezu komunista Crne Gore. Januarski prevrat nije, doduše, bio obračun unutar najužeg vrha stare elite (kao u Srbiji, gdje je predsjednik partije porazio i svrgnuo predsjednika države), ali, isto tako, nova kontraelita nije, poput Čehoslovačke i Istočne Njemačke, dolazila iz antisistemskog, već, poput Rumunije, upravo iz sistemskog kruga (Darmanović, 2007: 84). Iako je opozicija putem brojnih zakona25 pokušavala da obezbijedi jednake šanse u izbornoj trci, uspjeh je bio veoma ograničen. Birači su jasno prepoznavali ko posjeduje moć, što će se vidjeti u empirijskom dijelu ovoga rada. Darmanović (2007) ovu situaciju opisuje na sljedeći način: Ova stara/nova vladajuća stranka nije djelovala tek kao jedna od ravnopravnih učesnica u višepartijskoj utakmici, već mnogo više kao državna partija koja je koristila sve prednosti koje donosi potpuna kontrola državnih aparata i resursa. Ti resursi bili su u potpunosti podređeni održavanju vlasti i pobjedama na izborima. Korišćeni su tipični metodi: čvrsta partijska kontrola nad državnim štampanim i elektronskim medijima; klijentelizam i sistem favorizovanja partijskih pristalica u pristupu radnim mjestima; legalni i ilegalni finansijski resursi koji su vladajućoj stranci stajali na raspolaganju; povremeno zastrašivanje političkih protivnika; upotreba policije u izbornom procesu; manipulacije izbornim sistemom i sl. (str. 85). televizijom i radijom. Pritom su zadržali najveći dio imovine bivše komunističke partije, njene komunikacione mreže i organizacione strukture.” (prevod O.K.) 25 Na primjer: Zakon o raspodjeli imovine Saveza komunista Crne Gore, Zakon o finansiranju političkih partija, Zakon o sukobu interesa, Zakon o slobodnom pristupu informacijama i sl. Birači u Crnoj Gori 49 (4) Pravni nihilizam Kao važnu karakteristiku, prenesenu iz prethodnog, socijalističkog, u novi, demokratski sistem, Goati (2008) navodi i svojevrstan pravni nihilizam. Pod ovim pojmom podrazumijeva se tzv. „svrsishodno”, a ne u pravu utemeljeno, odlučivanje – odlučivanje principom višeg reda. Ova vrsta nihilizma uslovila je dodatno nepovjerenje građana u institucije. Posljedica su, kaže Goati, „parlamenti koji ni o čemu ne odlučuju, izbori redukovani na puko glasanje i višepartijski sistemi (...) u kojima sve odluke donosi jedna (komunistička) partija” (str. 278). Za tzv. običnog građanina ovakvo stanje bilo je poruka da će, ukoliko želi da ostvari neko svoje pravo, morati da dobije naklonost nosilaca moći. I nadalje, da će mu ta naklonost, čak i u situaciji kada za to nema osnova, pomoći da ostvari određeni lični interes. Za potrebe ovoga rada nije prikupljena ta vrsta građe, no opšte je poznato da su arhive kancelarija Predsjednika države i Predsjednika Vlade pune pisama u kojima građani mole za ostvarenje određenih prava, bilo da su ona zakonski zasnovana ili ne. Već sam podatak o velikom broju takvih zamolnica indikator je odnosa građana prema vlasti, kao i gore opisanog pravnog nihilizma. (5) Promjenjivost institucija Na stvaranje i izgled partijskih sistema u Crnoj Gori bitno je uticalo promjenjivo institucionalno okruženje, kao i relativno kratko postojanje partija, koje onemogućuje stvaranje čvrste partijske identifikacije. O konceptu partijske identifikacije i njegovoj primjenjivosti u Crnoj Gori nešto više reći ćemo u dijelu rada koji se bavi afektivno-habitualnim vezama između partija i birača. Ovdje ćemo samo ponoviti napomenu da se o partijskoj identifikaciji teško može govoriti u uslovima kratkog trajanja demokratskog pluralizma (iako ovaj argument sve manje stoji) i volatilnog partijskog sistema26. Kada je u pitanju Crna Gora, govorimo o dugoj i nesmetanoj dominaciji jedne partije, koja je, istini za volju, više puta mijenjala svoj identitet, a s druge strane, o vrlo nestabilnom opozicionom dijelu partijskog sistema, koji se više puta rekonfigurisao. Važno je napomenuti Volatilnost je koncept pomoću koga se računa „neto dobitaka i neto gubitaka birača relevantnih stranaka od izbora do izbora. Niska fluktuacija birača ukazuje na stupanj konsolidiranosti stranačkog sustava. Prosječna stopa volatilnosti u zapadnoevropskim državama osamdesetih je godina iznosila 9.6 posto“ (Merkel, 2011: 178). 26 50 Olivera Komar još nešto: pri svim razmatranjima ovoga tipa, treba imati u vidu nešto širu sliku. Naime, u vremenu kada u svim djelovima zapadnog svijeta partijska identifikacija slabi, kada birači sve više odustaju od konvencionalnih oblika političke participacije, a njihovim političkim odlučivanjem dominiraju kratkoročni činioci, podstaknuti medijima kao novom silom27, u jednom dijelu svijeta partijski pluralizam tek se uspostavlja. (6) Subjektivni faktor Goati (2008) posebno ističe važnost „subjektivnog faktora”, koji u uslovima transformacije sistema ima nemjerljivu moć odlučivanja i upravljanja. U Crnoj Gori ta je karakteristika jedna od najdominantnijih. Istina, Goati ističe jednu njenu dimenziju – nepredvidljivost određenih političkih poteza, budući da zavise od subjektivnog faktora, tj. od odluke lidera. U kontekstu ovoga rada posebno je bitna druga dimenzija ove pojave – identifikacija s liderom. U Crnoj Gori se, naime, od 1997. godine vladajuća partija u najvećoj mjeri identifikuje sa njenim liderom. U dijelu rada u kojem se testira harizmatska teorija pokazaće se do koje je mjere liderska figura bitan elemenat u opredjeljivanju birača u Crnoj Gori (to dijelom i jeste refleksija na onaj značaj subjektivnog faktora u politici koji ističe Goati). Karakteristikama koje izdvaja Goati (tj. okolnostima u kojima se gradio partijski sistem u zemljama bivše Jugoslavije), mi ćemo dodati još dvije, koje smatramo specifičnim i važnim za Crnu Goru. (7) Neriješeno pitanje državnog statusa Za razliku od ostalih država koje su nastale iz SFR Jugoslavije, u Crnoj Gori je pitanje državnosti i nezavisnosti snažno uticalo na formiranje partijskog sistema, a samim tim i na ponašanje birača. Za to postoje dva razloga: (1) rješavanje ovoga pitanje trajalo je znatno duže nego u ostalim bivšim republikama; (2) upravo oko tog pitanja nastala je dominantna poBaćović (1991) piše o teoriji „podsjetnika” koju je utemeljio B. Cohen, a prema kojoj je moć medija u tome što mogu da „nametnu dnevni red”, tj. o čemu će ljudi misliti. Samim tim, mediji određuju „važnost problema iz javne sfere”, onih o kojima će se u javnosti voditi polemika. V. „Između medijskog rata i rata za medije” u: Od izbornih rituala do slobodnih izbora (S. Mihailović i dr., 1991: 161). 27 Birači u Crnoj Gori 51 djela u političkoj sferi i formiran tzv. osnovni cleavage28 unutar partijskog sistema. Four main factors should be taken into account, namely, the Montenegrin party system functioned in the context of: (1) surrounding war; (2) conditions of a completely ruined economy and high dependence on state funding; (3) a nationally sensitive and completely divided society, and (4) an atmosphere of strong dependence on political actors in neighbouring Serbia29 (Vujović & Komar, 2008: 224). Raspad SFR Jugoslavije otvorio je u Crnoj Gori Pandorinu kutiju kada je u pitanju državni status. Sa alternativama u vezi sa pitanjem državnog statusa identifikuju se dvije struje, koje predstavljaju osnovnu državnu, društvenu i političku podjelu, inkorporiranu u sve društvene sfere – nacionalnu podjelu na Crnogorce i Srbe. Iako nije proizvela nasilne konflikte, ova je podjela duboko rascijepila crnogorsko društvo i to iz više razloga: (1) nepostojanje jasne „većine“, (2) duboka podjela koja onemogućava prenos glasova između dva bloka, što jača pregovaračke pozicije i smanjuje izglede za kompromis; (3) prenošenje nacionalnog rascjepa na druge sfere, npr. na vjersku (dvije crkve), intelektualnu (dvije akademije nauka), medijsku (dvije dominantne medijske informativne kuće i sl., i (4) dugo trajanje statusa quo (problem neriješenog pitanja državnog statusa, latentan od 1990, a eksplicitno prisutan od 1997. do 2006. godine). (8) Zakon malih brojeva O ovoj temi više riječi biće u dijelu koji se odnosi na političku kulturu. Ovdje želimo naglasiti da je Crna Gora po broju stanovnika (625.266 po Popisu iz 2011. godine) izuzetno mali i, samim tim, specifičan politički sistem. Prije svega, Crna Gora je neanonimno društvo, tj. društvo u kome su svi na određeni način povezani. Ta činjenica ima dvije ozbiljne reperkusije. Prvo, neanonimnost ugrožava izbor, tj. mogućnost promjene političke stvarnosti. Drugo, gusta socijalna mreža, čvrsta isprepletenost rođačkih, Za potrebe politikološke literature, termin cleavage bi najpreciznije mogao da se definiše kao: bazični društveni rascjep oko koga se formira dugotrajna partijska podjela. 29 „Četiri osnovna faktora treba uzeti u obzir kada je u pitanju funkcionisanje partijskog sistema u Crnoj Gori: (1) rat u okruženju; (2) potpuno urušena ekonomija i visoka zavisnost od državnog finansiranja; (3) društvo koje je osjetljivo i podijeljeno po nacionalnom pitanju, i (4) atmosfera snažne zavisnosti od dešavanja u susjednoj Srbiji.” (prevod O.K.) 28 52 Olivera Komar prijateljskih, kumovskih i drugih veza, koje u statusnom društvu kakvo je crnogorsko imaju veliku važnost, manifestuje se kao svojstvo bitnije od bilo kog drugog, pritom poništavajući, ili bar umanjujući, značaj svih drugih relacija, kakvi su, na primjer, odnosi odgovornosti. Sa svim ovim navedenim karakteristikama Crna Gora je ušla u stvaranje partijskog sistema, tako da su oni dominantno odredili način komunikacije i oblik veza između birača i partijskih elita. Razmatrajući stvaranje partijskih sistema u postsocijalističkim društvima, V. Goati (2008) referira na određene osobine tzv. proto-partija, koje je opisao Peter Emil Mitev (1991), a koje bi se, u značajnom obimu, mogle primijeniti na crnogorske prilike: Protopartije karakterišu sledeća obeležja: (a) ambivalentnost u pogledu dimenzije levica/desnica; (b) integralni karakter (nastojanje da se u sopstvenom okviru obezbedi prostor za sve političke tendencije); (c) heterogenost socijalne osnove; (d) mozaična organizaciona struktura; (e) ideološki amalgam različitih programskih ideja; (f) česte podele postojećih i stvaranje novih partija, i (g) pseudoetnicizam (pseudoethnoses) koji označava težnju da se politički protivnici etnički definišu (str. 280). Crnogorske partije karakteriše većina navedenih osobina, koje su, u određenoj mjeri, čak postale njihove trajne karakteristike. Recimo, ove partije su i danas prilično ambivalentne po pitanju određenja lijevo-desno, što se posebno odnosi na ekonomsku dimenziju podjele, ali donekle i na političku.30 Kada je ekonomska dimenzija u pitanju, sve partije (s djelimičnim izuzetkom Pokreta za promjene i, od skoro, Demokratske partije socijalista) u svojim programima ističu vrijednosti ekonomske ljevice, preciznije, lijevog centra. To je razumljivo s obzirom na socijalističko nasljeđe, kao i Seminaru koji je za podmladak političkih partija organizovala Fondacija „Konrad Adenauer“, a koji je održan u Bečićima, 15–17. aprila 2011. godine, prisustvovali su članovi podmladaka gotovo svih političkih partija u Crnoj Gori. Na seminaru je sproveden svojevrstan eksperiment. U sesiji koja se odnosila na ideološke profile partija iz kojih dolaze, učesnici su zamoljeni da popune upitnik koji je sadržao određena standardizovana pitanja kojima se mjeri politička i ekonomska orijentacija. Od učesnika je traženo ne da iznesu sopstveni stav, nego da odrede kakav je, po njihovom mišljenju, stav partije iz koje dolaze po tom pitanju. Kada su rezultati sumirani, ispostavilo se da su svi, sem jednog učesnika, pozicionirali svoje partije u prostoru lijevog centra, i politički i ekonomski. Naravno, rezultati ovoga eksperimenta nisu statistički značajni za donošenje ozbiljnijeg zaključka. No, oni jesu indikativni s obzirom na to da su na pitanja odgovarali – ne građani, koji najčešće nisu ideološki osviješćeni, već partijski aktivisti. 30 Birači u Crnoj Gori 53 na činjenicu da socijalnu strukturu biračkog tijela čini većina nenaviknuta na kapitalističko tržište, tj. neka vrsta gubitnika tranzicije31. S druge strane, kada je u pitanju konkretno djelovanje, situacija je bitno različita, a to je najočitije u primjeru vladajuće Demokratske partije socijalista. Ova, po imenu i programu, partija lijevog centra u svom djelovanju pokazuje brojne i značajne karakteristike ekonomske desnice. O tome najilustrativnije govori sveobuhvatna privatizacija, koja je zahvatila čak i one kompanije i dobra koji se mogu podvesti pod dobra od kapitalnog značaja, kao što su Telekom ili Elektroprivreda. Primat privatnog nad javnim interesom možemo uočiti i u sektoru zdravstvene zaštite ili obrazovanja, a to su oblasti čije uređenje svakako spada u mandat vladajuće partije. Činjenicom da se ideološkom jasnošću i preciznošću ne može pohvaliti gotovo nijedna partija na crnogorskoj političkoj sceni ukazujemo na ono što Mitev (1991), kako navodi Goati (2008), naziva ideološkim amalgamom. Ovaj uopšteni karakter programa političkih partija objasnili smo svojevrsnom inicijalnom nelagodom od partikularnih interesa, mada su početni razlozi ležali i u homogenosti socijalne osnove. Ovdje ćemo zastati i napraviti kratku digresiju. Istina je da se teško može govoriti o heterogenoj socijalnoj osnovi kao karakteristici postsocijalističkih društava u prvim godinama transformacije (barem onih na području bivše Jugoslavije). Naprotiv, ova je društva karakterisala snažna, ideološki podržana jednakost. Ta se „jednakost“, međutim, u procesu ubrzanog društvenog raslojavanja vrlo brzo istopila, ostavljajući za sobom heterogenu socijalnu strukturu, jednako vezanu za inicijalne partijske preference. Pitanje utemeljenosti partija u određenim socijalnim strukturama biće predmet empirijske analize u četvrtom poglavlju ovoga rada. No, već sada možemo reći da jasna veza te vrste nije vidljiva, osim kada je u pitanju nacionalna pripadnost. Z. Stojiljković (2011), prateći relevantnu literaturu o dobitnicima i gubitnicima tranzicije, razlikuje sljedeće kategorije gubitnika tranzicije u Srbiji: niskoobrazovani, dugoročno nezaposleni i zaposleni u tradicionalnim industrijama. Izdvojene su i potkategorije: penzioneri, zaposleni u formalnom i neformalnom sektoru, poljoprivrednici i domaćice na selu. Imajući u vidu socijalnu strukturu Crne Gore, moglo bi se reći da se Stojiljkovićeva kategorizacija može primijeniti i u njenom slučaju. To se posebno odnosi na zaključak: „Subjektivni osjećaj gubitništva gotovo trećine građana u kulturi u kojoj se siromaštvo i gubitništvo prikrivaju, govori o razmerama krize. Svakodnevno suočavanje s problemom preživljavanja otežano je prisutnim sećanjem na sigurnost i standard iz Brozovog socijalizma, što životnu svakodnevnicu dovodi u vezu s poznatom kletvom ’Dabogda imao, pa nemao’“ (str. 222). 31 54 Olivera Komar Nastojeći da sumiramo prethodna razmatranja i zaključke, možemo reći da su se crnogorske proto-partije, koje su nastajale od 90-ih godina prošlog vijeka, formirale u uslovima: državnog klijentelizma i produžene vladavine komunističkih nomenklatura, što je uslovilo neravnopravnu izbornu utakmicu; pravnog nihilizma i visoke zavisnosti institucija od subjektivnog faktora; dugotrajnog perioda neriješenog državnog statusa; izbjegavanja javne promocije partikularnih interesa. Iako je pitanje transformacije društva i uvođenja partijskog pluralizma obrađivano u relevantnoj literaturi, smatramo da slučaj Crne Gore nosi određene specifičnosti vrijedne pažnje, te da se one odnose upravo na kombinaciju gore navedenih uslova. Primjera radi, Bazoki i Ishiyama (2002) nadograđuju Ziblattovu (1998) klasifikaciju strategija transformacije komunističkih partija i uočavaju tri moguće opcije, ali nijedna od njih, u svom osnovnom obliku, nije primjenjiva na slučaj Crne Gore: (1) strategija lijevog povlačenja, koja podrazumijeva odbacivanje slobodnog tržišta i učvršćivanje sopstvene „marksističke“ tradicije, što vodi antisistemskom djelovanju u opoziciji. Primjer za ovu strategiju bila bi Partei des Demokratischen Sozialismus, partija sukcesor Sozialistische Einheitspartei Deutschlands, koja je upravljala DDR-om od 1949. do 1990. godine32. (2) strategija pragmatične reforme, koja podrazumijeva distanciranje od marksizma i redefinisanje partije u pravcu “quasi-European social democratic party of experts, technocrats, and pragmatists“33 (str. 5); takav slučaj karakterističan je, na primjer, za Poljsku i Mađarsku. (3) nacional-patriotska strategija, koju karakteriše kombinacija naslijeđene, ali transformisane, komunističke i nove nacionalističke ideologije. Primjere za ovu strategiju autori nalaze u bivšem sovjetskom bloku i na Balkanu (p. 6), a jedan od najilustrativnijih svakako je Socijalistička partija Srbije u vrijeme Slobodana Miloševića. U Crnoj Gori, nasljednica komunističke partije – Demokratska partija socijalista (DPS) – kombinovala je drugi i treći pristup. Još tokom tzv. antibirokratske revolucije ova se partija distancirala od marksističkog nasljeđa Demokratska partija socijalizma i Socijalistička partija njemačkog jedinstva (prevod O.K.) 33 „kvazievropske socijaldemokratske partije eksperata, tehnokrata i pragmatista“. (prevod O.K.) 32 Birači u Crnoj Gori 55 kroz unutrašnju smjenu elita, čime je sebe predstavila kao pragmatičnu, proevropsku i tehnokratsku vlast, nasuprot bivšem „korumpiranom“ vrhu Saveza komunista. Vrlo brzo zatim (a posebno od 1997. godine i razlaza sa Slobodanom Miloševićem), ona je osnovni legitimitet svoje vlasti zasnovala na odbrani crnogorskih nacionalnih interesa, postavši glavni nosilac borbe za crnogorsku nezavisnost. U oba slučaja u pitanju su bile vrlo pragmatične političke odluke, koje je ova partija vlasti spretno donosila, a koje su doprinijele njenom održanju i dominantnom položaju u političkom sistemu. Navedena klasifikacija, iako ne obuhvata u potpunosti slučaj Crne Gore, veoma nas dobro uvodi u narednu, bitnu temu: transformacija partijskog sistema i uticaj tipa partijskog sistema na ponašanje birača. 2.3 Birači i dominacija jedne partije U prethodnom odjeljku opisali smo uslove u kojima su se formirale partije i stvarala mreža njihovih međusobnih odnosa u Crnoj Gori, što predstavlja važan elemenat za određenje tipa partijskog sistema i objašnjenje njegovog nastanka. U tekstu koji slijedi definisaćemo tip partijskog sistema koji postoji u Crnoj Gori i kroz dva primjera pokušati da utvrdimo kako taj tip utiče na odnose između birača i partijskih elita, tj. kakve oblike, veze i komunikacije među njima podstiče. Prilikom definisanja tipa partijskog sistema imali smo na umu uputstvo: „(...) ključno pitanje nije je li broj stranaka važan – jer jest – nego pitanje omogućuje li nam brojčani kriterij klasifikacije shvaćanje onoga što je doista važno“ (Sartori, 2002: 110). Između različitih klasifikacija partijskog sistema koje nam stoje na raspolaganju, mi smo odabrali upravo Sartorijevu budući da nam ona omogućava objašnjavanje dinamike odnosa birača i partija, oličenih u partijskim elitama, što jeste naš fokus u ovome radu. Naravno, Sartorijeva klasifikacija nije jedina i autori su se odlučivali za neke druge opisujući partijski sistem u Crnoj Gori. Tako Vladimir Goati posebnu pažnju posvećuje Blondelovoj (1968) klasifikaciji na: (1) dvopartijske sisteme – svaka partija dobija oko 45% glasova; (2) dvoipopartijske sisteme – jedna partija dobija oko 45%, druga nešto manje od 40%, a treća oko 15%; (3) višepartijske sisteme sa dominantnom partijom – jedna partija dobija oko 45%, a ostalo se skoro ravnomjerno raspoređuje na 3-4 par- 56 Olivera Komar tije, i (4) višepartijske sisteme bez dominantne partije – 2-3 partije dobijaju po četvrtinu glasova, a ostalo ide manjima (Goati, 2008: 302). U dvopartijskim sistemima birači imaju jasan izbor – i neizvjestan ishod. U situaciji u kojoj svaka od dvije velike partije može da računa na oko 45% glasova (prema Blondelu) birač u pravom smislu te riječi bira kojoj će partiji dati glas i tako uticati na ishod izbora. U višepartijskim sistemima bez dominantne partije birač ima manje jasan izbor zbog mogućnosti predizbornih ili postizbornih koalicija, a ishod je vrlo neizvjestan. A kako birači ne mogu sa sigurnošću znati kakav će biti novouspostavljeni odnos snaga i koje će partije formirati vladu, njihov izbor je takođe neizvjestan. U sistemima sa dominantnom partijom situacija je bitno drugačija. Naime, kako dominantna partija osvaja oko 45% glasova, dok se ostatak raspoređuje na ostale partije, pred biračem je jasan i vrlo izvjestan ishod glasanja. Ukoliko glasa za partiju na vlasti, naći će se na pobjedničkoj strani, ukoliko, pak, glasa za opoziciju, naći će se na gubitničkoj strani. Ova izvjesnost ishoda praktično obesmišljava proces biranja. Može se reći da u toj situaciji birač ne bira, već samo glasa. Odredivši crnogorski partijski sistem kao sistem sa dominantnom partijom, podsjetićemo se jednog primjera koji može poslužiti kao ilustracija za glasanje bez biranja. Riječ je o odluci Ustavnog suda Crne Gore povodom prvog kruga ponovljenog glasanja za Predsjednika Republike, 2003. godine. Naime, da bi predsjednik Republike bio izabran, bilo je neophodno da na izbore izađe najmanje polovina upisanih u birački spisak. Kako u prvom krugu ponovljenog glasanja (februar 2003) taj uslov nije ispunjen, glasanje je moralo biti ponovljeno. Osim neispunjenja tog uslova, postojao je još jedan problem: jedan broj biračkih mjesta nije bio otvoren zbog vremenskih neprilika. Birači sa tih biračkih mjesta žalili su se Ustavnom sudu, tražeći da im se omogući da ostvare svoje ustavno pravo i glasaju. Preporuka Republička izborna komisije donijela je sljedeću preporuku: Nesprovođenjem glasanja na navedenim biračkim mjestima, pri činjenici da se ne može ispuniti opšti uslov za punovažnost izbora, ne uskraćuje se Ustavom zagarantovano biračko pravo građana koje ostvaruju na ovim biračkim mjestima, jer bi građani, faktički samo glasali, ne i birali, te da razlozi zbog kojih ova biračka mjesta nisu otvorena (vremenske nepogode) i dalje postoje i mogli bi glasanje učiniti neizvjesnim i, samim tim, obesmisliti čitav izborni postupak. Birači u Crnoj Gori 57 Slijedeći ovu preporuku, Ustavni sud je donio odluku da se na tim biračkim mjestima izbori ne održavaju naknadno jer se „ne radi o povredi Ustavom zagarantovanog biračkog prava, imajući u vidu da bi građani, faktički, samo glasali, ali ne i birali“ (Pavićević, 2007: 38). Ovaj primjer dobro ilustruje stav da glasanje ne mora istovremeno biti i biranje. On jeste vezan za specifične, vanredne okolnosti, no činjenica je da se u situacijama percipiranog sigurnog ishoda izbora (koji ćemo u drugom dijelu ovoga poglavlja i empirijski ilustrovati), birači najčešće nalaze samo u ulozi glasača. Goati (2008), kroz prizmu Blondelove podjele, primjećuje: nijedan od partijskih sistema ustanovljenih nakon prvih izbora 1990. godine, ni crnogorski, ni srpski, ni hrvatski, ne može se smatrati višepartijskim sistemom sa dominantnom partijom. On dalje tvrdi da je, za razliku od ostalih država kod kojih se već na narednim izborima prethodni sistem transformisao u višepartijski bez dominantne partije, u Crnoj Gori stanje dominacije bivše komunističke partije zadržano do raskola u DPS-u, 1997. godine. Do 2006. godine u Crnoj Gori je faktički postojao dvoipopartijski sistem jer su dva suprotstavljena koaliciona bloka svojim disciplinovanim djelovanjem odavala utisak jedinstvenih partijskih cjelina. Situacija se, prema Goatiju, mijenja nakon Referenduma o nezavisnosti, kada proindipendentistički blok zadobija apsolutnu većinu (str. 302). Iako autor partijski sistem koji u Crnoj Gori postoji od 2006. godine eksplicitno ne naziva višepartijskim sistemom sa dominantnom partijom, vidimo da je Blondelov kriterijum (jedna dominantna partija ima oko 45% glasova, dok se ostatak gotovo ravnomjerno raspoređuje na ostale 3-4 partije) u potpunosti ispunjen. Struktura glasova na parlamentarnim izborima 2006. godine bila je sljedeća: predizborna koalicija DPS-SDP – 48.61%; Srpska lista – Andrija Mandić – 14.6%; SNP-NS-DSS – 14%; PZP – 13.1%. Nakon izbora 2009. godine, ta slika je izgledala ovako: DPS-SDP – 51.9%; Nova srpska demokratija – 9.2%; SNP – 16.8%; PZP – 6%. No, iako se u potpunosti slažemo sa Goatijevim određenjem, čini nam se da je za potrebe razjašnjenja odnosa između partijskih elita i birača, a samim tim i motivacije glasanja, pogodnija Sartorijeva (2002) nego Blondelova klasifikacija. Ova klasifikacija obuhvata sedam kategorija partijskog sistema: (1) jednostranačje; (2) hegemonijska stranka; (3) predominantna stranka; (4) dvostranačje; (5) ograničeni pluralizam; 58 Olivera Komar (6) ekstremni pluralizam, i (7) atomizacija. Sartori napominje da prilikom određivanja relevantnosti političkih partija treba imati u vidu određena pravila, koja ustanovljavaju da li neku partiju uopšte treba uključiti kao faktor u kategorisanje cjelokupnog sistema, ili ne. Riječ je o dva pravila koja se, u osnovi, svode na pitanje koalicijskog ili ucjenjivačkog potencijala partije. Koalicijski potencijal Sartori ilustruje na sljedeći način: Malu stranku moguće je odbaciti kao irelevantnu ako s vremenom postane suvišna u tom smislu da nikada nije potrebna ili upotrebljiva da održi koalicijski većinu. I obratno, na neku malu stranku mora se računati bez obzira na to kako mala bila, ako se u određenom trenutku nađe u položaju da određuje makar jednu od mogućih vladinih većina (Sartori, 2002: 112). Kada, pak, govori o ucjenjivačkom potencijalu, on ističe da: [s]tranka postaje relevantnom ako se njezino postojanje ili nastup odražava na taktiku stranačkog natjecanja i, posebice, ako ona mijenja pravac natjecanja među strankama koje su usmjerene na vladanje, određujući pomak od centripetalnog k centrifugalnom natjecanju bilo u lijevom desnom ili u oba pravca (str. 113). Sartorijeva klasifikacija čini nam se korisnijom s obzirom na predmet ovoga rada jer ona uključuje kombinovanje kvantitativnih i kvalitativnih elemenata. Tako kod Sartorija izraz dominantna stranka pokriva tri moguće situacije: (a) sisteme sa predominantnom partijom, (b) sisteme sa hegemonijskom partijom, i (c) bilo koje druge sisteme u kojima imamo situaciju da jedna velika stranka značajno nadmašuje ostale. Što se tiče sistema sa predominantnom partijom, Sartori ističe sljedeće njegove karakteristike: (1) bar četiri uzastopna izborna ciklusa u kojima ista partija osvaja vlast na parlamentarnim izborima, koja ne mora nužno biti preko 50% biračkog tijela; (2) relativno fer i pošteni izbori: (...) taj preduvjet definirat ćemo na sljedeći način: monopolistički opstanak na vlasti iste stranke, koji se ponavlja od izbora do izbora, ne može se pri- Birači u Crnoj Gori 59 pisati očito nepoštenoj igri ili manipuliranju glasovima. Drugim riječima, može se zatvoriti jedno oko pred izbornim nepravilnostima sve dok je razumno pretpostaviti da bi i u okolnostima poštenog nadmetanja predominantna stranka osvojila većinu mjesta (str. 187). (3) postoji mogućnost promjene i opozicionog djelovanja: Stoga ćemo, prije no što počnemo proučavati nekompetitivno područje, naglasiti da je sustav sa dominantnom strankom tip stranačkog pluralizma u kojemu – premda nema faktičkog smjenjivanja na vlasti – alternacija nije isključena, a politički sustav pruža dovoljno mogućnosti za otvoreno i djelotvorno oponiranje predominaciji vladajuće stranke. U Indiji, Japanu, Urugvaju, Norveškoj i Švedskoj postoji politička opozicija te se predominantna stranka morala, ili još uvijek mora, natjecati za vlast (str. 187). (4) vjerodostojnost izbornih pobjeda: „Ključni uvjet jest vjerodostojnost tih pobjeda“ (str. 187). Crnogorski partijski sistem ispunjava sve gore navedene kriterijume te ga možemo definisati kao sistem sa predominantnom partijom. Međutim, po načinu komunikacije sa biračima, ovaj partijski sistem ima neke osobine sistema sa pragmatično-hegemonijskom partijom34. U odnosu na sistem sa predominantnom partijom, sistem sa hegemonijskom partijom podrazumijeva viši oblik kontrole: Hegemonijska stranka ne dopušta ni formalno ni stvarno natjecanje za vlast. Dopušteno je postojanje drugih stranaka, ali samo kao drugorazrednih, licenciranih stranaka, kojima nije dopušteno da se s hegeminijskom strankom natječu antagonističkim zahtjevima i na jednakoj osnovi. Ne samo da nema smjene vlasti nego je ne može ni biti, a nije predviđena čak ni mogućnost rotacije na vlasti. To implicira da hegemonijska stranka ostaje na vlasti bez obzira na to uživa li potporu i simpatije ili ne. Dok sustav sa predominantnom strankom ostaje ovisan o uvjetima koji stvaraju odgovornu vlast, nema stvarne sankcije koja bi hegemonijsku stranku obvezala da bude odgovorna (Sartori, 2002: 204). Dakle, sisteme sa hegemonijskom partijom treba razlikovati od onih sistema kod kojih jedna partija dugo opstaje na vlasti, a koje nazivamo višepartijskim sistemima sa predominantnom partijom. U prvom tipu sisteOsim ovoga, u Sartorijevoj klasifikaciji postoji i drugi podtip sistema sa hegemonijskom partijom – sistem sa ideološko-hegemonijskom partijom. Kao primjer Sartori navodi liberalizovanu partijsku scenu u komunističkoj Poljskoj. 34 60 Olivera Komar ma do promjene i ne može doći, dok u drugom do nje ne dolazi, iako je to teorijski moguće. Kao primjere predominantnih partija Magalonijeva (2008) navodi Liberalno-demokratsku partiju (LDP) u Japanu, Socijaldemokratsku partiju (SDP) u Švedskoj ili Kongresnu partiju u Indiji. S druge strane, hegemonijske partije su, npr., Partija institucionalne revolucije (PRI) u Meksiku ili Partija socijalista (PS) u Senegalu. Ona objašnjava: sve ove slučajeve povezuje činjenica da jedna partija faktički vrši vlast za demokratske sisteme neuobičajeno dugo vremena, ali sistemi sa hegemonijskom partijom sadrže značajnija autoritarna obilježja. Polazeći od stava da je kriterijum koji predlaže Sartori – da li je smjena vlasti potpuno nemoguća, ili je, pak, moguća, ali do nje ne dolazi – veoma neplodan, jer se ne može analizirati ex ante, Magalonijeva navodi još neke načine da se, uprkos sličnostima, razlikuju ova dva sistema. Neki autori (Schedler, 2002) kao kriterijum navode kršenje izbornih pravila i izborne manipulacije, a neki nabrajaju kriterijume po kojima se autoritarne demokratije prepoznaju (Levitzky & Way, 2002). Prema Magalonijevoj (2008: 40), postoje određeni kvantitativni pokazatelji koji razlikuju sisteme sa hegemonijskom, od onih sa predominantnom partijom. Ona navodi četiri takva pokazatelja: (1) Prosječan polity skor – računa se od datuma kada je partija prvi put preuzela vlast do momenta odlaska sa vlasti. Za hegemonijske autokratske sisteme on iznosi 2.64, za sisteme sa dominantnom partijom 9.39. S obzirom na to da je predominantna partija u Crnoj Gori još uvijek na vlasti, polity skor ne možemo izračunati, te je ovaj pokazatelj za Crnu Goru trenutno neprimjenjiv. (2) Prosječan procenat mjesta koji dominantna partija osvaja u donjem domu parlamenta – za hegemonijske autokratske sisteme on iznosi 76%, za sisteme sa dominantnom partijom 53%. Kada izračunamo prosječan procenat mjesta koji je od 1990. godine do danas Demokratska partija socijalista imala u Skupštini Crne Gore, dobićemo 48.4%. Procenat bi bio veći kada bismo računali i koalicione partnere (predizborne koalicije sa SDP-om, HGI-om, BS-om i dr.). Mi smo se ovom prilikom odlučili za najstroži pristup, pa možemo zaključiti da je, po ovom kriterijumu, partijski sistem u Crnoj Gori bliži sistemima sa predominantom partijom. Birači u Crnoj Gori 61 Tabela 3: Prosječan procenat mjesta vladajuće partije u Skupštini Crne Gore Izbori 1990. 1992. 1996. 1998. 2001. 2002. 2006. 2009. Prosječno Procenat vladajuće partije u odnosu na ukupan broja mandata 66.4% 54.12% 63.38% 41.03% 38.96% 41.33% 39.51% 43.2% 48.4% (3) Prosječan broj onih koji imaju mogućnost veta – za hegemonijske autokratske sisteme on iznosi 1.87, za sisteme sa dominantnom partijom 3.79. D�������������������������������������������������� a bismo napravili kalkulaciju tzv. veto igrača za Crnu Goru, bilo bi neophodno da raspolažemo velikim brojem podataka, kakav je npr. ekspertska analiza programa političkih partija u Crnoj Gori. Kako to nije slučaj, i ovaj pokazatelj za nas ostaje neprimjenjiv.35 (4) Prosječan efektivni broj nosilaca izvršne vlasti – ovaj broj se računa formulom 1/Σen2, pri čemu se oznaka e odnosi na procenat godina koji je jedna osoba provela na čelu izvršne vlasti u jednoj državi tokom vladavine date partije – Effective Number of Executive Heads (ENEH). Prosječan efektivni broj nosilaca izvršne vlasti za hegemonijske autokratije iznosi 2.63, a za demokratije (uključujući i sisteme sa dominantnom partijom) – 4.87. U Crnoj Gori, taj broj za period vladavine Demokratske partije socijalista (od 1990. do 2011. godine) iznosi 2.3 (ENEH = 1/(.61)2 + (.23)2 + (.09)2 + (.04)2= 1/.434= 2.3), što je svrstava u hegemonijske partije sa snažnim personalističkim elementom. Za detaljna uputstva za kalkulaciju tzv. veto igrača v. Reform Processes and Policy Change: Veto Players and Decision-Making in Modern Democracies (König, Tsebelis, & Debus, 2010). 35 62 Olivera Komar Tabela 4: Prikaz broja godina provedenih na mjestu Predsjednika vlade, po osobama Nosilac izvršne vlasti Milo Đukanović Filip Vujanović Željko Šturanović Igor Lukšić Trajanje mandata 15. 2. 1991. – 5. 2. 1998. 8. 1. 2003. – 10. 11. 2006. 29.2. 2008. –29. 12. 2010. 5. 2. 1998. – 8. 1. 2003. 10.11. 2006. – 29.2.2008. 29. 12. 2010. – Broj godina na vlasti 7 4 2 5 2 1 Ukupno 13 5 2 1 Zbog čega je ovo određenje važno? Iako po većini svojih karakteristika partijski sistem u Crnoj Gori možemo svrstati u višepartijske sisteme sa predominantnom partijom, sama priroda ove predominantne partije, ove velike autoritarne partije, državne partije, partije vlasti (Darmanović, 2007: 85-90), dozvoljava relativizaciju tog zaključka i omogućava da se u objašnjavanju izbornih rezultata pozovemo na određene mehanizme hegemonijske partije. Iz ovog određenja, koristeći se odgovarajućim uporednim primjerima, možemo saznati mnogo o načinu na koji funkcionišu veze između birača i partijskih elita. Uzećemo za primjer dva slučaja. Prvi je tipičan slučaj sistema sa predominantnom partijom, a riječ je o Japanu u periodu vladavine Liberalno-demokratske partije (LDP)36. Drugi slučaj odnosi se na vladavinu tipične hegemonijske partije – Institucijalne partije revolucije (PRI)37 u Meksiku. Iako naša centralna tema nije politički sistem Japana, niti politički sistem Meksika, smatramo da su ova dva slučaja vrijedna pažnje ukoliko je perspektiva koju zauzimamo motivacija birača. U toj mjeri, oni nam mogu pomoći u rasvjetljavanju fenomena dugotrajne podrške partiji na vlasti, čak i u situaciji kada ta partija nije popularna. 36 37 自由民主党 – naziv ove partije na japanskom jeziku. Partido Revolucionario Institucional – naziv partije na španskom jeziku. Birači u Crnoj Gori 63 2.4 Slučaj sistema sa predominantnom partijom: LDP u Japanu Godine 1955, kada su se dvije naoko nekomplementarne partije, Liberalna i Demokratska partija, spojile u jednu – Liberalno-demokratsku partiju Japana – završen je period izrazito fragmentiranog partijskog sistema u Japanu i otpočela era gotovo neometane dominacije ovog japanskog „čuda“. Naime, u periodu od 1955. do 2009. godine, LDP je bila demokratski izabrana partija vlasti na svim izborima (izuzimajući period od 10 mjeseci i 20 dana, tokom 1993/1994. godine, koji je ova partija provela u opoziciji), a da istovremeno nije uživala veliku popularnost među građanima. Štaviše, vrijeme njene vladavine obilježili su brojni korupcionaški i drugi skandali, u koje su bili uključeni najviši zvaničnici LDP-a. Pitanje koje su mnogi postavljali jeste: Kako je onda moguće da je ta ideološki nekonzistentna, a među najširom populacijom ne pretjerano popularna partija, više od pola vijeka uspijevala da konstantno dobija dominantnu podršku birača, i to u uslovima demokratskih izbora? Scheiner (2006), jedan od autora koji su izučavali dinamiku partijskih odnosa u Japanu, nudi sljedeći odgovor na gore postavljeno pitanje: I argue that the reason for the failure lies in a combination of clientelism, fiscal centralisation, and institutional protections for the principal beneficiaries of the clientelist system38 (p. 3). Elaboriraćemo sva tri Scheinerova argumenta zato što veoma ilustrativno ukazuju na određene karakteristike sistema sa predominantnom partijom, od kojih mnoge možemo uočiti i u Crnoj Gori. LDP je svoj izborni uspjeh osiguravala veoma razgranatom klijentelističko-patronskom mrežom, čiji su najslikovitiji izraz bili tzv. koenkai39 – mreže za personalnu podršku kandidatima. Naime, do 1993. godine, kada je opozicija uspjela da nakratko preuzme vlast i izmijeni izborna pravila, japanski izborni sistem za izbor 511 poslanika u Diet, donji dom japanskog parlamenta, bio je većinski izborni sistem višečlanih izbornih jedinica, s „Ja smatram da razlog za neuspjeh leži u kombinaciji klijentelizma, fiskalne centralizacije i institucionalne zaštite za osnovne korisnike klijentelističkog sistema.“ (prevod O.K.) 39 後援会 – naziv ovih grupa na japanskom jeziku. Doslovan prevod bi bio „grupa za podršku“. 38 64 Olivera Komar neprenosivim glasom. To znači da se u 129 izbornih jedinica, u kojima se biralo 2–6 poslanika po izbornoj jedinici, u jednom krugu među kandidatima različitih partija vodila borba. S obzirom na to da su glasovi bili neprenosivi, nastao je problem „prosutih glasova“ i unutar-partijske borbe, koji je za partije vrlo neprijatan, ali iz koga je LDP, specifičnim sistemom podrške kandidatima, izlazila kao pobjednik. Da bi stvar bila jasnija, uvešćemo primjer. U jednoj izbornoj jedinici, u pomenutom izbornom sistemu, biraju se, npr., dva kandidata. Sistem je prosti većinski, što znači da nema drugog kruga, već će dva kandidata s najviše glasova direktno dobiti mandat. Primjera radi, uzećemo da na izborima učestvuju tri partije koje u populaciji određene izborne jedinice imaju sljedeću opštu podršku: X – 65%; Y – 25%, Z – 10%. Kako se u datoj izbornoj jedinici biraju dva mandata, svaka od partija istaći će dva kandidata. Na osnovu procenta opšte podrške, trebalo bi da partija X bude u poziciji da samostalno osvoji oba mandata, ali samo pod uslovom da su glasovi birača jednako distribuirani. Međutim, ukoliko je, npr., jedan kandidat znatno popularniji od drugog, iako će u ukupnom rezultatu partija X vjerovatno i dalje imati 65% glasova iz izborne jedinice, može se dogoditi da jedan kandidat dobije manje od 25%. Istovremeno, 25% je maksimalna podrška koju očekuje partija Y za svog najbolje rangiranog kandidata (partiji Y u ovoj situaciji i odgovara da ima jednog veoma popularnog i jednog anonimnog kandidata kako bi koncentrisala glasove). U opisanoj situaciji, najveći problem za partiju predstavlja veoma popularan kandidat, budući da se on, u višemandatnim izbornim jedinicama sa prostim većinskim sistemom i neprenosivim glasom, javlja kao protivnik i svome kolegi iz partije. Pred partiju se tada postavlja teško pitanje: kako uticati na željenu raspodjelu popularnosti kandidata unutar iste partije? Na primjer, njihovo programsko sučeljavanje može biti loš potez, jer nije dovoljno predvidljivo, a može štetiti i samoj partiji, koja bi trebalo da predstavlja konzistentne programske principe. Kao jedini način ispostavlja se lični kontakt sa biračima i formiranje personalnih mreža podrške, koje podrazumijevaju da svaki kandidat zna ponaosob koji je birač njegov. Da bi riješili ovaj problem, kandidati LDP-a stvorili su koenkaije, odnosno koalicije za ličnu podršku, zasnovane na uslugama koje kandidat pruža svojim biračima ili angažovanju u određenoj oblasti politike bitnoj za grupe koje uz njega pristaju (Rozenblat & Tis, 2009: 354). Birači u Crnoj Gori 65 Koenkai mreže odlikovalo je formalno članstvo i veoma aktivna uloga u izbornoj mobilizaciji (Krauss & Pekkanen, 2011: 20).40 Ovaj je mehanizam riješio problem LDP-u, ali je trajno napravio problem svima ostalima, smanjujući kompetitivnost izbora. Naime, opozicionim kandidatima je nedostajalo i resursa i partijske organizacije za razne vrste ličnih povlastica koje su kandidati LDP-a mogli da ponude članovima svojih mreža. Prvo, svaki kandidat LDP-a u prosjeku je trošio 3–12 miliona dolara po izborima (što je izbore u Japanu činilo skoro četiri puta skupljim nego izbore u SAD-u, npr.). Drugo, medijska kampanja bila je veoma kratka i kontinuirano je limitirana na sve kraće periode: 1952. godine, svedena je sa 30 na 25 dana, 1958. godine, na 20, reformom iz 1992, na 14, a od 1994. godine, na 12 dana (Rozenblat & Tis, 2009: 345). Ove dvije činjenice kreirale su izborni ambijent u kojem opozicija praktično nije imala nikakvih šansi – dominantna veza između birača i partijskih elita bila je utemeljena na patronaži i klijentelizmu, dakle, na partikularnim benefitima, ili pak njihovom očekivanju. Nakon što su, 1993. godine, 42 poslanika LDP-a napustila tu partiju i izazvala pad vlade, opozicija je nakratko došla na vlast. Tada je izborni sistem za izbor poslanika u Diet promijenjen – uveden je mješoviti sistem, koji je podrazumijevao izbor 300 poslanika u jednomandatnim izbornim jedinicama po prostom većinskom sistemu, i izbor 200 poslanika po proporcionalnom sistemu. Koenkai su nakon toga izgubili prvobitnu funkciju, ali to nije dovelo do kraja LDP-a. �������������������������������������� Naime, koenkai su se transformisali u lokalne partijske organizacije koje su nastavile da podržavaju LDP. Poslije samo osam mjeseci vlade, do tada opozicione, koalicije sa Cutonomua Koenkai mreže je odlikovao veliki broj zanimljivih karakteristika. Na primjer, najčešće su se prenosile nasljedstvom (sa oca na sina ili drugog člana porodice). Prema podacima jednog istraživanja, od ukupnog broja LDP poslanika koji su izabrani na izborima za Diet, čak 37% naslijedilo je svoj koenkai od rođaka, najčešće oca (Stockwin, 2003: 82). Etsuzankai, jedan od poznatijih koenkaia, koji je podržavao Kakuei Tanakau i koji je od 80 članova, koliko je brojao 1950. godine, kada je formiran, narastao na 98.000 članova, početkom 1970. godine, poznat je i po izletu na izvorišta u Zamagata prefekturi, koji je organizovao za 11.000 svojih članova i koji je koštao 1.4 miliona dolara (Krauss & Pekkanen, 2011: 21). Iz intervjua jednog od poslanika (Krauss & Pekkanen, 2011: 22): „Ja lično prisustvujem na oko 6 do 7 sahrana nedjeljno. [Jedan poslanik] mi je rekao da se on pojavi na 2.000 sahrana godišnje! Pravo je pitanje kako doći do informacije o tim sahranama. Ovo je vrlo važno. Ponekad me ljudi obavijeste, ali kako se ove stvari mogu desiti vrlo iznenadno, postoje i momenti kada mi ne kažu. Zato je moja organizacija uspostavila veze sa pogrebnim preduzećima i ona nam obezbjeđuju ovu vrstu informacija.“ (prevod O.K.) 40 66 Olivera Komar Hata na čelu (Partija obnove Japana), LDP se vraća na vlast, na kojoj će ostati sve do 2009. godine. Upravo je činjenica da LDP nastavlja da pobjeđuje na izborima i nakon što su izborna pravila koja su direktno promovisala patronažu i klijentelizam izmijenjena, pokolebala sve one koji su uspjeh ove partije pripisivali isključivo specifičnom japanskom izbornom aranžmanu. On jeste bio jedan od najvažnijih elemenata koji su omogućili da se između birača i partija formira trajna veza koja podrazumijeva patronažu i klijentelizam, ali ne i jedini. Da bi objasnio loš uspjeh opozicije u Japanu, Scheiner (2006) ističe još dva elementa: finansijsku centralizaciju i institucionalnu zaštitu41. On, naime, razlikuje četiri moguće situacije, koje zavise od kombinacije odgovora na dva pitanja: (1) Da li je država finansijski centralizovana, ili decentralizovana? (2) Da li između birača i političkih elita postoje klijentelističke, ili programske veze? Japan „kombinuje“ odgovore na ova dva pitanja na najpogubniji način po opoziciju. Sistem je finansijski centralizovan, što znači da se lokalna politika vodi pod snažnim uticajem nacionalne i da od nje zavisi. S druge strane, razvijene klijentelističke veze između birača i političkih elita favorizuju one koji imaju bolji pristup resursima. A oni se, kao što je prethodno istaknuto, nalaze na nacionalnom nivou. To, međutim, ne znači da lokalni izbori u Japanu nisu bili važni. Naprotiv: oni su služili kao regrutaciona osnova za nacionalni nivo i pristup nacionalnim javnim resursima. Pišući o izuzetnom značaju koji lokalni nivo ima u japanskoj politici, što se donekle kosi s uvriježenim zapadnim pretpostavkama o manjem interesovanju birača za lokalno u odnosu na nacionalno, Horiuchi (2005) ovu pojavu naziva svojevrsnom obrnutom logikom i objašnjava: “The counter-intuitive ’turnout twist’ in Japan is a result of Japanese citizens responding to incentives produced by various institutions. No matter how traditional a society is, incentives always affect behavior”42 (Horiuchi, 2005: 91). Horiuchi zaključuje da su birači aktivniji na lokalnim nego na nacionalnim izborima zato što je u japanskoj politici „podjele dobara“ podnacionalno jednako važno, ako ne i važnije od nacionalnog, tj. prvo je preduslov za drugo (p. 96). V. u ovoj knjizi, str. 55 fn. 39. „Ova obrnuta logika u oblasti izlaznosti birača u Japanu rezultat je reagovanja japanskih građana na ’ponude’ koje im obezbjeđuju razne institucije. Bez obzira na to koliko je društvo tradicionalno, ponude uvijek utiču na ponašanje.“ (prevod O.K.) 41 42 Birači u Crnoj Gori 67 Scheiner (2006: 48) skreće pažnju na dualnu prirodu političkog procesa u periodu dominacije LDP-a: “��������������������������������� Rural and LDP dominant and urban 43 and competitive” . Naime, LDP je svoj izborni uspjeh prevashodno bazirao na podršci u ruralnim djelovima Japana, u kojima su personalne organizacije za podršku, a kasnije lokalne političke organizacije podrške, bile u stanju da organizuju „zamjenu“ glasova za privilegije. U urbanim sredinama, a posebno u velikim gradovima, LDP nikada nije bio snažan i to iz dva osnovna razloga: (1) stanovništvo u gradovima imalo je viši ekonomski standard i manje je zavisilo od partijske podrške, (2) koenkai mreže bilo je teže, ili gotovo nemoguće organizovati u urbanim sredinama u kojima su programske veze dominirale nad personalnim. Jedan od mogućih odgovora na pitanje kako LDP tako efikasno uspijeva da usmjeri predizbornu kampanju, umjesto na problemska pitanja, na raspodjelu privatnih dobara, leži u činjenici da je Japan izrazito homogeno društvo u kome ne postoje značajne ideološke podjele (Rozenblat & Tis, 2009: 360). Nije, međutim, manje važno ni to što je riječ o društvu koje odlikuju sklonost strogom poštovanju hijerarhije, homogenost i konformizam. Duga dominacija LDP-a ostavila je brojne posljedice u zemlji, koju su sve češće potresali korupcionaški skandali. Jedna od najštetnijih posljedica ove „zamrznute“ demokratije, u kojoj partija biva izabrana iz izbora u izbore uprkos svojoj opštoj nepopularnosti, jeste gubitak odnosa odgovornosti: “Where one party is dominant, there is little competition, and, as a result, the dominant party need not be very responsive”44 (Scheiner, 2006: 7). Ili, još jasnije: “The presence of governing party that continues to get reelected when it is unpopular indicates a failure of acountability”45 (p. 210). Scheiner je vidio dva moguća scenarija za smanjenje moći LDP-a: (a) Raskol u samom LDP-u, kao što se to desilo 1993, kada je opozicija nakratko došla na vlast: “(...) elite defection from the ruling party is the opposition’s greatest hope”46 (p. 221). “Ruralna u kojoj dominira LDP i urbana u kojoj postoji partijska kompeticija“ (prevod O.K.) 44 „Tamo gdje je jedna partija dominantna, ima veoma malo kompeticije i, kao rezultat, ta dominantna partija ne mora biti previše odgovorna.“ (prevod O.K.) 45 „Postojanje vladajuće partije pobjeđuje na izborima iako je nepopularna ukazuje na propast odgovornosti.“ (prevod O.K.) 46 „(...) napuštanje vladajuće partije od strane njenih elita najveća je nada opozicije.“ (prevod O.K.) 43 68 Olivera Komar (b)�������������������������������������������������������������������� Promjena klime u društvu, koja bi se prenijela iz urbanih u ruralne djelove zemlje, a koja podrazumijeva izmijenjenu socio-ekonomsku strukturu biračkog tijela i ekonomsku neodrživost sistema: First, voters’ socioeconomic/demographic conditions could change sufficiently to eliminate the base of clientelism-dependent supporters of the system. Second, economic necessity could force the LDP itself to alter the system47 (p. 228). U svom drugom članku na temu klijentelizma u Japanu Scheiner zaključuje da neinstitucionalne okolnosti mogu najviše doprinijeti propasti klijentelističkog sistema u Japanu (Scheiner, 2007: 297). Prema nekim autorima, koje ćemo ovdje navesti, Scheinerove pretpostavke su i potvrđene. Nakon spektakularne izborne pobjede, 2005. godine, kada se činilo da LDP-u ništa ne mogu ni nova izborna pravila, ni brojnim skandalima poljuljan javni imidž njegovih kandidata, dolazi do pada tri vlade i, naposljetku, do velikog izbornog poraza, 2009. godine. Pored loše ekonomske situacije i brojnih skandala, postoji još jedno moguće objašnjenje LDP-ovog poraza. Smatra se, naime, da su upravo koenkai onemogućili partiji da se transformiše u skladu sa novim trendovima, prema kojima značajan uticaj na novoformirane urbane i obrazovane biračke slojeve ima imidž partije, odnosno kandidata. Političari su, kao i ranije, bili spremni da formiraju i osnažuju koenkai mreže, ali su birači sve manje bili voljni da im se pridruže. Istovremeno, jačali su masovni mediji i njihov uticaj na politiku, doprinoseću sve većem broju volatilnih glasova (Krauss & Pekkanen, 2011). “We feel that a major cause of the LDP defeat (...) lies ultimately in its incomplete adaptation to the new electoral environment because of its institutionalized party organization”48 (p. 116). „Prije svega, trebalo bi da se socio-ekonomski uslovi i demografske okolnosti birača izmijene dovoljno da mogu eliminisati bazu klijentelistički zavisnih podržavaoca sistema. Drugo, ekonomska neodrživost mogla bi prinuditi samu LDP da izmijeni sistem.“ (prevod O.K.) 48 „Smatramo da je jedan od osnovnih razloga poraza LDP-a (...) nepotpuna adaptacija na novo izborno okruženje i to upravo zbog institucionalne organizacije te partije.“ (prevod O.K.) 47 Birači u Crnoj Gori 69 2.5 Slučaj sistema sa pragmatično-hegemonijskom partijom: PRI u Meksiku Pitanje slično Scheinerovom, u vezi sa situacijom u Japanu, postavlja Beatriz Magaloni (2008) na početku knjige u kojoj pokušava da objasni podršku birača Institucionalnoj partiji revolucije (PRI) u Meksiku: “The challenge is to understand why citizens support autocracies, even if they often disapprove of them”49 (p. 13). Dominacija meksičkog PRI-a u periodu 1929–2000. godine smatra se, u zavisnosti od klasifikacije, klasičnim slučajem sistema sa dominantom partijom (Blondel), odnosno sistema sa hegemonijskom partijom (Sartori). U navedenom periodu PRI je pobjeđivala na svim predsjedničkim izborima50, imala većinu u Kongresu do 1997. godine, pobjeđivala na svim izborima za guvernere51 do 1989. godine, kao i na većini lokalnih izbora (Greene, 2007: 1). Dominacija PRI-a počinje da se urušava 1997. godine, gubitkom većine u Kongresu, da bi se konačno završila 2000. godine, pobjedom Vicentea Foxa iz Partije nacionalne akcije (PAN) na predsjedničkim izborima. Iako Sartori (2002) sisteme sa hegemonijskom partijom definiše kao sisteme u kojima opozicija ne samo da ne uspijeva da pobijedi na izborima, nego i nema nikakve izglede za pobjedu52, meksički slučaj duge dominacije PRI-a ne možemo objasniti isključivo izbornim mahinacijama i krađom. Magalonijeva (2008) kaže: “(…) barriers to entry and electoral fraud are insufficient to acount for the survival of a hegemonic party”53 (p. 11). Šta„Izazov se sastoji u tome da se razumije zbog čega građani podržavaju autokratije, čak i kada ih ne odobravaju.“ (prevod O.K.) 50 Veoma značajan podatak ako se ima u vidu da je u Meksiku na snazi predsjednički politički sistem, gdje je izvršna vlast koncentrisana u rukama predsjednika. 51 Guverneri se nalaze na čelu država članica meksičke federacije. Meksiko, iako po svojoj strukturi federalna država, smatra se izrazito centralizovanom državom. Tako, na primjer, savezna vlada kontroliše oko 90% svih javnih prihoda, „što predstavlja jedan od najvećih stepena fiskalne centralizacije u Latinskoj Americi“ (Kornelius & Veldon, 2009: 494). 52 Kenneth Green predlaže svoju definiciju, po kojoj sistemi sa dominantnom partijom predstavljaju hibride, političke sisteme koji kombinuju ozbiljnu izbornu kompeticiju i izvršnu i zakonodavnu vladavinu jedne partije u periodu koji nije kraći od 20 godina, odnosno koji obuhvata bar četiri uzastopna izborna ciklusa. V. Why Dominant Parties Lose: Mexico’s Democratization in Comparative Perspective (Greene, 2007). 53 „(...) prepreke za učešće u politici i izborne prevare nisu dovoljne za opstanak hegemonijske partije.“ (prevod O.K.) 49 70 Olivera Komar više, ona smatra da je pripisivanje duge dominacije jedne partije izbornim krađama i prevarama, bar u slučaju Meksika, problematično jer: “(...) these parties often rule by either running uncontested or, when the opposition effectively challenges them, winning by impressive margines of victory manufactured only minimally by fraud“54 (Magaloni, 2008: 5). Grafik 1: Rezultati izbora za donji dom meksičkog parlamenta od 1961. do 2000. godine Izvor: (Greene, 2007) Izvor: (Greene, 2007) I Magalonijeva i Green se slažu da je jedan od važnih faktora za uspostavljanje dominacije PRI-a bio pristup javnim resursima (Greene, 2007: Iako Sartori (2002) sisteme sa hegemonijskom partijom definiše kao sisteme 6; Magaloni, 2008). Green čarobnu formulu vidi u tri prednosti vladajuće u kojima opozicija ne samo da ne uspijeva da pobijedi na izborima, nego i nema partije: nikakve izglede za pobjedu52pristup , meksički slučajresursima, duge dominacije PRI-a ne možemo (1) monopolski javnim koji im omogućuje da praktično uguše protivnike, trošeći ogromne svote novca “(...) saturate objasniti isključivo izbornim mahinacijama i krađom. Magalonijeva (2008) kaže: the media, pay armies of canvassers, blanket the national territory “(…) barriers to entry and electoral fraud are insufficient to acount for the survival of a hegemonic party”53 (p. 11). Štaviše, ona smatra da je pripisivanje duge 54 „Ove partije obično ili vladaju bez pravog izazivača ili, kada opozicija uspije da dominacije jedne partije izbornim krađama i prevarama, bar u slučaju Meksika, im izađe na crtu, dobijaju izbore sa ogromnom razlikom koja se vrlo malo može objasniti izbornom prevarom“ (prevod O.K.) problematično jer: “(...) these parties often rule by either running uncontested or, Birači u Crnoj Gori 71 with their logo, and generally speak to voters through a megaphone while opposition parties speak with a whisper”55 (p.297); (2) uspostavljanje patronaže kao dominantne veze sa biračkim tijelom, upravo koristeći pristup javnim resursima, i (3) obesmišljavanje opozicione djelatnosti “by imposing opportunity costs for not joining the incumbent and, in some systems, by targeting repression against opposition forces when patronage fails”56 (p. 297). Ovaj treći faktor prednosti, nezavisno od Greena, posebno ističe Magaloni (2008). Ona upravo taj imidž nepobjedivosti – zbog kojeg je za partiju koja se nalazi u poziciji dominacije od presudnog značaja ne samo da pobijedi, već da pobijedi sa ogromnom razlikom – smatra jednim od ključnih razloga uspjeha PRI-a u Meksiku. Ta fama nepobjedivosti povećava cijenu bilo kakve opozicione djelatnosti, dovodeći birača u situaciju da bira na sljedeći način: Glasanje za X partiju = šanse za određenu korist x šanse da X partija pobijedi Vladajuća partija = ������������ 1% x 100% Opozicija = 100% x 0% U takvoj situaciji nijedan iole „racionalan” birač neće imati preveliku dilemu. U slučaju pobjede dominantne partije, koliko god da su šanse za dobitak određene konkretne koristi male, one ipak postoje. S druge strane, ma koliko velika očekivanja birač imao od pobjede opozicije, takva mogućnost ne postoji. To je posebno važno u situaciji kada se kao komunikaciona veza između birača i partijskih elita promoviše razmjena partikularnih dobara. U ovim sistemima to jeste veoma često slučaj, pa su birači zapravo navikli da razmišljaju u tim kategorijama, ili bar nemaju nelagodu od njih. „(...) preplavljujući medije, potplaćujući armije posrednika u obezbjeđivanju glasova, prekrivajući cjelokupnu teritoriju stranačkim znamenjem i, uopšte, obraćajući se biračima preko megafona dok opozicija jedna uspijeva da šapuće.“ (prevod O.K.) 56 „nametanjem ogromne cijene koja se mora platiti za odluku da se ne pristupi vladajućoj stranci, a u određenim slučajevima kada patronaža ne uspije, represijom nad akterima opozicione djelatnosti“ (prevod O.K.) 55 72 Olivera Komar Also, clientelistic parties undermine faith in democratic competition because of a built-in schizophrenia they are likely to foster among sophisticated voters. To play by the electoral rules, they advertise the provision of collective goods in their official programmes, but voters know that all the parties will deliver are personal services and benefits to their loyal following. Moreover, in countries where clientelistic parties cooperate in dividing up state revenue and jobs as the booty disbursed to their followers, voting appears as a superfluous exercise57 (Kitschelt, 1995, str. 450). Green (2007) postavlja logično pitanje: zašto bi onda u takvim sistemima uopšte postojala opozicija? Iz svega prethodno navedenog nameće se zaključak da je bilo kakva opoziciona djelatnost veoma neracionalna. No, upravo to ukazuje na nedovoljnost teorije racionalnog izbora da do kraja objasni politički proces u datim zemljama. S obzirom na to da je biračima bilo jasno da su uslovi političkog takmičenja veoma nepovoljni, motive za opoziciono djelovanje Green pronalazi u njihovom snažnom neslaganju sa status quo politikom koju je vodila vladajuća partija. Time on ostavlja prostor za izrazito „neracionalne“ motive, kao što su “traditional cleavages like economic development policy in Mexico, ethnicity in Malaysia, and relations with China in Taiwan”58 (Greene, 2007: 308). Međutim, problem je u tome što ove iste podjele slabe i dijele i samu opoziciju, čineći je nesposobnom da organizuje širi otpor. Kada je Meksiko u pitanju, izborne manipulacije i krađe ne mogu se osporiti. PRI je koristila različite metode: od dopunjavanja glasačkih kutija, manipulacije biračkim spiskovima, kupovine ili oduzimanja ličnih dokumenata, preko diskvalifikacije članova izbornih komisija iz opozicionih redova, pa do premještanja glasačkog mjesta u posljednjem trenutku kako bi samo pristalice PRI-a znale gdje se nalazi (Kornelius & Veldon, 2009: 506). Ipak, same izborne krađe ne mogu u potpunosti da objasne dugi period dominacije PRI-a na svim izborima, kao što ne mogu da objasne ni njihov izborni poraz, 2000. godine. Mnogo bitniji faktor u ovoj jednačini bilo je „Takođe, klijentelističke partije potkopavaju vjeru u demokratske izbore jer time hrane šizofreni odnos, već ugrađen kod sofisticiranijih birača. Da bi se uskladile sa demokratskim pravilima, one u svojim zvaničnim programima promovišu kolektivna dobra i koristi, ali birači znaju: sve što će partija zaista dodijeliti jesu lične usluge i benefiti za njene lojalne sljedbenike. Štaviše, u zemljama u kojima klijentelističke partije svojim sljedbenicima raspodjeljuju državne prihode i poslove, kao neku vrstu plijena, glasanje se čini suvišnom aktivnošću.“ (prevod O.K.) 58 „(...) tradicionalni rascjepi poput ekonomskog razvoja u Meksiku, etničke pripadnosti u Maleziji, ili odnosa sa Kinom u Tajvanu“. (prevod O.K.) 57 Birači u Crnoj Gori 73 uspješno nametanje klijentelističke veze sa biračima, koja ih je održavala na vlasti sve dok je bila jaka i sve dok su postojali, s jedne strane, resursi u vidu različitih davanja, a s druge, potražnja, odnosno pristajanje birača na ovu vrstu razmjene. Iako je prije svog izbornog poraza PRI i dalje dobro prolazio kod određenih kategorija stanovništva – starijih, siromašnijih, manje obrazovanih i birača iz ruralnih krajeva59 – broj njegovih pristalica polako se osipao, da bi ova stranka, 2000. godine, napokon izgubila važne izbore od kandidata PAN-a i Zelene partije Meksika, Vincentea Foxa60. 2.6 Sistem sa predominantnom partijom: DPS u Crnoj Gori61 Partijski sistem u Crnoj Gori u najdužem periodu njegovog trajanja može se odrediti kao višepartijski sistem sa dominantnom partijom (po Blondelu), ili kao višepartijski sistem sa predominantnom partijom (po Sartoriju). Postavlja se pitanje da li to određenje nosi neke posljedice po tip veze koji će partijske elite odabrati za komunikaciju sa biračima. Odnosno: da li na osnovu određenja tipa partijskog sistema, do koga smo došli prvenstveno kvantitativnim kriterijumom62, možemo saznati nešto više o odnosu birača prema izbornom procesu i njihovim mogućim motivima za glasanje? U prethodna dva dijela ovog poglavlja (4 i 5) opisali smo dva tipična slučaja sistema sa dominantnom partijom. Odabrali smo dva od tri tipa sistema koja razlikuje Sartori da bismo generalizovali određene zaključke i ustanovili koliko su oni primjenjivi na slučaj Crne Gore, a samim PRI je uvijek bio znatno uspješniji u selima i malim gradovima, dok je opozicija imala više uspjeha u većim gradovima sa preko 100.000 stanovnika. Nadalje, ako znamo da je 1950. godine 57% stanovništva Meksika živjelo u izolovanim seoskim zajednicama sa manje od 2.500 stanovnika, a da je taj broj 1990. godine opao na 29%, vidimo da su socijalna mobilnost i ekonomski razvoj veoma nepovoljno uticali na izborni uspjeh PRI-a. V. „Politika u Meksiku“ u: Komparativna politika danas: svjetski pregled (Kornelius i Veldon, 2009: 507). 60 Vincente Fox je na ovim izborima osvojio 43% glasova birača, Francisco Labastida ispred PRI-a 36%, a Cuauhtemoc Cardenas ispred PRD-a 17%. 61 Osnovni argumenti iz ovog odjeljka objavljeni su u časopisu politički život: časopis za analizu politike, br. 3 (Komar, 2012) 62 Broj političkih partija i njihov udio u raspodjeli mandata, te broj godina koji je dominantna partija provela na vlasti. 59 74 Olivera Komar tim i odgovorili na pitanje s početka – u kojoj mjeri tip partijskog sistema određuje tip veze i komunikacije između birača i partijskih elita. Dakle, šta je zajedničko sistemima u Japanu i Meksiku, kada su u pitanju mehanizmi opstanka na vlasti dominantne partije? (a) Obje partije (LDP i PRI) koristile su svoj monopolistički pristup javnim finansijama za podsticanje klijentelističko-patronske komunikacije sa biračima. (b) Kada je jednom uspostavljena, ova vrsta komunikacije je u oba slučaja opstajala dok god su postojali resursi koji dozvoljavaju njeno pothranjivanje i zahtjev određenih kategorija birača za njom. (c) Fiskalna centralizacija u zemlji pokazala se u oba slučaja kao snažan podsticaj za razvoj klijentelističko-patronske komunikacije, samim tim što je omogućavala dominantnoj partiji monopolski pristup resursima. (d) Imidž nepobjedivosti bio je jedan od osnovnih faktora dominacije partije na vlasti. (e) Patronsko-klijentelističke mreže nisu jednako uspješne na cjelokupnoj teritoriji države – uspješnije su među siromašnijim, manje obrazovanim i stanovništvom koje živi u ruralnim sredinama i manjim naseljima. (f) Slaba birokratija, koja nije sposobna da obavlja nezavisno funkcije kontrolora vlasti, dodatno podstiče patronsko-klijentelističku komunikaciju sa biračima. (g) Birač pred sobom nema realan izbor, već izbor između toga da li će biti na strani pobjednika ili gubitnika. (h) Dominantno racionalno glasanje za vladajuću partiju ne obesmišljava u potpunosti koncept opozicije. Glasači opozicije bili su motivisani drugim, snažnijim porivima, koji izmiču objašnjenjima teorije racionalnog izbora, npr., ideološkom, nacionalnom, etničkom ili vjerskom pripadnošću. (i) Mreža podrške dominantnoj partiji počinje da propada u trenutku kada više ne može da podmiri potrebe članstva, bilo zbog toga što su resursi presahli ili zbog toga što se socio-ekonomski položaj članova mreže popravio, a samim tim nivo potreba porastao iznad onoga što partija može da obezbijedi. Ako se ovome doda i opservacija Martina Sheftera (1994) da postoji određena pravilnost u tome koje se partije lakše odlučuju za patronskoklijentske odnose sa biračima, okvir za deskripciju crnogorskog primjera Birači u Crnoj Gori 75 je spreman. Naime, Shefter pravi razliku između tzv. interno mobilisanih partija, a to su “parties have been founded by elites who occupy positions within the prevailing regime and who undertake to mobilize a popular following behind themselves in an effort either to gain control of the government or to secure their hold over it”63, i eksterno mobilisanih partija, tj. “political parties also have been established by outsiders who did not hold positions within the prevailing regime and who organize a mass following either in an effort to gain entry into the political system for themselves and their supporters or in an effort to overthrow that system”64 (Shefter, 1994: 30). Prve su sklonije da prilikom izbora ustanovljavaju patronsko-klijentelističke veze jer im takav scenario, s obzirom na neposredan pristup resursima, više odgovara. Shefter smatra da partija odlučuje da li da pribjegne ovom scenariju u zavisnosti od tri faktora: (1) the demands and expectations of the party’s rank-and-file supporters; (2) the material and organizational resources available to the party; and (3) the orientations of the party’s leadership and its cadres and the interests of the elites who are allied with the party or who are capable of sanctioning it65 (p. 31). Sad možemo da pogledamo koje od gore navedenih zaključaka i pravilnosti možemo prepoznati u crnogorskom slučaju. Dominantna partija u Crnoj Gori je Demokratska partija socijalista. Nastala je tzv. internom mobilizacijom, tj. već opisanim prevratom unutar, do tada, jedinstvene partije Saveza komunista Crne Gore, čime je možemo smatrati kandidatom za Shefterova pravila ponašanja interno mobilisanih partija. S. Darmanović (2007) ističe pet značajnih elemenata prve crnogorske tranzicije, koji su važni i za razumijevanje prirode nastanka dominan„partije koje su osnovale elite koje su već zauzimale pozicije u okviru vladajućeg režima i koje su se odlučile da preduzmu korake kako bi mobilisale podršku za preuzimanje, odnosno za obezbjeđenje već postignute kontrole nad vladom“. (prevod O.K.) 64 „političkih partija koje su osnovane od strane autsajdera koji nisu zauzimali pozicije u okviru vladajućeg režima, i koje organizuju mase ili u cilju ulaska na političku scenu, ili promjene političkog sistema.” (prevod O.K.) 65 „(1) zahtjeva i očekivanja visokorangiranih partijskih pristalica; (2) materijalnih i organizacionih resursa koji stoje na raspolaganje partiji, i (3) orijentacije samog partijskog vođstva i kadrova, kao i interesa elita koje sarađuju sa partijom ili koje su u stanju da takvo ponašanje sankcionišu.” (prevod O.K.) 63 76 Olivera Komar tne partije u Crnoj Gori i koji nam dozvoljavaju klasifikaciju DPS-a kao interno mobilisane partije: (1) inicijator promjena koje su dovele do stvaranja DPS-a bio je obračun unutar prethodne, komunističke elite; (2) svi lideri protestnog pokreta bili su članovi ili funkcioneri Saveza komunista Crne Gore; (3) nakon uspješnog prevrata nije stvorena nova politička partija, „već su lideri januarskog pokreta jednostavno preuzeli glavne funkcije u Savezu komunista Crne Gore“ (str. 84); (4) cilj protesta nije bio promjena sistema, već „odlazak konkretne rukovodeće komunističke elite” (str. 84). Dakle, budući da je, faktički, stvorena internim prevratom unutar Saveza komunista, dominantna partija u Crnoj Gori suštinski predstavlja kontinuum sveobuhvatne partije iz prethodnog jednopartijskog socijalističkog uređenja, što ima bar dvije važne posljedice: (1) kontinuum upravljanja i pristupa javnim resursima i (2) kontinuum partije vlasti u percepciji stanovništva. Prva posljedica veoma je važna iz perspektive drugog Shefterovog faktora, motiva za odabir patronsko-klijentelističkih veza sa biračima – materijalnih i organizacionih resursa koji su partiji na raspolaganju. Druga je važna kao bitan elemenat za izgradnju imidža nepobjedivosti među biračkim tijelom, koji ćemo uskoro detaljnije elaborirati. Mogućnost korišćenja javnih resursa dodatno olakšava činjenica da je Crna Gora, s obzirom na svoju geografsku veličinu, prilično centralizovana država. Istina, lokalna autonomija postoji u određenom obimu kada je u pitanju upravljanje lokalnim budžetima. Međutim, imajući u vidu distribuciju ekonomskog razvoja, ta autonomija može biti relevantna samo u slučaju glavnog grada ili nekoliko primorskih opština, koje zbog turizma imaju izdašnije lokalne budžete. U najvećem dijelu Crne Gore, pristup resursima u obliku fondova, postavljenja i namještenja, planiranja projekata i investicija, vrlo je važan elemenat političkog komuniciranja sa biračima. Uz to, slabi birokratski aparat koji karakteriše nizak nivo profesionalnosti i čiji su osnovni obrasci funkcionisanja naslijeđeni iz patrimonijalnog komunizma (Kitschelt et al., 1999: 23), ne funkcioniše kao faktor kontrole političkih elita. Sad dolazimo do tzv. imidža nepobjedivosti, kao jednog od važnih faktora opstanka dominantne partije na pozicijama vlasti. Podsjetićemo na elaboraciju značaja takvog imidža za dominantnu partiju, koju daje Beatriz Magaloni (2008): 77 Birači u Crnoj Gori Hegemonic parties are oversized governing coalitions that are largely sustained through the distribution of government spoils and patronage. These autocracies strive to sustain oversized governing coalitions rather than minimally winning ones because, first, as argued earlier, they want to generate an image of invincibility in order to discourage party splits. A second reason why hegemonic-party autocracies aspire to supermajorities is to control institutional change to their advantage66 (p. 15). Postavlja se pitanje da li sistem sa predominantnom partijom u Crnoj Gori sadrži i ovaj elemenat, koji je iz perspektive motivacije birača prilikom glasanja iznimno važan. U empirijskom dijelu istraživanja ove teme, postavili smo biračima dva pitanja na osnovu kojih smatramo da možemo dokazati prisustvo imidža nepobjedivosti predominantne partije i u Crnoj Gori. Prvo pitanje je glasilo: „Ako bi se sjutra održali izbori, koja bi partija pobijedila?” Grafik 2 prikazuje distribuciju odgovora na ovo pitanje: 82.1% birača iz našeg uzorka nema dilemu da bi na tim izborima pobijedila trenutno vladajuća partija. Grafik 2: Percepcija ishoda potencijalno Grafik 2: Percepcija ishoda potencijalno održanih izbora održanih izbora PZP 1.5% NOVA 1.4% SNP SDP DPS 8.9% 2.0% 82.1% 66 „Hegemonijske partijeusu Crnoj ogromneGori? koalicijeKako koje seoni uglavnom izdržavajusvoj kroz disŠta to govori o biračima percipiraju izbor? tribuciju povlastica vlasti i patronažu. Ove autokratije teže da održe te ogromne koalicije Nedostatak neizvjesnosti, čak taj doživljaj odgovara realnosti, kreira na vlasti, radije nego one kojei skada minimalnom marginomne osvajaju vlast, prije svega jer, kao je ranije rečeno, hoće da generišu imidž nepobjedivosti kako bi obeshrabrile partijske specifičnuštosituaciju u kojoj se birač ne nalazi u ulozi nekoga ko učestvuje u izboru podjele. Drugi razlog zbog kojeg hegemonijske autokratije teže supervećinama leži u namjeriveć da kontrolišu svoju korist.“ (prevod O.K.) ili gubitničkoj pobjednika, nekoga institucionalne ko bira da promjene li će seunaći na pobjedničkoj strani. Kroz prizmu teorije racionalnog izbora, dilema čak i ne postoji. Ipak, kao što ćemo vidjeti u daljoj elaboraciji empirijskog dijela ovoga rada, motivi birača 78 Olivera Komar Šta to govori o biračima u Crnoj Gori? Kako oni percipiraju svoj izbor? Nedostatak neizvjesnosti, čak i kada taj doživljaj ne odgovara realnosti, kreira specifičnu situaciju u kojoj se birač ne nalazi u ulozi nekoga ko učestvuje u izboru pobjednika, već nekoga ko bira da li će se naći na pobjedničkoj ili gubitničkoj strani. Kroz prizmu teorije racionalnog izbora, dilema čak i ne postoji. Ipak, kao što ćemo vidjeti u daljoj elaboraciji empirijskog dijela ovoga rada, motivi birača nisu isključivo racionalni... Posebno ilustrativni podaci za elaboraciju teze o prividu nedostatka izbora nalaze se u grafiku 3, u kome su odgovori birača na pitanje koja će partija, po njihovom mišljenju, pobijediti, dati u odnosu na odgovore na pitanje za koju bi partiju oni sami glasali. Tako vidimo da, od svih onih koji kažu da bi glasali za Pokret za promjene, čak 73.7% vjeruje da će svejedno pobijediti Demokratska partija socijalista, a manje od jedne četvrtine smatra da partija za koju glasaju ima neke šanse (preostalih 5.2% smatra da bi pobijedila Socijalistička narodna partija). Slično je i sa Novom srpskom demokratijom: 68% njihovih potencijalnih birača smatra da bi pobijedio DPS, dok samo 24% vjeruje u mogućnost pobjede partije za koju glasa. Socijalistička narodna partija je najjača opoziciona partija, ali ipak manje od pola njenih potencijalnih birača vjeruje u mogućnost njene pobjede (47.2%). Grafik 3: Partijska identifikacija i percepcija ishoda izbora PZP 73.7 NOVA 21.1 68 SNP 24 51.4 SDP 47.2 69.6 DPS 30 20% 40% 0.4 2.1 60% 80% DPS 8 1.4 97.9 0% 5.2 Partija za koju bi ispitanik glasao Neka druga partija 100% U sistemu sa dominantnom partijom, a posebno u sistemu sa hegemonijskom partijom, birači nemaju osjećaj izbora, što potkrepljuju rezultati niza istraživanja u kojima je od birača traženo da prognoziraju koja će partija pobijediti na izborima. Odgovarajući na ova pitanja u predizbornim istraživanjima, i birači vladajuće Birači u Crnoj Gori 79 U sistemu sa dominantnom partijom, a posebno u sistemu sa hegemonijskom partijom, birači nemaju osjećaj izbora, što potkrepljuju rezultati niza istraživanja u kojima je od birača traženo da prognoziraju koja će partija pobijediti na izborima. Odgovarajući na ova pitanja u predizbornim istraživanjima, i birači vladajuće Demokratske partije socijalista, i birači opozicionih partija, po pravilu kao pobjednika označavaju DPS67. Taj podatak ilustruje tezu da birači nemaju osjećaj da učestvuju u odlučivanju pobjednika, već se izlaskom na izbore zapravo opredjeljuju da li žele biti u vladajućoj, ili u opozicionoj strukturi. Predočićemo saldo izbornih pobjeda dominantne partije u Crnoj Gori. Na nacionalnim parlamentarnim izborima do 1996. godine DPS je osvajala apsolutnu većinu poslaničkih mjesta: „1990. godine (još uvijek pod imenom SKCG) – 83 od 125 mandata, sa 66.4% dobijenih glasova; 1992. godine – 46 od 85 mandata, sa 43.8% dobijenih glasova; 1996. godine – 45 od 71 mandata, sa 51.2% dobijenih glasova“ (Darmanović, 2007: 86). Na izborima nakon 1996. godine DPS je osvajala relativnu većinu mandata: 1998. godine – 32 od 78 mandata; 2001. godine – 30 od 77 mandata; 2002. godine – 31 od 75 mandata; 2006. godine – 32 od 81 mandata; 2009. godine – 35 od 81 mandata. Da bi slika bila jasnija, treba napomenuti da se od 1996. godine DPS na izborima ne takmiči samostalno, već u koaliciji sa Socijaldemokratskom partijom i drugim političkim partijama, često iz korpusa partija nacionalnih manjina, te da mandati koje su ove partije osvojile nisu obuhvaćeni gore navedenim podacima. Pitanje koje nužno proizilazi iz prethodnog jeste: da li postoji još neka karakteristika partijskog sistema u Crnoj Gori koja bitno određuje komunikaciju birača i partijskih elita? Prema Dieteru Klingemannu (2005: 22), prilikom opisa svakog partijskog sistema, treba uzeti u obzir tri aspekta: (1) fragmentaciju, koja se mjeri brojem političkih partija; (2) polarizaciju, koja se određuje prema rasporedu partija po dimenziji lijevo – desno, i (3) promjenu u izbornoj uspješnosti – fluktuaciju glasova68. Empirijska evidencija za ovu tvrdnju može se naći na internet stranici Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM), koji od aprila 2004. godine redovno vrši i objavljuje istraživanja političkog javnog mnjenja u Crnoj Gori: http://www.cedem.me/index. php?IDSP=1249&jezik=lat (pristup 11.03.2011). 68 Klingemann koristi izraz za koji u našem jeziku ne postoji odgovarajući termin: ’’the degree of electoral change – volatility“. Mi ćemo koristiti izraz iz hrvatske stručne literature – ’fluktuacija glasova’. Up. prevod knjige Transformacija političkih stranaka (Beyme, 2002). 67 80 Olivera Komar Počećemo sa elaboracijom prvog i trećeg aspekta, kako bismo za drugi, koji smatramo veoma važnim, ostavili posebno mjesto. Naime, iako su i fragmentacija partijskog sistema i fluktuacija glasova važni parametri za definisanje jednog partijskog sistema, smatramo da ih u našem slučaju treba posmatrati više kao posljedicu izbornih pravila i političkih odluka partijskih elita, nego kao reakciju biračkog tijela. Fragmentacija parlamenta i partijskog sistema, po pravilu, ukazuje na nestrukturirano biračko tijelo, ali ne treba zanemariti ni efekat izbornih pravila na kreiranje fragmentiranog partijskog sistema. Stoga bi se trebalo uzdržati od donošenja zaključaka o biračkom tijelu kroz prizmu fragmentiranosti partijskih sistema dok se ne razmotre podaci, ali i mehanizmi izbornog sistema koji doprinose fragmentaciji. Fragmentacija se izračunava pomoću formule: F=1/Σsi2, koja predstavlja efektivni broj partija u jednom sistemu, pri čemu Si označava procenat mandata koji svaka pojedinačna partija zauzima u parlamentu. Na osnovu podataka iz Tabele 5, možemo zaključiti da je partijski sistem u Crnoj Gori prošao kroz više faza – od izuzetno male fragmentiranosti, karakteristične za skupštinski sastav sve do izbora 1998. godine, pa do izuzetno visoke, nakon izbora 2006. godine. Tabela 5: Efektivni broj partija u Crnoj Gori nakon parlamentarnih izbora 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Prosječno Godina izbora 1990. 1992. 1996. 1998. 2001. 2002. 2006. 2009. Broj partija koje su osvojile mandate 11 4 6 7 8 9 16 11 9 Efektivni broj partija 2.1 2.8 2.3 3.5 3.9 3.9 4.8 3.9 4.2 3. 4. 5. 6. 7. 8. Prosječno 1996. 1998. 2001. 2002. 2006. 2009. 6 7 8 9 16 11 Birači u Crnoj Gori 9 2.3 3.5 3.9 3.9 4.8 3.9 4.2 81 Grafik 4: Grafički prikaz broja partija koje su osvojile mandate pokoje izborima Grafik 4: Grafički prikaz broja partija su osvojile mandate po izborima 20 18 16 14 12 10 8 6 4 2 0 16 11 11 6 7 8 9 4 1990 1992 1996 1998 2001 2002 2006 2009 Postoji više sistemskih elemenata koji pospješuju fragmentiranost: više sistemskih elemenata koji pospješuju fragmentiranost: proporcionalni izborni sistem, mogućnost predizbornog koaliranja, sloproporcionalni sistem, mogućnost predizbornog koaliranja, bodan mandatizborni kojim poslanici malih partija „uvode“ svoju partijuslobodan u parmandat malih partija „uvode“ svoju partiju u parlament kroz velike lamentkojim kroz poslanici velike koalicione aranžmane, ili afirmativna akcija, kada je u pitanju predstavljanje manjinskih obzirom to, iako u jednom koalicione aranžmane, ili afirmativnanaroda. akcija, Skada je u na pitanju predstavljanje trenutku možemo zapaziti izuzetno visoku fragmentiranost partijskog simanjinskih naroda. S obzirom na to, iako u jednom trenutku možemo zapaziti stema u Crnoj Gori, pitanje je da li taj podatak ima značajnu eksplanatornu izuzetno visoku fragmentiranost partijskog sistema u Crnoj Gori, pitanje je da li taj vrijednost. U crnogorskom parlamentu se u određenom periodu nalazilo podatak ima značajnu eksplanatornu vrijednost. U crnogorskom parlamentu se u čak 16 partija (što je u odnosu na ukupan broj poslanika – 81 – značajan određenom periodu nalazilo čak kroz 16 partija je u odnosu na ukupan broj), no većina njih je „ušla“ velike (što koalicije, pa je nemoguće sa broj siposlanika 81 – značajan broj),su nopodršku većina njih je „ušla“stvarno kroz velike koalicije, pajeje gurnošću– procijeniti koliku te partije imale. Takođe važno naglasiti da su seprocijeniti do 2006. godine svepodršku crnogorske partije mogleimale. ponemoguće sa sigurnošću koliku su te partije stvarno dijeliti jepovažno jednom kriteriju: godine, tajsve kriterij je bio ’za ili protiv Takođe naglasiti da sudo se 1997. do 2006. godine crnogorske partije mogle Slobodana Miloševića’, a od 1997. do 2006. – ’za ili protiv nezavisnosti Crne podijeliti po jednom kriteriju: do 1997. godine, taj kriterij je bio ’za ili protiv Gore’ (Vujović i Komar, 2006). Nešto drugačija situacija nastupa nakon 2006. godine, iako su i ti izbori bili snažno obojeni postreferendumskom atmosferom, te bi se i oni mo73 | sgodine, trana gli nazvati izborima ’za ili protiv nezavisnosti’. Naime, nakon 2006. pitanje nezavisnosti Crne Gore ne dominira više u javnoj političkoj debati, no sasvim se lako može pretpostaviti da ono i dalje dominira izbornom voljom građana, tj. da su tzv. procrnogorski i prosrpski birači ostali ušančeni u okviru stranaka koje su uoči referenduma nosile jednu ili drugu odrednicu. Ovu hipotezu posebno ćemo testirati u empirijskom dijelu rada, gdje Postoji 82 Olivera Komar ćemo pokušati da odredimo u kojoj mjeri opredjeljenje za ili protiv nezavisnosti determiniše izbornu volju građana. Dakle, smatramo da povećana fragmentacija biračkog tijela nije uslovljena rastom interesovanja birača za manje partije, već sistemskim mehanizmima koji manjim partijama omogućavaju lakši pristup mandatima. Na primjer, od 16 partija koje su 2006. godine ušle u Skupštinu Crne Gore, uzrokujući značajnu fragmentaciju sistema, njih devet imalo je samo po jedan mandat. Pritom je većina tih partija do svog mandata došla kroz koalicije ili podsredstvom mehanizama afirmativne akcije. Od 11 partija koje su nakon izbora 2006. godine imale po jednog ili dva predstavnika u Skupštini, na sljedećim izborima, 2009. godine, njih sedam nije osvojilo nijedan mandat i praktično je nestalo sa političke pozornice. I ovdje ćemo pozvati u pomoć Sartorija kako bismo se izborili sa kvantitativnim određenjem partijskog sistema kao fragmentiranog: „(...) stranački sustav smatra se fragmentiranim samo ako ima više stranaka, a nijedna od njih ne približava se apsolutnoj većini” (Sartori, 2002: 114). Očigledno je da, kada je u pitanju Crna Gora, to nije slučaj. Treći Klingemannov kriterijum odnosi se na fluktuaciju biračkog tijela. Visoka fluktuacija ukazuje na nestabilno biračko tijelo i nekonsolidovan partijski sistem, što su karakteristike koje se svakako očekuju u tzv. novim demokratijama, gdje se „biračko tlo” još uvijek smiruje. Klaus von Beyme (2002) smatra da je visoka fluktuacija glasova normalan i očekivan znak geneze novog sistema sve dok ta faza „konsolidacije” ne pređe tri izborna ciklusa (str. 51). Mimo toga, visoka fluktuacija obično je znak krize na političkoj sceni i ukazuje na značajan pad povjerenja u političke partije69. Fluktuacija birača uobičajeno se mjeri Pedersenovim indeksom (Pedersen, 1979), koji se izračunava pomoću formule: Vi = Σpi X ½70. Ovaj indeks kreće se u rasponu od 0, što bi značilo da su sve partije osvojile identičan broj glasova na svim izbornim ciklusima koje mjerimo, do 100, što znači da je promjena bila potpuna, tj. da su svi igrači na političkoj sceni između dva izborna ciklusa potpuno novi. U slučaju Crne Gore, ovaj indeks ne možemo izračunati bez određenih adaptacija. Naime, budući da izborna pravila dozvoljavaju predizborIzborna fluktuacija do 9% smatra se normalnom, Von Beyme kaže čak i poželjnom pojavom, jer bi „u protivnom bio doveden u pitanje smisao izbora“ (Von Beyme, 2002: 51). 70 Pi je razlika glasova koje je partija osvojila između dva izborna ciklusa i upisuje se uvijek kao pozitivan broj, čak i u situacijama kada je u pitanju negativna razlika. 69 83 Birači u Crnoj Gori ne koalicije, one su postale veoma raširen i popularan način organizovanja političkih partija. To znači da mi zapravo ne možemo znati koliko je tačno glasova osvojila svaka od pojedinačnih stranaka koje čine koaliciju. Zato predlažemo izmjenu u načinu obračuna, koja se sastoji u tome da se za osnovu računanja ne uzima broj osvojenih glasova (jer taj podatak ne postoji), već broj osvojenih mandata. Ovo naš adaptirani indeks čini inkompatibilnim sa širim sistemom – kada je u pitanju uporedna upotreba i komparacija sa stanjem u drugim državama – ali nam, s obzirom na internu konzistentnost načina računanja, on omogućava da pratimo dinamiku unutar partijskog sistema Crne Gore (Tabela 6). Tabela 6: Indeks fluktuacije biračkog tijela po izbornim ciklusima u Crnoj Gori Izborni ciklus 1992/1990 1996/1992 1998/1996 2001/1996 2002/2001 2006/2002 2009/2006 2009/1990 Index 26.87 19.13 44.08 11.97 9.42 30.28 18.50 56.73 Ukoliko navedene podatke za prvi izborni ciklus – 26.87% – uporedimo sa odgovarajućim prosjekom u postkomunističkoj istočnoj i centralnoj Evropi od 25% (Lewis, 2000: 128), vidimo da su za taj period vrijednosti u potpunosti očekivane. Međutim, stabilizacija na oko 8%, koja se očekuje nakon četvrtog ciklusa, u crnogorskom primjeru nije se desila. Činjenica da je od ustanovljenja višepartijskog sistema do izbora 2009. godine došlo do promjene od 56.73%, kada je u pitanju raspodjela mandata među političkim partijama, kao podatak govori manje od trenda koji možemo da uočimo. Međutim, stabilizacija na oko 8%, koja se očekuje nakon četvrtog ciklusa, u crnogorskom primjeru nije se desila. Činjenica da je od ustanovljenja višepartijskog sistema do izbora 2009. godine došlo do promjene od 56.73%, kada 84 je u pitanju raspodjela mandata među Oliverapolitičkim Komar partijama, kao podatak govori manje od trenda koji možemo da uočimo. Grafik 5: Trend fluktuacije u broju mandata Grafik 5: Trend fluktuacije u broju mandata političkih političkih partija u Crnoj Goripartija u Crnoj Gori 50 45 40 35 30 25 20 15 10 5 0 44.08 30.28 26.87 19.13 18.5 11.97 1992/1990 1996/1992 1998/1996 2001/1996 9.42 2002/2001 2006/2002 2009/2006 Kao što vidimo, dobijeni trend veoma ilustrativno prikazuje sve bitnije Kao što vidimo, dobijeni trend veoma ilustrativno prikazuje sve bitnije promjene na političkoj sceni u Crnoj Gori. Nakon inicijalnog ustanovljenja promjene na političkoj sceni u Crnoj Gori. Nakon inicijalnog ustanovljenja višepartijskog sistema i prvobitnog „traženja” na političkoj sceni, indeks je počeo višepartijskog sistema i prvobitnog „traženja” na političkoj sceni, indeks je da se stabilizuje i pada, da bi svoju najvišu vrijednost dobio nakon izbora 1998. počeo da se stabilizuje i pada, da bi svoju najvišu vrijednost dobio nakon godine. Taj trenutak je prva važna tačka u razvoju partijskog sistema u Crnoj Gori izbora 1998. godine. Taj trenutak je prva važna tačka u razvoju partijskog – raspad dominantne Demokratske partije socijalista na dvije suprotstavljene sistema u Crnoj Gori – raspad dominantne Demokratske partije socijalipartije. Nakon ovog događaja, biračko tijelo se strukturira oko jednog osnovnog sta na dvije suprotstavljene partije. Nakon ovog događaja, biračko tijelo se pitanja (koje ćemo u narednom dijelu elaborirati) i indeks čak dostiže vrijednost od strukturira oko jednog osnovnog pitanja (koje ćemo u narednom dijelu 9.42, koja se smatra „poželjnim“ nivoom fluktuacija. Nakon postreferendumskih elaborirati) i indeks čak dostiže vrijednost od 9.42, koja se smatra „poželjizbora 2006. godine, dešavaju se ponovna previranja na partijskoj sceni, dolazi do nim“ nivoom fluktuacija. Nakon postreferendumskih izbora 2006. godimigracije mandata i indeks se penje na 30.28. Poslije toga, bilježimo pad. ne, dešavaju se ponovna previranja na partijskoj sceni, dolazi do migracije mandataGrafik i indeks se penje 30.28. Poslije toga, bilježimo pad. 6 fokusira se nana uspjeh dominantne partije. Treba imati u vidu da u Grafiknisu 6 fokusira se na uspjeh dominantne partije. Treba imati u vidu grafiku date indeksirane vrijednosti, već tačne razlike u procentu mandata da u među grafiku nisu ciklusima. date indeksirane vrijednosti, već tačne razlike u procentu izbornim mandata među izbornim ciklusima. Grafik 6: Presjek rezultata dominantne partije 76 | s t r a n a Grafik 6: Presjek rezultata dominantne između izbornih ciklusa između izbornihpartije ciklusa 15 10 9.26 5 -2.06 0 -5 -10 -15 -20 -25 1992/1990 1996/1992 1998/1996 2001/1996 2.37 2002/2001 -2.83 2006/2002 3.7 2009/2006 -12.28 -22.35 Kao što se iz grafika vidi, fluktuacija biračke mase dominantne partije konsoliduje se nakon četvrtog izbornog ciklusa, što bi moglo da relativizuje podatak o velikoj fluktuaciji biračkog tijela u Crnoj Gori (ukoliko uzmemo u obzir: Birači u Crnoj Gori 85 Kao što se iz grafika vidi, fluktuacija biračke mase dominantne partije konsoliduje se nakon četvrtog izbornog ciklusa, što bi moglo da relativizuje podatak o velikoj fluktuaciji biračkog tijela u Crnoj Gori (ukoliko uzmemo u obzir: (1) njen udio glasova, (2) činjenicu da mjerimo u odnosu na mandate, a ne na glasove, (3) činjenicu da značajnu fluktuaciju proizvode male partije koje se na političkoj sceni pojavljuju i nestaju). Ostalo nam je još jedno važno pitanje: ako partijski sistem u Crnoj Gori ima veliki broj odlika partijskog sistema sa predominantnom partijom, koji glasanje za opoziciju čini manje racionalnim potezom, koja je to motivacija toliko snažna da nadvlada iracionalnost takvog opredjeljenja? U pokušaju da odgovorimo na ovo pitanje, iskoristićemo Klingemannov kriterijum za deskripciju partijskog sistema: partijsku polarizaciju. Iako je Klingemann mislio prvenstveno na ideološku polarizaciju lijevo-desno, smatramo da u slučaju novih demokratija treba prethodno razmotriti mogućnosti i uslove nastanka bazičnih društvenih podjela, kao osnova za sve cleavages – uključujući i onaj ideološki, na lijevo i desno. Ovdje je vrijedno podsjetiti na prvu uporednu studiju koja je pokušala da napravi vezu između društvenih determinanti i političkog izbora. Nastala kao rezultat rada Samjuela Lipseta i Steina Rokkana (1967), ova se studija prevashodno bavila pitanjem kako određene društvene podjele (cleavages) utiču na individualni politički izbor pojedinca. Pritom je interesovanje autora bilo u najvećoj mjeri usmjereno na proizvod ovih podjela i način na koji političke elite uspijevaju da „aktiviraju društvene podjele kao determinante glasanja“ (Evans, 2004: 51), a ne na sam proces izbora. Osnovna hipoteza od koje Lipset i Rokkan kreću u svojoj analizi jeste da su partijska opredjeljenja u poslijeratnoj Evropi uslovljena podjelama čiji tragovi sežu do perioda stvaranja nacionalnih država na njenoj teritoriji, počev od XV vijeka pa nadalje. Autori prepoznaju četiri vrste podjela koje su uslovile postojeću partijsku identifikaciju u Evropi. Najstarije, teritorijalne podjele (centar-periferija), slijedile su podjele na relaciji svjetovno-crkveno (država-crkva). Nakon što su ustanovljeni neki osnovni elementi demokratizacije – mogućnost postojanja opozicije, pravo glasa i, na kraju, predstavljanje u parlamentu – pojavile su se još dvije vrste podjela: podjela na industrijski i poljoprivredni sektor, a potom i podjela na radnike i vlasnike kapitala (klasna podjela)71. „Potreba za proračunljivošću i pouzdanošću funkcionisanja pravnog poretka i uprave, životna potreba racionalnog kapitalizma, stvorila je kod buržoazije težnju za ograničavanjem moći patrimonijalnih monarha i feudalnog plemstva pomoću jednog tela, u 71 86 Olivera Komar Gotovo sve evropske države u svom istorijskom razvoju prošle su kroz navedene faze podjela, no svaku od njih karakterisao je specifičan društveni kontekst. Sada dolazimo do glavnog argumenta pomenutih autora: upravo taj određeni društveni kontekst, snažno poduprt voljom političke elite, presudno je uticao da se neke od ovih podjela u konkretnoj državi zadrže i nakon stvaranja partijskih sistema postanu snažni osnovi partijske identifikacije, a druge ne. Dobra ilustracija može biti pitanje: zbog čega u Belgiji vjerska podjela nije zaživjela kao determinanta partijske podjele, kao što se to, na primjer, desilo u Francuskoj? U Belgiji je, naime, ova podjela, od samog svog nastanka bolje kanalisana kroz određene institucije, na primjer kroz ustav iz 1830. godine, koji je dozvolio crkvi nesmetan razvoj i rad. Nakon protesta liberala protiv snažnog uticaja Katoličke crkve na obrazovanje, konflikt se pojačao. No, Vatikan tada nije dozvolio stvaranje radikalnih katoličkih grupa, već je napravio neku vrstu kompromisa između umjerenih katolika i konzervativaca i taj je kompromis trajno riješio vjerski konflikt u Belgiji, što se, na primjer, u Francuskoj nije dogodilo. S druge strane, u Belgiji je zaživio drugi konflikt, tj. podjela. Ona se odnosila na jezičko pitanje, a rezultirala je podjelom na dvopartijski sistem koji oslikava flamansko-valonsku podjelu. Podjela je, prema Lipsetu i Rokkanu, neophodna za život partijskog sistema. Stoga, smatraju oni, iako je većina evropskih država prošla kroz slične faze u kojima su se određene društvene podjele pojavljivale, upravo je „igra“ političke elite odredila koje će podjele ostati kao trajne determinante partijske podjele. Ovo stanovište omogućilo je Lipsetu i Rokkanu da odgovore na pitanja na koja pojedinačne studije nisu mogle odgovoriti. Takvo je, na primjer, pitanje zbog čega je klasna podjela, kako je to utvrđeno u studiji The American Voter, imala snažan uticaj na identifikaciju birača sa Demokratskom, odnosno Republikanskom partijom, dok je ista podjela ostavila malo traga na partijsku identifikaciju birača u Francuskoj. Kasnije testiranje Lipsetove i Rokkanove teorije pokazalo je da birači ipak sve češće biraju partije koje nisu u skladu s njihovim, društveno predviđenim preferencijama. Za to postoje dva moguća objašnjenja. Prvo je da su birači postali nezavisniji od svoje društvene strukture te da sve češće glasaju u skladu sa ličnim, individualno izgrađenim uvjerenjima. Prema drugom, iako i dalje postoje određene društvene podjele koje determinikome su građani bili presudan faktor, koje je kontrolisalo upravu i finansije i trebalo da vrši veliki uticaj prilikom izmena u pravnom poretku “ (Veber, 1976: 238). Birači u Crnoj Gori 87 šu izbor, to više nisu tradicionalno definisane podjele. Činjenica je da su mnoge od podjela koje su opisali Lipset i Rokkan izgubile svoj značaj već krajem XX vijeka. Rast ekonomije, povećana mobilnost ljudi, bolje i dostupnije obrazovanje, smanjenje uticaja crkve i sl., značajno su izmijenili društveni kontekst i pitanje je koliko neke njihove postavke i dalje mogu biti relevantne. Prema pojedinim autorima, među kojima posebno treba istaći Paula Lewisa, Lipsetova i Rokkanova hipoteza o zaustavljenim podjelama72 ne može se primijeniti na postsocijalističke zemlje. Naime, burna istorijska dešavanja i socijalizam uspjeli su da unište tragove prethodnih partija, ali i da iskorijene osnove mnogih podjela na kojima su ove partije zasnivale legitimitet svog postojanja. Lewis (2000) čak smatra da su političke partije koje su nastajale na teritoriji postsocijalističkih država imale privilegiju da počinju od početka i da djeluju u uslovima koji su za kreiranje partijskog sistema bili “open rather than tightly constraining”73 (p. 143). Kada je riječ o Crnoj Gori, mi se ne možemo saglasiti sa Lewisovom ocjenom. Doduše, on je sam na neki način relativizuje, nalazeći u poljskom partijskom sistemu tragove podjela na rusku, austrijsku i prusku teritoriju, koje datiraju iz perioda prije 1914. godine (Lewis, 2000: 144). Tim prije se u slučaju Crne Gore može govoriti o istorijskim podjelama koje determinišu podjele u savremenom partijskom kontekstu, a koje potiču iz perioda stvaranja nacionalne države, s početka XX vijeka. Naravno, u pitanju je odnos prema pitanju nacionalne crnogorske države, koji je bio osnov podjela i prilikom uspostavljanja prvog partijskog sistema u Crnoj Gori, 1905. godine74. Frozen cleavages. „prije otvoreni nego ograničavajući“ (prevod O.K.) 74 „Ukoliko je tačno da u procesu razvoja svoje kulture ’svi narodi slijede istu istorijsku šemu’ (Diverže), onda je to slučaj i sa nastankom stranačkog života u Crnoj Gori. No, ono što Crnu Goru čini specifičnom u pogledu razvoja stranačkog života, jeste činjenica da je, u periodima u kojima je bilo dozvoljeno slobodno političko udruživanje, svaki put iznova, otvarano pitanje identiteta njenog naroda i, s tim u vezi, ustrojstva i sudbine njegove države. Zbog toga se, zahvaljujući upravo nosiocima različitih i krajnje suprotstavljenih ideja, stranački kolorit crnogorske političke scene nerijetko uprošćeno svodio i svodi na odnos tzv. ’zelenaša’ i ’bjelaša’ (’Zelenaši’ – pristalice i pripadnici pokreta koji se protivio ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom poslije I svjetskog rata; suprotno – ’Bjelaši’. /Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica Srpska – Matica Hrvatska, Novi Sad – Zagreb, 1967/). Međutim, pokušaji koji su činjeni, u više navrata i na različite načine, da se ovaj crnogorski usud potisne iz života zajednice, zabranom djelovanja političkih stranaka koje su se borile za jednu ili drugu, ili pak, obje krajnje varijante njegovog razrješenja, nisu 72 73 88 Olivera Komar Odnos prema pitanju državnosti Crne Gore prošao je kroz nekoliko transformacija i političke partije su, u različitim periodima svog razvoja, o tom kriterijumu zauzimale različite pozicije. Kao što vidimo na grafiku 7, na prvim postsocijalističkim izborima, 1990. godine, ovo pitanje je bilo najmanje važno. Dominantna partija (tada Savez komunista Crne Gore), kao i neke druge partije koje tada osvajaju mandate (npr., Savez reformskih snaga), zauzimaju neutralnu poziciju u odnosu na tu temu, ali se pojavljuju i prve partije koje je promovišu (Narodna stranka). Ova tema dobija na značaju već na drugim izborima, kroz samostalan izborni nastup prve postsocijalističke naglašeno procrnogorske partije – Liberalnog saveza Crne Gore. Poslije izbora 1998. godine, partije nastale rascjepom Demokratske partije socijalista na dva dijela ključno se raspoznaju po ovom pitanju, u okviru kojeg posebno jača jedna njegova dimenzija – odnos prema Srbiji, preciznije, prema režimu Slobodana Miloševića. Time će neutralni blok praktično nestati, sve do pojave Pokreta za promjene, koji na prve izbore izlazi 2006. godine75. davali rezultata, tako da se on, kao što ćemo vidjeti, svom svojom ’istorijskom dubinom’ proteže i do današnjih dana. Nakon donošenja odluka Podgoričke skupštine (26. novembra 1918) koje su, kako navodi istoričar D. Vujović, označile ’... brisanje svih tragova bilo kakve individualnosti Crne Gore i Crnogoraca i njihovo utapanje u jednu strogo centralističku državu’, a koje su predstavljale zajednički imenitelj oko čega se okupljao, inače socijalno heterogeni, bjelaški pokret, politički život u Crnoj Gori se počeo odvijati pod uticajem stranaka koje su djelovale u novoformiranoj južnoslovenskoj državi, naročito onih iz Srbije. Izbori za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS (28. novembar 1920) označili su ujedno i proces stranačke diferencijacije unutar bjelaškog pokreta. �������������������������������� Tako su nakon formiranja Komunističke partije u Crnoj Gori (1919), a prije naznačenih izbora, formirane i organizacije Narodne, Demokratske, Jugoslovenske republikanske stranke i saveza zemljoradnika. No, i nakon formiranja stranaka, bjelaški pokret nastavlja da živi jer uži stanački interesi nisu mogli ugroziti vjernost odlukama Podgoričke skupštine. To će posebno doći do izražaja nakon legalizacije i organizovanog djelovanja crnogorskog federalističkog pokreta (Crnogorske stranke) sredinom prve decenije života Kraljevine SHS, kada u Crnoj Gori organizovano djeluje sedam političkih stranaka, ali osnovnu karakteristiku njenog političkog života i dalje čini ’bjelaško-zelenaški antagonizam’. Takvo stanje će potrajati sve do sloma tzv. Prve Jugoslavije, bez obzira na izborne uspjehe i neuspjehe stranaka koje su svoj program zasnivale na ovoj liniji rascjepa crnogorskog političkog bića” (Pavićević, 1997: 79–81). 75 Po izbornim ciklusima, partije smo razvrstali na sljedeći način: 1. izbori, 1990. godine – neutralni blok: DPS, SRS, DK; prosrpski blok: NS. 2. izbori, 1992. godine – neutralni blok: DPS; prosrpski blok: NS, SRS; procrnogorski blok: LSCG. 3. izbori, 1996. godine – neutralni blok: DPS, DUA, DSCG; prosrpski blok: NS; procrnogorski blok: LSCG. 4. izbori, 1998. godine – neutralni blok: DUA, DSCG; prosrpski blok: NS, SNP; procr- 89 Birači u Crnoj Gori 7: mandata Procenatumandata Skupštini Gore u odnosu Grafik 7:Grafik Procenat SkupštiniuCrne Gore uCrne odnosu prema nacionalnom i državnomi pitanju prema nacionalnom državnom pitanju 100.00 90.00 80.00 70.00 60.00 50.00 40.00 30.00 20.00 10.00 0.00 90.40 69.01 56.79 53.85 57.14 60.00 43.59 42.86 40.00 58.02 28.40 27.16 54.30 29.62 16.05 16.02 15.49 13.58 11.27 9.60 2.56 0.00 0.00 0.00 1990 1992 1996 1998 2001 2002 2006 2009 procrnogorski blok neutralni blok prosrpski blok Nacionalna, u slučaju Crne Gore i državna podjela na dva bloka snažno utiče Nacionalna, u slučaju Crne Gore i državna podjela na dva bloka snažno utiče na biračko tijelo i, samim tim, ima kapacitet da na izborima nadjaempirijskom dijelu studije pokušaćemo dokažemo da se ova podjela javlja i kao ča racionalno. U empirijskom dijeludastudije pokušaćemo da dokažemo da društveni i kao programski cleavage, stoga imacleavage, izuzetan potencijal se ova podjela javlja i kao društveni i kaoteprogramski te stoga ima izuzetan potencijal determinisanja motivacije U kontekstu našeg determinisanja motivacije birača. U kontekstu našeg birača. razmatranja predominantnog razmatranja predominantnog partijskog sistema, možemo reći da je ova partijskog sistema, možemo reći da je ova podjela, svojim snažnim potencijalom podjela, svojim snažnim potencijalom uticaja na birače, nedostajući elemeuticaja na birače, nedostajući elemenat u objašnjavanju dominacije jedne partije u nat u objašnjavanju dominacije jedne partije u Crnoj Gori. na biračko tijelo i, samim tim, ima kapacitet da na izborima nadjača racionalno. U Crnoj Gori. nogorski blok: LSCG, DPS, SDP. 5. izbori, 2001. godine – prosrpski blok: NS, SNP, SNS; procrnogorski blok: LSCG, DPS, SDP, DUA, DSCG. 6. izbori, 2002. godine – prosrpski blok: NS, SNP, SNS, DSS; procrnogorski blok: LSCG, DPS, SDP, DUA, DSCG, GP. 7. izbori, 2006. godine – neutralni blok: PZP; prosrpski blok: NS, SNP, SNS, DSS, SRS, NSS, DSJ; procrnogorski blok: LP, DPS, SDP, DUA, DSCG, HGI, AA, BS. 6. izbori, 2009. godine – neutralni blok: PZP, DUA, DSCG, HGI, BS; prosrpski blok: SNP, SNS; procrnogorski blok: DPS, SDP. 82 | s t r a n a Glava III: Uticaj izbornog sistema na ponašanje birača U prethodnom poglavlju smo objasnili zbog čega je naša namjera da prilikom ocjene uticaja institucionalnog okvira na ponašanje birača krenemo od partija, a ne od izbornih pravila. Kao što je Herbert Kitschelt istakao (1999), a mi se s tim slažemo, političke elite u postsocijalističkim zemljama imale su mogućnost da odaberu izborne mehanizme u skladu sa sopstvenim potrebama i interesima. Stoga postoje bar dva problema koji limitiraju domet eksplanatorne moći formalnih institucija kada je u pitanju ponašanje političkih aktera u novim demokratijama: (1) problem endogenosti, jer „political actors choose institutions in light of subjective expectations to maximize their own political leverage under the new rules of the game“76, i (2) problem uzročno-posljedičnog slijeda, jer „whatever institutions result from inter-play of poweroriented and more or less resourceful political actors, they are initially an effect, but not a cause, of power relations“77 (Kitschelt et al., 1999: str. 11). Izborna pravila, bar u početnoj fazi razvoja pluralističkog uređenja na prostorima postsocijalističkog svijeta, a posebno Crne Gore, bila su više sredstvo, a manje uzrok raspodjele (i očuvanja (Colomer, 2004)) političke moći78. U ovoj fazi su neki drugi faktori, kao što su, na primjer, politička kultura i tradicija, odigrali važniju ulogu. „(p)olitički akteri biraju institucije u svjetlu svojih subjektivnih očekivanja da maksimiziraju sopstveni uspjeh u okviru novih pravila igre.” (prevod O.K.) 77 „(k)akve god institucije nastanu kao posljedica interakcije manje ili više snalažljivih političkih aktera, orijentisanih ka akumulaciji moći, oni su u inicijalnoj fazi efekat, a ne uzrok odnosa moći.“ (prevod O.K.) 78 Kao ilustrativan primjer možemo navesti izmjenu organizacije izbornih jedinica na Parlamentarnim izborima 1996. godine, kada je umjesto jedne izborne jedinice uvedeno njih 14, što je imalo uticaj na rezultate samih izbora. 76 92 Olivera Komar At all stages, political culture plays a role. The same electoral laws play out differently in different political cultures, shaping different party systems. Along with the initial party system, political culture shapes the adoption of electoral laws. If stable electoral and party systems succeed in lasting over a long time, this experience itself can alter the initial political culture”79 (Taagepera, 2007: 4). Ne postoji saglasnost u procjeni uticaja izbornih pravila na ponašanje političkih aktera, čak ni kada se radi o demokratijama znatno starijim od crnogorske. Postoje dva osnovna pristupa: (1) institucionalni pristup zasnovan je na teoriji racionalnog izbora, a polazi od stanovišta da izborna pravila imaju mogućnost kreiranja sistema podsticaja za političke aktere, koji će svoje ponašanje uskladiti sa zadatim okvirom kako bi maksimizirali izborni uspjeh – što podrazumijeva stav da izborni inženjering ima presudni uticaj na raspodjelu političke moći; (2) kulturni pristup, koji osporava primarni uticaj formalnih pravila na ponašanje političkih aktera i primat daje drugim faktorima, kao što su modernizacija i transformacija društva, tradicija ili politička kultura (Norris, 2004: 3-38). Nama je, posebno kada je riječ o početnoj, formativnoj fazi partijskog sistema, ovaj drugi pristup mnogo bliži. No, koje god stanovište zauzeli, određeni uticaj izbornih pravila na političko ponašanje ne može se negirati. Dva su osnovna tipa uticaja izbornih pravila na ishod izbora – mehanički i psihološki. Mehaničkim uticajem smatraju se neposredni efekti mehanizama izbornog sistema na „prevođenje“ biračke volje u parlamentarne mandate. Psihološki efekat je, pak, prilagođavanje birača izbornim pravilima na način da oni sami mijenjaju svoje ponašanje u skladu sa efektima koje očekuju da će izborna pravila proizvesti. Na primjer, ukoliko prohibitivnu klauzulu80 povećamo sa 3% na 5%, mehanički efekat biće smanjenje broja partija u parlamentu jer ćemo automatski eliminisati sve partije sa podrškom nižom od 5%. To konkretno znači da će nakon uvođenja više prohi„U svim fazama politička kultura igra određenu ulogu. Ista izborna pravila proizvešće različite efekte u različitim političkim kulturama, i kreirati različite partijske sisteme. Zajedno sa početnim partijskim sistemom, politička kultura oblikuje usvajanje izbornih zakona. Ukoliko stabilan izborni i partijski sistem uspije da se održi duži vremenski period, on dobija potencijal mijenjanja inicijalne političke kulture.“ (prevod O.K.) 80 Prohibitivnu klauzulu definisaćemo kao minimalni procenat glasova koji politička partija treba da osvoji da bi učestvovala u raspodjeli mandata. Up. Comparing Proportional Representation Electoral Systems: Quotas, Thresholds, Paradoxes and Majorities (Gallagher, 1992: 485). 79 Birači u Crnoj Gori 93 bitivne klauzule, uz nepromijenjenu biračku volju, manji broj partija dobiti mandate u parlamentu. S druge strane, birači će reagovati na ovu promjenu i u mandate u parlamentu. S druge strane, birači će reagovati na ovu promjenu narednom izbornom izbornom ciklusu biće manje skloniskloni da svoj glasglas daju partijama koje i u narednom ciklusu biće manje da svoj daju partikoje nemaju šanse daprag. pređuTako izborni će doći i do efekta, nemaju jama mnogo šanse da mnogo pređu izborni će prag. doći iTako do psihološkog psihološkog efekta, koji će usloviti promjenu biračke volje, izraženu kroz koji će izmijenjenu usloviti promjenu biračke Uvolje, izmijenjenu strukturu strukturu glasova. osnovi,izraženu u pitanju kroz je jedna vrsta kružnog koji uje,pitanju izmeđujeostalih, prikazao i opisao Taage- ostalih, glasova. uticaja, U osnovi, jednailustrativno vrsta kružnog uticaja, koji Rein je, između pera (2007: 107). ilustrativno prikazao i opisao Rein Taagepera (2007: 107). Grafik 8: Prilagođeni prikaz suprotstavljenih uticaja Grafik 8: Prilagođeni prikaz suprotstavljenih uticaja aktuelne aktuelne politike i izbornog sistema politike i izbornog sistema raspodjela glasova psihološki efekat aktuelna politika, kultura, istorija izborni sistem mehanički efekat raspodjela mandata S obzirom na temu nas prvenstveno interesuju posljedice S obzirom na temuovoga ovoga rada, rada, nas prvenstveno interesuju posljedice psihološkog na ponašanje birača. No,da da bismo bismo došli štošto potpupsihološkog efekta efekta na ponašanje birača. No, došlidodo potpunijeg nijeg odgovora na pitanje – u kojoj je mjeri i na koji način izborni sistem u odgovora na pitanje – u kojoj je mjeri i na koji način izborni sistem u Crnoj Gori Crnoj Gori doprinio kreiranju sistema sa predominantnom partijom – prodoprinioučićemo kreiranju sistema sa predominantnom partijom – proučićemo i i mehaničke uticaje. Osnovne karakteristike i normativna struktura izbornog sistema u mehaničke uticaje. Crnoj Gori veoma su precizno i detaljno elaborirane u radovima V. Pavićevića81 (1997; 2004; 2007), pa mi ovdje nećemo analizirati izborni sistem Osnovne karakteristike i normativna struktura izbornog sistema u Crnoj Gori u cjelosti, već ćemo nastojati da se usredsredimo na određene efekte izborveoma su precizno i detaljno elaborirane u radovima V. Pavićevića81 (1997; 2004; 2007), pa mi81 ovdje analizirati izborni sistem u cjelosti, ćemo V. Izborinećemo i izborni sistem u Crnoj Gori: 1990-1996. (Pavićević, 1997)već ili tekst „Ana-nastojati liza normativne strukture i efekata sistema“ (Pavićević i dr., 2004; Pavićević i dr., 2007). da se usredsredimo na određene efekte izbornog sistema. Naime, interesovaće nas koji pojedinačni elementi izbornog sistema imaju uticaj na formiranje biračke volje koja je dovela do kreiranja aktuelnog partijskog sistema. 94 Olivera Komar nog sistema. Naime, interesovaće nas koji pojedinačni elementi izbornog sistema imaju uticaj na formiranje biračke volje koja je dovela do kreiranja aktuelnog partijskog sistema. Najveći broj postsocijalističkih država po prelasku na višepartijsku demokratiju opredijelio se za većinski ili mješoviti izborni sistem. To su, između ostalih, uradile: Albanija, Bugarska, Hrvatska, Mađarska, Makedonija, Estonija, Letonija, Litvanija, Rusija, Moldavija, Rusija. Carlos Flores Juberías (2004) postavlja hipotezu (koja je u velikoj mjeri empirijski potvrđena) da postoji visoka korelacija između načina na koji je izvršena tranzicija i prvobitne selekcije osnovnog izbornog modela. (a) Proporcionalni izborni sistem ozakonjen je u zemljama u kojima je do transformacije došlo iznenadnim i revolucionarnim putem i gdje su nekadašnje opozicione grupe kontrolisale izbor novih pravila, npr., u Istočnoj Njemačkoj, Rumuniji ili Čehoslovačkoj. (b) Mješoviti izborni sistem prihvaćen je kao kompromis u zemljama u kojima je do transformacije došlo pregovorima između opozicije i određenih liberalnije orijentisanih djelova komunističke partije, npr., u Mađarskoj, Bugarskoj ili Sloveniji. (c) Većinski izborni sistem praktikovan je u zemljama u kojima je bivša komunistička elita imala ekskluzivnu moć da bira nova pravila, npr., u bivšim republikama SSSR-a, Albaniji ili nekim državama koje su nastale iz Jugoslavije (Hrvatska, Makedonija) (Juberías, 2004: 309). Objašnjenje koje Juberías nudi može se smatrati logičnim: oni koji su imali mogućnost da utiču na selekciju izbornih pravila birali su ona koja su im najviše odgovarala. Tako su bivši „monopolisti vlasti“ težili sistemu koji će onemogućiti bilo kakvu disperziju uticaja i koji će im, kako su procjenjivali, obezbijediti kontinuitet – a to je većinski izborni sistem. S tim se objašnjenjem slaže i Bielasiak (2002), s tim što on ističe još jedan razlog zbog koga je u ovoj konstelaciji odnosa izbor češće padao na majoritetne sisteme: (...) still influential Communist elite preferred single member districts to proportional representation, for it believed that a single member district vote would preserve its dominance through the personalization of the electoral contest82 (p. 194). „(...) još uvijek uticajne komunističke elite preferirale su jednočlane većinske izborne jedinice u odnosu na proporcionalne sisteme, jer su vjerovale da one mogu očuvati njihovu dominaciju kroz personalizaciju izbornog nadmetanja.“ (prevod O.K.) 82 Birači u Crnoj Gori 95 Slično kaže i Colomer (2004): (...) political configurations in which there is a single dominant party or two rather balanced parties tend to produce choices in favour of rather restrictive or exclusionary electoral systems, such as those based on the majority principle, while pluralistic settings with multiple parties tend to support choices in favour of more inclusive electoral formulas, such as those using rules of proportional representation83 (p. 3). Dakle, tamo gdje je opozicija uspjela da se nametne kao istinska politička snaga, budući da je sama vrlo često nejedinstvena i predstavlja konglomerat različitih interesa, kao prirodniji izbor nametnuo se proporcionalni, ili bar mješoviti izborni sistem. Iako se čini da Juberíasova teza ne stoji u slučaju Crne Gore, to baš i nije tako. Istina je da je Crna Gora od uvođenja pluralizma odabrala i zadržala proporcionalni sistem, što se ne slaže sa njegovom hipotezom, s obzirom na prethodno opisani kontinuitet vlasti jedne partije. Treba, međutim, podsjetiti na dvije činjenice. Prvo, izrada prvih izbornih pravila bila je u nadležnosti republičkog Sekretarijata za zakonodavstvo, koji je u velikoj mjeri bio pod uticajem rasprava vođenih na tzv. Demokratskom forumu, specifičnom deliberativnom tijelu koje je objedinjavalo širu javnost i iz koga će se kasnije izdvojiti stricto sensu opozicija. Drugo, proporcionalni sistem, po kome su održani prvi pluralistički izbori u Crnoj Gori, zbog određenih specifičnosti (npr., magnituda nekih izbornih jedinica) svojim efektima približava se većinskom izbornom sistemu, tako da smo de facto dobili neku vrstu mješovitog izbornog sistema. Pregovori oko novog izbornog zakonodavstva vođeni su u specifičnom ambijentu, za teško možemo reći da ga je odlikovao monopol jedne partije. Tek izašla iz antibirokratske revolucije, još uvijek krhka i suočena sa brojnim promjenama, nova politička elita bila je otvorena za širi front zainteresovanih za demokratske reforme. Otuda relativno značajna uloga Demokratskog foruma u pregovorima oko uvođenja izbornog sistema. Forum je okupljao, u tom trenutku, sve relevantne političke grupacije u Crnoj Gori. Iako su rasprave na Forumu vođene uglavnom na nivou opštih prin„(...) političke konfiguracije u kojima postoji jedna dominantna partija, ili dvije po znazi relativno izbalansirane partije, imaju tendenciju da biraju restriktivnije i ekskluzivnije izborne sisteme, kakvi su oni zasnovani na većinskom principu, dok u pluralističkom okruženju sa velikim brojem partija ta tendencija ide u korist inkluzivnijih izbornih formula, kao što je, npr., proporcionalna reprezentacija.“ (prevod O.K.) 83 96 Olivera Komar cipa, bez detaljnije naučne elaboracije problema po pojedinim segmentima izbornog sistema, bez sumnje su doprinijele da osnovna zakonska rješenja dobiju gotovo svestranu podršku (Pavićević, 2004: 12). Tako je u Crnoj Gori, za koju bi se, zbog kontinuiteta dominacije bivše komunističke partije, moglo pretpostaviti da će naginjati većinskom izbornom sistemu, uveden proporcionalni izborni sistem. Komparativno, to je bila višestruko interesantna odluka – i zbog svoje neočekivanosti, i zbog svojevrsne „vidovitosti“. Naime, većina država koje su inicijalno odabrale većinski izborni sistem kasnije je izvršila transformaciju ka mješovitom ili proporcionalnom, a one države koje su odabrale mješoviti, kasnije su birale proporcionalni. Ipak, u početku je taj novouvedeni izborni sistem više bio kombinacija proporcionalnog i većinskog. Naime, za prve demokratske izbore, 1990. godine, određeno je da će se birati 125 poslanika u 20 izbornih jedinica. Izborne jedinice podijeljene su tako da se u svakoj, na srazmjerno isti broj građana koji imaju biračko pravo, bira jednak broj odbornika, odnosno poslanika. Pritom je za izbornu jedinicu određena teritorija opštine (Pavićević, 1997: 134). Očigledne efekte takvog sistema predočava Tabela 7. Naime, poznato je da se dizajnom velikog broja izbornih jedinica s malim brojem poslaničkih mandata (koji se u tim izbornim jedinicama biraju) proporcionalni izborni sistem, po svojim efektima, približava većinskom izbornom sistemu. U našem slučaju, u tri izborne jedinice bira se samo po jedan poslanik (Žabljak, Plužine i Šavnik), što de facto i jeste prosti većinski izborni sistem, dok u izbornim jedinicama u kojima se bira 2–5 poslanika (kakvih je još 11), sistem proizvodi efekte kao većinski, samim tim što se gube elementi proporcionalnosti. Tabela 7: Cijena poslaničkog mandata za republički parlament Izborna jedinica Bar Bijelo Polje Budva Danilovgrad Žabljak Ivangrad Kolašin Kotor Mojkovac Nikšić Broj birača 24.161 34.214 8.209 11.320 3.419 29.308 7.495 16.225 7.310 50.768 Mandat/ birač 3.020 3.110 4.104 3.773 3.419 2.931 2.498 3.245 3.565 3.384 Broj mandata 8 11 2 3 1 10 3 5 2 15 97 Birači u Crnoj Gori Plav Plužine Pljevlja Rožaje Tivat Titograd Ulcinj Herceg Novi Cetinje Šavnik Crna Gora 10.196 3.590 27.489 13.610 8.357 97.098 14.133 19.675 13.833 2.630 402.905 2.549 3.590 3.054 3.403 4.178 3.348 2.826 3.935 2.767 2.630 3.223 4 1 9 4 2 29 5 5 5 1 125 Izvor: (Pavićević, 1997: 135) Ovim interesantnim rješenjem, koje dijelom obesmišljava koncept proporcionalnog predstavljanja (a koje je te iste godine, u još ekstremnijoj formi, ponovljeno na saveznom nivou, prilikom organizacije izbora za Vijeće građana), započeo je period izborne demokratije u Crnoj Gori. Ni nakon ovog događaja zakonodavci nisu prezali od toga da osnovni model proporcionalnog izbornog sistema prilagođavaju svojim potrebama. Tako su, pored izmjene granica izbornih jedinica u stilu klasičnog gerrymendering-a, nastala još neka „originalna“ rješenja. Takvo je, na primjer, poluzatvorena lista, o kojoj će kasnije biti riječi, ili izdvojena mjesta na kojima se, unutar jedinstvene izborne jedinice (at large), dodjeljuju posebni poslanički mandati. Ovi primjeri potvrđuju našu prethodno iznesenu tezu: u slučaju Crne Gore, izborni sistem u početnim fazama nije bio ključni faktor u kreiranju partijskog sistema. Ipak, dva efekta koje izborni sistem u Crnoj Gori proizvodi mogu se smatrati bitnim ���������������������������������� za stvaranje aktuelnog partijskog sistema: (a) psihološki efekat: destimulisanje koncepata odgovornosti i responzivnosti poslanika, i (b) mehaničko-psihološki efekat: fragmentacija partijskog sistema. Proporcionalni izborni sistem ima brojne prednosti. Iako je debata u odnosu na pitanje koji je od dva sistema, većinski ili proporcionalni, bolji izbor daleko od konačnog zaključka, statistika je dala svoj sud: proporcionalni izborni sistem (sa D’Hontovom izbornom formulom raspodjele mandata) najčešća je kombinacija u savremenom demokratskom svijetu (Taagepera, 2007: 44). 98 Olivera Komar Pavićević (2007) navodi njegove osnovne prednosti: (a) Ovo je jedini potencijalno čist sistem proporcionalne reprezentacije, te je stoga pravičan prema svim partijama; (b) sistem doprinosi jedinstvu jer podstiče birače da se poistovjete sa svojom nacijom ili regionom, a ne sa izbornim okrugom, odnosno biračkim tijelom koje ga čini; (c) sistem olakšava izbor žena i kandidata manjina, ukoliko se nalaze na partijskim listama; (d) predstavljanje velikog broja malih partija osigurava stavljanje naglaska na pregovaranje i konsenzus. (str. 24) Dakle, osnovni kvalitet ovoga sistema jeste što različitim skupinama sa posebnim interesima omogućava veći stepen reprezentativnosti u tijelima zakonodavne vlasti, a time i u donošenju političkih odluka. Uz to, trebalo bi da ovaj sistem onemogućava majorizaciju odlučivanja, budući da proizvodi veliki broj učesnika u pregovorima i upućuje zainteresovane strane da odluke donose što širim konsenzusom. Naravno, on ima i određenih slabosti, među kojima su najvažnije moguća nestabilnost sistema i gotovo potpuni prekid veze između izabranog poslanika i birača (Hejvud, 2004: 449). Slabosti proporcionalnog sistema istovremeno su prednosti većinskog (i obratno), pa će tako upravo većinski izborni sistem proizvoditi odgovorniju vlast, s jačim vezama sa biračima (Powell, 1989: 110). Ako se složimo sa ovim ocjenama, postavlja se pitanje: kako je moguće da je proporcionalni izborni sistem, koji bi trebalo da isključi majorizaciju odlučivanja, u Crnoj Gori doveo do sistema sa predominantom partijom? Po našem mišljenju, odgovor treba tražiti u konstelaciji nekoliko faktora, a to su: (a) politička kultura i tradicija; (b) privid nepostojanja izbora; (c) brisanje koncepta odgovornosti, i (d) fragmentacija partijskog sistema. Za razliku od prvog faktora, kome ćemo posvetiti cjelokupno naredno poglavlje, i drugog, koji smo već elaborirali a potom i empirijski demonstrirali, preostala dva blisko su povezana sa efektima koje proizvodi proporcionalni izborni sistem. Koncept odgovornosti poslanika iz više razloga je problematičan u proporcionalnom izbornom sistemu sa zatvorenim listama, kakav postoji u Crnoj Gori. Poslanici koji se biraju sa zatvorene liste zapravo nikada ne dođu u kontakt sa biračima. Prema aktuelnom izbornom zakonodavstvu, Birači u Crnoj Gori 99 partije na izborima nude svoje „pakete“ sa listom kandidata čiji broj odgovara najmanje polovini ukupnog broja poslanika koji se biraju za parlament (tzv. zbirna izborna lista). Dakle, pred crnogorskim biračima nalaze se liste sa najmanje 41 imenom, odnosno, da budemo precizniji, one se istaknute na ulazu u biračko mjesto. Birač može da izabere isključivo cijeli „paket“, što znači da sudbina kandidata na listi ne zavisi od toga kako birač ocjenjuje njegov ili njen rad, već od: (a) opšte popularnosti partije, od koje zavisi ukupan broj mandata koji će se dijeliti, i (b) popularnosti tog kandidata unutar partije, jer ga ona pozicionira na određenom mjestu unutar liste. Naravno, što je kandidat bliži vrhu liste, to su veće njegove šanse da bude izabran. Iz te, vrlo jednostavne, logike proizilazi i odgovor na pitanje kome jednom izabrani poslanik duguje lojalnost. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da naše izborno zakonodavstvo predviđa da partija, nakon izbora, ima obavezu da samo pola dobijenih mandata raspodijeli prema poretku na listi; ostatak u potpunosti zavisi od volje partijskog rukovodstva84. V. Goati (2008) ovakav sistem svrstava u posredne proporcionalne sisteme (str. 122)85. Za razliku od zapadnih demokratija, gdje je odgovornost poslanika ne samo dio mehaničkog uticaja izbornih pravila već i političke kulture, u postsocijalističkim društvima, pa tako i u Crnoj Gori, osnov za takvu vezu tradicionalno ne postoji, a izborna pravila ga nisu podstakla, niti kreirala. Neuspjeh implementacije koncepta odgovornosti višestruko je važan za opstajanje predominantne partije na vlasti. Samim tim što taj koncept nije zaživio u stvarnom odnosu poslanika sa biračima, građani se ne osjećaju titularima suvereniteta, a vlast se ne doživljava smjenjivom i odgovorOva praksa je ukinuta Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izboru odbornika i poslanika, koji je usvojen 6. septembra 2011. godine, a u kojim su uvažene dugogodišnje preporuke stručne javnosti, ali i međunarodnih organizacija (posebno OEBS-a), da se lista u potpunosti „zatvori“, tj. onemogući partijska intervencija u raspored osvojenih mandata. 85 Ovu ocjenu Goati zasniva na jednoj odluci Saveznog ustavnog suda u Njemačkoj, koja je donesena sredinom dvadesetog vijeka: „Rečeni sud je odgovarao na pitanje da li su proporcionalni izbori za predstavnička tela tip neposrednih izbora koje zahteva Osnovni zakon (1949), odnosno Ustav Nemačke. Sud je zauzeo stav da su izbori organizovani po proporcionalnom sistemu neposredni, pod uslovom da ’treća ličnost’ ne interveniše između glasanja birača i sticanja mandata (Burke, 1961, 19). U slučaju Srbije i Crne Gore ’treću ličnost’ čine partijska rukovodstva koja posle završenog glasanja vrše, umesto birača, konačan odabir poslanika, što predstavlja grubo kršenje fundamentalnih demokratskih principa i vrednosti.” (Moj kurziv, O. K.) V. Političke partije i partijski sistemi (Goati, 2008: 122). 84 100 Olivera Komar nom. Naprotiv, stvaraju se uslovi za zadržavanje podaničke političke kulture, koja će biti detaljnije opisana u narednom dijelu ovog rada. Taj tip političke kulture suštinski znači pasivan odnos prema vlasti (koja se doživljava kao „data“), unutar koga podanik-građanin nema svijest o sopstvenoj ulozi u sistemu. Kada politička kultura i tradicija dovedu do stvaranja predominantne partije, proporcionalni izborni sistem ispoljava svoj drugi negativni efekat na djelovanje opozicije. Fragmentiranost, koju ovakav sistem proizvodi, posebno u situaciji dubokih društvenih podjela, što u Crnoj Gori jeste slučaj, onemogućava kreiranje šireg fronta koji bi se mogao pojaviti kao realna alternativa predominantnoj partiji. No, u Crnoj Gori ova fragmentacija (koju donekle koriguje prohibitivna klauzula) nije posljedica isključivo proporcionalnog izbornog sistema, već i zakonski neregulisanih predizbornih koalicija. Prohibitivna klauzula, koja bi trebalo da reguliše preveliku fragmentaciju, u specifičnoj situaciji kakva je crnogorska može se pokazati nedovoljno efikasnom86. U Tabeli 8 vidimo da je u prvoj iteraciji prohibitivna klauzula uspjela da svede broj izbornih lista koje osvajaju mandate na manje od pola (u prosjeku 40%), ali da to nije bilo dovoljno. Zahvaljujući predizbornim koalicijama87, broj partija koje na kraju dobiju mandate nije značajno smanjen – naprotiv. Na primjer, nakon izbora 2006. godine, u Skupštini Crne Gore nalazi se 16 partija od kojih polovina ima Prohibitivna klauzula pokazala se kao vrlo efikasno, ali i kontroverzno sredstvo regulacije fragmentacije partijskog sistema. Na primjer, na parlamentarnim izborima u Rusiji, 1995. godine, od 43 izborne liste koje su se takmičile za mjesta u parlamentu, svega tri je prešlo propisani census od 5%. Slično se dogodilo na izborima u Ukrajini, 1998. godine, kada je od 16 izbornih lista cenzus od 4% prešlo samo četiri. Rezultat visokog cenzusa je veliki broj rasutih glasova: u pomenutom ruskom primjeru on je iznosio čak 49%, što je, s jedne strane, proizvelo brojne polemike u vezi sa efikasnošću sistema, a s druge, uskraćivanje predstavljanja (Shvetsova, 1999: 405). 87 Predizborne koalicije su još jedna od specifičnosti crnogorske političke tradicije. Naime, proporcionalni izborni sistemi, s obzirom na to da značajno otežavaju, tj. gotovo onemogućavaju samostalno osvajanje vlasti, najčešće podstiču kreiranje koalicija. U većini zapadnih demokratija koalicije se formiraju postizborno, stimulišući na taj način birače da strateški glasaju za partije koje imaju šansu da pređu cenzus i uđu u postizbornu koaliciju na vlasti (Bargsted & Kedar, 2009), ili bar u parlamentu. U Crnoj Gori se, po pravilu, formiraju najšire moguće koalicije, koje praktično svima garantuju mandate, bez obzira na realnu političku snagu. Posljedica takve prakse jeste radikalniji politički diskurs, budući da manje partije svoje mjesto traže na marginama političkog spektra, a s druge strane, fragmentacija partijskog sistema koja dodatno pogoduje nesmetanoj dominaciji jedne partije. 86 101 Birači u Crnoj Gori samo po jednog poslanika. Tako je uticaj prohibitivne klauzule, koja bi trebalo da stimuliše ukrupnjavanje političkih partija u parlamentu, limitiran i relativizovan, te ne proizvodi željeni efekat. Tabela 8: Uticaj prohibitivne klauzule na broj izbornih lista koje učestvuju u raspodjeli mandata i ukupan broj partija koje dijele mjesta u parlamentu Vrijeme održavanja izbora Decembar, 1990. Decembar, 1992. Novembar, 1996. Maj, 1998. April, 2001. Oktobar, 2002. Septembar, 2006. Mart, 2009. Ukupno Ukupno Broj lista koje % izbornih mandata su osvojile lista mandate 10 125 4 40.0 19 85 5 26.3 20 71 5 25.0 17 78 5 29.4 16 77 5 31.3 10 75 4 40.0 12 81 8 66.7 16 81 8 50.0 Izvor do 2009: (Pavićević, 2007); za 2009: O.K. Broj partija koje su dobile mandate 9 5 6 7 8 10 16 11 Tabela 9: Uticaj prohibitivne klauzule na rasipanje glasova u izboru za Skupštinu CG Vrijeme održavanja Prohibitivna „Rasuti“ izbora klauzula glasovi – % Decembar, 1990. 4% 11.2 Decembar, 1992. 4% 20.8 Novembar, 1996. 4% 20.3 Maj, 1998. 3% 5.8 April, 2001. 3% 6.7 Oktobar, 2002. 3% 5.3 Septembar, 2006. 3% 2.0 Mart, 2009. 3% 11.8 Izvor za period do 2009: (Pavićević, 2007); za 2009: O.K. Postoji više problema koji proističu iz visoko fragmentiranog parlamenta, a ovdje ćemo navesti dva, za nas najvažnija. (1) Fragmentacija dalje podstiče difuziju odgovornosti, ne dozvoljavajući joj da zauzme važnije mjesto u odnosu birači – predstavnici – partije. 102 Olivera Komar For example, in the case of a coalition government, it is difficult for the voter to determine exactly which of the coalition partners is responsible for government outputs. There is no single incumbent whom voters could easily identify and punish88 (Tavits, 2007: 220). (2) Fragmentacija podstiče radikalizam u komunikaciji sa biračima, budući da, kao što ističe Lawrence Ezrow (2010), partije u proporcionalnim izbornim sistemima svoje biračko tijelo ne traže u centru političkog spektra, već po njegovim krajevima. By contrast, the lower effective seat thresholds associated with highly proportional voting systems plausibly motivate the parties in these systems to emphasize policy objectives and to thereby be more ideologically “rigid” in the face of mean voter shifts, because these parties are assured of at least some parliamentary representation when they are confident that their vote shares will exceed the relatively low national thresholds that are necessary to obtain legislative seats in highly proportional systems. Thus, parties in proportional systems are freer to respond to their core supporters’ ideological preferences because they do not have to compete for marginal voters at the “Center” in order to gain representation in the legislature.89 (Ezrow, 2010, str. 111). Situacija u kojoj partije nisu prinuđene da se bore za birače u centru političkog spektra i u kojoj taj centar zauzima dominantna partija, ostavljajući opoziciji ekstreme sa različitih strana, bilo kakav ujedinjeni front je otežan, ako ne i onemogućen. A to, opet, održava dominaciju te najjače partije, s obzirom na to da se ona može ozbiljnije izazvati samo najširim opozicionim frontom. Na taj način proporcionalni izborni sistem, suprotno očekivanjima proisteklim iz teorija o odnosu partijskog i izbornog sistema, podstiče jačanje dominantne partije. Napominjemo da je opisana situacija moguća samo ako je položaj dominantne partije već ustanovljen. „Na primjer, u slučaju da se na vlasti nalazi koalicija, biraču je teško da ustanovi koji je od koalicionih partnera odgovoran za konkretne ishode političkog djelovanja. Ne postoji jedan jasan odgovorni na vlasti kojeg bi birači mogli identifikovati i kazniti.“ 89 „Naprotiv, niža prohibitivna klauzula, povezana sa visoko proporcionalnim izbornim sistemima, očigledno motiviše partije da istaknu političke ciljeve koji su ideološki ’rigidniji’ u odnosu na kretanje birača u političkom centru, i to zato što su sigurne da mogu preći census i tako osvojiti određeni udio u parlamentarnom predstavljanju. Tako, partije u proporcionalnim sistemima bivaju slobodnije da odgovore svojim osnovnim ideološkim podržavaocima jer ne moraju da se takmiče za glasove na marginama ’centra’ kako bi osvojile mjesta.” (prevod O.K.) 88 Birači u Crnoj Gori 103 Drugim riječima, ako partija mora da počne zaista „od početka“, tj. bez povlašćene startne pozicije, ona će kroz proporcionalni izborni sistem teško doći do dominantne pozicije. U slučaju Crne Gore, dominantna pozicija je, kako smo vidjeli, naslijeđena, pa su opisani elementi proporcionalnog izbornog sistema dodatno radili u njenu korist. Glava IV: Uticaj političke kulture na ponašanje birača90 Subjects obey. Citizens choose.91 (Timothy J. Colton) Dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida i kraha socijalističkog uređenja u zemljama centralne, jugoistočne i istočne Evrope, pitanje da li tehnička modernizacija, transformacija ekonomije ka kapitalističkom sistemu i uvođenje liberalno-demokratskog institucionalnog državnog okvira nužno vodi transformaciji društva u pravcu razvijenih demokratija, kakvim se smatraju Sjedinjene Američke Države, Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, ne gubi na aktuelnosti. Naprotiv, rađanje novih demokratija na istoku Evrope samo je doprinijelo njegovoj aktuelizaciji (Putnam & Goss, 2002). I, ako je prije dvadeset godina ovo pitanje glasilo – da li je institucionalna transformacija države dovoljna da podstakne društvenu transformaciju – dvadesetogodišnje iskustvo različite dinamike razvoja dodalo je potpitanje: koji to faktori ubrzavaju, a koji usporavaju proces društvene transformacije i prihvatanja liberalno-demokratskog institucionalnog okvira? Odnosno – koji su faktori presudno uticali da se različite države transformišu različitom brzinom i, sljedstveno tome, dostignu različite stepene razvoja? Jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje upućuje na različit tip političke kulture u okviru koje se konkretan institucionalni aparat razvijao. Kulturne tvorevine se mogu pokazati i te kako dugovječnim i teško promjenjivim, pa „uvođenje institucija moderne demokratije udara u Osnovne ideje iz ovog poglavlja, uz saglasnost mentora, iznešene su u članku koji je objavljen u okviru projekta „Crna Gora u XXI stoljeću – u eri kompetitivnosti“, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (Komar, 2010). 91 „Podanici slušaju. Građani biraju.” (Prevod O.K.) V. Transitional Citizens: Voters and What Influences Them in the New Russia (Colton, 2000: vii). 90 106 Olivera Komar ekonomske i kulturne prepreke“ (Jovanović i Marjanović, 2002: 7). Naime, demokratski politički sistem kojem teže bivše socijalističke zemlje podrazumijeva, kao preduslov, demokratsku političku kulturu koja se može identifikovati kroz niz standarda. Ovi, pak, standardi nose „biljege sredine“ iz koje su potekli92, a „čije se iskustvo danas uzima kao univerzalno“ (Jovanović i Marjanović, 2002: 10), iako to zapravo nije. U procesu transformacije i adaptacije novom institucionalnom okviru domaća kultura se ne može jednostavno izbrisati, već se dešava složen proces prožimanja novog i starog čiji je konačan ishod teško predvidjeti. Zato je pitanje u kojoj se mjeri faktor političke kulture javlja kao agens promjene, a u kojoj mjeri „djeluje kao instrument rezistencije na političke promjene“ (Podunavac, 2008: 139), veoma važno i aktuelno. Gabrijel Almond, jedan od tvoraca koncepta političke kulture, definiše problem sa kojim se suočavaju države u procesu transformacije: Državnici koji su pokušali da kreiraju političku demokratiju često su se koncentrisali na kreiranje formalnog skupa demokratskih političkih institucija i pisane ustave, ili su se, pak, koncentrisali na stimulisanje političke participacije masa formiranjem političkih partija. No, razvoj stabilne i efikasne demokratske vladavine ne zavisi samo od strukture vladavine i politike: on zavisi i od orijentacija koje ljudi imaju prema političkom procesu – od političke kulture. Ukoliko politička kultura nije sposobna da podržava demokratski sistem, šanse za uspeh ovog sistema su male (Almond, 2008, navedeno u Podunavac, 2008: 127). (Moj kurziv, O.K.) Ova je pitanja, naravno, moguće postaviti jedino u okvirima teorije modernizacije i, posebno, političke modernizacije93, po kojima tehnološki razvoj diktira društveni, i polazeći od pretpostavke da su države bivšeg socijalističkog sistema u svojoj transformaciji krenule ka modelu liberal„Jer, vrsta političke kulture je i podanička”, kako kaže V. Stanovčić, u knjizi Političke teorije (Stanovčić, 2008: 196). 93 M. Podunavac prenosi definiciju političke modernizacije Roberta Vorda i Rustoa, kroz sljedeća obilježja: (1) visok stepen integracije unutar vladavinske strukture; (2) visok stepen diferencijacije i funkcionalnosti političkog sistema; (3) dominacija racionalne i sekularne procedure u procesu političkog odlučivanja; (4) raširenost i efektivnost administrativnog i političkog odlučivanja; (5) raširenost interesa naroda za uključivanje u politički sistem; (6) raširenost efektivnog osećanja identifikacije naroda sa istorijom, teritorijom, nacijom i državom; (7) alokacija političkih uloga utemeljena utvrđenim političkim ciljevima, a ne askriptivnim normama; (8) sudska funkcija i tehnike regulisanja od strane administracije regulisane su pravnim normama. V. Politička kultura i politički odnosi (Podunavac, 2008: 142). 92 Birači u Crnoj Gori 107 no-demokratske države. S obzirom na deklarativnu opredijeljenost ovih država, ove pretpostavke možemo načelno uzeti kao tačne. Mi ćemo u ovome dijelu prvo pokušati teorijski da odredimo tip političke kulture u Crnoj Gori, pri čemu ćemo se voditi relevantnom literaturom, ranijim istraživanjima u ovoj oblasti i, naposlijetku, empirijskim testiranjem dostupnih podataka. Na osnovu tako izvedenog određenja, pokušaćemo da utvrdimo koji faktori dominiraju u političkoj kulturi Crne Gore i kako oni utiču na njen demokratski potencijal, odnosno da li djeluju kao podsticaj ili smetnja razvoju liberalno-demokratskog političkog sistema, proklamovanog Ustavom, što se sve prelama kroz političku participaciju i ponašanje birača. S obzirom na to da ćemo se prilikom utvrđivanja tipa političke kulture u Crnoj Gori voditi tipologijom Gabrijela Almonda (...), usvojićemo i osnovni konceptualni okvir koji Almond u svojim radovima preporučuje. Tako, umjesto koncepta države, koji u epistemološkom smislu ima dominantno normativni karakter, Almond koristi koncept političkog sistema pod kojim podrazumijeva „sistem interakcija koji postoji u svim nezavisnim društvima i čija se funkcija izražava u integraciji i adaptaciji pomoću upotrebe, manje ili više, ispoljenih sredstava prinude“ (Podunavac, 2008: 115). Svi politički sistemi, prema Almondu, imaju sistem ulaznih (input) i izlaznih (output) funkcija. Ulazne su one funkcije kojima društvo, u vidu različitih zahtjeva, djeluje na sistem vlasti, a izlazne one putem kojih vlast, u vidu povratnih odluka, djeluje na društvo. Tako su politička socijalizacija, regrutacija, interesna agregacija, interesna artikulacija, politička komunikacija i sl., ulazne funkcije političkog sistema, dok u izlazne funkcije spada djelovanje vlasti na društvo, i to u vidu funkcionisanja tri grane vlasti. Veoma je važno jasno razlikovati ove funkcije političkog sistema budući da je riječ o ključnim kategorijama za razumijevanje Almondove tipologije političkih kultura. Politički sistem, po Almondu, sadrži dva osnovna elementa – političku strukturu i političku kulturu. Pod političkom strukturom podrazumijeva se institucionalni okvir političkog sistema koji se oživljava kroz niz uloga koje društveni akteri u njemu obavljaju. Politička kultura je, pak, segment koji uslovljava konačan izgled političke strukture. Oba elementa veoma je važno imati na umu prilikom kompariranja političkih sistema jer se zanemarivanjem jednog od njih može dobiti potpuno iskrivljena slika, što nije rijedak slučaj. Između ova dva elementa političkog sistema postoji određena kongruencija i tek na osnovu te pretpostavke možemo tvrditi ono što 108 Olivera Komar je rečeno u uvodu – da demokratska politička kultura94 podržava demokratsku političku strukturu. Odnosno, posljedica tog slaganja jeste ono što danas zovemo demokratski politički sistem. U slučaju neslaganja ova dva elementa, dobićemo neki od iskrivljenih oblika demokratskog političkog sistema, kakav je, na primjer, izborna demokratija95. U prethodnim djelovima ovoga rada više puta smo prizivali koncept političke kulture kao svojevrsni deus ex machina kada su konstelacije formalnih institucija bile nedovoljne da daju plauzabilan odgovor. ’’If one can’t explain a political phenomenon is some Nry, say, France, the answer can always be because ’the French are like that’“96, kako duhovito primjećuje Zahariadis (Zahariadis, 1997: 15).���������������������������������������� Stoga, vrijeme je da ozbiljno razmotrimo koliko ovaj koncept zaista može da pruži u rasvjetljavanju osnovnih motivacionih faktora ponašanja birača u Crnoj Gori. Za potrebe ovoga rada usvojićemo Almondovu (1956) definiciju političke kulture, koju prenosi Radule Knežević (2007, 51): Političku kulturu Almond razumije kao ’mrežu orijentacija pripadnika društva prema ključnim političkim objektima. Ove orijentacije sažimaju u sebi elemente spoznajnih, afektivnih i vrijednosnih orijentacija’. Politička je kultura mreža individualnih orijentacija i stavova pripadnika društva prema političkom procesu. Ove individualne orijentacije uključuju nekoliko komponenata: (a) kognitivne orijentacije, znanje sadašnje i drugo o ključnim političkim objektima; (b) afektivne orijentacije, osjećanje privrženosti datom političkom sistemu; (c) vrijednosne orijentacije – sadrže i mnjenje o poliAlmondov izraz bio bi participativna politička kultura. Pod izbornom demokratijom podrazumijevamo politički sistem sa uređenim institucionalnim liberalno-demokratskim okvirom, ali u kome institucije faktički ne funkcionišu. Primjer je, recimo, situacija kada postoje svi normativni uslovi da izbori budu fer, ali oni to u realnosti ipak nisu zbog koncentracije moći, koruptivnih radnji i sl. Interpretirajući O’Donnella, M. Kasapović na sljedeći način određuje izbornu demokratiju: „U tom smislu izborna demokracija ili ’tranzicijska poliarhija’ nije istovjetna liberalnoj demokraciji koja podrazumijeva još tri bitna uvjeta: 1. Isključenje ’rezervnih područja’ moći vojske ili drugih društvenih i političkih veto-aktera koji nisu izravno ili neizravno odgovorni biračkom tijelu, 2. osim vertikalne odgovornosti onih koji vladaju (političke elite) onima koji vladaju (građana) ona obuhvaća i horizontalnu odgovornost među dužnosnicima u sve tri ustavne grane vlasti, osobito ustavno ograničenje i kontrolu izvršne vlasti, 3. potiče široki politički i građanski pluralizam i ne ograničuje izražavanje interesa kulturnih, etničkih, vjerskih i ostalih manjinskih skupina.“ V. Izborni leksikon (Kasapović, 2003: 133). 96 „Ukoliko neko ne može da objasni određeni politički fenomen u nekoj državi, npr. Francuskoj, uvijek može pribjeći odgovoru: ’Takvi su Francuzi’.” (prevod O.K.) 94 95 Birači u Crnoj Gori 109 tičkim objektima, koji obično uključuju primjenu univerzalnih standarda u vrednovanju političkih događaja i objekata (str. 51). Ovu definiciju Knežević dodatno pojašnjava, ističući da se, kada je u pitanju politička kultura, ne radi o faktičkim nego o poželjnim oblicima „političkog djelovanja, o poželjnom obliku političkog sistema i političkih institucija i načina vladanja društvom“ (str. 53). Politička kultura nam, dakle, predstavlja sliku onoga što ljudi vjeruju i misle o političkim činjenicama, a ne ono što se zaista događa. R. Jovanović (2002) političku kulturu definiše kao „skup vrijednosti, stavova, nazora, predstava koje uslovljavaju individualan stav-orijentaciju aktera prema političkom sistemu, pojedinim ulogama u njemu i njihovim nosiocima“ (str. 6), a S. Mihailović (1998) pod političkom kulturom podrazumijeva „specifičan oblik društvene svesti i političke prakse koji uključuje saznanja o političkoj stvarnosti, osećanja vezana za politiku, političke vrednosti ili njima adekvatno političko ponašanje“ (str. 118). Vidimo da između ovih definicija ne postoje suštinske protivurječnosti – u sva tri slučaja u pitanju su individualne kognitivne, afektivne i vrijednosne orijentacije građana prema različitim elementima političkog sistema. Ti različiti tipovi orijentacije mogu se pratiti na tri analitička nivoa. To su: nivo političkog sistema kao cjeline, nivo političkog procesa i kreiranja politike, te nivo rezultata i ishoda politike (Almond et al., 2009: 69). Na prvom nivou, koji Almond naziva nivo sistema, razmatramo�������������� orijentacije građana ka nacionalnom identitetu, društvenom poretku i pitanju legitimacije sistema kao cjeline. Na drugom nivou, nivou procesa, nalazi se povjerenje u različite „druge“ u politici, dok treći nivo obuhvata odnos prema tipu vladanja, tj. vrlo konkretna očekivanja od sistema vlasti, kao i očekivanja kada je responzivnost vlasti u pitanju (Knežević, 2007: 52). U odnosu na ova tri oblika orijentacije građana prema različitim nivoima političkog sistema, Almond (2000) razlikuje tri osnovna tipa političke kulture: parohijalnu, podaničku i participativnu. On dalje navodi osnovne kriterijime za određivanje o kojem je tipu političke kulture riječ: (1) Kakva saznanja, osjećanja i mišljenja pojedinac, član datog političkog sistema, ima o njemu kao cjelini (o naciji, široj i užoj skupini, istoriji, zajedničkim obilježjima i sl.)? (2) Kakva saznanja, osjećanja i mišljenja pojedinac ima o nosiocima ulaznih funkcija političkog sistema? 110 Olivera Komar (3) Kakva saznanja, osjećanja i mišljenja pojedinac ima o nosiocima izlaznih funkcija političkog sistema? (4) Kakva saznanja, osjećanja i mišljenja pojedinac ima o sebi i drugima kao članovima sistema, njihovom međusobnom odnosu, obavezama i ulogama u odnosu na sistem kao cjelinu? Tabela 10: Tipovi političke kulture Parohijalni Podanički Participacijski Sistem kao opšti Objekti ulaza Objekti izlaza objekat 0 0 0 1 0 1 1 1 1 Izvor: (Almond & Verba, 2000: 22) Pojedinac kao objekat 0 0 1 Parohijalna političku kulturu, po ovoj tipologiji, karakteriše pojedinac koji prema političkom sistemu ima donekle ambivalentan odnos poštovanja, zasnovan više na afektivnim stavovima nego na informacijskim sadržajima (Knežević, 2007). Kada je u pitanju treći nivo koncepta političke kulture, koji se odnosi na očekivanja od vlasti i responzivnost vlasti, a koji je za nas veoma značajan, članovi političke zajednice koju karakteriše parohijalni tip kulture nemaju očekivanja od sistema, ni od vlasti. Oni sistem vlasti nikada ne dovode u pitanje, prihvatajući ga onakvim kakav jeste. Parohijalna politička kultura, u svom čistom obliku, javlja se u nerazvijenim tradicionalnim sistemima u kojima je specijalizacija društvenih uloga na najnižem nivou, ili pak uopšte ne postoji. Podaničku političku kulturu karakteriše „pasivan, promatrački i fatalistički“ (Knežević, 2007, 80) odnos prema političkom sistemu. Vlast je data i, kao takva, ona se ne ispituje; pojedinac nema razvijenu svijest o sopstvenoj ulozi u tvorbi vlasti te, dakle, on nije sudionik političkog procesa. Međutim, to ne znači da od vlasti ništa ne očekuje. Naprotiv – pojedinac očekuje da se vlast stara o njemu, da rješava njegove probleme, da mu obezbijedi neophodne uslove za rad i život. Dakle, pojedinac ima razvijen odnos prema političkom sistemu kao cjelini i prema njegovim izlaznim funkcijama, ali ne prepoznaje sebe kao subjekta političkog procesa i, u skladu s tim, nema razvijen odnos prema ulaznim funkcijama sistema. Participativna politička kultura je ona u kojoj pojedinac sebe doživljava kao aktivnog učesnika u tvorbi vlasti. Samim tim, vlast nije data, nego je promjenjiva i zavisi od pojedinca i njegovih preferencija. Tako se pojedinac Birači u Crnoj Gori 111 i ponaša u odnosu na vlast: učestvuje u njoj, ima izrazita očekivanja, a od njihovog ispunjenja zavisi sama vlast. Almond naglašava da su ovi čisti tipovi političke kulture rijetki, te da je mnogo više primjera modela koji zauzimaju granična polja između njih. On tako razlikuje: parohijalno-podaničku, parohijalno-participativnu i podaničko-participativnu političku kulturu. Parohijalno-podanička politička kultura najčešće odlikuje društva u onom trenutku njihovog istorijskog razvoja kada prave istorijski prelaz od parohijalne ka centralizovanoj vlasti, odnosno zajednice u kojima jedan dio stanovništva počinje da se ponaša u skladu sa podaničkom političkom kulturom. Parohijalno-participativna politička kultura srijeće se uglavnom u parohijalnim društvima gdje su uvedene institucije koje podrazumijevaju participaciju građanstva. U takvim zajednicama javlja se sukob između zahtjeva parohijalnih političkih struktura i zahtjeva za participativnim građanstvom, pri čemo društvo balansira između autoritarnosti i demokratije (Almond & Verba, 2000: 29). Podaničko-participativna politička kultura Podaničko-participativna politička kultura je ona u kojoj je značajan dio stanovništva usvojio specijalizovane „input“ orijentacije (politička struktura i procesi) i jednu aktivističku samoorijentaciju, dok je ostali dio populacije ostao orijentisan prema autoritarnoj vladavini i iskazuje pasivne oblike samoodržanja. Za ovaj tip se društva kaže da se nalaze u izmjenjivanju autoritarne i demokratske vladavine. Tipološki gledano to je ona tačka gdje se danas nalaze društva u transformaciji u istočnoj Evropi, pa i crnogorsko društvo. Kako su se participativne orijentacije proširile samo na dio populacije, participirajuće orijentisani sloj populacije ne može postati kompetentan i samopouzdan dio građanstva. Oni prihvataju norme participativne kulture, ali njihov osjećaj kompetentnosti nije utemeljen na iskustvu i na pouzdanom osjećanju legitimacije. Strukturalne nestabilnosti koje prate podaničko-participativnu kulturu, česta neefikasnost demokratske infrastrukture i sistema vladavine stvaraju alijenirane tendencije među demokratski orijentisanom dijelu populacije. Tako nastaje subjektivna pat pozicija koja može proizvesti sindrom s komponentama idealističkih aspiracija na jednoj, ali i alijenacije od političkog sistema, s druge strane. Primjer su toga autoritarni režimi koji s mješovitom „podaničko-participativnom kulturom“ imaju tendenciju da poprime karakteristike populizma iskazujući pri tom demokratsku struktu- 112 Olivera Komar ru u jednom potpuno izokrenutom obliku, u omotaču jednostranačke vladavine (Knežević, 2007: 82). Smatramo da upravo ovaj tip političke kulture dominira u Crnoj Gori, a u tekstu koji slijedi to ćemo i empirijski dokazivati. 4.1 Tip političke kulture u Crnoj Gori Ovaj nalaz ćemo, prije svega, potkrijepiti pregledom dosadašnjih istraživanja političke kulture u Crnoj Gori. Jedno od prvih obavili su P. Jovanović i M. Marjanović (2002). U radu je korišćen instrument za mjerenje koji je univerzalno upotrebljiv u različitim državama i kulturama (u većini), no autori su smatrali da prilikom interpretacije dobijenih rezultata treba posebno voditi računa o određenim činjenicama. Zato su u uvodnom dijelu knjige izložili deset kontekstualnih napomena o specifičnosti političkog sistema u Crnoj Gori, koje, prema našem mišljenju, veoma dobro opisuju političku kulturu u Crnoj Gori: (1) Identitet. Crna Gora već više od dva i po vijeka ima jasan i nepromjenjiv geografski, kulturni i istorijski identitet. (2) Autonomija političke zajednice. Tokom pomenutog perioda (s kraćim prekidima) crnogorski identitetet bio je izražen kroz posebnu autonomnu političku zajednicu. (3) Suživot etničkih zajednica. Do 1878. godine, kada se desilo prvo veće teritorijalno proširenje, Crna Gora je bila izrazito tradicionalna, jednokulturna i jednovjerna. Ulaskom drugih naroda i vjera u njene teritorijalne granice ne ostvaruje se koncept melting pot-a i asimilacije – naprotiv, razvija se model suživota etničkih zajednica. U tom smislu, Crna Gora pokazuje mnogo viši stepen etničke tolerancije u odnosu na države u svom okruženju. (4) Zakon malih brojeva. Veličina zemlje i broj stanovnika značajno utiču na političke odnose, što rezultira stanjem koje se može opisati kao nedostatak pravog javnog mnjenja. „Jer, niti je javno mnjenje dovoljno anonimno, a tada i nije javno, niti postoje one velike grupe i ’mase’ čije gibanje tvori političku dinamiku drugdje“ (str. 16). (5) Potreba za pripadnošću. Veličina političkog sistema uzrokuje stalnu potrebu za pripadnošću širim savezima. Birači u Crnoj Gori 113 (6) Sekularna država. U proces ubrzane modernizacije i razvoja Crna Gora je ušla iz posebnog oblika plemenske organizacije pod političkim vođstvom, ali ne i pod vlašću crkve. (7) Odnos prema vlasti. Budući da se vlast doživljava kao autohtona, domaća, „naša“, „(o)dsustvo etničke i kulturne distance, mala ili savladiva statusna i ekonomska distanca – u poređenju sa drugim i drugačijim istorijskim aranžmanima – učiniće da je komunikacija između običnog člana zajednice i vlasti odnosno nosioca vlasti jednostavna, neformalna i često vrlo racionalna“. (8) Klijentelizam. Očekivanja od vlasti svode se na razmjenu usluga po „osobitom klijentelističkom modelu“. (9) Egalitarnost društva. Crnogorsko društvo je pretežno egalitarno – svi članovi zajednice su jednaki. („Upravljačke uloge, mjesto u aparatu vlasti, glavni osnov sticanja ekonomskih prednosti.“) (10)Aktuelni rascjepi. Tranziciona dešavanja od 1990. godine državu suočavaju sa tri rascjepa: socijalno-ekonomskim, etničkim i rascjepom po pitanju odnosa Srbije i Crne Gore (Jovanović i Marjanović, 2002: 15-18). Crna Gora bi se mogla opisati i kao dobar primjer tzv. statusnog društva – nasuprot tzv. kontraktnim, ili ugovornim društvima97. U tom elementu statusnosti dijelom i jeste ključ problema. Naime, u statusnim društvima porodične veze pojavljuju se kao osnovne determinante ne samo sfere privatnog, već i javnog života. Dominacija privatne nad javnom sferom – u pogledu prioriteta, ali i u pogledu obrazaca funkcionisanja – snažno utiče na oblik političke kulture (koju bismo najsažetije mogli definisati i kao odnos do javnog) na nekom prostoru, samim tim što utiče na orijentacije građana prema javnoj vlasti. Pišući o problemima razvoja civilnog društva u Hrvatskoj, G. Bežovan (2005) poziva se na Banfieldovu (1958) teoriju amoralnog familizma. Po Bežovanovom mišljenju, amoralni familizam jedna je od osnovnih prepreO tome piše M. Podunavac (2008) u knjizi Politička kultura i politički odnosi: „Jedan od prvih pokušaja identifikacije ova dva tipa društva nalazimo u radu H. Maine/a, koji izlaže tezu da proces političkih promena i modernizacije uključuje promene od statusnih ka ugovornim društvima. Osnovno je obeležje statusnih društava da su individualna prava i dužnosti zasnovani na bazi porodičnih i plemenskih odnosa i da osnovni ton takvim društvima daje svest individue o specijalnim i osobenim vezama koje svako ima sa svakim. S druge strane, kontraktna društva zasnovana su na teritorijalnim odnosima, a odnosi među individuama su sekularne i ugovorne prirode i zasnovani su na univerzalnim standardima i normama (str. 145).“ 97 114 Olivera Komar ka za razvoj civilnog društva u Hrvatskoj. Smatramo da bi ova zanimljiva teza svoju primjenjivost mogla naći i na prostorima van Hrvatske, na primjer u Crnoj Gori – možda čak naročito u Crnoj Gori – pa ćemo u daljem tekstu posvetiti pažnju njenoj elaboraciji. Teorija amoralnog familizma nastala je kao proizvod istraživanja, sprovedenog u periodu 1954–1955. godine, među stanovnicima jednog malog naselja na jugu Italije, koji autor naziva Montegranom98. Banfielda je fascinirao vrlo neobičan, odbojan odnos koji stanovnici Montegrana imaju prema svemu što je zajedničko i javno. Ono što je autora najviše začudilo jeste potpuni nedostatak volje da se učini bilo kakvo dobro za cjelokupnu populaciju. Stanovnici Montegrana bili su zainteresovani isključivo za svoje privatne poslove i napredak sopstvene uže porodice; ništa zajedničko i javno nije ih interesovalo, osim kao prilika da obezbijede određenu ličnu (ili porodičnu) korist. Svojevrsni cinizam predstavljala je opšteprihvaćena pretpostavka da bi svi uradili isto, koja je Banfieldovim sagovornicima služila kao opravdanje za pasivan odnos prema kolektivnim problemima. Štaviše, svako interesovanje za javno percipirano je kao sumnjivo, što veoma dobro ilustruje odlomak iz jednog od intervjua koji je Banfield vodio sa stanovnicima Montegrana: If I decided that I wanted to do something for Montegrano, I would enter my name on the list at election time, and everyone would ask, ’Why does he want to be mayor?’ If ever anyone wants to do anything, the question always is: what is he after?99 (Banfield, 1958: 98). U ovom društvu javnim poslovima bave se samo oni koji su za to plaćeni, dok se svaki vid interesovanja privatnog lica za neki javni posao doživljava kao neprirodan, pa i nepriličan, a bilo kakva revnost i strast prema nečemu zajedničkom – kao prevara (Banfield, 1958: 87). Čak i kontrola javnih poslova smatra se isključivom nadležnošću nosilaca javnih funkcija, što je jedan od razloga zbog čega se građansko društvo ne može konstituisati. A nosioci javnih funkcija, piše dalje Banfield, ne identifikuju se ni na koji način sa ustanovom u kojoj rade, te se zapravo neće pretjerano ni brinuti, ni truditi. Naselje pod tim imenom ne postoji; dajući fiktivno ime naselju, autor studije pokušao je da osigura anonimnost svojih sagovornika iz gradića u kome je istraživanje vršeno. 99 „Ukoliko bih odlučio da želim da uradim nešto za Montegrano, kandidovao bih se na izborima, a onda bi svi pitali: ’Zašto on želi da bude gradonačelnik?’ Kada bilo ko želi da učini bilo šta, pitanje je uvijek isto: ’Šta on zapravo hoće da dobije?’” (prevod O.K.) (Ovo neodoljivo podsjeća na tipično crnogorsko pitanje: „Šta on ima od toga?” – prim. O.K.) 98 Birači u Crnoj Gori 115 Jedna rečenica koju prenosi poznati časopis The Economist u tekstu o savremenim problemima u javnom sektoru u Italiji, sa akcentom na obrazovanju, vrlo slikovito sažima zaključak do koga je Banfield došao u svom istraživanju: “Banfield argued that Italian family bonds are so tight that they prevent people from coming together to create outcomes that benefit a larger number”100 (Anon., 2011). Ovaj se fenomen, naglašava Banfield, u Montegranu pojavljuje u svom gotovo idealnotipskom obliku, no njegovi simptomi mogu se uočiti u mnogim društvima, uključujući i zapadne demokratije (Banfield, 1958: 11). Po našem mišljenju, Banfieldova studija može biti relevantna za Crnu Goru iz nekoliko razloga. Prvo, ona opisuje društvo u kojem su porodične veze izuzetno snažne, što je situacija kojom ćemo se posebno baviti u dijelu rada u kojem ispitujemo uticaj tih veza na glasanje. Drugo, studija predočava kako isuviše snažne porodične veze mogu proizvesti svojevrstan ciničan odnos prema javnom, opštem i zajedničkom, što jeste pojava koja se može primijetiti i u Crnoj Gori. Na kraju, Banfield zaključuje da suviše snažne porodične veze, tj. obrazac ponašanja u kome su one u potpunosti pretpostavljene širim zajednicama u političkom životu, imaju uticaj na glasanje. Imajući u vidu da je jedan od najvažnijih elemenata odnosa prema javnom participacija građanstva, te da se ona pojavljuje u formi konvencionalne participacije, kada je riječ o glasanju, ili pak nekonvencionalne, kada su u pitanju drugi oblici učešća u politici (potpisivanje peticija, učešće u štrajkovima, legalnim demonstracijama i sl.), smatramo da se navedeni Banfieldov zaključak može primijeniti i u Crnoj Gori. Iako definisanje tipa političke kulture u Crnoj Gori nije osnovni predmet našega rada, napominjemo da niz indikatora koji su nam dostupni iz prethodno navedenog, ali i iz drugih istraživanja, potkrepljuje teorijsko određenje da je riječ o mješovitom tipu političke kulture, koji kombinuje podaničke i participativne elemente. Kada je u pitanju odnos pojedinca prema sistemu u cjelini, na raspolaganju nam je veoma indikativan nalaz iz Istraživanja evropskih vrijednosti101 (EVS –European Values Survey), koje je sprovedeno 2008. godine, a „Banfield je zaključio da su porodične veze u Italiji toliko snažne da sprečavaju ljude da se povezuju po drugim osnovama i rade na zajedničkom dobru.” (prevod O.K.) 101 European Values Survey (istraživanje vrijednosti Evrope), kros-nacionalno longitudinalno istraživanje osnovnih vrijednosti stanovništva različitih evropskih država, inicirano je 1970. godine od strane tada neformalne grupe akademika koji su smatrali da treba pratiti razvoj i promjene u vrijednostima i stavovima stanovnika Evrope. Kasnije će 100 116 Olivera Komar obuhvatilo je gotovo sve države koje se nalaze na teritoriji Evrope, uključujući i Crnu Goru. Naime, jedno od pitanja koje je postavljeno u ovom istraživanju bilo je: „Koliko ste ponosni što ste građanin Crne Gore?“102 Jedno pitanje svakako nije dovoljan osnov za cjelovitu analizu političke kulture na nivou sistema. Ipak, taj nedostatak u određenoj mjeri nadomještava činjenica da smo u mogućnosti da uporedimo podatke za 28 država te da ovo pitanje na veoma efikasan način sublimira afektivne i orijentacije u stavovima građana prema sopstvenoj državi. Ono je dovoljno ako fokus istraživanja ne stavimo samo na političku kulturu, već nastojimo da utvrdimo određene trendove koji su indikativni kada je riječ o uticaju političke kulture na opredjeljivanje birača. U tom cilju, dostupne podatke organizovali smo u tri cjeline. Prvu cjelinu čini tzv. referentna grupa zemalja, tj. zemlje koje su stare članice Evropske unije, za koje se smatra da imaju relativno visok nivo participativne političke kulture. Drugu cjelinu čini tzv. grupa novih članica EU. Riječ je o državama ova grupa prerasti u fondaciju pod nazivom European Values Study Group, koja sprovodi i koordinira istraživanje o kojem je ovdje riječ. Prvo istraživanje sprovedeno je 1981. godine, uoči prvih izbora za Evropski parlament, a obuhvatilo je 10 evropskih država. Prvobitni ciljevi istraživanja bili su da se utvrdi: da li Evropljani dijele zajedničke vrijednosti; da li se ove vrijednosti mijenjaju i u kom pravcu; da li hrišćanske vrijednosti dominiraju i u kojoj mjeri, te koje su implikacije evropskog ujedinjenja. Otada su sprovedena još dva istraživanja koja su koristila jedinstvenu metodologiju, s tim što je proširivan broj država učesnica (1990. godine, istraživanjem su obuhvaćene 32 države, 2000. godine, 36 država). Od samog početka, istraživanju su se priključile i neevropske države, kao što su SAD i Kanada, gdje su građani ispitivani po identičnoj metodologiji. Takav postupak omogućio je izgradnju vrijedne baze uporednih i uporedivih podataka, što je otvorilo vrata stvaranju bogate naučne literature koja prati dinamiku transformacije savremene kulture i vrijednosti na teritoriji Evrope i svijeta. Ovom prilikom pomenućemo samo poznatu teoriju Ronalda Ingleharta (1977) o postmaterijalističkoj promjeni vrijednosti u savremenom društvu; teorija se bavi promjenom vrijednosnog sistema poslijeratnih generacija u razvijenim zapadnim državama, a bazirana je upravo na podacima dobijenim putem ovog istraživanja. Četvrto istraživanje, započeto 2008. godine, uključiće do sada najveći broj država sa teritorije Evrope, kao i neke neevropske države. Po prvi put, poziv da se priključi ovom vrijednom naučnom poduhvatu dobila je i Crna Gora. Pored nje, istraživanje će obuhvatiti: Albaniju, Jermeniju, Austriju, Azerbejdžan, Bjelorusiju, Belgiju, Bugarsku, Hrvatsku, Kipar, Češku, Dansku, Estoniju, Finsku, Francusku, Gruziju, Njemačku, Veliku Britaniju, Grčku, Mađarsku, Island, Irsku, Italiju, Letoniju, Litvaniju, Luksemburg, Makedoniju, Maltu, Moldaviju, Holandiju, Norvešku, Poljsku, Portugal, Rumuniju, Rusiju, Srbiju, Slovačku, Sloveniju, Španiju, Švedsku, Švajcarsku, Tursku i Ukrajinu. 102 Pitanje je, naravno, bilo prilagođeno svakoj zemlji u kojoj je vršeno istraživanje. Birači u Crnoj Gori 117 koje su prošle transformaciju političkog sistema, socijalističko uređenje zamijenile kapitalističkim i u kojima je, s obzirom na njihov prijem u Evropsku uniju, institucionalni dio transformacije priveden kraju (barem deklarativno). Treću grupu čine države sa teritorije bivše Jugoslavije (osim Slovenije, koja je priključena drugoj grupi), koje čekaju svoj prijem u EU i koje se, samim tim, smatraju državama u kojima je transformacija još uvijek u toku. Dakle, kao kriterijum za podjelu na grupe uzeli smo strukturni segment političkog sistema. Polazeći sa stanovišta da je odnos prema političkom sistemu kao cjelini jedan od gradivnih elemenata političke kulture (Almond, 2000), možemo pogledati u kojoj mjeri između ove tri grupe država postoji razlika, odnosno – da li je promjena društvene strukture dovela do promjene političke kulture u dimenziji odnosa prema sistemu kao cjelini. Rezultati prikazani u Tabeli 11 govore da, u slučaju država starih članica Evropske unije, prosječan procenat građana koji su veoma ponosni što su građani svoje zemlje iznosi 48.5%, dok je u slučaju država novih članica ovaj procenat niži – 38.8%. Na istom je nivou i prosječni procenat u državama bivše Jugoslavije – 40.1%. U Crnoj Gori taj je procenat još niži – svega je 34% onih koji su veoma ponosni što njeni građani. Na osnovu podataka iz Tabele 11 možemo izvesti nekoliko preliminarnih zaključaka: (1) Transformacija političke kulture u dimenziji odnosa prema sistemu kao cjelini dešava se znatno sporije nego transformacija strukturnog segmenta političkog sistema – o tomu govori sličan prosjek novih članica EU i država koje su proistekle iz, njima srodnog, postsocijalističkog strukturno-kulturnog miljea. (2) Najniže vrijednosti (procenat) imaju države koje karakteriše visoka političko-etnička podijeljenost, bez obzira na strukturno uređenje. Izuzetak je Njemačka, kod koje se niska vrijednost može objasniti istorijskim razlozima, kao i Holandija, gdje objašnjenje treba tražiti u kulturološkoj sferi. (3) Crna Gora ima izrazito nisku vrijednost identifikacije sa političkim sistemom, operacionalizovane kroz „ponos na pripadnost državi“ (34%). Razloge treba tražiti prvenstveno u izraženoj etničkoj podijeljenosti i visokoj polarizaciji društva. (4) Ukoliko ovaj indikator uzmemo kao relevantan za onu dimenziju političke kulture koju čini odnos prema sistemu kao cjelini, možemo zaključiti da Crna Gora ima relativnu nisku vrijednost, a samim tim i nisku ocjenu u ovoj dimenziji političke kulture. 118 Olivera Komar Tabela 11: Odnos prema političkom sistemu kao cjelini % Stare članice EU Austrija Belgija Danska Francuska Njemačka Grčka Irska Italija Luksemburg Holandija Portugal Španija Velika Britanija Prosjek Nove članice EU Bugarska Češka Estonija Mađarska Letonija Litvanija Poljska Rumunija Slovačka Slovenija Prosjek Bivša Jugoslavija Bosna i Hercegovina Hrvatska Crna Gora Srbija Makedonija Prosjek Ukupno Koliko ste ponosni što ste građanin svoje države? Total veoma Ponosan nisam nisam ponosan ponosan uopšte ponosan 47.7 41.6 6.9 3.9 100.0 29.4 58.2 10.1 2.2 100.0 49.2 41.6 8.4 0.8 100.0 37.0 53.8 7.1 2.0 100.0 20.4 55.4 17.9 6.3 100.0 66.9 27.7 4.2 1.1 100.0 77.4 21.3 0.9 0.4 100.0 45.9 41.5 9.9 2.7 100.0 51.6 40.1 5.5 2.8 100.0 28.3 57.8 11.3 2.6 100.0 65.2 29.7 3.8 1.3 100.0 57.2 35.4 4.5 2.9 100.0 54.1 37.0 7.0 1.9 100.0 48.5 41.6 7.5 2.4 100.0 34.3 46.2 16.2 3.3 100.0 32.8 51.2 14.2 1.7 100.0 37.7 43.8 13.6 4.9 100.0 36.1 49.1 12.4 2.4 100.0 32.3 46.2 17.4 4.0 100.0 22.6 49.7 20.6 7.1 100.0 50.3 45.4 3.8 0.5 100.0 38.4 47.9 11.1 2.6 100.0 40.7 50.4 7.7 1.3 100.1 62.8 30.7 5.5 1.0 100.0 38.8 46.1 12.3 2.9 100.0 29.1 31.5 28.2 11.2 100.0 41.8 48.3 8.5 1.4 100.0 34.0 48.6 11.9 5.5 100.0 42.5 42.9 11.5 3.1 100.0 53.3 35.2 6.0 5.5 100.0 40.1 41.3 13.2 5.3 100.0 42.5 43.0 11.0 3.5 100.0 Izvor: (EVS, 2008) 119 Birači u Crnoj Gori Sljedeća dimenzija koja nas interesuje jeste odnos građana prema nosiocima input funkcija političkog sistema koje utiču na artikulaciju i agregaciju političkih interesa. Iz EVS-a možemo dobiti podatke o orijentacijama građana prema tri input subjekta: medijima, političkim partijama i sindikatima. Države ćemo grupisati po istom kriterijumu (kao u prethodnom primjeru) i pogledati da li se komparativnom metodom može doći do određenih zaključaka kada je u pitanju Crna Gora. Tabela 12: Odnos prema nosiocima input funkcija u političkom sistemu % Stare članice EU Austrija Belgija Danska Francuska Njemačka Grčka Irska Italija Luksemburg Holandija Portugal Španija Velika Britanija Prosjek Nove članice EU Bugarska Češka Estonija Mađarska Letonija Litvanija Poljska Rumunija Slovačka Slovenija Prosjek Veoma veliko i veliko povjerenje u: štampu sindikate političke partije 35.3 41.5 38.7 38.4 30.4 22.1 41.6 28.5 48.9 39.7 58.3 37.1 15.7 36.6 25.7 33.6 34.4 22.8 47.2 54.2 36.3 43.5 35.8 62.0 39.6 29.4 48.4 57.4 41.9 37.4 22.6 54.7 30.1 57.8 49.9 43.6 36.7 29.6 41.5 10.6 29.6 42.8 24.6 49.7 53.1 31.1 35.9 41.9 52.6 37.2 14.8 20.4 43.6 16.4 12.1 16.9 32.0 13.5 39.7 31.8 23.1 17.4 13.5 22.7 8.8 16.2 12.1 9.6 14.3 9.1 11.7 17.8 25.5 23.0 14.8 120 Olivera Komar Bivša Jugoslavija Bosna i Hercegovina 28.0 31.5 12.2 Hrvatska Crna Gora Srbija Makedonija Prosjek Ukupno 14.9 20.6 11.1 47.8 24.5 33.6 17.1 23.3 12.4 34.7 23.8 34.2 7.2 16.0 6.2 34.3 15.2 17.6 Na osnovu podataka prikazanih u Tabeli 12 možemo zaključiti sljedeće: (1) U zemljama starim članicama EU građani najviše povjerenja imaju u radničke sindikate, pa onda u štampu. (2) Političke partije uživaju najmanje povjerenje građana, bez obzira na grupu koju posmatramo. (3) U državama bivše Jugoslavije koje nisu sastavni dio EU najniže je povjerenje u sva tri input subjekta (u odnosu na druge dvije grupe država). (4) U Crnoj Gori povjerenje u sva tri posmatrana subjekta znatno je ispod evropskog prosjeka. (5) U Crnoj Gori je nivo povjerenja u input subjekte političkog sistema viši nego u Srbiji i Hrvatskoj, a niži nego u BiH i Makedoniji. Za određenje političke kulture jednako je važan odnos pojedinca prema nosiocima output funkcija političkog sistema. Podaci EVS-a omogućavaju nam uvid u distribuciju povjerenja u sljedeće institucije koje predstavljaju državu: vojsku, policiju, skupštinu, pravosudni sistem i vladu i državnu upravu. Tabela 13: Povjerenje u output subjekte političkog sistema % Stare članice EU Austrija Belgija Danska Francuska vojsku 42.5 51.5 71.5 72.9 Veoma veliko i veliko povjerenje u: policiju skupštinu pravosudni sistem 68.1 71.4 90.8 75.4 29.9 42.4 69.9 51.7 63.6 51.1 87.1 55.5 vladu i državnu upravu 18.3 31.5 55.0 34.7 121 Birači u Crnoj Gori Njemačka Grčka Irska Italija Luksemburg Holandija Portugal Španija Velika Britanija Prosjek Nove članice EU Bugarska Češka Estonija Mađarska Letonija Litvanija Poljska Rumunija Slovačka Slovenija Prosjek Bivša Jugoslavija Bosna i Hercegovina Hrvatska Crna Gora Srbija Makedonija Prosjek Ukupno 55.8 72.3 73.4 73.7 55.9 52.1 77.2 57.3 89.9 65.1 43.0 33.3 60.1 40.5 60.2 71.2 62.1 76.2 69.5 68.3 58.4 43.7 46.8 37.0 41.1 73.6 48.4 57.3 70.4 55.0 72.2 75.7 74.5 68.9 77.9 68.6 69.5 72.2 32.7 42.6 68.9 51.5 53.6 45.6 56.8 54.8 53.7 67.2 52.7 54.3 36.6 44.3 34.5 58.8 45.7 56.9 34.8 32.2 49.0 33.6 68.3 46.9 39.8 48.7 23.3 43.9 11.3 17.0 28.7 20.7 20.1 14.3 19.1 24.0 50.8 46.5 25.3 26.0 11.7 36.2 12.3 48.8 27.0 32.0 52.5 50.7 50.4 36.0 69.2 53.8 47.6 42.7 41.3 54.0 17.6 34.9 54.7 38.3 43.7 25.3 43.0 41.5 34.9 47.3 38.1 38.9 19.5 43.9 24.5 37.7 32.9 41.7 27.1 23.1 37.6 27.5 67.7 47.5 29.4 34.8 19.3 34.9 13.4 21.2 36.3 16.8 21.1 24.7 21.9 24.7 52.6 41.2 27.4 20.8 13.8 38.8 14.5 51.8 27.9 30.1 Šta možemo da zaključimo? (1) Postoji razlika u povjerenju u institucije vlasti između grupe država koje smo uzeli kao referentne za participativnu političku kulturu i ostale dvije grupe – to povjerenje je na mnogo višem nivou kod građana prve grupe država. (2) Između druge i treće grupe država – država novih članica EU i država bivših članica SFRJ – razlika je nešto manja, s tim što građani treće grupe imaju niže povjerenje u institucije u odnosu na građane ostalih grupa. 122 Olivera Komar (3) Građani treće grupe najmanje povjerenja imaju u skupštinu i vladu, a najviše u vojsku i policiju. (4) U Crnoj Gori je povjerenje u vojsku ispod prosjeka grupe kojoj pripada, povjerenje u policiju je na nivou prosjeka, dok je povjerenje u skupštinu i pravosudni sistem i vladu iznad tog prosjeka. Dakle, kada je u pitanju ocjena političke kulture, Crna Gora bi dobila srednje vrijednosti – niže u odnosu na zemlje EU, a više, u najvećem broju dimenzija, u odnosu na većinu država regiona. Naposljetku, ispitaćemo treći, najvažniji segment političke kulture – pitanje odnosa pojedinca prema sopstvenim obavezama i sopstvenoj ulozi u odnosu na politički sistem. Za to ćemo koristiti tri indikatora: odnos prema vlasti, samoodređenje u odnosu na kolektiv i percepcija odgovornosti. U narednih nekoliko tabela prikazani su rezultati do kojih smo u našem istraživanju došli. Tabela 14: Odnos prema vlasti103 Tvrdnja Vlast treba stalno kritikovati kako bi bila bolja. Vlast se mora poštovati ma kakva ona bila. Nikada se ne smije dozvoliti ljudima na vlasti da misle kako su oni uvijek u pravu. Ko je na vlasti, taj je uvijek u pravu. U potpunosti Uglavnom Uglavnom Uopšte se se slažem se slažem se ne ne slažem slažem 38.8 36.4 19 5.9 Ukupno 100.0 16.8 33.4 24.4 25.4 100.0 37.2 38.7 16.3 7.8 100.0 7.7 18.8 32.7 40.8 100.0 U Tabeli 14 data je distribucija odgovora na niz pitanja o odnosu prema vlasti. Možemo govoriti o dva karakterna profila ispitanika: oni koji vlast smatraju neprikosnovenom i oni koji imaju instrumentalan doživljaj vlasti – podanici i participanti. Participanata (uslovno rečeno) ima između 50 i 75%, a neparticipanata između 25 i 50%. Iako ovaj podatak, naizgled, Tvrdnje na osnovu kojih su kreirane skale za mjerenje odnosa prema vlasti, kolektivizam i odgovornost, preuzete su iz istraživanja koje je objavljeno u okviru studije Svjetovi vrijednosti (Đukanović i Bešić, 2000). 103 Birači u Crnoj Gori 123 djeluje povoljno, mi bismo ponudili nešto drugačiju interpretaciju. Naime, oko trećine ispitanika nedvosmisleno je potvrdilo da smatraju da se vlast ne dovodi u pitanje, bez obzira na to na koji način djeluje. To znači da se, po Almondovoj tipologiji, gotovo jedna trećina ispitanika može smatrati potpunim podanicima. S druge strane, to ne znači da su preostali ispitanici participanti, već samo da, na nivou stavova, dozvoljavaju mogućnost scenarija u kome vlast treba kritikovati. Važno je istaći da prag tolerancije na takav scenario nije obuhvaćen ovim pitanjem. Prije nego što donesemo konačne zaključke, pogledaćemo i distribuciju odgovora na pitanja u okviru još dvije skale: (1) kolektivizam vs. individualizam, i (2) preuzimanje odgovornosti vs. fatalizam. Objasnićemo zašto su ove dvije skale važne za određivanje tipa političke kulture. Kako ističe M. Vasović (1998), efekat resocijalizacije u periodu tranzicije odnosi se mnogo više na specifična politička opredjeljenja ideološke prirode nego na opštije elemente političke svijesti, koji su kulturno uslovljeni vrijednostima i identifikacijama (str. 107). Drugim riječima, moguće je da elementi koji su bili imanentni dominantnoj političkoj svijesti u socijalizmu opstanu i nastave da egzistiraju i u periodu tranzicije. Tezu da ljudi imaju ideološki konzistentne stavove opovrgava, još 1964. godine, Philip Converse. U članku “The Nature of Belief Systems in Mass Publics“��������� (1964), koji se ������������������������������������������������������������������� smatra jednim od najznačajnijih, ali i najkontroverznijih radova u oblasti uvjerenja masa, Convers uvodi novi koncept – sistem uvjerenja104, kojim zamjenjuje koncept ideologije: “We ��������������������������������������� define a belief system as a configuration of ideas and attitudes in which the elements are bound together by some form of constrain or functional interdependence”105 (p. 207). Prateći neke od zaključaka autora mičigenskog modela glasanja, Convers je sproveo istraživanje sa ciljem da odgovori na pitanje kakav odnos postoji između uvjerenja birača i ideologije (ideološke skale). Pretpostavka je bila da birači imaju koliko-toliko konzistentne stavove na osnovu kojih se opredjeljuju, a koji se nalaze unutar određenog raspona ideološke ljestvice. Nalazi su, međutim, bili bitno drugačiji – ispitanici su pokazali veliku nedosljednost u pogledu ideoloških opredjeljenja i imali potpuno nekonzistentne stavove. Na osnovu dobijenih rezultata, Convers je izdvojio pet kategorija birača: Convers koristi termin belief system. U nedostatku ustaljenog prevoda ovoga termina, koristićemo izraz sistem uvjerenja. 105 „Definisaćemo sistem uvjerenja kao konfiguraciju ideja i stavova čiji su elementi međusobno povezani i ograničeni nekom vrstom funkcionalne međuzavisnosti.” (Prevod O.K.) 104 124 Olivera Komar (1) birači koji su politički informisani i koji svojim stavovima prate konzistentno i smisleno ideološku skalu; (2) birači koji su blizu političke informisanosti, ali više intuitivno prate ideološku skalu; (3) birači koji se povode za grupnim interesom, tj. koji svoje stavove definišu u odnosu na stavove partije ili kandidata koga smatraju zaštitnikom interesa grupe kojoj pripadaju; (4) birači koji vlast podržavaju, odnosno napadaju po inerciji, bez mnogo razumijevanja političkih procesa; i (5) birači koji „nemaju nikakav ideološki sadržaj“, tj. imaju politički potpuno nekonzistentne stavove. Kasniji kritičari dovode u pitanje pretpostavku da građani uopšte imaju ideološki konsonantna uvjerenja, ističući da su političke partije i kandidati ti koji bi trebalo da imaju jasno definisane i dosljedne stavove u odnosu na koje će se građani orijentisati. Conversovi nalazi za nas ipak ostaju važni jer dokazuju da je moguće da isti pojedinac baštini ne samo nedovoljno konzistentne, već i teorijski protivurječne vrijednosti i stavove. Na primjer, moguće je da se neko zalaže za slobodno tržište, a da istovremeno smatra da vlada treba da vodi protekcionističku politiku kada su u pitanju domaći proizvodi, ili pak zagovara niske poreze i visoka socijalna davanja. Imajući u vidu Conversove nalaze, nastojali smo da definišemo socio-političke strukturne profile naših birača u odnosu na tri dimenzije koje su značajno određivale političku kulturu u prethodnom sistemu. To ������ su: (1) odnos prema vlasti; (2) odnos prema kolektivitetu; i (3) filozofska orijentacija pojedinca u odnosu na odgovornost za sopstvenu sudbinu. Za analizu odgovora ispitanika koristili smo faktorsku analizu sa rotacijom u odnosu na tvrdnje iz Tabele 14. Rezultate možemo vidjeti u Tabeli 15: prvi faktor, koji smo nazvali podanicima, iscrpljuje 21.35% varijanse; drugi faktor, kritičari – 19.16% varijanse; treći faktor, individualisti – 18.8%. To znači da model kumulativno iscrpljuje 59.32% uzorka. 125 Birači u Crnoj Gori Tabela 15: Tri faktora orijentacije prema političkom sistemu Da li se slažete sa sljedećim tvrdnjama: Vlast treba stalno kritikovati kako bi bila bolja. Vlast se mora poštovati ma kakva ona bila. Nikada se ne smije dozvoliti ljudima na vlasti da misle kako su oni uvijek u pravu. Ko je na vlasti taj je uvijek u pravu. Mnogi pojedinci su srećni i zadovoljni, iako izbjegavaju da učestvuju u kolektivnom životu. Čovjek ne može da bude srećan ako ne pripada kolektivu. Treba se ponašati onako kako to čini većina. Za sve što se čovjeku dešava u životu on je sam odgovoran. Čovjek treba stalno da se trudi da vlastitim zalaganjem mijenja i prilagođava okolinu sebi. Podanici -.093 Komponente Kritičari Individualisti .774 .170 .661 -.256 .273 -.085 .772 .095 .761 .050 -.243 -.067 .083 .748 .572 .520 -.158 .742 .149 -.058 -.017 .086 .748 .100 .319 .652 Tabela 16: Komunaliteti Vlast treba stalno kritikovati kako bi bila bolja. Vlast se mora poštovati ma kakva ona bila. Nikada se ne smije dozvoliti ljudima na vlasti da misle kako su oni uvijek u pravu. Ko je na vlasti taj je uvijek u pravu. Mnogi pojedinci su srećni i zadovoljni, iako izbjegavaju da učestvuju u kolektivnom životu. Čovjek ne može da bude srećan ako ne pripada kolektivu. Treba se ponašati onako kako to čini većina. Za sve što se čovjeku dešava u životu on je sam odgovoran. Čovjek treba stalno da se trudi da vlastitim zalaganjem mijenja i prilagođava okolinu sebi. Inicijalno 1.000 1.000 Ekstrakcija .636 .577 1.000 .611 1.000 .644 1.000 .567 1.000 1.000 .623 .576 1.000 .567 1.000 .537 Metod ekstrakcije, matrica osnovnih komponenti 126 Olivera Komar Na prvom faktoru su podanici. Oni imaju izrazita opterećenja vrijednosti na sva tri nivoa: odnose se sa strahopoštovanjem prema svim organima vlasti; smatraju da se ne treba izdvajati iz kolektiva i prilagođavaju se volji većine; fatalistički gledaju na svoj život, a samim tim i na položaj subjekta političkog sistema. Riječ je o ispitanicima koji visoko vrednuju prilagođavanje postojećem stanju. Sve navedeno odgovara tipu političke kulture koji, kako smo već naveli, karakteriše „pasivan, promatrački i fatalistički“ (Knežević, 2007: 80) odnos prema vlasti. Možda bi bilo za očekivati da se faktor 2 i 3 spoje, tj. da se na istom faktoru nađu oni koji baštine vrijednosti individualizma i sebe vide kao aktivnog učesnika u donošenju odluka koje određuju njihov život, i oni koji zagovaraju kritiku vlasti. Međutim, naše istraživanje to nije pokazalo. Jedan profil čine oni koji zagovaraju kritiku vlasti, dok drugi profil čine oni koji koji baštine individualističke i egoističke vrijednosti. Teorijski gledano, kritika vlasti i individualistička ideologija imanentne su zapadno-liberalnoj političkoj kulturi. Ali, kao što vidimo iz modela, u slučaju Crne Gore one su za sada razdvojene. Ovi podaci empirijski potkrepljuju teorijsko određenje političke kulture u Crnoj Gori kao mješovite, podaničko-participativne. Na kraju ovoga dijela, ponudićemo još jedan način određenja političke kulture u Crnoj Gori, oslanjajući se na značajnije radove iz ove oblasti. Naime, jasno je da bez podrške u vidu demokratske političke kulture demokratske institucije nemaju mnogo šansi za uspjeh, ili se, čak, izvrću u svoju suprotnost. Međutim, definicija političke kulture je višedimenzionalna pa zato nije lako generalizovati zaključke, kako ističu Klingemann, Fuchs i Zielonka u knjizi Demokratija i politička kultura u istočnoj Evropi (2006: 3). Na osnovu niza indikatora koji su uključeni u Istraživanje vrijednosti svijeta i Istraživanje vrijednosti Evrope106, autori razvijaju indeks demokratske kulture. Ovaj indeks sastoji se od nekoliko indikatora kojima se mjeri podrška demokratskom upravljanju i niza indikatora kojima se mjeri podrška autokratskom upravljanju, a koji su pretočeni u jednostavnu formulu: (democracy – autocracy = ((a+b) – (c+d)). Kao indikatori su poslužile sljedeće tvrdnje (Klingemann, Fuchs, & Zielonka, 2006: 18): a)Opisaću različite tipove političkih sistema i molim da za svaki odgovorite šta o njemu mislite kao o načinu upravljanja našom državom. Za svaki možete odgovoriti je li veoma dobar, dobar, loš, veoma loš: Imati demokratski politički sistem. 106 World Value Survey i European Value Survey. 127 Birači u Crnoj Gori b)Pročitaću neke tvrdnje ljudi o demokratskom političkom sistemu. Odgovorite da li se slažete potpuno, slažete se, ne slažete se, ili se uopšte ne slažete: Demokratija može imati problema, ali je bolja od bilo kojeg drugog oblika upravljanja. c) Opisaću različite tipove političkih sistema i molim da za svaki odgovorite šta o njemu mislite kao o načinu upravljanja našom državom. Za svaki možete odgovoriti je li veoma dobar, dobar, loš, veoma loš: ������ Imati moćnog vođu koji ne mora da se bavi parlamentom i izborima. d)Opisaću različite tipove političkih sistema i molim da za svaki odgovorite šta o njemu mislite kao o načinu upravljanja našom državom. Za svaki možete odgovoriti je li veoma dobar, dobar, loš, veoma loš: Imati vojnu vlast u državi.107 Vrijednosti skale obuhvataju raspon od +6 do -6, pri čemu vrijednosti 6 i 5 imaju snažne demokrate, od 4 do 1, slabe demokrate, 0 neodlučni, a od -1 do -6 autokrate. Posmatrane države podijeljene su na referentne, zemlje centralne Evrope i ostale zemlje Evrope, a dobijeni rezultati predstavljeni su u Tabeli 17. Tabela 17: Indeks demokratske političke kulture Snažne demokrate (%) Slabe demokrate (%) Neodlučni Autokrate (%) (%) N Referentne države USA Norveška Zapadna Njemačka 44 60 56 49 36 41 4 2 2 3 2 1 1,360 (88) 1,097 (97) 969 (95) Centralna Evropa Istočna Njemačka Poljska Češka Slovačka Mađarska Rumunija Bugarska 32 30 33 34 42 28 11 64 64 62 60 51 58 68 3 8 3 3 3 6 9 1 8 2 3 4 8 12 939 (93) 823 (75) 1,017 (89) 959 (88) 540 (83) 917 (74) 644 (60) Stavke preuzete iz originalnog upitnika za Istraživanje vrijednosti Evrope – 2008, prevod O.K. 107 128 Olivera Komar Evropa Estonika 27 63 6 4 855 (84) Letonija 10 76 8 6 970 (81) Litvanija 7 75 11 7 658 (68) Bjelorusija 10 67 11 12 1,364 (65) Ukrajina 7 67 13 13 1,351 (48) Rusia 4 54 16 26 1,210 (59) Izvor: (�EVS Survey, Figure in parethesis: percentage of total sample, 1999, navedeno u���������������������������������������� Klingemann, Fuchs, & Zielonka, 2006: 5) Ako identičan postupak primijenimo na podacima za Crnu Goru koji su nam dostupni iz Istraživanja vrijednosti Evrope, dobićemo rezultate koji predstavljaju empirijsku potvrdu naših prethodnih navoda: Tabela 18: Demokratska politička kultura u Crnoj Gori Crna Gora Snažne demokrate (%) 8.7 Slabe demokrate (%) 67.2 Neodlučni (%) Autokrate (%) N 13.5 10.7 1,516 Na osnovu podataka iz Tabele 18, možemo vidjeti da je procenat stanovništva u Crnoj Gori koji preferira autokratski način upravljanja na nivou zemalja kao što su Bjelorusija, Ukrajina, Rumunija i Bugarska. Takođe uočavamo da Crna Gora, poslije Rusije, ima najveći procenat politički ambivalentnog stanovništva (13.5% ispitanika), a da je prema procentu snažnih i slabih demokrata najbliža Bugarskoj. Kakva politička kultura, dakle, karakteriše savremenu Crnu Goru? Dostupna empirijska građa potkrepljuje tezu o mješovitom tipu podaničko-participativne političke kulture. Kada su u pitanju nivo sistema i nivo procesa, u Crnoj Gori su vrijednosti108 znatno niže nego u razvijenijim zemljama zapadne Evrope, no one ne odstupaju značajnije od vrijednosti koje su izmjerene u zemljama novim članicama EU. Taj podatak govori u prilog tezi o sporoj transformaciji političke kulture u odnosu na transformaciju političkog sistema. Crnogorski politički sistem karakteriše nesaglasje dviju njegovih osnovnih komponenti – političke strukture i političke kulture. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka započeo je proces transformacije poli108 Termin vrijednosti ovdje koristimo u statističkom smislu. Birači u Crnoj Gori 129 tičke strukture i prelazak iz socijalističkog u liberalno-demokratsko uređenje. Ova se transformacija u dužem periodu odvijala usporeno, otežana brojnim činiocima, prvenstveno ratnim okruženjem i, kasnije, pitanjem konstituisanja nezavisne države. Iako su procesi konstituisanja države i liberalno-demokratskog političkog poretka išli naporedo, ovaj drugi je dugo žrtvovan u korist prvog. Podijeljenost crnogorskog društva u pogledu samostalnosti države reflektovala se na ostala društvena pitanja – posebno na odnos građana prema vlasti, koja je dugo abolirana od odgovornosti kada je u pitanju izgradnja elemenata demokratskog uređenja. Razrješenje državnog pitanja učinilo je da se dominantni politički diskurs pomjeri ka problemu izgradnje državnih institucija, no, to se dogodilo punih 15 godina od početka procesa transformacije. U tom izgubljenom periodu mnogi odnosi moći unutar političke zajednice uspostavljeni su suprotno željenim principima participativne političke kulture koja odgovara liberalno-demokratskom strukturnom uređenju. Tako uspostavljeni odnosi moći doprinijeli su učvršćivanju podaničkih elemenata političke kulture, koji sada, kada je pitanje konstituisanja države riješeno, sve češće dolaze u sukob sa željenim oblikom političke strukture. Kada je riječ o političkoj strukturi, važno je istaći da je Crna Gora u procesu kandidovanja za članstvo u Evropskoj uniji te da je podnošenju kandidature prethodila evaluacija političko-pravnog poretka. On se danas može okarakterisati kao liberalno-demokratski, odnosno, nominalno postoje svi strukturni elementi koji državu čine liberalno-demokratskom. To se posebno odnosi na izgradnju institucija po uzoru na zapadno-evropske modele razvijenih demokratija. U posljednjem periodu, strukturnu transformaciju političkog uređenja karakteriše i uvođenje niza novih institucija čija je uloga učvršćivanje liberalno-demokratskog poretka i osnaživanje principa vladavine prava. Takve su, npr.: Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Uprava za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma, Uprava za antikorupcijsku inicijativu, Komisija za utvrđivanje konflikta interesa. Možemo, dakle, zaključiti da je politička struktura u Crnoj Gori transformisana u dominantno liberalno-demokratsku. S druge strane, uspostavljenu liberalno-demokratsku političku strukturu ne prati odgovarajući tip političke kulture – participativni. Kako je u ovom radu već ustanovljeno, politička kultura u Crnoj Gori najbliže se može opisati kao podaničko-participativna. To znači da je stanovništvo podijeljeno na one koji odgovaraju podaničkom i one koji odgovaraju participativnom modelu, pri čemu se ovi drugi, budući u manjini, osjećaju 130 Olivera Komar osujećenima i nedovoljno sposobnima da ubrzaju promjene u dominantnoj političkoj kulturi. Ova podijeljenost društva dovodi do tenzija unutar samog sistema, ali proizvodi i određenu dinamiku. Iako politička kultura u Crnoj Gori sadrži niz vrijednosti koje pogoduju izgradnji liberalno-demokratskog političkog sistema, kakve su, na primjer, suživot etničkih zajednica i tolerancija prema različitostima, dominantna kultura ne odgovara ovom tipu političkog sistema. Navešćemo elemente političke kulture u Crnoj Gori koje smo okarakterisali kao podaničke: (1) Slabo razvijena svijest o ulaznim funkcijama sistema. Podsjećamo, ulazne funkcije sistema su one koje se tiču odnosa prema vlasti, a ispoljavaju se u vidu političke socijalizacije, regrutacije, interesne artikulacije, interesne agregacije ili političke komunikacije. U društima u kojima su ove funkcije slabe javlja se neodgovornost i neresponzivnost vlasti, što obesmišljava participativnu političku strukturu, oličenu u liberalno-demokratskom političkom sistemu. (2) Slabo razvijena svijest o ulozi pojedinca u funkcionisanju sistema. Ovaj elemenat političke kulture ogleda se prevashodno u izbjegavanju obaveza koje bi građanin trebalo da ispunjava, kao što su: evaluacija rada organa vlasti, pozivanje na odgovornost, zahtjev za zaštitu prava, interesno organizovanje i sl. �������������������� Pojedinac ne osjeća da je bitan segment sistema te da od njegovog ponašanja sistem zavisi. Na taj način, pojedinac se oslobađa individualne odgovornosti, koja je nužan elemenat liberalno-demokratskog političkog sistema. (3) Očekivanja od države da ima paternalistički odnos i obezbijedi uslove neophodne za život pojedinca. Ova se očekivanja pritom ne odnose na zahtjev da država obezbijedi jednake uslove za sve, ili pak uslove za uspješno funkcionisanje ekonomskog sistema, koji bi onda stimulisao zapošljavanje i razvoj, od čega bi korist opet imali svi. Ona se, zapravo, svode na zahtjeve da se država pobrine za ostvarenje pojedinačnih interesa članova društva. Stoga se takva očekivanja često transformišu u specifičan klijentelistički odnos, veoma zastupljen u društvima u tranziciji. Za razvoj participativne političke kulture posebno su važni sljedeći segmenti: (1) Politička socijalizacija. �������������������������������������� Da bi se podstakao razvoj vrijednosti participativne političke kulture, neophodno je posvetiti pažnju političkoj socijalizaciji u svim segmentima, posebno u osnovnom, Birači u Crnoj Gori 131 srednjem i visokom obrazovanju. U Crnoj Gori, politička socijalizacija na svim nivoima, od one koju vrši porodica do one koja se odvija u vršnjačkim grupama i formalnim ustanovama obrazovanja, ima tendenciju njegovanja autoritarnih crta ličnosti109. Kako je autoritarnost karakteristika podaničke, ne participativne političke kulture, ovaj bi proces trebalo „okrenuti“ i akcenat staviti na političko učenje – ne samo na usvajanje znanja, već i na način na koji se to znanje usvaja. Stoga je jasno da posebnu pažnju treba posvetiti osposobljavanju nastavnog kadra na svim nivoima obrazovnog sistema, kako bi se obezbijedilo prenošenje vrijednosti participativne političke kulture na učenike. (2) Pospješivanje mehanizama interesne artikulacije. Jedan od segmenata u kojima se podanička politička kultura značajno razlikuje od participativne jeste njena slaba input strana. To znači da vlast ne radi na osnovu inputa koje dobija od građana. Dijelom je to zbog toga što građani sami nisu ili ne žele biti svjesni svoje moći, ali i obaveze, da djeluju na vlast. Stoga je važno podržati svako lokalno i interesno organizovanje, te približavanje građana i vlasti na opštim, a ne partikularnim osnovama. Nosioci ovoga procesa trebalo bi da budu udruženja građana, nevladine organizacije, mediji i političke partije. (3) Politička komunikacija. Javnu komunikaciju u Crnoj Gori karakteriše veoma nizak stepen kulture dijaloga, za šta su, pored političkih aktera, u velikoj mjeri zaslužni mediji. Participativna politička kultura podrazumijeva informisanog građanina, koji, čak i u uslovima kada nema dovoljno vremena da se o određenim temama informiše, zna na koji način može dobiti informacije. U Crnoj Gori su, međutim, informacije uglavnom emotivno obojene, snažno intonirane za ili protiv vlasti i vrlo rijetko pokreću istinsku razmjenu argumenata110. Mnogo češće one obiluju ličnim Objašnjavajući proces formiranja crta autoritarne ličnosti, M. Vasović ističe da ono nastaje „kao posledica veoma oštrog i rigidnog postupanja roditelja prema detetu: traženje bezuslovne discipline, naglašavanje dužnosti i obaveza, uz nedovoljno ispoljavanje ljubavi, isticanje važnosti statusa i prisiljavanje da se uzdrže od svake spontane manifestacije osećanja.“ V. U predvorju politike (Vasović, 2007: 194). 110 Shodno Katzovoj funkcionalnoj teoriji (1960), u osmišljavanju aktivnosti usmjerenih na promjenu stavova (npr., propaganda) treba imati u vidu značenja koje stavovi imaju za pojedinca, a naročito se mora računati na: (a) potrebu čovjeka da bude prihvaćen – transakcija pojedinačnog u opšte = stvaranje identifikacije i ukazivanje da je problem 109 132 Olivera Komar vrijeđanjima, koja podgrijavaju emocije, ali smanjuju prostor za bolje razumijevanje teme o kojoj je riječ. Takav medijski prostor nepodsticajno djeluje na uključivanje informisanijih građana u javne debate, pa se najčešće svodi na nekoliko istih ličnosti koje polemišu o različitim temama. (4) Kontrola kvaliteta u svim sferama javne vlasti. Kontrolom kvaliteta posredno se jačaju kontraktivne, a slabe statusne društvene veze. Naime, ukoliko se pojedinac ne može sakriti iza društvenih veza ili odnosa moći, tj. mora da odgovara za kvalitet svog rada, klijentelističko-patronski odnos se faktički onemogućava. (5) Transparentnost odlučivanja. Ovo je još jedan mehanizam za slabljenje klijentelističkih veza u društvu. Ako postoje mehanizmi koji donošenje odluka čine transparentnim i provjerljivim, klijentelističke veze gube svoju funkciju, a kvalitet se prirodno nameće kao prioritet. Međutim, transformacija političke kulture uvijek je dug proces, koji ne može biti okončan u kratkom roku. Kako smo već rekli, u Crnoj Gori on je ne samo usporen, već i gotovo „zamrznut“ u toku petnaetogodišnjeg perioda izgradnje nezavisne države. Izvjesno je da će i u budućnosti ovaj proces dodatno otežavati sljedeće prepreke: (1) Zakon malih brojeva. Mali broj stanovnika, koncentrisan na maloj teritoriji, pogoduje dominaciji neformalnih veza, koje karakter jednog društva čine statusnim. Osnovno je obeležje statusnih društava da su individualna prava i dužnosti zasnovani na bazi porodičnih i plemenskih odnosa i da osnovni ton takvim zajednički (da problemi, strahovi, nade i mržnje ne „pripadaju“ samo pojedincu), čime se doprinosi homogenizaciji i zrijevanju svijesti o tome da se zajedničkom akcijom može postići cilj; (b) potrebu pojedinca da se brani od saznanja i prihvatanja nekih istina o sebi i drugima koje bi mogle povrijediti njegovu ličnost – omogućivanje pojedincu da projicira svoje strahove i nezadovoljstva ukazivanjem na krivca („žrtvenog jarca”) postojećeg stanja; (c) potrebu pojedinca da stiče zadovoljstvo izražavanjem stavova koji su u skladu s njegovim vrijednostima i predstavom koju ima o sebi (npr. pjevanje himne, nošenje zastave, stranačkih simbola i sl.); i (d) potrebu pojedinca da razumije, dosegne smisao te da ima odgovarajuću strukturu ukupnosti okoline – stvaranje određene slike svijeta koja omogućuje pojedincu da se u njemu snalazi i nađe smisao; ta slika treba da bude jednostavna i uravnotežena, kako bi u njoj, i uz pomoć nje, pojedinac mogao dobiti jasne i jednoznačne uporišne vrijednosne koordinate za razumijevanje kompleksnosti situacije. Više o Katzovoj funkcionalnoj teoriji v. u Osnovi političke psihologije (Šiber, 1998), ili u The Functional Approach to the Study of Attitudes (Katz, 1960). Birači u Crnoj Gori 133 društvima daje svest individue o specijalnim i osobenim vezama koje svako ima sa svakim. S druge strane, kontraktna društva zasnovana su na teritorijalnim odnosima, a odnosi među individuama su sekularne i ugovorne prirode i zasnovani su na univerzalnim standardima i normama (Podunavac, 2008: 145). Mali broj stanovnika predstavlja, dakle, veliku smetnju transformaciji društva od statusnog ka kontraktnom. (2) Klijentelističko-patronski odnosi u društvu. Among the most frequently cited factors contributing to widespread corruption in the new states are: the weak legitimacy of the formal political system compared to the persuasive ties of family or ethnicity, the relative importance of government as a source of employment and social mobility, the existence of wealthy elites denied access to direct, formal influence on policy and in the lack of strong commitments to the rule of general laws by either elite or populace111 (Scott, 1969: 1142). (3) Neodgovornost nosilaca javnih funkcija i netransparentnost donošenja odluka. Iako formalni mehanizmi za obezbjeđivanje odgovornosti javnih službenika postoje, oni se rijetko upotrebljavaju. Tako se stvara privid nedodirljivosti javne službe i dodatno podstiče isključenost građana iz političkog procesa. Da bi se ovo stanje promijenilo, neophodno je pospješivati i činiti efikasnijim sistem kontrole rada i transparentnosti državnog aparata na svim nivoima. „Među najčešće pominjanim faktorima koji doprinose razvoju korupcije u novostvorenim državama su: slaba legitimacijska osnova formalnog političkog sistema u odnosu na ubjedljive familijarne ili etničke veze, relativna važnost vlade kao izvora zapošljavanja ili društvene mobilnosti, postojanje bogatih elita kojima je odbijen direktan pristup ili formalni uticaj na politiku i nedostatak snažne predanosti vladavini prava od strane elite ili populacije.“ (prevod O.K.) 111 Glava V: Socijalno-demografske veze Pretpostavke na kojima počivaju teorije koje ponašanje birača objašnjavaju socijalno-demografskim vezama mogle bi se vrlo precizno sumirati rečenicom iz knjige Elections and Voters: A Comparative Introduction: ’’A cross on the ballot is an implicit statement of social identity“112 (Harrop & Miller, 1987: 173). Naime, ove teorije polaze od uvjerenja da društveni kontekst dominantno utiče na formiranje stavova, vrijednosti ili vjerovanja pojedinaca, koji se neposredno transformišu u njihove političke, a time i partijske preferencije. Za koga će pojedinac/birač glasati, prema zastupnicima ovih teorija, zavisiće od toga s kojom se „strukturnom“ kategorijom, kao što je klasa, nacija ili religija, on ili ona najviše identifikuje, ili pak od njegovih/njenih demografskih karakteristika, npr., kojeg je pola ili starosne dobi. Naša je namjera bila da ovaj rad strukturiramo na način što ćemo ispitivati jedan po jedan tip moguće veze između birača i partija u Crnoj Gori i u skladu s tim smo i organizovali empirijsku građu. No, smatramo da je, prije nego što izložimo podatke koji se odnose na demografske i socijalne veze, važno napraviti kratak osvrt na teorije koje su ih opisivale. To napominjemo zato što se jedan dio argumenata, izloženih u tekstu koji slijedi, odnosi i na afektivno-habitualne veze, kojima ćemo se baviti u narednom poglavlju ovoga rada. Društveno-strukturne teorije glasanja113 predstavljaju prve pokušaje da se objasni kako se birači opredjeljuju za koga će glasati na izborima. Ti prvi pokušaji, s obzirom na nivo istraživačkih metoda dostupnih u to vrije112 O.K.) „Kružić na glasačkom listiću implicitna je izjava o socijalnom identitetu.“ (prevod Naziv preuzimamo od A.J. Evansa (2004), koji sve pristupe objašnjavanju ponašanja birača dijeli na društveno-strukturne, teorije racionalnog izbora, programske (proksimacione i direkcione) i ekonomske. 113 136 Olivera Komar me, imali su veoma ograničenu eksplanatornu moć. Naime, prije nego što su razvijene i u politikologiji upotrijebljene metode i tehnike istraživanja javnog mnjenja koje su omogućile prikupljanje više podataka na individualnom nivou, jedini način na koji se ponašanje birača moglo pratiti bili su tzv. ekološki pristupi. Njima su upoređivani agregatni podaci o izborima i populaciji, koji su vrlo često preuzimani iz popisa. Ovaj način analize omogućavao je vrlo nepouzdane i neprecizne zaključke. Primjera radi – ako u nekom naselju živi veći procenat neobrazovanih i veći broj ljudi glasa za partiju X, to ne mora nužno da znači da za partiju X češće glasaju slabo obrazovani birači. Opasnost da se istraživaču potkrade skrivena intervenišuća varijabla bila je velika jer je prilikom upoređivanja agregatnih, na individualnom nivou nepovezanih, podataka mogućnost ustanovljavanja kauzalnih odnosa između pojava nemoguća. Zato su se prvi istraživači političkog ponašanja koji su pokušavali da odgovore, na primjer, zašto u nekoj državi opada izlaznost birača, ili na pitanja sličnog tipa, na način što su razne dostupne demografske podatke sa popisa ili podatke o prosječnoj zaradi upoređivali sa rezultatima glasanja, morali zadovoljiti veoma spekulativnim i posrednim objašnjenjima. Veliki napredak u studijama glasanja predstavlja uvođenje istraživanja javnog mnjenja u proučavanje ponašanja birača114. Jedna od prvih studija koja je značajno uticala na kasniji razvoj proučavanja ponašanja birača rezultirala je knjigom The People’s Choice (Lazarsfeld, Berelson, & Gaudet, 1968). Knjiga je objavljena na osnovu istraživanja sprovedenog tokom predsjedničkih izbora u Americi, 1940. godine, a u fokusu je bio jedan glasački distrikt u Ohaju. S obzirom na veličinu i strukturu uzorka ispitanika, ovaj distrikt nije bio reprezentativan u smislu kako će glasači na nivou Amerike glasati, ali jeste u smislu zašto će glasati tako kako će glasati. U ovom istraživanju prvi put su primijenjene metode koje će kasnije postati standard u proučavanju ponašanja birača. Autori studije su u periodu od sedam mjeseci vršili panel intervjuisanje birača. Zatim su birače koji su u posmatranom periodu mijenjali svoje mišljenje i političko opredPolitikologija kao nauka doživljava svoj procvat pedesetih godina prošlog vijeka, pod uticajem velikog broja naučnika, posebno iz oblasti psihologije, koji u toku i nakon Drugog svjetskog rata bježe iz Evrope u Sjedinjene Američke Države, donoseći sa sobom i nove metode (npr., panel analiza). Te nove metode zaživljavaju i u politikologiji, podstičući razvoj biheviorističkog umjesto normativnog pristupa, dotada preovlađujućeg u ovoj nauci. Doprinos ovih metoda posebno je značajan u oblasti proučavanja ponašanja birača. 114 Birači u Crnoj Gori 137 jeljenje upoređivali, po ličnim, demografskim i socijalnim karakteristikama, sa onima koji su ostali dosljedni u svom opredjeljenju. These “changers” were compared with the “constants”; their personal characteristics were examined; their contacts with other people and exposure to radio and newspapers were observed; the reasons they gave for their changes were related to their objective social-economic positions; their opinions on earlier and later interviews were compared. The People’s Choice, in short, is not an “opinion poll” report: it is the running story of attitude formation and change in the same people in a critical time of persuasion, pressure, and decision (Smith, 1948–1949: 737)115. Kao što se vidi iz prikaza studije, akcenat autora (G.H. Smith) nije bio samo na socijalno-demografskim vezama, već i na praćenju uticaja medija na formiranje i mijenjanje političkih stavova. Međutim, ova je studija za nas značajna iz više razloga. Jedan od njih je multidisciplinarnost pristupa. Naime, ovo je prvi put da se u proučavanju ponašanja birača eksplicitno kombinuju tri discipline – psihologija, sociologija i nauka o politici – pristup koji će postati jedan od standarda za buduće istraživačke timove kada su studije glasanja u pitanju. Druga značajna novina ove studije jeste uvođenje metoda iz psihologije u politikološko istraživanje, kao što je panel intervju. Treća, i iz naše perspektive najvažnija, novina ogleda se u tome što su promjene političkih stavova pojedinca objašnjavane socijalnim kontekstom kome on pripada. Nekoliko godina kasnije, u studiji koja je objavljena u knjizi pod nazivom Voting (1954), ista grupa autora nastavlja sa testiranjem svog modela. Za nas je značajan jedan od osnovnih zaključaka ove studije: “������� People belonging to homogeneous social networks tended to vote for similar parties, and to do so consistently across time” (Evans, 2004: 23)116. Iz ovakvog razmišljanja rodiće se koncept partijske identifikacije koji je promovisala mičigenska škola glasanja (kojoj ćemo u tekstu koji slijedi posvetiti posebnu „Ovi ’promjenjivi’ upoređivani su sa ’konstantnima’; njihove lične osobine su proučavane, njihovi kontakti sa drugim ljudima i izloženost radio programu i novinama su posmatrani, razlozi koje su navodili za mijenjanje mišljenja dovođeni su u vezu sa njihovim objektivnim društveno-ekonomskim statusom, upoređivani su njihovi odgovori, dati u prethodnim i kasnijim intervjuima. Ukratko, knjiga ’Izbor naroda’ nije izvještaj o istraživanju javnog mnjenja. To je studija o tome kako se formiraju i mijenjaju stavovi ljudi tokom kritičnog perioda ubjeđivanja, pritisaka i donošenja odluke.“ (prevod O.K.) 116 „Ljudi koji pripadaju homogenim društvenim mrežama imaju tendenciju da glasaju za slične partije i da to čine konzistentno tokom vremena.“ (prevod O.K.) 115 138 Olivera Komar pažnju), a čija je mogućnost primjene u slučaju Crne Gore detaljnije elaborirana u narednom poglavlju. Autori prvih studija o glasanju identifikovali su tri mehanizma putem kojih društvene determinante ostvaruju dugoročan efekat na politički izbor pojedinca (Evans, 2004: 45): (1) Proces diferencijacije. S obzirom na to da pripadnici iste društvene grupe dijele zajedničke interese, pripadnost različitim grupama povlačiće različite, nerijetko suprotstavljene interese. (2) Proces transmisije. Postoji međugeneracijsko prenošenje određenih vrijednosti koje uslovljavaju, između ostalog, i politički izbor. (3) Kontakt. Pojedinac je u najčešćem kontaktu upravo sa članovima svoje grupe. Duži i kontinuirani kontakt s drugim grupama može dovesti do preispitivanja sopstvenih (i grupnih) političkih stavova. Vjerodostojnost ovih mehanizama ispitivana je u brojnim sociološkim studijama, koje su potvrdile: vrijednosti i stavovi koje pojedinac usvoji u procesu socijalizacije kasnije se teško mijenjaju, ali to nije nemoguće ukoliko on/ona u dužem periodu ostvaruje kontinuirani kontakt s drugom društvenom grupom. Iako se može činiti da su autori ovih teorija u potpunosti zanemarivali psihološki aspekat odlučivanja, to nije sasvim tačno. Podsjetićemo da su čak i prve studije koje su ispitivale uticaj, recimo, klasne ili nacionalne pripadnosti na glasanje – kakva je, na primjer, studija The American Voter, koja je proistekla iz tzv. čikaške škole (Campbell et al., 1960) – privrženost partiji tretirali ne kao datu, već kao kategoriju koja se formira kroz proces političke socijalizacije, a on je, sa svoje strane, svakako uslovljen društvenom strukturom. Autori ove studije kao svoju hipotezu navode: (...) that the partisan choice the individual voter makes depends in an immediate sense on the strength and direction of the elements comprising a field of psychological forces, where these elements are interpreted as attitudes toward the percieved objects of national politics 117 (Campbell et al., 1960: 9) Navedena hipoteza jasno ukazuje na orijentaciju autora, tj. na njihovu sklonost da uticaj socijalnih i demografskih predispozicija tretiraju sa psihološkog aspekta. Zbog toga rad čikaške škole Ivan Šiber svrstava u psihološko-političke pristupe, posebno izdvajajući proučavanje ponašanja birača, „(...) da izbor partije, koji individualni birač pravi, najdirektnije zavisi od psiholoških sila, koje se interpretiraju kao stavovi prema objektima nacionalne politike.“ (prevod O.K.) 117 Birači u Crnoj Gori 139 a Jocelyn Evans uzima ga kao primjer socijalno-strukturnih teorija ponašanja birača. 5.1 Socijalno-demografski prediktorski model glasanja Naša radna hipoteza I glasi: Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiču socio-demografske karakteristike, kao što su pol, nacionalnost, vjerska pripadnost i socijalni status. Da bismo testirali ovu hipotezu, konstruisali smo socijalno-demografski prediktorski model glasanja, koji treba da pokaže u kojoj se mjeri glasanje za pet odabranih crnogorskih partija može predvidjeti na osnovu deset nezavisnih socijalno-demografskih varijabli. Pritom, treba praviti jasnu razliku između predikcije izbornog ponašanja i objašnjenja izbornog ponašanja. Prediktorski modeli, koje smo konstruisali za svaki od pet tipova veza koje ćemo testirati, ukazuju na to da li, i u kojoj mjeri, socijalnodemografskom teorijom možemo predvidjeti izborno ponašanje. Naravno, statistika nam može pružiti informaciju da, na primjer, postoji veća vjerovatnoća da će birač glasati za partiju X ukoliko živi u centralnom dijelu države, ili ako ima prihode između 300 i 600 eura, no ona nam neće dati odgovor na pitanje zašto je to tako. Stoga ćemo se vratiti na teorijsku ravan kako bismo dobijenim podacima dali smisao. S obzirom na to da smo se opredijelili da jedinica posmatranja bude jedan od pet identifikovanih tipova veze između birača i partija, posmatraćemo, redom: demografsko-strukturne veze, pa afektivno-habitualne (iako su ova dva tipa veza u istraživanjima često uzimana zajedno, kao jedinstven predmet), zatim harizmatske, programske i, na posljetku, klijentelističke veze. U ovom poglavlju, kao i u četiri naredna, nastojaćemo da utvrdimo u kojoj se mjeri u okviru svakog od pet prediktorskih modela može predvidjeti glasanje za pojedine partije. Nakon toga, konstruisaćemo model u kome će se sumarno naći svih pet modela, čime ćemo pokušati da odgovorimo na pitanje kojim se od ovih modela najbolje objašnjava glasanje za svaku partiju ponaosob. Drugim riječima, ispitaćemo koji je tip veze – socijalno-demografski, afektivno-habitualni, harizmatski, programski ili klijentelistički – u eksplanatornom smislu dominantan prilikom opredjeljivanja birača za svaku od posmatranih partija. Pošli smo od pretpostavke da harizmatski, programski ili klijentelistiþki – u eksplanatornom smislu dominantan prilikom opredjeljivanja biraþa za svaku od posmatranih partija. Pošli smo od pretpostavke da ne uspostavljaju sve partije sa svojim biraþima istovjetan tip komunikacije, te da te razlike rezultiraju i drugaþijim tipom veze. Tu pretpostavku 140 Olivera Komar üemo i empirijski ispitati. ne uspostavljaju sve partije sa svojim biračima istovjetan tip komunikacije, te datip te veze razlike i drugačijim tipom je veze. Tu pretpostavku ćemo Svaki kojirezultiraju üemo testirati operacionalizovan u skladu sa odgovarajuüom i empirijski ispitati. teorijom, iz koje proistiþe niz varijabli. Varijable su konstruisane kako na osnovu Svaki tip veze koji ćemo testirati operacionalizovan je u skladu sa odpitanja iz prethodno sprovedenih istraživanja u svijetu i kod nas, tako i na osnovu govarajućom teorijom, iz koje proističe niz varijabli. Varijable su konstruiiskustva iz Crne Gore. pitanja iz prethodno sprovedenih istraživanja u svijesane kako na osnovu tu i kod nas, tako i na osnovu iskustva iz Crne Gore. Osnovni cilj analize podataka bio je da se za svaku od pet posmatranih partija Osnovni cilj analize podataka bio je da se za svaku od pet posmatranih utvrdi model koji ima prediktorsku vrijednost, a u tu svrhu je (po identiþnoj partija utvrdi model koji ima prediktorsku vrijednost, a u tu svrhu je (po 118 Na osnovu proceduri) metod logistiþke 118 identičnojkorišüen proceduri) korišćen metodregresije logističke. regresije . Naprediktorskih osnovu prevarijabli, za svaku pojedinu partiju raþunali smo logaritamsku vjerovatnoüu da se diktorskih varijabli, za svaku pojedinu partiju računali smo logaritamsku glasaþi za nju opredijele, ili ne opredijele, po formuli: vjerovatnoću da se glasači za nju opredijele, ili ne opredijele, po formuli: Vjerovatnoüa(opredjeljivanja) log( ) Vjerovatnoüa(neopredjeljivanja ) B0 B1 x1 B2 x2 ......Bn xn Za konstruisanje socijalno-demografskog modela smo sljedeZa konstruisanje socijalno-demografskog modela koristili smo koristili sljedeüe varijable: ćevarijable: Pol/rod: - /���� muški Pol����� rod: - ženski – muški Starost (radi efikasnije statistiþke obrade, varijabla je transformisana u tri kohorte): – ženski - od 18(radi do 34efikasnije godine statističke obrade, varijabla je transformisaStarost - od 35 godina do 54 godine na u tri kohorte): - preko 55 godina – od pripadnost: 18 do 34 godine Nacionalna - crnogorska – od 35 godina do 54 godine - srpska – preko 55 godina - albanska Nacionalna - bošnjaþkapripadnost: - muslimanska – crnogorska - hrvatska – srpska - drugo – albanska Obrazovanje: – bošnjačka 118 Napomena: Korišćena je stepwise procedura na osnovu Wald statistics. – muslimanska – hrvatska 129 | s t r a n a – drugo 118 Napomena: Korišćena je stepwise procedura na osnovu Wald statistics. Birači u Crnoj Gori Obrazovanje: – osnovna škola ili manje – srednja stručna sprema/3. stepen – četvorogodišnja srednja škola – viša škola – visoka škola – magisterij, doktorat Veličina i tip naselja u kome ispitanici žive: – grad – prigradsko naselje – selo Zanimanje: – poljoprivrednik/ca – NKV radnik/ca – KV radnik/ca – službenik/ca (srednja stručna sprema) – službenik/ca (viša, visoka stručna sprema) – privatnik/ca, preduzetnik/ca – učenik/ca, student/kinja – penzioner/ka – domaćica – menadžer/ka/rukovodilac – stručnjak – drugo Zaposlenje: – u javnom sektoru – u privatnom sektoru – samozapošljavanje – nije zaposlen/a Tip zaposlenja: – stalni radni odnos – zaposlenje na određeno vrijeme, po ugovoru – nezaposlen/a, traži posao – nezaposlen/a, ne traži posao – penzioner/ka – drugo Konfesionalna pripadnost: – pravoslavna (Srpska pravoslavna crkva) 141 142 Olivera Komar – pravoslavna (Crnogorska pravoslavna crkva) – islamska – katolička – neka druga – bez vjerske pripadnosti Prihod (radi efikasnije statističke obrade, varijabla je transformisana u tri kohorte): – do 300 € – od 301 do 600 € – preko 600 € Bračni status: – neoženjen/neudata – oženjen������� /udata� – udovac /�������� ��������� udovica – razveden/a – razdvojen/a Ispitanicima je ponuđena mogućnost da se opredijele za bilo koju od parlamentarnih partija u Crnoj Gori, ali smo u model uključili samo pet najvećih. Naime, broj ispitanika koji su se opredijelili za ostale partije bio je suviše mali da bi se na osnovu analize tih podataka mogli dobiti statistički značajni rezultati. U model je, dakle, uključeno pet partija: Demokratska partija socijalista (471 ispitanik, tj. 33.2% uzorka), Socijaldemokratska partija (52 ispitanika, tj. 3.7% uzorka), Socijalistička narodna partija (210 ispitanika, tj. 14.8% uzorka), Pokret za promjene (51 ispitanik, tj. 4.2% uzorka) i Nova srpska demokratija (77 ispitanika, tj. 5.4% uzorka). Promjene u podršci partijama nastaju uglavnom zbog tzv. floating birača119. Ovi birači nemaju izgrađene stabilne političke preferencije, već se uglavnom opredjeljuju na osnovu kratkoročnih faktora, kao što su kampanja, relevantni društveni događaji, popularnost u medijima i sl. Samim tim, oni su načelno teško „uhvatljivi“ za ovu vrstu analize, a svakako nisu reprezentativni kada je u pitanju dominantna motivacija glasanja za određenu partiju. Floating voters, izraz za koji u našem jeziku za sada ne postoji adekvatan prevod, a pod kojim se podrazumijevaju birači koji imaju nestabilno biračko opredjeljenje i pokazuju sklonost da od izbora do izbora mijenjaju partiju za koju glasaju. Od 1944. godine, kada su Lazarsfeld, Berelson i Gaudet u studiji Voting prvi put registrovali i opisali floating voters (Claassen, 2007: 125), ovaj fenomen postaje veoma važan za mnoge politikologe, ali i političare. Naime, upravo floating voters čine bazu za mobilizaciju biračkog tijela uoči izbora. Mogući kolokvijalni naziv za ovu kategoriju birača bio bi – meki birači. 119 Birači u Crnoj Gori 143 Primjena socio-demografskog modela pokazala je svoju cjelishodnost u predikciji glasanja za tri partije: DPS, gdje smo modelom uspjeli da objasnimo 35% ukupne varijanse, SNP, gdje smo modelom objasnili čak 39% varijanse, i partije NOVA, gdje smo modelom objasnili 26% varijanse. To znači da se u slučaju ove tri partije socijalno-demografskom teorijom može objasniti značajan procenat glasova, što je, s obzirom na standarde modeliranja, više nego zadovoljavajući rezultat. Model se pokazao manje uspješnim kada su u pitanju PZP (svega 6% varijanse) i SDP (10% varijanse), što znači da u slučaju ove dvije partije socijalno-demografske varijable nisu dovoljno diskriminatorne za objašnjavanje motivacije birača. U slučaju DPS-a, u Tabeli 19 vidimo da je najsnažniji prediktor „pripadnost srpskoj nacionalnosti“ (B=-2.799, p<0.01)120, tj. ukoliko se neko izjasnio kao Srbin/kinja, vjerovatnoća glasanja za DPS značajno opada. Drugi po značaju prediktor jeste „pripadnost Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi“ (B=1.345, p<0.01), tj. u slučaju da ispitanik podržava CPC, vjerovatnoća glasanja za DPS raste. Vjerovatnoća glasanja za DPS raste i u slučaju da ispitanik živi na selu (B=0.43, p<0.01), bavi se preduzetništvom (B=0.585, p<0.05), ili je, pak, domaćica (B=0.466, p<0.05), ako je zaposlen u javnom sektoru (B=0.765, p<0.01), ako pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi (B=0.431, p<0.05), ili ako je islamske vjeroispovijesti (B=0.7, p<0.01). Tabela 19: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za DPS DPS� Srbin/kinja Selo Preduzetnik/ca Doma����� ćica� Javni sektor SPC CPC Islamska Constant B� S.E.� Wald� -2.799���� ***� .249 126.427 .437��� **� .152 8.231 .585��*� .293 3.977 .466��*� .192 5.901 .765���� ***� .178 18.471 .431��*� .219 3.868 1.345���� ***� .223 36.333 .700��� **� .226 9.570 -1.110 .193 32.937 Napomena: Pseudo R2 = .358121 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =��������������� ���������������� 15.232, p=���� .055 Vrijednosti regresionih koeaficijenata mogu se upoređivati, iako su nestandardizovane, s obzirom na to da su sve varijable koje su korišćene u modelu transformisane u dvovalentne, tzv. „dummy“ varijable. 121 Pod „pseudo R2” mi označavamo Negelkerke R Square. 120 144 Olivera Komar Za razliku od visoke vrijednosti R2 kada je u pitanju DPS, socijalnodemografskim modelom možemo objasniti svega 10% varijanse glasanja za SDP, što znači da su te varijable slabiji prediktori opredjeljivanja za ovu partiju. Od onih koji su statistički značajni, pozitivni prediktori su: viša škola, kao obrazovni profil (B=0.908, p<0.01), status penzionera (B=0.737, p<0.05), i razdvojenost, kao bračni status (B=2.989, p<0.05). Snažan negativni prediktor glasanja za SDP jeste pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi (B=-1.687, p<0.01). Tabela 20: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za SDP SDP� Viša škola Penzioner/ka SPC Razdvojen/a Constant B� S.E.� Wald� .908��� **� .347 6.850 .737��*� .335 4.836 -1.687���� ***� .360 21.911 2.������ 239�� �����*� 1.038 4.650 -2.989 .195 234.373 Napomena: Pseudo R2 = .104 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 3) =�������������� ��������������� 2.344, p=.504 Kada je u pitanju SNP, dobili smo model koji ima najveću prediktivnu vrijednost i kojim je obuhvaćeno čak 39% varijanse, što je po konvenciji više nego zadovoljavajuća vrijednost. Najjači prediktor glasanja za SNP, kao i za DPS, jeste srpska nacionalnost (B=2.232, p<0.01), s tim što je ona u ovom slučaju pozitivan prediktor, tj. ukoliko se neko izjašnjava kao Srbin/kinja, vjerovatnoća glasanja za SNP raste. Visok pozitivan prediktor je i pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi (B������������������������� =1.686, p���������������� <0.01). Takođe, ukoliko je ispitanik završio višu školu, vjerovatnoća glasanja za SNP raste (B������������������������������������������������������������������������ =0.827, p��������������������������������������������������������������� <0.01). Negativni prediktori glasanja za SNP su: grad, kao tip naselja (B���������������������������������������������������������������� =-0.491, p������������������������������������������������������ <0.01), bavljenje preduzetništvom (B������������������ =-1.3, p���������� <0.05), i neoženjen����������������������������������������������� /neudata, kao bračni status (B=-0.619, p������� <0.01). Birači u Crnoj Gori 145 Tabela 21: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za SNP SNP� Srbin/kinja Viša škola G���� rad P�������������� reduzetnik/ca SPC Neoženjen/neudata Constant B� S.E.� Wald� 2.232���� ***� .254 77.230 .827��� **� .245 11.350 -.491��� **� .183 7.239 -1.300��*� .568 5.241 1.686���� ***� .374 20.270 -.619��� **� .205 9.110 -4.106 .334 150.942 Napomena: Pseudo R2 = .394 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 7) =��������������� ���������������� 17.114, p=.017 Socijalno-demografski prediktorski model obezbijedio je najlošije rezultate u slučaju PZP-a, uspjevši da objasni svega 6% varijanse. To znači da na osnovu socijalno-demografskih varijabli možemo najslabije predviđati glasanje za ovu partiju. Od statistički značajnih varijabli, na osnovu logističke regresije, četiri se pojavljuju kao pozitivni prediktori. To su: starost između 35 i 54 godine (B��������������������������������������������� =0.72, p������������������������������������� <0.05), visoko obrazovanje (B�������� =0.851, p��������������������������������������������������������������������������� <0.05), status učenika ili studenta (B������������������������������������� =1.163, p���������������������������� <0.01) i pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi (B����������������� =1.116, p�������� <0.01). Tabela 22: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za PZP PZP� 35 – 54 godine V������������ isoka škola Učenik/ca, student/kinja SPC Constant B� S.E.� Wald� .728��*� .313 5.425 .857��*� .359 5.714 1.163��� **� .437 7.068 1.116��� **� .334 11.128 -4.593 .360 162.819 Napomena: Pseudo R2 = .065 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 5) =�������������� ��������������� 3.664, p=.599 Kada je u pitanju Nova srpska demokratija, socijalno-demografski prediktorski model uspijeva da objasni 26% varijanse. Kao pozitivni prediktori javljaju se: centralni region (B���������������� =0.799, p������� <0.01), srpska nacionalnost (B������������������������������������������������������������ =1.454, p��������������������������������������������������� <0.01), zaposlenje na neodređeno vrijeme (B�������� =0.744, p������������������������������������������������������������������������� <0.01) i pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao najznačajniji predik- 146 Olivera Komar tor u modelu (B����������������������������������������������������������� =3.600, p�������������������������������������������������� <0.01). Negativni prediktori su starost između 35 i 54 godine (B�������������������������������������������������� =-0.680, p���������������������������������������� <0.05) i ženski pol (B������������������ =-0.577, p�������� <0.05). Tabela 23: Socijalno-demografski prediktorski model glasanja za Novu NOVA� 35 – 54 godine Centar Ž���������� enski pol Srbin/kinja Stalni radni odnos SPC Constant B� S.E.� Wald� -.680��*� .284 5.730 .799��� **� .255 9.804 -.577��*� .255 5.136 1.454���� ***� .331 19.309 .744��� **� .269 7.623 3.600��� **� 1.118 10.374 -6.980 1.111 39.465 2 Napomena: Pseudo R = .267 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =�������������� ��������������� 5.107, p=.746 Možemo, dakle, potvrditi da socijalno-demografske veze jesu značajne kao prediktori glasanja u Crnoj Gori. Nacionalnost i vjeroispovijest ističu se kao dva ključna identitetska pitanja, koja imaju svoje mjesto i u partijskom marketingu. Po riječima Johanne Birnir, “(…) ethnic identity serves as a stable but flexible information shortcut for political choices”122 (Birnir, 2007: 9). Međutim, kada je Crna Gora u pitanju, mi smatramo da etničke, tj. nacionalne podjele, prevazilaze poziciju prečice i zauzimaju prostor dominantnog društveno-političkog rascjepa. Problem s ovakvim podjelama je u tome što one zasijecaju društveno tkivo na mjestu koje skoro ultimativno zahtijeva barem minimalni konsenzus. Drugim riječima, ma kako se, pod uticajem različitih spoljnih događaja i sa njima povezanih mobilizacijskih strategija elita, kretao broj pristalica jedne ili druge ideje o državnom ustrojstvu, manjina koja ne prihvata postojeći oblik (ma kakav on bio) obuhvataće toliki broj stanovnika da će se vlast neprestano suočavati s problemom svog legitimiteta (Đukanović, Kuzmanović, Lazić i Bešić, 2001: 314). „(...) etnički identitet služi kao stabilna, ali fleksibilna prečica za informisanje o nečijem političkom izboru.“ (prevod O.K.) 122 Birači u Crnoj Gori 147 Kao ilustrativan primjer navodimo izvod iz članka objavljenog u dnevnom listu Vijesti uoči početka sprovođenja popisa stanovništva 2011. godine123: Vladajuća koalicija i opozicija će u februaru početi s javnom, ali i terenskom kampanjom za popis stanovništva kako bi uticale na konačne rezultate izjašnjavanja građana. Iako političari u javnim nastupima ističu da je popis statističko pitanje, više istaknutih funkcionera vladajućih i opozicionih partija „Vijestima“ je potvrdilo da će za terensku kampanju uoči popisa biti pripravne čitave stranačke infrastrukture. Prema tvrdnjama sagovornika „Vijesti“, vlast će pokušati da poveća procenat građana koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i govore crnogorskim jezikom, dok će se opozicija uglavnom truditi da zadrži sadašnji procenat Srba u Crnoj Gori“ (Vijesti, 15. 01. 2011). Ovaj prilog potkrepljuje stav prema kome je za političke partije u Crnoj Gori nacionalni identitet, paradoksalno, osnovna „programska“ podjela. Postojanje rascjepa po nacionalnoj osnovi kao osnovnog međupartijskog rascjepa možemo posmatrati i u svjetlu Lipset-Rokkanove teorije. Podsjetimo, riječ je o teoriji koja počiva na ideji da su ključni rascjepi, koji su nastajali u vrijeme stvaranja nacionalnih država, nakon izbora političkih elita prerastali u osnovne političke linije razdvajanja, koje su trasirale izgradnju partijskog sistema. Istina, uticaj tradicionalnih društvenih rascjepa na individualne preferencije birača danas je slabiji nego u vrijeme kada se pomenuta teorija pojavila. No, autori koji prate ovu problematiku primjećuju ponovno aktualiziranje ovih rascjepa kao sve češći vid partijskog odgovora na nove izazove (Marks & Wilson, 2000: 434). Lipset-Rokkanova teorija nije, kako se to isprva može činiti, neprimjenjiva na postsocijalistička društva. Naprotiv, upravo je Crna Gora primjer kako nacionalni rascjep, koji prevazilazi pitanje etničkih skupina i prerasta u pitanje državnosti, postaje dominantno, tzv. zamrznuto124 političko pitanje. Nakon socijalističkog iskustva, tokom koga je ovo pitanje mirovalo, period ponovnog uspostavljanja pluralizma i stvaranja prvih partija označava i vraćanje ovoga rascjepa na velika vrata političke scene. Štaviše, neriješeno državno pitanje i, s njim povezani, odnosi sa Srbijom doprinijeli su da se biračko tijelo čvrsto mobiliše u dva kampa – „za“ i „pro������������������� tiv“. Kako smo već Članak je objavljen pod nazivom: „Počinje bitka za nacionalne procente: Političke partije će od februara voditi kampanju da utiču na rezultate popisa stanovništva“. 124 U skladu sa tzv. freezing theory – teorijom zamrzavanja ključnih društvenih rascjepa i njihove produžene egzistencije kroz dominantne partijske podjele. 123 148 Olivera Komar naglasili, čak i nakon Referenduma o državno-pravnom statusu, ovo pitanje opstaje na političkoj sceni Crne Gore, kao dio korpusa onih identitetskih pitanja koja i dalje presudno formiraju politički diskurs. This history of imperialism, collaboration and border changes have encouraged three interrelated assumptions which are now widely accepted by ECE Nries: (a) that minorities are disloyal, not just in the sense that they lack loyalty to the state (that is equally true of secessionists in Quebec or Scotland), but in the stronger sense that they collaborated with former oppressors, and continue to collaborate with current enemies or potential enemies; therefore, (b) a strong and stable state requires weak and disempowered minorities. Put another way, ethnic relations are seen as a zero-sum game: anything that benefits the minority is seen as a threat to the majority; and therefore (c) the treatment of minorities is above all a question of national security125 (Kymlicka, 2002: 21). Tako o problemu etničkog glasanja u centralno-istočnoj Evrope piše Kymlicka, a njegovi se nalazi mogu primijeniti i na Crnu Goru. U slučaju Crne Gore, problem je dodatno zaoštren nepostojanjem jasne „većine”, te činjenicom da sporadična aktuelizacija straha i nepovjerenja između nacionalnih skupina i dalje pokazuje najsnažniji potencijal za mobilizaciju i učvršćivanje biračkog tijela. Dakle, da li je u Crnoj Gori kružić na biračkom listiću implicitna izjava o socijalnom identitetu? Ukoliko identitet svedemo na nacionalni, odgovor je definitivno – da. Da bismo ilustrovali ovu tezu, pribjeći ćemo mnogo slikovitijoj, deskriptivnoj statistici. U Tabeli kontingencije 1, koja predočava prostu kontingencionu matricu partijskog izbora i nacionalnog opredjeljenja, jasno se uočava linija rascjepa: pripadnici srpske nacionalnosti glasaju za partije opozicije, dok se pripadnici crnogorske nacionalnosti, kao i pripadnici nacionalnih manjinskih grupa, više odlučuju za partije koje su na vlasti. „Istorija imperijalizma, kolaboracionizma i promjena granica kreirala je tri povezane pretpostavke, trenutno široko prihvaćene u zemljama istočno-centralne Evrope: (1) manjine su nelojalne, i to ne samo u smislu da im nedostaje lojalnost državi (što je takođe tačno za secesioniste Kvebeka i Škotske), već i u težem značenju te riječi – smatra se da su kolaborirali sa bivšim opresorima i da nastavljaju da kolaboriraju sa aktuelnim i potencijalnim neprijateljima, te stoga (2) snažna i stabilna država zahtijeva slabe i nemoćne manjine. Drugačije rečeno, etnički odnosi su ništa-sve igra: sve što je benefit za manjine viđeno je kao prijetnja za većinu, i samim tim (3) tretman manjina jeste pitanje nacionalne sigurnosti.“ (prevod O.K.) 125 149 Birači u Crnoj Gori Podatak da je među apstinentima najviše onih koji se deklarišu kao Crnogorci potkrepljuje već iznesenu tezu da snaga nacionalnog rascjepa pospješuje dominaciju jedne partije. Naime, postojanje takvog rascjepa smanjuje mogućnosti alternativnog izbora za one koji se nacionalno osjećaju kao Crnogorci. Na taj način, zamrznuta nacionalna podjela transponuje se u zamrznutu partijsku podjelu, a ova, pak, u zamrznuti tip partijskog sistema – sistem sa predominantnom partijom. Iako ovo nije jedini elemenat objašnjenja produžene dominacije jedne partije u Crnoj Gori, svakako je jedan od važnijih. Tabela kontingencije 1: Glasanje za partije, prema nacionalnosti DPS Crnogorska SDP SNP NOVA PZP Apstinenti Ostali Ukupno N 331 29 24 27 12 112 24 559 % 59.2% 5.2% 4.3% 4.8% 2.1% 20.0% 4.3% 100.0% Srpska N 22 6 185 23 63 96 35 430 Albanska % N 5.1% 29 1.4% 1 43.0% 1 5.3% 14.7% 0 0 22.3% 13 8.1% 22 100.0% 66 % 43.9% 1.5% 1.5% 19.7% 33.3% 100.0% .0% .0% Bošnjačka N 22 4 0 0 0 5 12 43 Muslimanska % N 51.2% 61 9.3% 11 .0% 0 .0% 1 .0% 0 11.6% 16 27.9% 10 100.0% 99 Hrvatska % N 61.6% 2 11.1% 1 .0% 0 1.0% 0 .0% 0 16.2% 2 10.1% 8 100.0% 13 Drugo % N 15.4% 3 7.7% 1 .0% 1 .0% 0 .0% 1 15.4% 4 61.5% 3 100.0% 13 % 23.1% 7.7% 7.7% .0% 7.7% 30.8% 23.1% 100.0% N 470 53 211 51 76 248 114 1223 38.4% 4.3% 17.3% 4.2% 6.2% 20.3% 9.3% 100.0% Ukupno % Napomena: X2(36, N = 1223) = 692.383; p < .01 Podaci iz Tabele kontingencije 2 dodatno osnažuju prethodne nalaze. Tabela predočava podatke o izboru partije zavisno od konfesionalne pripadnosti ispitanika. Ovdje se linije razdvajanja još jasnije uočavaju: za partije opozicije dominantno se opredjeljuju pripadnici Srpske pravoslavne crkve. 150 Olivera Komar Tabela kontingencije 2: Glasanje za partije, prema konfesionalnoj pripadnosti DPS Srpska pravoslavna crkva Crnogorska pravoslavna crkva Islamska Katolička Neka druga Bez vjerske pripadnosti Ukupno SDP SNP NOVA N 137 10 200 % 21.4% 1.6% 31.2% N % 173 69.8% 19 7.7% N 115 % N % PZP 39 Apstinenti Ostali Ukupno 76 139 40 641 6.1% 11.9% 21.7% 6.2% 100.0% 6 2.4% 7 2.8% 1 .4% 35 14.1% 7 2.8% 248 100.0% 17 1 2 0 36 38 209 55.0% 25 8.1% 4 .5% 0 1.0% 1 .0% 0 17.2% 12 18.2% 21 100.0% 63 39.7% 6.3% .0% 1.6% .0% 19.0% 33.3% 100.0% N 1 1 1 1 0 2 1 7 % N 14.3% 18 14.3% 2 14.3% 1 14.3% 2 .0% 0 28.6% 25 14.3% 3 100.0% 51 % N 35.3% 469 3.9% 53 2.0% 209 3.9% 52 .0% 77 49.0% 249 5.9% 110 100.0% 1219 % 38.5% 4.3% 17.1% 4.3% 6.3% 20.4% 9.0% 100.0% Napomena: X (30, N = 1219) = 496.093; p < .01 2 Druge demografske podjele imaju mnogo manji eksplanatorni potencijal. U Tabeli kontingencije 3 vidimo da su birači relativno ravnomjerno distribuirani kada je u pitanju pol. Najvažniji podatak koji iščitavamo iz ove tabele jeste da je među apstinentima, dakle onima koji ne glasaju na izborima, gotovo 10% više žena nego muškaraca. Razloge možemo tražiti u tradicionalizmu i maskilizmu crnogorskog društva, usljed čega se žene još uvijek teže pronalaze u javnoj sferi, posebno u sferi politike. Tabela kontingencije 3: Glasanje za partije, prema polu DPS Muški Ženski Ukupno SDP SNP NOVA PZP Apstinenti Ostali 233 22 105 27 48 100 63 598 39.0% 3.7% 17.6% 4.5% 8.0% 16.7% 10.5% 100.0% 238 30 106 24 29 151 52 630 37.8% 4.8% 16.8% 3.8% 4.6% 24.0% 8.3% 100.0% 471 52 211 51 77 251 115 1228 38.4% 4.2% 17.2% 4.2% 6.3% 20.4% 9.4% 100.0% Napomena: X2(6, N = 1228) = 16.746; p < .01 151 Birači u Crnoj Gori Da su u Crnoj Gori politički apstinenti češće žene, postaje jasnije ukoliko pitanje: „Koliko ste uopšte zainteresovani za politiku?”, krostabuliramo sa podacima o polu ispitanika. Pored tradicionalističkih razloga, dio objašnjenja možda leži u činjenici da partije u Crnoj Gori nemaju političku ponudu strukturiranu prema ženskoj populaciji birača. Kada neka od partija i odluči da se obrati ženama, poruke koje šalje, poput one o „ženi kao stubu kuće”, imaju dominantno tradicionalistički karakter, implicitno poručujući da ženama zapravo nije mjesto u politici. Tabela kontingencije 4: Zainteresovanost za politiku, prema polu Veoma Donekle Ne baš zainteresovan/a zainteresovan/a zainteresovan/a Nisam uopšte zainteresovan/a Ukupno Muški N 102 315 158 92 667 100.0% % 15.3% 47.2% 23.7% 13.8% Ženski N 43 182 244 248 717 % 6.0% 25.4% 34.0% 34.6% 100.0% Napomena: X2(3, N = 1384) = 147.960; p < .01 Kada je u pitanju starosna struktura birača, vidimo da među biračima DPS-a, SNP-a i PZP-a dominiraju birači koji pripadaju srednjoj starosnoj kohorti (od 35 do 55 godina). Među biračima partije NOVA jednako su zastupljeni najmlađi i najstariji, a kod SDP-a dvije najstarije kohorte birača. Tabela kontingencije 5: Glasanje za partije, prema starosnoj strukturi DPS 18-34 35-55 55+ SDP SNP NOVA PZP Apstinenti Ostali Ukupno N 151 16 56 18 28 106 40 415 % 36.4% 3.9% 13.5% 4.3% 6.7% 25.5% 9.6% 100.0% N 179 18 81 24 20 79 41 442 % 40.5% 4.1% 18.3% 5.4% 4.5% 17.9% 9.3% 100.0% N 141 19 74 9 28 66 33 370 % 38.1% 5.1% 20.0% 2.4% 7.6% 17.8% 8.9% 100.0% Ukupno N 471 53 211 51 76 251 114 1227 % 38.4% 4.3% 17.2% 4.2% 6.2% 20.5% 9.3% 100.0% Napomena: X2(12, N = 1227) = 22.881; p < .05 152 Olivera Komar Kao što vidimo iz Tabele kontingencije 5, među apstinentima dominiraju mladi. Nešto manje od polovine apstitenata pripada starosnoj grupi ispod 34 godine. Ovi podaci ukazuju na određeni otklon od politike koji postoji među mlađom populacijom u Crnoj Gori. 5.2 „������������������� Porodično glasanje“ Porodica je primarna društvena grupa, koja je, ujedno, i najodgovornija za proces primarne političke socijalizacije. Članovi porodice nalaze se u stalnoj interakciji u kojoj se prenose informacije i kristališu politički stavovi. Za očekivati je da članovi porodice imaju koherentne političke stavove, samim tim što su obično dominantno izloženi istim izvorima informacija: npr., novinama koje se kupuju, TV dnevniku koji se redovno gleda, prijateljima koji se posjećuju. If political communication networks built upon neighbors, co-workers, and volunteer organization co-members are important in helping us understand the dynamics of political attitudes, then surely the more intimate one of family is also126 (Stoker & Jennings, 2005: 51). Pristup informacijama nije jedini aspekat koji porodicu čini važnim agensom političke socijalizacije. Sam socio-ekonomski status porodice, koji se po automatizmu prenosi na individualne članove domaćinstva, snažno doprinosi dispoziciji za određene političke stavove. (...) when it comes to political participation, as important as the political learning that takes place in families is the set of opportunities bequethed by the socioeconomic status (SES) of the family of origin, in particular, the opportunity for educational attainment127 (Verba, Schlozman, & Burns, 2005: 95). Nas je interesovalo u kojoj je mjeri u Crnoj Gori prisutno tzv. porodično glasanje, tj. prenošenje političkih preferencija među supružnicima i „Ako su mreže političke komunikacije, izgrađene od komšija, saradnika i članova volonterskih organizacija, važne za naše razumijevanja dinamike i političkih stavova, onda je to utoliko prije i najintimnija zajednica – porodica.“ (prevod O.K.) 127 „(...) kada govorimo o političkoj participaciji, koliko je važan process političkog učenja koji se odvija u porodicama, toliko je važan i set onih mogućnosti koje su pojedincu date samim socio-ekonomskim statusom porodice kojoj pripada, posebno mogućnost za ostvarivanje obrazovnih postignuća.” (prevod O.K.) 126 153 Birači u Crnoj Gori ostalim članovima porodice. Rezultati istraživanja dati u Tabeli 24 govore o izuzetno visokom procentu saglasja – supružnici se međusobno slažu u 85.5% slučajeva, 71.1% ispitanika slaže se sa ocem, 71.1% s majkom, 69.7% sa prvim djetetom. Na osnovu ovih podataka možemo zaključiti da u Crnoj Gori članovi proširene porodice (tri generacije) najčešće glasaju za istu partiju. Tabela 24: Slaganje u porodici u pogledu glasanja Ne sla����� žu se Slažu se Ukupno Sa partnerom (n=365) Sa ocem (n=193) Sa majkom (n=210) 14.5 85.5 100 28.9 71.1 100 40.5 59.5 100 Sa prvim djetetom (n=134) 30.3 69.7 100 Nasuprot nalazima Zukermana, Dasovića i Fitzgeralda (2007), prema kojima postoji veće saglasje u političkom opredjeljenju majke i djeteta nego oca i djeteta, naše istraživanje je pokazalo suprotno. Podaci prikazani u Tabeli 24 jasno govore da ispitanici ispoljavaju veće slaganje sa političkim preferencijama oca nego sa političkim preferencijama majke. To nas vraća na temu tradicionalne crnogorske porodice, u kojoj vladaju patrijarhalni odnosi, gdje je otac taj čiji sud prihvataju svi članovi domaćinstva i gdje je kontinuitet porodičnih vrijednosti po muškoj liniji – a političko opredjeljenje se definitivno može smatrati vrijednošću s obzirom na njegovo preplitanje sa nacionalno-vjerskim identitetom – visoko vrednovan. Dok se najveći broj istraživanja ove vrste fokusira na uticaj roditelja na formiranje političkih stavova djece (Jennings, 2007), nas je posebno interesovao odnos između supružnika. Ranija istraživanja su utvrdila da će, ukoliko jedan od supružnika glasa za određenu partiju, isti izbor napraviti i drugi, kao i da su žene podložnije uticaju svojih muževa nego što je to obrnuto (Glaser, 1959: 569). Prema podacima iz Tabele 24, 85.5% ispitanika koji se nalaze u bilo kom vidu partnerske zajednice glasaju na isti način kao i njihov partner/ supružnik. Ukoliko sada te podatke ukrstimo sa polom, dobijamo dvije mnogo interesantnije informacije. Naime, u Tabeli kontingencije 6 vidimo da je 90.2% muškaraca potvrdilo da njihove supruge/partnerke glasaju kao i oni, dok je procenat žena koje su rekle da njihovi partneri glasaju kao i one znatno niži – 80.3%. S 154 Olivera Komar obzirom na to da se radi o podacima koji bi trebalo da budu reprezentativni za bračne zajednice u Crnoj Gori, bilo bi očekivano da procenti pozitivnih odgovora budu ujednačeniji. Ove nepodudarnosti moguće je objasniti mimikrijom – ispoljenoj ili prilikom davanja odgovora, ili prilikom samog glasanja. Postoje, dakle, dvije mogućnosti: (1) Žene glasaju kao i njihovi partneri, a u istraživanju prijavljuju drugačije jer je njihov politički stav stvarno drugačiji. (2) Žene glasaju drugačije nego njihovi partneri, ali njihovi partneri to ne znaju. Oba slučaja zapravo upućuju na dominaciju tradicionalnih porodičnih odnosa i u političkoj sferi. Možemo, dakle, zaključiti da žene u značajnom procentu izbjegavaju da javno iznesu svoj politički stav. Tabela kontingencije 6: Porodično slaganje u glasanju, u odnosu na pol ispitanika Muški Ženski N % N % Sa partnerom (r2=0.022) Sa ocem (r2=0.016) Sa majkom (r2=0.072) 129 90.2% 98 80.3% 87 77.7% 50 61.7% 76 65.0% 49 52.7% Sa prvim djetetom (r2=0.717) 52 71.2% 41 68.3% Kada je riječ o političkom opredjeljivanju žena, iz Tabele kontingencije 6 možemo iščitati još jedan interesantan podatak. Žene, naime, rjeđe nego muškarci baštine političke stavove svojih roditelja. Među ispitanicima koji se politički slažu sa ocem ima 16% manje žena nego muškaraca, a slična je situacija i u pogledu političkog saglasja s drugim roditeljem: sa majkom se slaže 13% manje žena nego muškaraca. Ovaj bi podatak možda mogli objasniti većom sklonošću žena da nakon udaje ili stupanja u partnerski odnos svoj politički stav redefinišu u odnosu na politički stav partnera. Glava VI: Afektivno-habitualne veze U uvodu ovoga rada istakli smo da će jedan od tipova veze koji ćemo ispitati biti afektivno-habitualni. Ovaj pomalo neuobičajeni naziv ��������������� preuzeli smo od Herberta Kitschelta, koji, pišući o primjeni koncepta partijske identifikacije na nove demokratije, navodi: “In new democracies, affective and habitual party identification often is not an option due to the recent emergence of the party alternatives”128 (Kitschelt et al., 1999: 6). Razlog što smo u ovome radu izbjegli naziv partijska identifikacija neposredno je vezan za problematičnost korišćenja tog uveliko osporavanog koncepta u slučaju novih demokratija (Kitschelt nije jedini koji je skeptičan prema njegovoj opštoj primjenjivosti), pa tako i Crne Gore. Mi ćemo dati svoje mišljenje o vrijednosti koncepta partijske identifikacije kao eksplanatorne varijable u slučaju Crne Gore. No, da se ne bismo upuštali u teorijsku raspravu o tome da li to jeste ili nije partijska identifikacija, mi smo naš pojam operacionalizovali kroz dva, po nama, ključna elementa: afektivni odnos prema preferiranoj partiji i habitualni odnos prema njenoj podršci. Tako se naš koncept afektivno-habitualne veze, sadržinski, u velikoj mjeri poklapa sa konceptom partijske identifikacije ukoliko neke njene elemente fleksibilnije definišemo, a istaknemo čvrstinu privrženosti partiji i njen potencijal da kao nezavisna varijabla – koja u svojoj osnovi ima porodičnu političku tradiciju – opredjeljuje političko odlučivanje ispitanika. Partijska identifikacija je široko zastupljen, ali, kao što smo već naglasili, i široko osporavan koncept. Nakon početnog oduševljenja koji je izazvala mičigenska grupa promocijom ovoga koncepta u studiji The American Voter, uslijedile su kritike. One su se odnosile kako na samu koncepciju pojma, tako i na njegovu primjenjivost, posebno van granica SAD-a, gdje „U novim demokratijama afektivno-habitualna partijska identifikacija često nije realna mogućnost i to usljed konstantnog pojavljivanja aternativnih partijskih opcija.“ (prevod O.K.). 128 156 Olivera Komar je nastao. Mičigenci su partijsku identifikaciju definisali kao: “(...) affective orientation to an important group object in the environment”129 (Campbell et al., 1960: 121). Kasnije su brojni autori dograđivali ovu prilično široko postavljenu definiciju, između ostalih, J.H. Aldrich (1995): Part���������������������������������������������������������������������������� y identification is a lasting, core value that shapes the more direct evaluations of the actions of parties in office, of candidates on the campaign trail, and of the policies proposed by candidates and enacted by incumbents. It is, in this theory, by far the most important and commonly held long-term, core value for most of the electorate130 (p. 166). Doslovno shvaćen, koncept partijske identifikacije podrazumijeva dugoročnim faktorima (kao što je politička socijalizacija) formiranu predispoziciju glasanja za određenu partiju, koja ne mora biti u direktnoj vezi sa samim činom glasanja i koja se nasljeđuje. Dva su, dakle, ključna elementa definicije partijske identifikacije – nezavisnost od samog čina glasanja i nasljeđivanje predispozicije: (1) That party identification among American electors was independent of voting choice. A man would still view himself a Democrat while allowing his candidate preferences to sway him towards Eisenhower. (2) As a corollary, party identification was stabile. Normally people inherited a partisan identity, just as they did a religious identity.131 (Budge, Crewe, & Farlie, 2010: 6) Ova definicija jasno naglašava prevagu elemenata naslijeđene grupne pripadnosti u odnosu na kognitivne i racionalne faktore, kada je u pitanju partijska identifikacija (Holmberg, 2007: 558). Iako ćemo se mi u daljem radu držati originalnog koncepta partijske identifikacije, smatramo da prvo treba navesti i alternativna shvatanja kri„(...) afektivna orijentacija prema nekom značajnom grupnom objektu u svom okruženju.“ (prevod O.K.) 130 „Partijska identifikacija je trajna, osnovna vrijednost, koja oblikuje direktnu evaluaciju djelovanja partija na vlasti, kandidata u kampanji i predloženih politika od strane kandidata i koje sprovodi vlast. To je, prema ovoj teoriji, za većinu birača daleko najvažnija i po opštem mišljenju dugoročna, osnovna vrijednost.“ (prevod O.K.) 131 (1) Partijska identifikacija je kod američkih birača nezavisna od samog čina glasanja. Čovjek sebe može smatrati demokratom, a da istovremeno preferira Eisenhowera (34. predsjednik SAD-a, inače član Republikanske partije – prim. prev.). (2) Posljedica rečenog jeste da je partijska identifikacija stabilna kategorija. Partijski identitet ljudi obično nasljeđuju, baš kao i religijski.“ (prevod O.K.) 129 Birači u Crnoj Gori 157 tičara. A ������������������������������������������������������������������ ona se, kako Atlagić (2007) efikasno sažima, svode na dovođenje u pitanje tvrdnji autora The American Voter: (…) da je reč o nezavisnoj determinanti izborne odluke koja određuje ’manje trajne političke snage’ – vrednovanje partije i kandidata, pozicioniranje birača u odnosu na teme kampanje, kao i na sam čin glasanja i zastupa stanovište da partijska identifikacija predstavlja izraz životne privrženosti koja, kako građanin biva stariji, postaje snažnija“ (str. 36). Tako, na primjer, Aldrich partijsku identifikaciju doživljava kao “standing decision”, tj. trajni vodič za evaluaciju kandidata i partija, naglašavajući da birač sam, svojim iskustvom, dolazi do određene odluke (Aldrich, 1995: 166), te da ona nije „nasljedna”. Sa druge strane za određene autore u pitanju je „posledica njegovih [biračevih – prim. O.K.] retrospektivnih evaluacija” (Atlagić, 2007: 37), što opet ističe racionalni i voljni elemenat partijske identifikacije. No, kako smo već kazali, mi nećemo ulaziti dublje u razmatranje samog koncepta partijske identifikacije, a nećemo se baviti ni njegovim eksplanatornim dometima u zemljama zapadne demokratije, što je tema najvećeg broja novijih istraživanja u ovoj oblasti. Ključni problemi koji zapadni autori propituju jeste upotrebljivost koncepta partijske identifikacije u eri dominacije kratkoročnih faktora, kao što su aktuelni problemi, imidž kandidata ili izborna kampanja, i mjera njegovog uticaja na formiranje izborne odluke. Nas, međutim, prvenstveno interesuje da li je koncept partijske identifikacije uopšte upotrebljiv u Crnoj Gori, kao zemlji u kojoj je demokratija ponovo uspostavljena prije svega dvadesetak godina i u kojoj generacije rođene u pluralizmu tek sada stiču pravo glasa. Da bi se razvila dugoročna nasljedna predispozicija glasanja za određenu partiju, potrebno je vrijeme. Postsocijalističke zemlje koje su nastajale devedesetih godina prošlog vijeka sada pune dvije decenije demokratskog pluralizma i bilježe, u prosjeku, po pet izbornih ciklusa. Da li je to dovoljno vremena za razvoj stabilnih partijskih identifikacija (kako ovaj koncept razumijemo u skladu sa zapadnom politikološkom misli), pitanje je koje postavljaju brojni autori (Miller, Klobucar, Rose, McAllister…). Kao drugi problem oni navode nestabilnost partijskih sistema u novim demokratijama, posebno u onima u kojima je proporcionalni izborni sistem doveo do visoke fragmentiranosti partijskog sistema. Partije su nastajale i nestajale sa političke scene, ističu ovi autori, transformisale se, cijepale i spajale, te se birač, sve i da su za to postojali uslovi, nije mogao stabilnije „vezati” za njih. 158 Olivera Komar Posebno pitanje predstavlja operacionalizacija koncepta partijske identifikacije. Naime, praksa nudi nekoliko kriterijuma, među kojima preovlađuje onaj koji se može svesti na jednostavno pitanje: „Da li sebe smatrate pristalicom X partije?” Alternativno, partijska identifikacija se može mjeriti biheviorističkim pristupom – na osnovu presjeka ranijih izbornih odluka birača. Po mišljenju S. Atlagića (2007), jednog od rijetkih autora na ovim prostorima koji su se ozbiljno bavili partijskom identifikacijom, ubjedljivo najizoštreniji indikator partijske identifikacije u višepartijskom sistemu jeste biračeva izjava o namjeri da će da glasa za određenu partiju. Ipak, u tom slučaju upadamo u problem samoispunjavajućeg proročanstva koje bi, „kako ispravno zaključuje S. Antonić, pretilo da zapadne u circulus vitiosus, jer ona [biračeva izjava o namjeri za koga će glasati – prim. O.K.] se ne može uzeti za prediktor izborne odluke ako se meri glasanjem na izborima (str. 122)“. Regresioni model glasanja za partije u našem istraživanju ne bi imao nikakvog smisla ukoliko bismo kao prediktor glasanja uzimali izjave ispitanika da će glasati za datu partiju. Zbog svega navedenog, mi smo odlučili da koncept partijske identifikacije operacionalizujemo na način što ćemo ga posmatrati kao afektivno-habitualnu vezu koja sadrži dva elementa: (1) čvrstinu opredjeljenja za određenu partiju i (2) porodičnu istoriju političke podrške određenoj „strani”. Oba elementa potrebno je objasniti. Po našem mišljenju, čvrstina opredjeljenja za određenu partiju ukazuje na to da li je partijska identifikacija dobila status nezavisne varijable koja utiče na izborno opredjeljenje. Ukoliko ispitanik izjavi da uvijek podržava istu partiju i smatra da nije u redu promijeniti taj izbor, možemo pretpostaviti da je sa partijom za koju glasa uspostavio dugotrajnu, afektivno-habitualnu vezu. Smatramo da za dijagnostikovanje identifikacije birača sa partijom nije važno utvrditi da li je on u prošlosti zaista glasao za tu partiju – podsjećamo na stav, koji mi prihvatamo, da je identifikacija nezavisna od samog čina glasanja. Kao dodatnu varijablu, u model smo uključili članstvo u političkoj partiji, iako ono, u užem smislu riječi, nikada nije tretirano kao dio koncepta partijske identifikacije. Ipak, smatramo da nam upravo fleksibilniji pristup, za koji smo se odlučili u ispitivanju ovoga tipa veze, omogućava da utvrdimo prediktorsku vrijednost članstva u partiji za opredjeljivanje za određenu partiju. Porodična tradicija je drugi i, bez sumnje, kontroverzniji elemenat našeg modela. Kako smo već istakli, teorija kaže da se partijska identifikacija, po pravilu, nasljeđuje, kao i vjerski ili nacionalni identitet. Odnosno, ��������� 159 Birači u Crnoj Gori kako ističe Holmberg: “Reference group theory pointed to the fact that humans identify with collectivities such as parties just like they identify with religious and ethnical groups as well as with social classes”132 (2007: 558). Ako je zaista tako, onda bi porodična tradicija morala imati uticaja na aktuelnu partijsku identifikaciju. Naše nastojanje da ispitamo uticaj porodične tradicije na političko opredjeljivanje inspirisano je pristupom i nalazima I. Šibera (2007). U članku objavljenom u knjizi Političko ponašanje Šiber je testirao veoma interesantnu hipotezu – da je u Hrvatskoj porodična politička biografija relevantan faktor za razumijevanje aktuelnog političkog opredjeljivanja birača. Upoređujući porodično opredjeljenje ispitanika u toku Drugog svjetskog rata, Šiber je našao da „sudjelovanja u tim procesima, koji su se zbili prije više od pola stoljeća, još značajno utječu na politička opredjeljenja članova tih obitelji“ (str. 205). Naime, dobijeni podaci pokazuju da su, npr., potomci porodica koje su podržavale ustaški pokret i danas sklonije da glasaju za konzervativne partije, dok potomci podržavalaca partizanskog pokreta češće podržavaju lijevo orijentisane partije. Tabela kontingencije 7: Politička biografija i stranački izbor NOB SDP, ASH, SDU HDZ HNS, HND HSS HSLS HSP, HSP 61 IDS, PGS, DA Ostalo Ne zna % % % % % % % % % NDH-U NDH-D Miješano 43.4 1.8 11.4 13.7 12.4 33.2 26.7 6.7 13.3 22.4 6.6 21.1 20.6 6.9 15.1 15.0 22.5 32.5 33.3 8.3 20.7 3.4 17.2 17.6 4.2 15.5 Izvor: (Šiber, 2007: 200) 8.4 7.1 11.8 17.0 5.0 8.3 13.8 12.0 Izvan 23.5 18.7 40.0 15.8 23.4 10.0 25.0 20.7 21.8 Ne zna 11.4 14.9 13.3 22.4 17.0 15.0 25.0 24.1 28.9 Šiber je našao da se partije mogu svrstati u tri grupe, prema tipu svojih podržavalaca. Prvu grupu čine partije koje dominantno podržavaju pojedinci čija je porodična tradicija vezana za partizanski pokret (SDP, ASH, „Teorija o referentnim grupama ističe da se ljudi identifikuju s kolektivitetima kao što su partije, na isti način na koji se identifikuju s vjerskim, etničkim grupama, ili, pak, društvenim klasama.“ (prevod O.K.) 132 160 Olivera Komar SDU, IDS, PGS, DA), a koje se mogu smatrati partijama ljevice. U drugu grupu spadaju partije među čijim su biračima „gotovo podjednako zastupljene obje političke tradicije“ (HNS, HSS, HSLS i neopredijeljeni), a koje možemo smatrati političkim centrom. Treću grupu partija podržavaju ispitanici čija se porodična tradicija veže za NDH (HDZ i pravaške partije), a koje određujemo kao partije desnice. Šiber je, dakle, uspio pokazati da se porodična tradicija iz Drugog svjetskog rata javlja kao predispozicija za glasanje. Slijedeći isti model, provjerili smo da li se u Crnoj Gori može ustanoviti neka podudarnost između glasanja za određene partije i porodične tradicije vezane za period prije i tokom Drugog svjetskog rata. U Tabeli kontingencije 8 ukršteni su odgovori na dva pitanja: (1) prvi izbor partije za koju biste glasali i (2) koga su podržavali vaši preci – partizane, četnike, zelenaše, ili nikoga. Iz Tabele kontingencije 8 vidimo da naš model ne pokazuje toliko jasne rascjepe kao u slučaju Hrvatske. Naime, većina birača svih partija prijavljuje da su članovi njihovih porodica podržavali partizanski pokret. Razlike se uočavaju kod onih ispitanika koji su odgovorili da je njihova porodična tradicija vezana za četnički pokret. Njih ima relativno malo među biračima DPS-a i SDP-a, najviše ih je među biračima NOVE (jednako koliko i onih koji su podržavali partizane), pa SNP-a, potom među apstinentima i među pristalicama PZP-a. Među apstinentima je, pak, najviše onih koji su se po pitanju porodične tradije izjasnili kao neopredijeljeni (38.4%). Ove rezultate ne možemo povezati sa ideološkim rascjepom na ljevicu i desnicu, kao što je to uspio Šiber u slučaju Hrvatske. Međutim, oni se ipak mogu dovesti u vezu sa rascjepom koji smo u prethodnom dijelu identifikovali kao najbitniji za razvrstavanje partijskog sistema u Crnoj Gori. U pitanju je nacionalna podjela, koju, u određenom smislu, možemo smatrati i ključnom ideološkom podjelom. Ovo uvodno razmatranje možemo završiti zaključkom da u slučaju Crne Gore postoji određena povezanost između porodične tradicije i individualnog političkog opredjeljenja. Mada ta povezanost stricto sensu ne zadovoljava kriterijume na osnovu kojih je možemo nazvati partijskom identifikacijom, ona ipak pruža dovoljno indikacija da se političko opredjeljenje nasljeđuje. 161 Birači u Crnoj Gori Tabela kontingencije 8: Porodična istorija u odnosu na partijsko opredjeljenje u CG133 Partizane DPS SDP SNP PZP NOVA Apstinenti Ostali Ukupno N % N % N % N % N % N % N % N % Četnike Zelenaše Nikoga nisu podržali 205 19 9 81 65.3% 6.1% 2.9% 25.8% 24 3 1 10 63.2% 7.9% 2.6% 26.3% 97 42 0 25 59.1% 25.6% .0% 15.2% 24 5 0 12 58.5% 12.2% .0% 29.3% 27 27 0 10 42.2% 42.2% .0% 15.6% 74 20 4 61 46.5% 12.6% 2.5% 38.4% 40 14 2 23 50.6% 17.7% 2.5% 29.1% 491 130 16 222 57.2% 15.1% 1.9% 25.8% Napomena: X2(18, N = 1223) = 100.037; p < .01 Ukupno 314 100.0% 38 100.0% 164 100.0% 41 100.0% 64 100.0% 159 100.0% 79 100.0% 859 100.0% 6.1 Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja Naša radna hipoteza II glasi: Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiču porodična i lična tradicija glasanja, te afektivni odnos prema podržavanoj partiji. Da bismo testirali u kojoj mjeri afektivno-habitualna veza determiniše opredjeljenje birača, konstruisali smo prediktorski model u koji su ušle sljedeće modifikovane varijable iz upitnika: Kada glasate za partiju na izborima, koju su to razlozi zbog kojih se opredjeljujete baš za tu partiju? – Slaganje sa tvrdnjom „Zato što uvijek podržavam istu partiju (lidera)” Originalno pitanje je glasilo: „Možete li nam reći, ako znate, koga su podržavali Vaši preci u prethodnom ratu u odnosu na partijsko opredjeljenje?” 133 162 Olivera Komar Neki ljudi uvijek glasaju za istu partiju, a neki mijenjaju partiju za koju glasaju. Kakav je Vaš stav prema tome: – Nije u redu mijenjati partiju – U redu je mijenjati partiju Po Vašem mišljenju, da li je ili nije u redu sljedeće: – Glasati za različite partije od izbora do izbora – Mijenjati političke stavove i mišljenja Da li ste trenutno član neke partije? Ukoliko ne, da li ste ikada bili član neke partije? Da li ste bili član Saveza komunista u periodu prije 1990? Da li smatrate da su u Drugom svjetskom ratu bili u pravu: – Četnici – Zelenaši – Partizani – Niko nije bio u pravu Ukoliko znate, koga su podržavali Vaši preci? – Četnike – Zelenaše – Partizane – Nikoga nisu podržavali Ono što odmah uočavamo jeste da afektivno-habitualnim tipom veze možemo objasniti manji procenat varijanse glasanja za pojedinačne partije nego što je to bio slučaj sa socijalno-demografskim modelom. Nešto značajniji procenat varijanse model uspijeva da objasni u slučaju Demokratske partije socijalista – 11.8% – i Nove srpske demokratije – 11.2%. Kod tri preostale partije u pitanju su znatno manji procenti: SDP – 1%; SNP – 3%; PZP – 2%. Dakle, u slučaju ponašanjae crnogorskih birača, teorije koje se baziraju na ovom tipu veze imaju nisku eksplanatornu moć. Kroz tabele koje slijede iskazaćemo varijable koje imaju prediktorsku vrijednost. Kada je u pitanju Demokratska partija socijalista, najsnažniji prediktor, i to negativan, jeste varijabla: „moji preci su podržavali četnike“ (B=1.547, p<0.01). Nakon toga, slijedi „članstvo u partiji” (B=0.611, p<0.01) i „uvijek podržavam istu partiju” (B=0.272, p<0.01). Posljednji negativni prediktor je: „u redu je mijenjati partiju-lidera za koju/kojeg se glasa” (B=0.067, p<0.01). 163 Birači u Crnoj Gori Tabela 25: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za DPS DPS� B� S.E.� Wald� Uvijek podržava istu partiju� .272���� ***� .069 15.599 U redu je mijenjati partiju/lidera -.067��� **� .024 7.984 Članstvo u partiji� .611��� **� .182 11.209 P��������������������������� reci su podržavali četnike -1.547���� ***� .293 27.866 Constant -.583 .200 8.471 Napomena: Pseudo R2 = .118 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ��������������� 9.549, ������������� p=���� .298 U slučaju SDP-a model je imao znatno niži nivo predikcijske vrijednosti – uspio je da objasni svega oko 1% varijanse. Jedina varijabla sa određenim prediktorskim potencijalom u modelu jeste slaganje sa tvrdnjom da je u redu mijenjati partiju za koju se glasa od izbora do izbora (B���������������� =0.317, p������� <0.05). Tabela 26: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za SDP SDP� U redu je mijenjati partije od izbora do izbora Constant B� .317��*� S.E.� .164 Wald� 3.725 -3.628���� ***� .263 190.732 2 Napomena: Pseudo R = .012 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 2) = ��������������� 6.861, ������������� p=.032 Tek nešto bolje (ali ne i zadovoljavajuće) rezultate dobili smo u slučaju SNP-a, gdje primjenom ovoga modela uspijevamo objasniti oko 3% varijanse. Ipak, u odnosu na glasače SDP-a, ovdje se više varijabli javlja u svojstvu prediktora. Najznačajniji prediktor je stav da su u Drugom svjetskom ratu u pravu bili četnici (B������������������������������������������������� =0.857, p���������������������������������������� <0.01), a zatim: „podržavam uvijek istu partiju” (B��������������������������������������������������������������� =0.178, p������������������������������������������������������ <0.05). Kao negativan prediktor javlja se „članstvo u Savezu komunista” (B����������������� =-0.492, p������� <0.01). 164 Olivera Komar Tabela 27: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za SNP SNP� Uv��������������������������� ijek podržava ist���������� u��������� partiju� Č��������������� lanstvo u SKCG U pravu su bili četnici Constant B� S.E.� Wald� .178��*� .080 4.925 -.492��*� .191 6.642 .857��� **� .249 11.804 -1.144 .366 9.786 2 Napomena: Pseudo R = .037 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 6) = ��������������� 5.033, ������������� p=.540 Model je uspio da objasni i veoma nizak procenat varijanse glasanja za PZP – svega 2%. U slučaju glasača PZP-a, jedini prediktor je varijabla: „u prošlom ratu niko nije bio u pravu” (B=0.912, p<0.01). Tabela 28: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za PZP PZP� U prošlom ratu niko nije bio u pravu Constant B� .912��� **� S.E.� .287 Wald� 10.080 -3.622 .196 343.282 2 Napomena: Pseudo R = .025 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 0) =��������� ���������� .000, p=. Kada je u pitanju NOVA, model se pokazao nešto uspješnijim – objašnjeno je 11% varijanse i to samo jednom prediktorskom varijablom: „u prošlom ratu u pravu su bili četnici” (B=2.114, p<0.01). Tabela 29: Afektivno-habitualni prediktorski model glasanja za Novu NOVA� U pravu su bili četnici Constant B� S.E.� Wald� 2.114���� ***� .258 67.011 -3.275 .148 487.544 Napomena: Pseudo R2 = .112 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 0) =��������� ���������� .000, p=. Možemo, dakle, zaključiti da se afektivno-habitualna veza pokazala kao loš prediktor glasanja za pet najvećih partija u Crnoj Gori. Procenat varijanse koji uspijevamo objasniti logističko-regresionim modelom, kon- Birači u Crnoj Gori 165 struisanim na osnovu ovog tipa veze, kreće se između 1% i 11.8%. Ukoliko sada pogledamo koje varijable u okviru ovog modela imaju najveću prediktorsku moć, zaključujemo da i one ukazuju na isti politički rascjep koji smo identifikovali kao dominantni u okviru socijalno-demografskog modela – nacionalni. Glava VII: Harizmatske veze Iako je još Maks Veber (1964) prepoznao lidersku harizmu kao jedan od tri potencijalna izvora legitimiteta vlasti, literatura o njenom uticaju na političko odlučivanje birača prilično je oskudna. Relevantni autori su pitanju harizme političkih kandidata počeli da posvećuju više pažnje tek nakon što su prestali da posmatraju politički izbor kao prost mehanički prenos socio-ekonomskih karakteristika na čin glasanja (Karvonen, 2010: 1). U �� posljednje vrijeme pojavilo se mnogo radova iz političke psihologije na ovu temu, no i dalje nije nimalo jednostavno izmjeriti i objasniti ono što King (2002) naziva direktnim uticajem harizme – “the influence that a leader or candidate exerts on voters by virtue of who he or she is, how he or she appears and how he or she publicly comports him or herself “134 (2002: 6). Na porast značaja lične harizme političkih lidera posebno je uticao vrtoglav razvoj medija, koji su fokus političkih kampanja pomjerili sa političkih programa i ideja na imidž kandidata. Time su oni doprinijeli i svojevrsnom preusmjeravanju pažnje birača – sa tzv. dugoročnih faktora opredjeljivanja, kao što su socijalna ili ideološka pripadnost, na tzv. kratkoročne faktore – ličnost i harizmu kandidata, važne političke događaje, način vođenja izborne kampanje. Posljedično, „election campaigns in most democratic countries today are leader-centered rather than ideology-centered or policy-centered“135 (King, 2002: 4). Od čuvene debate američkih predsjedničkih kandidata Johna F. Kennedya i Richarda Nixona, 26. septembra 1960. godine (koja je, ujedno, i prva debata koja je prenošena na nacionalnom nivou), pitanje ko je kandidat postalo je jednako važno koliko i pitanje za šta se on zalaže – a pone“Uticaj koji lider ili kandidat proizvodi na birače samom činjenicom da jeste to što je, načinom na koji se ponaša u javnosti” (prevod O.K.) 135 „(I)zborne kampanje u najvećem broju demokratskih zemalja danas koncentrisane su na lidera, a ne na ideologiju ili na politike.“ (prevod O.K.) 134 168 Olivera Komar kad i važnije od njega. Zabilježeno je da su ispitanici koji su debatu slušali na radiju smatrali da je u njoj pobijedio Nixon. Međutim, većina publike pratila je televizijski prenos debate i za njih je Kennedy bio nesumnjivi pobjednik. Nixonova kampanja je s vremenom bivala sve uspješnija, no on se do kraja nije oporavio od ovog početnog pada popularnosti. Kennedy, dotada slabo poznati senator iz Masačusetsa, već nakon te prve TV debate ostvario je nedostižnu prednost nad manje dopadljivim Nixonom. Time je otvoreno novo poglavlje u politici Sjedinjenih Američkih Država, ali i u načinu vođenja političke kampanje širom svijeta. Paralelno sa ekspanzijom medijskog uticaja, odvijala su se još dva procesa koja su doprinijela porastu interesovanja za harizmu političkih kandidata – s jedne strane, slabljenje socio-demografskih veza, a s druge, nestajanje velikih ideologija i, s tim u vezi, usmjeravanje partija ka političkom centru u cilju mobilizacije što većeg broja birača. Under present conditions of spreading secular and mass-consumer goods orientation, with shifting and less obtrustive class lines, the former classmass parties and denominational mass parties are both under pressure to become catch-all peoples’ parties 136 (Karvonen, 2010: 1). Kako smo već istakli, mnogi autori su u zemljama zapadne demokratije primijetili slabljenje dugoročnih, čvrstih veza identifikacije po osnovu pripadnosti društvenim grupama, te povećanje volatilnosti biračkog tijela. Until the late 1960s stability was regarded as a central characteristic of both party systems and individual voting behavior. (---) Since the late 1960s, however, the world of electoral politics has changed dramatically and in all the Nries voters have shown increasing unpredictability in their choice between parties, often to the extent of voting for parties that are new to the political scene137 (Franklin, Mackie, & Valen, 2009: 15). U okolnostima kada partijska identifikacija slabi i kada se partije približavaju političkom centru, a oštre ideološke razlike nestaju, osnov opre„U uslovima širenja sekularizma i orijentacije ka sredstvima masovne potrošnje, kao i pomjeranja i ublažavanja klasnih granica, i ranije klasne masovne partije, i denominalne masovne partije našle su se pod pritiskom da postanu catch all partije.” (prevod O.K.) 137 „Do kasnih šezdesetih, stabilnost je smatrana centralnom karakteristikom kako partijskih sistema, tako i individualnog ponašanja birača. (---) Otada se, međutim, svijet izbora dramatično mijenja – u svim državama birači počinju da pokazuju sve veću nepredvidivost u partijskom izboru, opredjeljujući se često čak i za partije koje su potpuno nove na partijskoj sceni.“ (prevod O.K.) 136 Birači u Crnoj Gori 169 djeljivanja birača postaju kratkoročni faktori, među kojima dominira ličnost kandidata koji se nalazi na čelu partije. Za razliku od zapadnih demokratija, u kojima se zamjena ideja ličnostima može smatrati posebnim i relativno novim fenomenom, u novim demokratijama harizmatski izvor legitimiteta vlasti uspostavlja svojevrstan kontinuitet sa prethodnim, autokratskim tipovima režima. Mirjana Vasović (2006) piše o autoritarnom nacionalnom karakteru, kao jednom od razloga za kreiranje kulta ličnosti lidera kod Srba, što se, po našem mišljenju, može primijeniti na većinu naroda na prostorima Zapadnog Balkana: Kada je reč o pokušaju da se analiziraju ishodišta personalizacije politike u okviru osobene „tranzicione” političke kulture u Srbiji, nije lako odoleti iskušenju pozivanja na uobičajena stanovišta o „autoritarnom nacionalnom karakteru”. Takođe, pretpostavka da je reč o osobenoj, autoritarnoj, političkoj kulturi, kao nasleđu bivšeg komunističkog poretka, ima svojih prednosti. Prenaglašeno pridavanje važnosti političkim liderima, kao pojedincima, i dominacija njihove ličnosti ne samo nad političkim, već ukupnim društvenim životom, dobro je poznat fenomen iz srpske političke istorije, koji je svoj najekstremniji izraz dobio u Brozovo doba, u tzv. kultu ličnosti (str. 49). Autorka, dakle, ističe tradiciju vezivanja za lidera i stvaranje kulta njegove ličnosti kao karakteristiku nacionalnog karaktera138. Vjerujemo da bi se slična karakteristika mogla pripisati i crnogorskom narodu, što potkrepljuju brojni istorijski izvori, kao i folklorna tradicija. Odnos naroda prema vladaru mogao bi se lapidarno opisati titulom koju su crnogorski prvaci, vladike i knjaževi, nosili kroz istoriju – „gospodar“. Kao ilustrativan primjer V. Pavićević (1997) navodi izjavu M. Živkovića, sekretara kralja Nikole, koji: (…) prateći dramatična zbivanja u Crnoj Gori od 23. septembra 1915. do 9. januara 1916. godine, zapaža, pored vojničkih i neke mentalne osobine Crnogoraca. „������������������������������������������������������������������ U Crnoj Gori, koga ga se boje oni ga uglavnom i slušaju. Načinite li da vas se boje, postigli ste prvi najbolji uslov reda i poslušnosti. U toj zemlji sa navikama patrijarhalnoga života, javna vlast nije eksponent cjeline. Ona je samo rezultanta utakmice plemena i njihovih glavara. Ovi potonji, da bi ih se okolina bojala, laćaju se vještačkih sredstava za pravljenje respekta prema sebi: moraju mnogo da se razmeću i razmahuju. Za taj cilj valja da su i tijelom voluminozni! Tiha je skromnost prezrena. Označena je plašljivošću. Organi O strahopoštovanju kao kočnici želje za promjenom v. u Pravi vernik (Hofer, 2004). Hofer, između ostalog, kaže: „Oni koji prema okolini osećaju strahopoštovanje ne razmišljaju o promeni, ma u kako bednom stanju bili“ (str. 15). 138 170 Olivera Komar državne uprave, osim vojnih i policijskih, nemaju dovoljno respektovanja. Na prosvjetne se radnike, koji sasvim prirodno ne mogu imati spoljašnje atribute zora i maha, gleda gotovo sa sažaljenjem. Zato se iz njihova kola često i rado vrši uskakivanje u policijsku i administrativnu službu, okruženu žandarmima” (Pavićević, 1997: 82)139. A da li u slučaju Crne Gore zaista možemo govoriti o autoritarnom nacionalnom karakteru? Pođimo od definicije autoritarne ličnosti. To je „tendencij(a) da se interpersonalni odnosi posmatraju u pojmovima moći i autoriteta, mišljenja u stereotipijama, netolerantnost na nejasne situacije i kompulsivno prihvatanje sopstvene grupe” (Vasović, 2007: 193). Prema nalazima psihologa, na formiranje crta autoritatne ličnosti utiče, prije svega, oštro i rigidno postupanje roditelja u djetinjstvu, te zahtijevanje od djeteta bezuslovne discipline (Vasović, 2007: 194) – a to jesu odlike tradicionalnog modela kućnog vaspitanja u Crnoj Gori. Takođe, jedna od važnih karakteristika autoritarne ličnosti, koju bismo mogli istaći kao osnovni elemenat autoritarnog nacionalnog karaktera, predstavlja submisivan odnos prema autoritetu, odnosno prema vlasti – ako govorimo o širem entitetu, kakav je nacija. Adorno, Frenkel-Brunswik, Levinson i Sanford (1993) razvili su veoma ekstenzivan instrumentarij za mjerenje svih dimenzija autoritarne ličnosti, poznat kao F-skala140. Ova je skala korišćena u brojnim istraživanjima, doduše u svom racionalizovanom vidu; pokazalo se, naime, da ju je moguće mjeriti kroz svega nekoliko pitanja. Njen najčešće korišćeni oblik obuhvata četiri stavke – tvrdnje koje su se izdvojile po svojoj relijabilnosti i validnosti: (1) Homoseksualci nisu ništa bolji od kriminalaca i treba ih najoštrije kažnjavati. (2) Djecu bi trebalo učiti poslušnosti. (3) Najbolji politički sistem je onaj u kome postoji moćni ������������������� vođa koji ne mora da se bavi parlamentom i izborima. (4) Najbolji politički sistem je kada postoji vojna vlast u državi. Živković je svoja zapažanja zabilježio u Parizu, 1917. godine, a rukopis pod nazivom „Pad Crne Gore” objavljen je u Beogradu, 1923. godine. Navedeni citat preuzet je iz nedjeljnika Monitor (7. april 1995). 140 Ove autore prevashodno su interesovale one karakterne osobine ličnosti koje vode razvoju fašističkog djelovanja. Otuda i naziv F-skala (pre-faschist personality). 139 171 Birači u Crnoj Gori Ispitanici koji se u velikoj mjeri slažu s navedenim tvrdnjama ispoljavaju karakteristike autoritarne ličnosti. Da bismo procijenili da li je autoritarnost odlika populacije u Crnoj Gori i, ako jeste, u kojoj mjeri, vratićemo se Istraživanju vrijednosti Evrope, koje smo već koristili u poglavlju o političkoj kulturi. Naš pristup je bi sljedeći: prvo smo izvršili faktorsku analizu sa četiri gore navedene varijable kako bismo utvrdili da li one zaista mjere jedinstvenu pojavu. Prva varijabla koja se odnosi na stav prema homoseksualcima nije izdržala test statističke značajnosti tako da smo je u drugoj iteraciji isključili. Rezultati faktorske analize, dati u Tabeli 30, pokazali su da ostale tri varijable koje mjere submisivno ponašanje prema autoritetu zaista čine jedan faktor/jednu strukturu, koju smo, zatim, tako i nazvali. Tabela 30: Tvrdnje za mjerenje autoritarnosti Tvrdnje Submisivnost Djecu bi trebalo učiti poslušnosti. .413 Najbolji politički sistem je onaj u kome postoji moćni ����������� vođa koji ne mora da se bavi parlamentom i izborima. Najbolji politički sistem je kada postoji vojna vlast u državi. .797 .790 Nakon toga, formirali smo skor koji predstavlja submisivnost kao faktor autoritarnosti i provjerili koje vrijednosti na ovom faktoru imaju različite države koje su bile uključene u Istraživanje vrijednosti Evrope. U Tabeli 31 vidimo deskriptivne podatke o ovoj varijabli, posebno njen opseg od -1.19460, što je minimalna vrijednost, do 3.19261, što je maksimalna vrijednost. Tabela 31: Deskriptivna statistika za skor „submisivnost“ N Aritmetička sredina Medijana Std. Devijacija Iskrivljenost distribucije (Skewness) Spljoštenost distribucije (Kurtosis) Minimum Broj odgovora Nedostajući odgovori 54639 13147 .0000000 -.1043282 1.00000000 .629 -.205 -1.19460 172 Maksimum Percentili Olivera Komar 3.19261 -.6494620 -.1043282 .5995010 25 50 75 Najniži nivo autoritarnosti izmjeren je u Danskoj, zatim u Njemačkoj, Grčkoj, Švedskoj, na Islandu, Finskoj, Norveškoj, Švajcarskoj i Španiji. Najviši nivo autoritarnosti izmjeren je u Makedoniji; slijede Turska, Rumunija, Moldavija, Sjeverni Kipar, Srbija, Bjelorusija, pa Crna Gora. Tabela 32: Autoritarnost po državama Država Albanija Azerbejdžan Austrija Jermenija Belgija Bosna i Hercegovina Bugarska Bjelorusija Hrvatska Kipar Sjeverni Kipar Češka Danska Estonija Finska Francuska Gruzija Njemačka Grčka Mađarska Island Irska Italija Letonija Litvanija Luksemburg Malta N 1173 1274 1324 1282 1475 1392 1043 1187 1244 858 423 1525 1455 1376 1001 1460 1105 1889 1453 1452 785 428 1362 1272 1082 1459 1261 A.S. .11 -.04 -.51 .57 -.01 .48 .38 .65 .17 -.34 .76 -.23 -.73 -.21 -.54 -.31 .06 -.68 -.64 -.09 -.59 .10 -.45 .25 .17 -.22 -.16 S. D. .98 .80 .91 1.13 .92 1.04 .85 .89 .92 1.00 .88 .93 .62 .78 .78 .83 .92 .68 .76 .86 .63 .98 .81 .79 .76 .83 .92 173 Birači u Crnoj Gori Moldavija Crna Gora Holandija Norveška Poljska Portugal Rumunija Rusija Srbija Slovačka Slovenija Španija Švedska Švajcarska Turska Ukrajina Makedonija Velika Britanija Sjeverna Irska Kosovo Ukupno 1231 .90 1206 .62 1449 -.15 1069 -.53 1190 -.00 1000 .38 1018 .94 1195 .44 1252 .76 1196 -.38 1145 -.26 1263 -.46 965 -.63 1119 -.52 622 1.02 1185 .47 433 1.20 1370 -.120 306 .025 1385 .705 54639 .00 Legenda: N – ukupan broj ispitanika, A.S. – aritmetička sredina, S.D. – standardna devijacija. .87 1.00 .82 .72 .85 .85 .95 .92 1.05 .76 .81 .80 .78 .69 .98 .94 .93 .91 .83 .93 1.00 Crna Gora na skali autoritarnosti ima vrijednost .62, što je svrstava u 25% najautoritarnijih država obuhvaćenih istraživanjem – podatak koji možemo vidjeti u Tabeli 33, gdje su dati presjeci po percentilima141. Tabela 33: Vrijednosti autoritarnosti po percentilima Percentili 25 50 75 -.6494620 -.1043282 .5995010 Percentili su statistička kategorija koja onačava kumulativne procente unutar određenog dijela distribucije varijanse. Drugim riječima, to je varijabla ispod koje će se naći određeni procenat opservacija. Tako, 25 percentil znači da 25% opservacija (u našem slučaju, država) ima vrijednosti ispod određenog broja (u našem slučaju -.649). 141 174 Olivera Komar Ako je u Crnoj Gori autoritarnost zaista obilježje nacionalnog karaktera, a vidjeli smo da jeste, nije teško razumijeti zbog čega se fascinacija vođom javlja kao jedna od važnijih karakteristika političkog ponašanja. Mnogi autori smatraju da se u ponašanju građana u svim postsocijalističkim demokratijama može uočiti izvjesna pravilnost, koja se, prije svega, odnosi na nešto što se može nazvati nesnalaženjem u novim okolnostima. Naime, iako je suštinska prednost novouspostavljenog uređenja bila upravo u tome da građani uzmu sudbinu u svoje ruke i preuzmu odgovornost za donesene odluke, mnogi i dalje priželjkuju jakog lidera, koji će umjesto njih rješavati probleme. The new democracies of central and eastern Europe represent a special case in the role of political institutions in shaping political leadership. The autocratic nature of the old communist regimes has been a legacy that many have found difficult to leave behind, and political instability and economic stress have combined to influence many voters to seek a “strong leader” to overcome their problems142 (McAllister, 2007: 577). U relevantnoj literaturi problem kapaciteta demokratske svijesti sagledava se i kroz dihotomiju liberalizam/konzervativizam. U Tabeli 34 predočeni su klasični primjeri ta dva oblika svijesti. Tabela 34: Dihotomija liberalna svijest/konzervativna svijest Liberalna svijest Konzervativna svijest Homocentrizam Etnocentrizam Kritičnost i samostalnost Religija i poslušnost Modernizam i sloboda Tradicija i autoritet Materijalistička kultura Duhovna kultura Demokratija Autokratija Kosmopolitizam Nacionalizam Budućnost Prošlost Pravo Običaj Neograničena ljudska prava Ograničena ljudska prava Društvo Zajednica Realizam Romantizam Mala porodica Velika porodica Seksualne slobode Seksualne zabrane Izvor: (Šiber, 1998: 53) „Nove demokratije u centralnoj i istočnoj Evropi predstavljaju specifičan slučaj kada je riječ o ulozi političkih institucija u oblikovanju političkog liderstva. Autokratska priroda prethodnog komunističkog režima bila je svojevrsni legat, koji je mnogima bilo teško da napuste, a politička nestabilnost i ekonomski pritisak učinili su da mnogi birači traže ’jakog lidera’, koji će ih izbaviti iz problema.” (prevod O.K.) 142 Birači u Crnoj Gori 175 U prethodnom tekstu smo utvrdili da birače u Crnoj Gori odlikuje autoritarni nacionalni karakter, čija je važna dimenzija submisivan odnos prema autoritetu i vlasti. Da bismo strukturirali instrument istraživanja, potrebno je da razmotrimo koje su to liderske osobine na koje birači u Crnoj Gori reaguju. Prema I. Šiberu (2003), postoji sedam bitnih karakteristika političkog kandidata (str. 101): (1) Politički eros – usmjerenost libida na politiku; (2) Snažna ličnost – u kojoj su mjeri kandidati samosvjesne, dominantne i samouvjerene osobe; (3) Otvorenost prema novim informacijama i idejama; (4) Vizija – viđenje budućnosti i odnos prema prioretizaciji problema; (5) Političko uvjerenje – posjedovanje dominantne ideologije; (6) Komunikacija s javnošću – umijeće i stil komuniciranja s javnošću; (7) Politički stil odlučivanja – način na koji kandidat donosi odluke. Antony King (2002) navodi drugačiju skalu osobina koje smatra važnim za opredjeljenje birača (p. 9): Tabela 35: Osobine kandidata koje su važne za opredjeljenje birača Hrabar Pažljiv Kompetentan Odlučan U poziciji da odlučuje Djelotvoran Sa iskustvom Pravičan Prijateljski nastrojen Sa smislom za humor Dobrog izgleda Iskren Inspirativan Inteligentan Dopadljiv Principijelan Disciplinovan Bistar Iskren Jak Oštar Uliva povjerenje Energičan Topao Otvoren za razgovor Mladolik Mi smo u analizu uključili sljedeće karakteristike: poštenje, inteligencija, energičnost, dosljednost, perspektivnost, odlučnost, hrabrost, rječitost, obrazovanost, upornost, iskrenost i dobar izgled. Da bismo utvrdili 176 Olivera Komar da li se može govoriti o različitim profilima birača, od kojih svaki reaguje na odgovarajuću grupu karakteristika, uradili smo faktorsku analizu. Kao što iz vidimo Tabele 36, izdvojila su se dva profila – birači koji ključnim liderskim karakteristikama smatraju grupu tradicionalno važnih osobina: poštenje, odlučnost, inteligencija i sl., i birači koji preferiraju, uslovno rečeno, modernije karakteristike: energičnost, perspektivnost, dobar izgled. Hrabrost je osobina koja je u objema strukturama zastupljena u sličnoj razmjeri. Tabela 36: Faktorska analiza komponenti harizme poštenje inteligencija energičnost dosljednost perspektivnost odlučnost hrabrost rječitost obrazovanost upornost iskrenost dobar izgled Komponente Tradicionalni elementi Savremeni harizme elementi harizme .804 .010 .705 .364 .440 .683 .541 .558 .447 .680 .624 .532 .524 .560 .384 .610 .683 .380 .613 .497 .768 .150 -.158 .735 7.1 Harizmatski prediktorski model glasanja Naša radna hipoteza III glasi: Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiče harizmatska privlačnost lidera partije. U ovaj model uključene su sljedeće varijable: Razlog glasanja za partiju je: – Lider – Sama partija Kada ljudi glasaju za neku partiju, koliko su zapravo oni vezani za njenog lidera? – U velikoj mjeri, odnos prema lideru partije ključni je razlog njihovog glasanja za tu partiju Birači u Crnoj Gori 177 – Značajno su vezani za lidera, ali to nije odlučujuće za njihovo opredjeljenje – U maloj mjeri, oni se prvenstveno vezuju za partiju, lider je tu manje važan – Nimalo, ljudi se vezuju samo za partiju, a lideri partije su nevažni Ukoliko bi partija za koju glasate ostala bez (ili promjenila) svog lidera: – Bila bi na velikom gubitku – Bila bi na gubitku, ali bi ostala jaka – Bila bi na dobitku Važniji mi je lider nego partija. Lider odlučujuće djeluje na moj glas. Recite, za svaku od navedenih osobina posebno, koliko je važno da je posjeduje politički lider? – Poštenje – Inteligencija – Energičnost – Dosljednost – Perspektivnost – Odlučnost – Hrabrost – Rječitost/dobar govor – Obrazovanost – Upornost – Iskrenost – Dobar izgled Semantički diferencijal za lidere:������������������������������ (1) Andrija Mandić, (2) Milo Đukanović, (3) Nebojša Medojević, (4) Ranko Krivokapić, (5) Srđan Milić143: – Nepošten – Pošten – Neinteligentan – Inteligentan – Spor��������������������� /Trom –�������������� ��������������� Brz/Energičan – Nedosljedan – Dosljedan – Neperspektivan – Perspektivan Lideri pet najvećih parlamentarnih partija u Crnoj Gori: (1) Andrija Mandić – NOVA, (2) Milo Đukanović – DPS, (3) Nebojša Medojević – PZP, (4) Ranko Krivokapić – SDP i (5) Srđan Milić – SNP. 143 178 Olivera Komar – Neodlučan – Odlučan – Kukavica – Hrabar – Loše govori – Rječit – Neobrazovan – Obrazovan – Ne-uporan – Uporan – Neiskren – Iskren – Loše izgleda – Dobro izgleda Kada je u pitanju Demokratska partija socijalista, model se pokazao veoma uspješnim u predikcijskom smislu – njime je objašnjeno čak 60% varijanse ukupnih glasova. Kao najjači prediktor glasanja za DPS izdvaja se pozitivna ocjena lidera ove partije, Mila Đukanovića (B=1.236, p<0.01). Slijedi predictor „lider kao ključni razlog glasanja” (B=.835, p<0.01) i energičnost kao nevažna liderska osobina (B=-.412, p<0.05). Tabela 37: Harizmatski prediktorski model glasanja za DPS DPS� B� S.E.� Wald� Lider odlučujuće opredjeljuje glas� -.835���� ***� .235 12.660 Energičnost� -.412��*� .182 5.127 M. Đukanović �������������������������������� (��������������������� aritmetička sredina��)� 1.236���� ***� .104 142.430 Constant -.311 .500 .385 2 Napomena: Pseudo R = .608 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =��������������� ���������������� 14.296�������� �������������� , p=���� .074 I u slučaju SDP-a model daje solidne rezultate, objašnjavajući 33% ukupne varijanse glasanja za ovu partiju. Kao prediktori se javljaju pozitivna ocjena Ranka Krivokapića, lidera SDP-a (B=1.194, p<0.01), „Partija bi bila na dobitku promjenom lidera” (B=1.390, p<0.01), inteligencija kao važna liderska osobina (B=.865, p<0.05) i upornost (B=.764, p<0.05). Tabela 38: Harizmatski prediktorski model glasanja za SDP SDP� B� S.E.� Wald� Promjena lidera – partija na dobitku 1.390��� **� .429 10.470 Inteligencija� .865��*� .404 4.584 Upornost� .764��*� .384 3.966 R. Krivokapić (A.S.)� 1.194���� ***� .223 28.568 Constant -9.185 1.248 54.144 2 Napomena: Pseudo R = .333 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =�������������� ��������������� 8.635�������� ������������� , p=���� .374 Birači u Crnoj Gori 179 Harizmatski prediktorski model uspješno objašnjava tek 9% varijanse glasanja za Socijalističku narodnu partiju. Kao prediktori glasanja javljaju se „Partija mi je važnija od lidera” (B=1.359, p<0.01), odlučnost kao liderska osobina (B=.539, p<0.05) i obrazovanost kao nevažna liderska osobina (B=-.960, p<0.01). Tabela 39: Harizmatski prediktorski model glasanja za SNP SNP� Va�������������� žnija partija� Odlučnost� Obrazovanost� Constant B� S.E.� Wald� 1.359���� ***� .271 25.246 .539��*� .246 4.807 -.960��� **� .302 10.101 -3.397 .602 31.836 Napomena: Pseudo R2 =���� .095 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =�������������� ��������������� 1.222�������� ������������� , p=���� .874 Kada je u pitanju Pokret za promjene, harizmatski model je prilično uspješan – objašnjava 44% varijanse. Pozitivni prediktori su pozitivna prosječna ocjena za Nebojšu Medojevića, lidera Pokreta (B=2.263, p<0.01), inteligencija (B=-1.538, p<0.05) i dosljednost (B=-1.188, p<0.05) kao nevažne karakteristike lidera, energičnost kao važna karakteristika lidera (B=2.256, p<0.01). Tabela 40: Harizmatski prediktorski model glasanja za PZP PZP� Inteligencija� Energičnost� Dosljednost� N. Medojević (������ A����� .���� S��� .)� Constant B� S.E.� Wald� -1.538��*� .828 3.453 2.256���� ***� .539 17.495 -1.188��*� .592 4.025 2.263���� ***� .425 28.314 -7.416 1.464 25.666 2 Napomena: Pseudo R =���� .441 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =6.895�������� �������������� , p=���� .548 Harizmatski prediktorski model objašnjava 35% varijanse glasanja za Novu srpsku demokratiju. Kao najbolji pozitivni prediktori glasanja javljaju se energičnost kao liderska osobina (B=.596, p<0.05) i pozitivna prosječna ocjena za Andriju Mandića, lidera Nove srpske demokratije (B=1.6360, p<0.01). 180 Olivera Komar Tabela 41: Harizmatski prediktorski model glasanja za Novu NOVA� Energičnost� A. Mandić (������ A����� .���� S��� .)� Constant B� S.E.� Wald� .596��*� .283 4.433 1.636���� ***� .279 34.281 -6.504 .883 54.229 Napomena: Pseudo R2 =���� .357 Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =11.924�������� ��������������� , p=���� .155 Možemo zaključiti da se harizmatskim tipom veze može objasniti značajan procenat varijanse glasanja za većinu partija u Crnoj Gori. To je empirijska potvrda snažne vezanosti birača za lidere partija, tj. značajnog uticaja faktora liderstva na opredjeljenje birača. Najveći procenat varijanse model objašnjava u slučaju glasanja za DPS, što nam posredno govori da kod birača ove partije postoji najčvršća vezanost za lidera. Istovremeno, time se potvrđuje hipoteza, dominantna i u naučnim, i u laičkim krugovima, da je harizma lidera jedan od značajnijih elemenata objašnjenja duge dominacije ove partije na crnogorskoj političkoj sceni. Glava VIII: Programske veze Teorije koje se usredsređuju na programske veze između birača i partija akcentuju značaj tema na osnovu kojih se birač opredjeljuje. Pojam teme ovdje koristimo u njegovom najširem mogućem značenju. Riječ je, naime, o našem prevodu termina issues, koji je proistekao iz američke političke nauke, a koji podrazumijeva skup ideja i konkretnih prijedloga koje politička partija stavlja na „meni“, oblikujući tako ideologiju sadržanu u svom partijskom programu. Postoje dvije osnovne programske teorije: teorija proksimacije (proximity theory) i direkciona teorija (directional theory). Obje teorije počivaju na mjerenju distance između pozicija koju prema određenom pitanju/temi zauzimaju partije i birači. There is an underlying assumption common to all the theories, namely that there is variation in distance between a voter and the parties on offer; and that a function of this distance can identify the party which is chosen at an election by each voter 144 (Evans, 2004: 95). Prije nego što se upustimo u detaljniju elaboraciju ovih teorija, kratko ćemo se osvrnuti na dva problema s kojima se obje suočavaju. Kako je već rečeno, u osnovi i jedne i druge teorije jeste pozicioniranje birača i partija u odnosu na identifikovane teme, te mjerenje distance koja postoji među njima. Tu već dolazimo do prvog zajedničkog problema pomenutih teorija, a on se odnosi na pitanje kako pozicionirati političke partije. Postoje dvije mogućnosti: (1) na osnovu njihovih formalizovanih ili neformalizovanih programa, kao donekle objektivnog kriterijuma; (2) na „Sve ove teorije počivaju na zajedničkoj pretpostavci, a to je činjenica da postoji varijacija u distanci između birača i partija koje su u ponudi, i da se upravo posredstvom ove distance može identifikovati koju će od ponuđenih partija izabrati svaki pojedinačni birač.“ 144 182 Olivera Komar osnovu percepcije birača. Oba pristupa imaju svoje prednosti i nedostatke. Osnovna mana pristupa koji zagovara „objektivno“ pozicioniranje partija jeste mogući nesklad sa načinom na koji partiju vide sami birači. Osnovna mana drugog pristupa jeste to što se može pretpostaviti da će birači partije koje preferiraju pozicionirati bliže sebi i sopstvenim uvjerenjima, pa tako teorija zapravo neće ništa pokazati. Pitanje pozicioniranja partija nije jedinstveno riješeno na nivou programskih teorija, ni za jedan od dva navedena pristupa. Doduše, u okviru velikog međunarodnog projekta koji je koordinirala “Manifesto research group”145 (Klingemann, Volkens, Bara, Budge, & McDonald, 2006), urađena je vrlo detaljna analiza predizbornih programa političkih partija kroz kodiranje i razvrstavanje na ljestvici lijevo-desno, ali, koliko je nama poznato, njihovi nalazi nisu korišćeni u radovima autora koji su se bavili programskim teorijama analize ponašanja birača. Drugi problem programskih teorija odnosi se na ono o čemu je davne 1964. pisao Philip Converse, a o čemu smo već govorili u poglavlju o uticaju političke kulture na ponašanje birača. Riječ je o dilemi da li građani uopšte imaju ideološki konzistentne stavove, koje bismo mogli upoređivati sa stanovištima partija. Iako kasniji kritičari relativizuju i samu potrebu da građani imaju ideološki konsonantne stavove – budući da su političke partije i kandidati ti koji treba da imaju jasno definisane i dosljedne stavove u odnosu na koje će se građani orijentisati – Converseovi nalazi ostaju značajan problem za programske teorije. Naime, postavlja se pitanje koliko je smisleno mjeriti distancu između partije i birača ukoliko većina tih birača ima veoma ograničenu sposobnost da se u programskom smislu pozicionira i jasno odredi svoje mjesto, na primjer, na skali ideološke percepcije. Programske teorije se ovim pitanjem nisu posebno bavile jer one polaze od pretpostavke informisanog birača s ideološki artikulisanim stavovima. Međutim, stvarnost je, izgleda, drugačija: (...) in contrast to the classic images celebrated in democratic theory, early surveys painted an unflattering picture of the American public, whose political sophistication seemed to fall far short of the supercitizen model. Most people’s political interest and involvement barely extended beyond casting an occasional vote in elections146 (Dalton R. J., 2006: 17). „Istraživačka grupa koja se bavi programima“ (prevod O.K.). „(...) nasuprot klasičnoj predstavi koja je promovisana u demokratskoj teoriji, rana istraživanja su pokazala nelaskavu sliku američke javnosti, čija je politička sofistici145 146 programsketeorije teorijeglasanja. glasanja.Proksimaciona Proksimacionateorija teorijapočiva počivana natri triosnovne osnovnepremise: premise: programske (1)each eachvoter votercan canbe berepresented representedby byaapoint pointininsome somehypothetical hypotheticalspace spacesuch such (1) thatthe thepoint pointreflects reflectsthe theperson's person'sideal idealset setofofpolicies, policies, that Birači u Crnoj Gori 183 Nakon prethodno datih napomena, dvije (2)the thepolicy policyposition position each candidate canrazmotrimo berepresented represented bydominantne pointininthe the (2) ofofeach candidate can be by aapoint programske teorije glasanja. Proksimaciona teorija počiva na tri osnovne samespace, space,and and same premise: (1) chooses each voter can be represented by a position point in issome hypothetical (3)aavoter voter thecandidate candidate whosepolicy policy closest hisor orher her (3) chooses the whose position is closest toto his space such that the point reflects the person’s ideal set of policies, 147 (Rabinowitz & Macdonald, 1989: 93) own.147 (2) the policy position of each candidate can be represented by a point own. (Rabinowitz & Macdonald, 1989: 93) in the same space, and Nakon(3) pozicioniranja birača partijau ukoordinatnom koordinatnom sistemu, skladusa sa a voter chooses the candidate whose policy position is closest to Nakon pozicioniranja birača i ipartija sistemu, uuskladu 147 his or her own. (Rabinowitz & Macdonald, 1989: tema, 93) njihovim preferencijama preferencijama okviru identifikovanih važnih izračunava se se njihovim uu okviru identifikovanih važnih tema, izračunava Nakon pozicioniranja birača i partija u koordinatnom sistemu, u sklarazdaljinaizmeđu izmeđunjih, njih,uz uzpretpostavku pretpostavkuda daće ćese sebirač biračopredijeliti opredijelitiza zasebi sebi„najbližu“ „najbližu“ razdaljina du sa njihovim preferencijama u okviru identifikovanih važnih tema, izrapartiju.Za Zaizračunavanje izračunavanje razdaljine između biračai ipartija partija koristi sejednostavna jednostavna čunava se razdaljinarazdaljine između njih, uz pretpostavku da će se koristi birač opredijeliti partiju. između birača se za „najbližu“ partiju. Za izračunavanje razdaljine između birača i parformula– – sebi Pitagorina teorema: formula teorema: tijaPitagorina koristi se jednostavna formula – Pitagorina teorema: Z(distanca) distanca = ��== X pozicija biraþaY pozicija partije (distanca) ZZZ(distanca) 2 2 Zaumodel ujekoji je uključeno više tema, formula jenešto nešto drugačija,ali ali Zamodel model ukoji kojije uključeno višetema, tema, formula drugačija, aliprincip princip Za uključeno više formula jejenešto drugačija, princip ostaje isti: ostajeisti: isti: ostaje Z X Y a b ...n ZZ== 2 2 2 2 2 Jedan od problema u ovoj kalkulaciji može nastativezan vezan jejeza Jedanod odproblema problema kojiukoji uovoj ovoj kalkulaciji može nastati vezanje začičinjenicu Jedan koji kalkulaciji može nastati za činjenicu njenicu da se u ovako postavljenom sistemu podrazumijeva da birač svadase seuuovako ovakopostavljenom postavljenomsistemu sistemupodrazumijeva podrazumijevada da biračsvakoj svakojpojedinačnoj pojedinačnoj da koj pojedinačnoj temi pridaje istu važnost, tj. da sve birač teme imaju jednaku temipridaje pridaje istu važnost, dasve svenije teme imaju jednaku „težinu“. To, međutim, „težinu“. To, međutim, slučaj. Birač može imati prilično jasne temi istu važnost, tj.tj.najčešće da teme imaju jednaku „težinu“. To, međutim, premaBirač nizu tema, ipak prilično će za njega nekestavove od njihprema imati ključnu najčešćestavove nijeslučaj. slučaj. možepa imati jasne nizutema, tema,pa pa najčešće nije Birač može imati prilično jasne stavove prema ulogu pri donošenju odluke o partiji za koju će glasati, dok će munizu druge ipakće ćeza za njega neke odnjih njihimati imati ključnu ulogu pridonošenju donošenjujedinstvenog odlukeoopartiji partijiza za biti manje važne. Otuda predlog da se,ulogu umjesto formiranja ipak njega neke od ključnu pri odluke indeksa, svaka tema „mjeri“. Pritom je potrebno da istraživač na umjesto kojuće ćeglasati, glasati,dok dokće će muposebno drugebiti biti manje važne. Otudapredlog predlog dase, se, koju mu druge manje važne. Otuda da umjesto osnovu konkretnog konteksta odredi važnost svake pojedinačne teme. formiranjajedinstvenog jedinstvenogindeksa, indeksa,svaka svakatema temaposebno posebno„mjeri“. „mjeri“.Pritom Pritomjejepotrebno potrebno formiranja daistraživač istraživačna naosnovu osnovukonkretnog konkretnogkonteksta kontekstaodredi odredivažnost važnostsvake svakepojedinačne pojedinačne da teme. ranost daleko od modela supergrađanina. Politički interesi i uključenost većine ljudi jedva teme. da su prelazili povremeno glasanje na izborima.” (prevod O.K.) „(1) svaki birač može biti predstavljen tačkom u nekom hipotetičkom prostoru tako da ta tačka odražava idealan set politika za datog birača, (2) programska pozicija svakog kandidata takođe može biti predstavljena tačkom u istom tom prostoru, i (3) birač bira onog kandidata čija je programska pozicija najbliža njegovoj.” 147 147 „(1) svaki birač može biti predstavljen tačkom u nekom hipotetičkom prostoru tako da ta tačka 147 „(1) svaki birač može biti predstavljen tačkom u nekom hipotetičkom prostoru tako da ta tačka odražava idealan set politika za datog birača, (2) programska pozicija svakog kandidata takođe može odražava idealan set politika za datog birača, (2) programska pozicija svakog kandidata takođe može biti predstavljena tačkom u istom tom prostoru, i (3) birač bira onog kandidata čija je programska biti predstavljena tačkom u istom tom prostoru, i (3) birač bira onog kandidata čija je programska Macdonald, 1989). Njeni autori, Rabinowitz i Macdonald, mijenjaju osnovne postavke proksimacionog modela kroz odgovore na dva pitanja: (1) Da li birač ima pozitivan ili negativan stav prema datoj temi? 184 Olivera Komar (2) Koliko je snažan taj stav? Teorija koja je nastala kao alternativa teoriji proksimacije, a koju smo, Naime, oni smatraju da model opredjeljenja ne bi smio u nedostatku adekvatnog prevoda,predviđanja nazvali direkcionom teorijombirača glasanja, promovisana je u članku “A Directional Theoryprema of Voting” (Rabinowitz & važnim zanemariti dvije karakteristike odnosa birača identifikovanim Macdonald, 1989). Njeni autori, Rabinowitz i Macdonald, mijenjaju osnovpolitičkim temama i problemima: pravac i intenzitet (Rabinowitz & Macdonald, ne postavke proksimacionog modela kroz odgovore na dva pitanja: 1989: 94). (1) Drugim riječima, odnos svakog stav birača predstavlja Da li birač ima pozitivan ili negativan prema datoj temi? kombinaciju (2) Koliko je snažan taj stav? kognitivnog i afektivnog elementa. Kognitivni elemenat može se izraziti pitanjem – Naime, oni smatraju da model predviđanja opredjeljenja birača ne bi koja je moja pozicija udvije odnosu na temuodnosa (Evans,birača 2004: 107)identifikovanim – a afektivni – koliko smio zanemariti karakteristike prema važnim i problemima: su snažna mojapolitičkim osjećanjatemama u odnosu na temu. pravac i intenzitet (Rabinowitz & Macdonald, 1989: 94). Drugim riječima, odnos svakog birača predstavlja Ovaj model dijelom ispravlja nedostatke teorije proksimacije tako što: (1) kombinaciju kognitivnog i afektivnog elementa. Kognitivni elemenat može se momenat izraziti pitanjem – koja je moja pozicija odnosu na temu (Evans, 2004:apsurdnu ugrađuje važnosti konkretne teme zau birača, i (2) onemogućuje 107) – a afektivni – koliko su snažna moja osjećanja u odnosu na temu. situaciju koja može biti ishodište primjene teorije proksimacije – da se partija i Ovaj model dijelom ispravlja nedostatke teorije proksimacije tako što: birač među kojima postojivažnosti najmanja distanca (1) ugrađuje momenat konkretne teme zanađu birača,na i (2)suprotnim onemogućujestranama apsurdnu situaciju koja može ishodište Prema primjenedirekcionoj teorije proksimacije ograde148 koja dijeli stavove „za“ biti i „protiv“. teoriji, birač će – da se partija i birač među kojima postoji najmanja distanca nađu na su148 iste strane ograde birati onu koja ima jasniji stav. između protnim partija koje se nalaze stranama ogradesa koja dijeli stavove „za“ i „protiv“. Prema direkbirač će između partija koje se nalaze sa dat iste je strane ograde9. Primjercionoj razliketeoriji, između proksimacione i direkcione teorije u Grafiku birati onu koja ima jasniji stav. Primjer razlike između proksimacione i direkcione teorije dat je u Grafiku 9. Grafik 9: Upoređenje teorije proksimacije i direkcione teorije Grafik 9: Upoređenje teorije proksimacije i direkcione teorije Izvor: (Evans, ������������������ 2004: 109) Simboli u grafiku: 1-krajnje „lijevo“, 11-krajnje „desno“, P1, P2 i P3 tri hipotetičke Izvor: (Evans, 2004: 109) pozicije na kojima se politička partija može naći, B – birač Simboli u grafiku: 1-krajnje “lijevo”, 11-krajnje “desno”, P1, P2 i P3 tri hipotetičke pozicije na kojima se politička partija može naći, B - birač 148 148 “side of the fence” (Evans, 2004:107) “side of the fence” (Evans, 2004:107) 168 | s t r a n a Birači u Crnoj Gori 185 Na grafiku je predstavljena ideološka skala pri čemu 1 označava „lijevo“, a 11 „desno“. P1, P2, i P3 označavaju pozicije tri političke partije, dok B označava poziciju birača. Na osnovu Grafika 9 možemo pratiti kako dvije teorije na različit način interpretiraju predstavljenu situaciju: Teorija proksimacije: Između birača i partije P1 postoji najmanja distanca te će se stoga birač opredijeliti za tu partiju. Direkciona teorija: Birač će se prvo opredijeliti na spektru lijevo-desno (pitanje: koja je moja pozicija u odnosu na temu?). S obzirom na to da se pozicionirao na desnoj strani, njegov će izbor biti partija P2 ili partija P3. Nadalje, budući da birači preferiraju partije sa jasnijim pozicijama, birač će se opredijeliti za P3. Međutim, pretpostavka direkcione teorije da će se između dvije ideološki srodne partije birač uvijek opredijeliti za onu sa jasnijim stavom došla je u izvjesnu koliziju sa realnošću. Problem je proistekao iz prenebregavanja činjenice da su partije koje imaju jasniji stav uvijek bliže ekstremima nego centru, te da po pravilu uživaju manju podršku birača nego partije centra. Iskustvo jasno pokazuje da ekstremne partije, dakle one sa čvršćim stavom, veoma teško i u veoma specifičnim uslovima uspijevaju da preuzmu primat onima koje su bliže centru. Da bi otklonili ovo nesaglasje direkcione teorije sa empirijski potvrđenim ponašanjem birača, njeni tvorci su napravili neke dopune. Uključen je koncept regiona prihvatljivosti, koji u osnovi znači da će se birači opredjeljivati za partije sa jasnijim stavovima sve do određene granice ekstremnosti, a da im partije koje tu granicu pređu neće biti prihvatljive. Iako je ovaj dopunski elemenat trebalo da usavrši model, zapravo je unio dosta zabune i to prvenstveno zato što je region prihvatljivosti veoma teško definisati i u praksi odrediti. Neki autori zagovarali su objedinjavanje ovih dviju teorija. Oni su pošli od pretpostavke da će se birač prvobitno zaista opredjeljivati prema postavkama direkcione teorije, tj. tražiti partiju koja se nalazi sa iste strane „ograde” i koja ima što jasnije pozicije po pitanju od značaja, ali da će, kako distanca između partije i birača raste, on biti sve skloniji opredjeljivanju prema proksimacionom modelu i između više ponuda birati bližu sebi (Iversen, 1994: 45). Nas je interesovalo u kojoj se mjeri programskom vezom može objasniti ponašanje birača u Crnoj Gori. Koristili smo model koji smo konstruisali i za ostale tipove veze zato što želimo da međusobno izmjerimo njihov 186 Olivera Komar potencijal na samom kraju istraživanja. Pored toga, u skladu sa istraživanjem koji je na istu temu sproveo Herbert Kitschelt (1999), uporedili smo ideološke pozicije partija i birača u Crnoj Gori kako bismo dodatno rasvijetlili pitanje da li elementi programa političkih partija predstavljaju važan motiv u opredjeljivanju birača. 8.1 Programski prediktorski model Naša radna hipoteza IV glasi: Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiče programska orijentacija partije. U ovaj model uključene su sljedeće varijable: Dominantan razlog opredjeljivanja za partiju jeste njen program. Dominantan razlog opredjeljivanja za partiju jeste ������������� zalaganje za ključne ideološke principe (nacionalne interese, političke principe itd.). Dominantan razlog opredjeljivanja za partiju jesu obećanja da će unaprijediti ukupan život u društvu. Skalirana varijabla sa dva pola (1-10). Tabela 42: Stavovi za određivanje programske orijentacije 1. Građani bi trebalo da samostalno snose troškove liječenja. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 2. Onaj ko može više da plati treba da ima pristup boljoj zdravstvenoj usluzi. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 3. Privatna svojina je bolja od državne svojine. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 4. Prilikom privatizacije državne imovine, prioritet treba 1 da imaju brzina i ekonomska efikasnost. 2 3 4 5 6 7 8 9 10 5. Nije važno odakle stiže strani kapital sve dok stimuliše investicije, produkciju i povećanje broja poslova; treba ga privlačiti po svaku cijenu. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Državni sistem zdravstvenog osiguranja trebalo bi da pokriva najveći dio troškova liječenja građana. Zdravstvene usluge treba da budu jednakog kvaliteta za sve, bez obzira na platežnu moć. Državna svojina je bolja od privatne svojine. Prilikom privatizacije državne imovine, prioritet treba da imaju principi socijalne i političke pravednosti, posebno prava radnika. Ima suviše stranog kapitala koji bi crnogorsku ekonomiju mogao učiniti zavisnom od stranih interesa. 187 Birači u Crnoj Gori 6. Majke bi trebalo da ostanu kod kuće dok djeca ne odrastu dovoljno da se brinu o sebi. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 7. Država bi trebalo da zabrani abortus. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 8. Masovni mediji bi trebalo da budu potpuno slobodni. Cenzuru, u svakom obliku, treba zabraniti. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 9. Srbija je potencijalno dobar partner za Crnu Goru. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 10. Crkva bi trebalo da utiče na političko odlučivanje. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11. Crna Gora treba da postane članica EU. 12. Crna Gora treba da postane članica NATO-a. 13. Najvažniji problem koji Crna Gora danas ima jeste borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. 14. Samo ukoliko se sve opozicione partije istinski ujedine, bez obzira na svoja pojedinačna programska obilježja, moći će da ostvare značajan izborni uspjeh. 15. Ljudi ����������������������� treba da preuzmu više odgovornosti i da se brinu sami za sebe. 16. Nezaposleni treba da prihvate svaki ponuđeni posao, ili im treba oduzeti naknadu za nezaposlene. 17. Takmičenje je dobro; ono podstiče ljude da rade više i da razvijaju nove ideje. 18. Država treba da da više slobode preduzećima. 19. Treba povećati razlike u platama kako bismo povećali zalaganje pojedinaca. 20. Treba jačati privatno vlasništvo nad preduzećima. 21. Svaki pojedinac je odgovoran za osiguranje svoje penzije. Država bi trebalo da obezbijedi sistem brige o djeci i omogući da većina majki može da radi. Trudnica bi trebalo da može sama da odluči da li želi da zadrži dijete i tu država ne smije da se miješa. Iako mediji treba da budu slobodni, neki oblik kontrole nad njima treba da postoji kako bi se očivao javni red i moralni poredak. Srbija je stalna prijetnja crnogorskoj državnosti. Crkva nipošto ne treba da ima uticaj na političko odlučivanje. Crna Gora ne treba da postane članica EU Crna Gora ne treba da postane članica NATO-a Postoji mnogo bitnijih problema u Crnoj Gori trenutno od borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Svaka partija mora ostati dosljedna svojim programskim načelima i ne smije stupati u neprincipijelne koalicije, bez obzira na cilj. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Država bi trebalo da preuzme više odgovornosti kako bi svako imao što mu je potrebno. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Nezaposleni treba da imaju pravo da odbiju posao koji ne žele. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Takmičenje je štetno; ono budi ono najgore u ljudima. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Država treba više da kontroliše preduzeća. Treba smanjiti razlike u platama kako bismo svi imali podjednako. Treba jačati državno vlasništvo nad preduzećima. Država treba da se pobrine za to da svi steknu pravo na penziju. 188 Olivera Komar Nakon obrade rezultata istraživanja, lako se dalo uočiti da programski prediktorski model nije dao zadovoljavajuće rezultate: procenat objašnjene varijanse glasanja za Demokratsku partiju socijalista iznosi 12%, za Socijaldemokratsku partiju 8%, za Pokret za promjene 3%, za Socijalističku narodnu partiju 20% i za Novu srpsku demokratiju 17%. Tabela 43: Programski model glasanja za DPS DPS� B� S.E.� Wald� Odnos prema ����������������������� strano����������� ����������������� m���������� kapital�� u� -.082��� **� .031 6.982 Odnos prema Srbiji .070��� **� .029 5.832 Odnos prema crkvi .095��� **� .030 9.848 Odnos prema NATO-u -.090���� ***� .025 13.502 Odnos prema ���������������������������� ujedinjenj������������ ���������������������� u����������� opozicije .063��*� .031 4.205 Odgovornost -.089��� **� .032 7.927 Constant ��������� -.223 .330 .459 Napomena: Pseudo R2 = .128 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =�������������� ��������������� 8.236�������� ������������� , p=���� .411 S obzirom na formu varijabli koje su uključene u ovaj model, neophodna je nešto detaljnija interpretacija. Prva prediktorska varijabla, odnos prema stranom kapitalu, definisana je na način da niže vrijednosti označavaju poziciju bližu stavu da je nevažno odakle stiže strani kapital sve dok stimuliše investicije, produkciju i povećanje broja poslova, te da ga treba privlačiti po svaku cijenu; više vrijednosti označavaju poziciju bližu stavu da ima suviše stranog kapitala koji bi crnogorsku ekonomiju mogao učiniti zavisnom od stranih interesa. Iz modela možemo vidjeti da pozitivan odnos prema stranom kapitalu, bez obzira na njegovo porijeklo, funkcioniše kao prediktorska varijabla glasanja za DPS (B=-.082, p<0.01). Druga prediktorska varijabla jeste odnos prema Srbiji, pri čemu niže vrijednosti označavaju stav da je Srbija partner Crnoj Gori, a više, da Srbija predstavlja prijetnju. Iz tabele vidimo da stav da je Srbija stalna prijetnja Crnoj Gori ima prediktorsku vrijednost kada je glasanje za DPS u pitanju (B=.070, p<0.05). Treća prediktorska varijabla u modelu jeste odnos prema crkvi. Niže vrijednosti u ovom slučaju označavaju stav da crkva treba da utiče na političko odlučivanje, a više, da nikako ne treba. Vidimo da negativan odnos prema crkvi i njenom miješanju u politiku funkcioniše kao pozitivan prediktor glasanja za DPS (B=.095, p<0.01). Birači u Crnoj Gori 189 Četvrta varijabla u modelu jeste odnos prema NATO-u; niže vrijednosti označavaju pozitivan odnos prema učlanjenju u NATO, a više, negativan. Kao što vidimo u modelu, pozitivan odnos prema učlanjenju u NATO jeste prediktor glasanja za DPS (B=-.090, p<0.01). Peta varijabla u modelu jeste odnos prema ujedinjenju opozicije, pri čemu su niže vrijednosti bliže stavu da opozicija treba da se ujedini ukoliko želi da postigne određeni rezultat, a više – da svaka partija unutar opozicije treba da ostane dosljedna svojim političkim i programskim načelima i da na izborima nastupa samostalno. Iz modela vidimo da je stav da opozicija na izborima treba da nastupa samostalno mnogo bliži biračima DPS-a, te da funkcioniše kao prediktor glasanja za ovu partiju (B=.063, p<0.05). S obzirom na to da dolazi od pristalica partije koja je trenutno na vlasti, ovaj je rezultat očekivan – logično je da vizija razjedinjene opozicije bude bliža ovoj strukturi birača. Posljednja varijabla sa određenom prediktorskom vrijednošću u modelu jeste odnos prema odgovornosti za sopstveni život i blagostanje. Niže vrijednosti označavaju stav da je svako odgovoran za sopstvenu sudbinu, te da država ima malu ili nikakvu odgovornost da obezbijedi uslove za život svojim građanima; više vrijednosti označavaju suprotan stav – da bi država trebalo da bude odgovorna za to da obezbijedi svim građanima ono što im treba za život. Iz modela vidimo da stav koji odgovornost dominantno pripisuje pojedincu funkcioniše kao prediktor glasanja za DPS (B=-.089, p<0.01). Kada je u pitanju glasanje za Socijaldemokratsku partiju, samo dvije varijable iz modela imaju prediktorsku vrijednost. Prva je odnos prema Srbiji: negativan odnos prema Srbiji, tj. doživljaj Srbije kao prijetnje crnogorskoj državnosti, javlja se kao pozitivan prediktor glasanja za SDP (B=.128, p<0.05). Druga varijabla sa prediktorskom vrijednošću jeste odnos prema NATO-u: što pozitivniji odnos ispitanici imaju prema učlanjenju u NATO, veća je vjerovatnoća glasanja za SDP (B=-.190, p<0.01). Tabela 44: Programski model glasanja za SDP SDP� Odnos prema Srbiji Odnos prema NATO-u Constant B� S.E.� Wald� .128��*� .066 3.737 -.190��� **� .066 8.425 -3.025 .507 35.608 Napomena: Pseudo R2 = .080 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 7) =3.267�������� �������������� , p=���� .859 190 Olivera Komar U slučaju SNP-a, model objašnjava veći procenat varijanse. Iz Tabele 45 vidimo da se zalaganje za ključne ideološke principe kao razlog glasanja javlja kao pozitivni prediktor (B=.481, p<0.01). Nadalje, skeptičan odnos prema stranom kapitalu, tj. zalaganje za selektivan odnos, zavisno od porijekla tog kapitala, javlja se kao pozitivan prediktor glasanja za SNP (B=.123, p<0.01), za razliku od glasanja za DPS. Treća varijabla sa prediktorskom vrijednošću jeste odnos prema abortusu. Ova varijabla konstruisana je na način da niže vrijednosti tumačimo kao bliže stavu da abortus treba zabraniti, dok više vrijednosti odgovaraju stavu da ga treba dozvoliti. Kod birača SNP-a pozitivan odnos prema abortusu javlja se kao pozitivan prediktor (B=.074, p<0.05). Peta varijabla sa prediktorskom vrijednošću u modelu glasanja za SNP jeste odnos prema Srbiji. Za razliku od DPS-a i SDP-a, pozitivan odnos prema Srbiji kao partneru Crne Gore pozitivan je prediktor glasanja za SNP (B=-.233, p<0.01). Šesta varijabla u modelu jeste odnos prema crkvi. Ponovo suprotno DPS-u, pozitivan odnos prema uticaju crkve na političko odlučivanje pozitivan je prediktor glasanja za SNP (B=-.106, p<0.01). Kada su u pitanju Evropska unija i NATO, negativan odnos prema učlanjenju Crne Gore u ove dvije asocijacije pozitivan je prediktor glasanja za SNP (EU – B=.080, p<0.05, NATO – B=.086, p<0.05). Tabela 45: Programski model glasanja za SNP SNP� B� S.E.� Wald� Zalaganje za ključne ideološke principe .481��� **� .138 12.086 Odnos do stranog kapitala .123��� **� .043 8.171 Odnos prema abortusu .074��*� .034 4.839 Odnos prema Srbiji -.233���� ***� .042 30.194 Odnos prema crkvi -.106��� **� .038 7.624 Odnos prema EU .080��*� .036 4.981 Odnos prema NATO-u .086��*� .035 6.017 Constant -3.221 .559 33.146 Napomena: Pseudo R2 = .203 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =��������������� ���������������� 13.332�������� �������������� , p=���� .101 Programski prediktorski model pokazao se izrazito neuspješnim u slučaju Pokreta za promjene, objasnivši svega nešto preko 3% varijanse. Prediktorsku vrijednost u modelu imala je samo jedna varijabla i to stav da je partijski program važan razlog glasanja (B=.951, p������� <0.05). 191 Birači u Crnoj Gori Tabela 46: Programski model glasanja za PZP PZP� Program kao razlog glasanja Constant B� S.E.� Wald� .951��*� .430 4.888 -5.709 1.205 22.464 2 Napomena: Pseudo R = .037 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 1) =.690�������� ������������� , p=���� .406 Programski prediktorski model objašnjava 17% varijanse glasanja za Novu srpsku demokratiju. Prva prediktorska varijabla je pozitivna, a čini je zalaganje za glavne ideološke principe kao ključni razlog glasanja za ovu partiju (B=.70, p������������������������������������������������������ <0.01). Sljedeća je odnos prema stranom kapitalu. Kao i u slučaju SNP-a, što je veći skepticizam prema stranom kapitalu, to je veća vjerovatnoća glasanja za Novu srpsku demokratiju (B���������������� =.145, p�������� <0.05). Takođe, kod ispitanika koji Srbiju doživljavaju kao partnera Crne Gore postoji relativno velika vjerovatnoća da će glasati za ovu partiju (B�������� =-.296, p������� <0.01). Tabela 47: Programski model glasanja za Novu NOVA� B� S.E.� Zalaganje za ključne ideološke principe .700��� **� .246 kao razlog glasanja Odnos prema stranom kapitalu .145��*� .063 Odnos prema Srbiji -.296���� ***� .075 Constant -4.443 .836 2 Napomena: Pseudo R = .170 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) =�������������� ��������������� 6.481�������� ������������� , p=���� .593 Wald� 8.114 5.370 15.579 28.270 U interpretaciji ovog prediktorskog modela postavlja se sljedeće pitanje: da li su navedeni stavovi zaista dio formalnog ili faktičkog programskog djelovanja datih partija? Podaci koji su korišćeni za konstrukciju ovoga modela predstavljaju odgovore ispitanika, te dakle odražavaju njihove programske i ideološke orijentacije. No, time što smo utvrdili da određene programske orijentacije birača funkcionišu kao prediktori glasanja za određene partije, mi ipak nismo utvrdili da partijske programske orijentacije funkcionišu kao prediktori glasanja birača. Postoji nekoliko načina da se odgovori na ovo pitanje. Naime, da bismo odredili u kojoj su mjeri programske orijentacije političkih partija zaista motivi za glasanje birača, prvo ih moramo identifikovati. Potom ćemo 192 Olivera Komar utvrđene programske orijentacije partija uporediti sa orijentacijama birača. Ukoliko se one poklope, s većom sigurnošću možemo tvrditi da programska orijentacija jete važan motiv, tj. da birači zaista glasaju za partije zbog njihovih programa. Za ovaj dio rada korišćena je metodologija koju primjenjuje Herbert Kitschelt (1999) u svom istraživanju programskih orijentacija kao motiva za glasanje postsocijalističkih birača (p. 323). Kao instrument istraživanja koristili smo Kitscheltov upitnik, koji je u određenim segmentima prilagođen prilikama u Crnoj Gori. Upitnik su činila pitanja koja predstavljaju izbor iz niza stavova koji su služili za utvrđivanje programske orijentacije birača (Tabela 48). Tabela 48: Stavovi za mjerenje ideološke pozicije partija i birača 1.Građani bi trebalo da samo1 stalno snose troškove liječenja. 2 3 4 5 6 7 8 1 2 3 4 5 6 7 8 1 2 3 4 5 6 7 8 4.Prilikom privatizacije državne imovine, prioritet bi trebalo 1 da imaju brzina i ekonomska efikasnost. 2 3 4 5 6 7 8 2.Onaj ko može više da plati treba da ima pristup boljoj zdravstvenoj usluzi. 3.Privatna svojina je bolja od državne svojine. 5.Nije važno odakle stiže strani kapital sve dok stimuliše investicije, produkciju i povećanje broja poslova; treba ga privlačiti po svaku cijenu. 6. Ljudi treba da preuzmu više odgovornosti i da se brinu sami za sebe. 7. Nezaposleni treba da prihvate svaki ponuđeni posao, ili im treba oduzeti naknadu za nezaposlene. 8. Takmičenje je dobro; ono podstiče ljude da rade više i da razvijaju nove ideje. 9. Država treba da da više slobode preduzećima. Državni sistem zdravstvenog osiguranja trebalo bi da pokriva najveći dio troškova liječenja građana. Zdravstvene usluge treba da 9 10 budu jednakog kvaliteta za sve, bez obzira na platežnu moć. Državna svojina je bolja od 9 10 privatne svojine. Prilikom privatizacije državne imovine, prioritet bi trebalo 9 10 da imaju principi socijalne i političke pravednosti, posebno prava radnika. 9 10 1 2 3 4 5 6 7 8 Ima suviše stranog kapitala koji bi crnogorsku ekonomiju 9 10 mogao učiniti zavisnom od stranih interesa. 1 2 3 4 5 6 7 8 Država bi trebalo da preuzme 9 10 više odgovornosti kako bi svako imao što mu je potrebno. 1 2 3 4 5 6 7 8 Nezaposleni treba da imaju 9 10 pravo da odbiju posao koji ne žele. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Takmičenje je štetno; ono budi ono najgore u ljudima. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Država treba više da kontroliše preduzeća. Birači u Crnoj Gori 10. Treba povećati razlike u platama kako bismo povećali zalaganje pojedinaca. 11. Treba jačati privatno vlasništvo nad preduzećima. 12. Svaki pojedinac je odgovoran za osiguranje svoje penzije. 1 2 3 4 5 6 7 8 1 2 3 4 5 6 7 8 1 2 3 4 5 6 7 8 193 Treba smanjiti razlike u pla9 10 tama kako bismo svi imali podjednako. Treba jačati državno vlasništvo 9 10 nad preduzećima. Država treba da se pobrine 9 10 za to da svi steknu pravo na penziju. Za evaluaciju stanovišta ispitanika korišćeni su podaci iz istraživanja koje je sprovedeno za potrebe ovoga rada, pri čemu je za birače svake partije formiran poseban skor. Za evaluaciju pozicija partija korišćena je ekspertska anketa – zamolili smo predavače na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, koji se posredno ili neposredno bave izučavanjem političke partijske scene u Crnoj Gori, da u upitniku označe pozicije pet partija koje su predmet istraživanja, uzimajući za kriterijum formalni ili faktički ideološki stav svake od njih. Ekspertska evaluacija, naravno, nije jedini način na koji se može ustanoviti ideološka profilacija političkih partija. Drugi mogući način jeste analiza političkih programa partija. Međutim, smatrali smo da to nije dobar put budući da su ti programi često u nesaglasju s faktičkim pozicijama partija prilikom političkog djelanja i odlučivanja, te da međusobno nisu dovoljno distinktivni. Ukoliko izuzmemo identitetska pitanja, programi političkih partija u Crnoj Gori veoma su sični, ali i interno nekonzistentni, pa samim tim ne dozvoljavaju jasno desno-lijevo mapiranje partijskog sistema. Još jedan od mogućih načina ideološkog definisanja partija bio bi da njihovi predstavnici odgovore na upitnik i tako sami pozicioniraju svoje partije. Naša je namjera bila da, pored ekspertske evaluacije, primijenimo i ovaj metod, međutim, od njega smo morali odustati zbog slabog odziva predstavnika političkih partija. Varijable iz upitnika transformisane su u vrijednosti čiji je opseg od -5 do 5, pri čemu -5 predstavlja krajnje lijevu, a 5 krajnje desnu ideološku poziciju. Rezultati koje smo dobili upoređivanjem predstavljeni su u Tabeli 49 i Grafiku 10. 194 Olivera Komar Tabela 49: Evaluacija ideološke pozicije partija u odnosu na poziciju birača Partija Expertska evaluacija DPS SDP SNP NOVA PZP 2.73 -4.9 -2.9 -1.3 -1.8 Pozicija birača date partije -1.37 -1.4 -2.1 -2.26 -1.3 Grafik 10: Partije i birači na skali lijevo-desno U Grafiku 10 vidimo sljedeće: (1) birači svih partija koncentrisani su u području lijevog centra i među njima ne postoje značajnije razlike; (2) ideološka pozicija posmatranih partija ne odgovara prosječnoj ideološkoj poziciji birača tih partija; i (3) birači nekih partija koje sebe definišu lijevo nalaze se desnije od birača drugih partija koje sebe definišu desno. Možemo, dakle, zaključiti da programske orijentacije partija ne odgovaraju programskim orijentacijama njihovih birača, te da se zbog toga ne mogu smatrati važnim osnovama motivacije glasanja za date partije. Glava IX: Racionalni izbor ili klijentelizam Machines require not only an economy that performs tolerably well but a social context that corresponds to the inducements it can give; only where both conditions have been satisfied have machines managed to survive and grow149 (Scott, 1969: 1158) Posljednji tip veze koji želimo ispitati zasnovan je na veoma uticajnoj teoriji racionalnog izbora. Antony Downs, jedan od utemeljivača ove teorije, iznio je njene osnovne principe u knjizi An Economic Theory of Democracy (Downs, 1957), koja se svrstava među najznačajnija djela iz ove oblasti. Ti su principi našli svoju primjenu u velikom broju naučnih disciplina, pa tako i u izučavanju ponašanja birača. U odnosu na, dotada dominantne, sociološke teorije glasanja, najvažnija novina koju teorija racionalnog izbora uvodi jeste promjena fokusa – sa društvenog konteksta, koji predstavlja predispoziciju za glasanje, na samog birača, tj. na proces njegovog donošenja odluke. Time su širom otvorena vrata uticaju psiholoških teorija na studije o glasanju150, što će značajno obogatiti znanja o motivaciji birača. Teorija racionalnog izbora vidi proces glasanja kao vrstu igre koja se odvija između racionalnih igrača – s jedne strane, birača, a s druge, političkih partija i kandidata koji od birača kane dobiti glas. Kako se ta igra uvijek „Mašinama treba ne samo ekonomija koja funkcioniše solidno, već i društveni kontekst koji korespondira sa ponudama koje ona može dati; jedino ako se ispune oba uslova, mašina može opstati i jačati.“ (prevod O.K.) 150 O odnosu psihologije i politikologije kao naučnih disciplina vidjeti više u članku Roberta Lanea “Rescuing Political Science from Itself ” u Oxford Handbook of Political Psychology (2003). Lane, između ostalog, naglašava fluidan karakter politikologije, koju naukom ne čini koherentan set teorija i metoda, specifičan samo za tu oblast, već njen predmet, koji se može analizirati i kroz prizmu drugih disciplina, npr. psihologije ili sociologije. 149 196 Olivera Komar dešava u određenom društvenom kontekstu, teorija racionalnog izbora ne negira u potpunosti uticaj društvenih predispozicija, ali ih stavlja u drugi plan i podređuje racionalnoj odluci aktera. Istraživači koji zastupaju ovu teoriju svoje interesovanje usmjeravaju na proces donošenja odluke birača da li uopšte da glasa ili da ne glasa, i ako glasa, za koga, sagledavajući ga prvenstveno kao racionalnu računicu: Developed from the combination of theories of social action and economic theories of reality, rational choice theory essentially ascribes the motivations of individuals on whether to vote and how to vote to a calculation of the likely benefit to be derrived from preferred decision151 (Evans, 2004: 69). Da bi objasnio svoju ideju, Downs (1957) prvo objašnjava šta podrazumijeva pod racionalnim ponašanjem birača i racionalnim djelovanjem političke partije. On pritom definiše niz preduslova koji se moraju steći kako bi proces donošenja odluke bio racionalan: (1) The individual is able to make a decision when presented with a range of alternatives; (2) The individual is able to rank the preferences in order; (3) The preference ranking is transitive (i.e. the individual prefers alternative 1 over alternative 2, alternative 2 over alternative 3, etc. and consequently he must prefer alternative 1 over alternative 3); (4) The individual will always choose the most preferred alternative; (5) If presented with the alternatives at different points in time under the same circumstances, the individual will always make the same decision152 (p. 6). Da bismo, dakle, ponašanje birača smatrali racionalnim, treba da se ispune prethodno navedeni kriterijumi. Downs uzima u obzir činjenicu da razlozi koji opredjeljuju birača nisu uvijek potpuno racionalni. Stoga se on „Razvijena iz kombinacije teorija o socijalnoj akciji i ekonomskim teorijama o stvarnosti, teorija racionalnog izbora pripisuje motivaciju individua da uopšte glasaju, kao i kako da glasaju, kalkulaciji koristi koja proističe iz svake od odabranih odluka.“ (prevod O.K.) 152 „(1) Pojedinac je sposoban da donese odluku kada se pred njim nalazi niz alternativa; (2) pojedinac je u stanju da rangira preferirane alternative; 3) Preferencijalno rangiranje trebalo bi da bude tranzitivno (npr. ako pojedinac preferira alternativu 1 u odnosu na alternativu 2, alternativu 2 u odnosu na alternativu 3 itd., konsekventno, on mora preferirati alternativu 1 u odnosu na alternativu 3; (4) pojedinac uvijek bira alternativu koja mu najviše odgovara; i (5) ukoliko se u različitim vremenskim trenucima pred pojedincem nađu iste alternative, u istim uslovima, on će uvijek napraviti isti izbor.“ (prevod O.K.) 151 Birači u Crnoj Gori 197 ograničava na ekonomske i političke razloge, koje jedino smatra racionalnim, dok sve ostale izmješta iz okvira racionalnog. Prije nego što se osvrnemo na kritiku Downsove teorije, potrebno je nešto reći i o autorovom viđenju političkih partija kao racionalnih aktera u igri. Naime, Downs ističe da je osnovni cilj svake političke partije osvajanje ili učešće u vlasti, te ga ne treba miješati sa ideologijom, koja je puko sredstvo kojim političke partije postižu taj cilj. Ideologije su, dakle, samo prečice koje partije koriste kako bi neodlučnim biračima pomogle da procijene što je za njih bolje. Prema Downsu, ideologija bi bila potpuno nepotrebna kada bi birači bili u stanju da samostalno procijene svako konkretno pitanje koje se pred njih postavi. S druge strane, birač prvo ocjenjuje efekte dotadašnje partije na vlasti, zatim pokušava da racionalno procijeni da li će njegova korist biti veća ukoliko vlast ostane nepromijenjena, ili ukoliko je osvoji opozicija. Dakle, po Downsu, birač će izabrati onoga za koga procijeni da mu donosi veću direktnu korist. Ukoliko, pak, dođe do zaključka da je za njega lično svejedno da li će na vlasti biti dotada vladajuća ili neka opoziciona partija, birač će najvjerovatnije apstinirati. Downs uspostavlja brojne analogije sa ekonomskim teorijama i modelima. Jedna od zanimljivijih jeste analogija između političkog i ekonomskog tržišta; ona se može približiti alegorijom o ekonomistima koji su se bavili pitanjem gdje je najbolje postaviti radnju kako bi se maksimalno povećao broj mušterija koji će u nju svratiti. Downsov model je jednostavan – on podrazumijeva jednu ulicu i ravnomjerno raspoređene mušterije, koje će izbor radnje u kojoj će trgovati napraviti prema cijenama i udaljenosti od nje. Ukoliko su cijene konstantne, najbolji položaj za radnju je onaj na sredini ulice. Paradoksalno, najbolji položaj za konkurentsku radnju takođe je sredina ulice, odmah do prve radnje. Povlačeći analogiju sa političkim tržištem, Downs zaključuje da je, u ideološkom smislu, za jednu političku partiju najbolja pozicija centar, te da će se u dvopartijskom sistemu obje partije (teorijski) približavati centru (što je i empirijski potvrđeno). U višepartijskom sistemu, manje partije tražiće svoj identitet pri krajevima ideološkog spektra, s tim što su, prema Downsovom mišljenju, ekstremne pozicije unaprijed osuđene na propast. Downsovu teoriju dopunila je teorija prospekta, koja se i pojavila kao svojevrsna reakcija na teoriju racionalnog izbora. Jack S. Levy (2003), jedan od njenih zastupnika, redefiniše Downsov koncept racionalnosti, uvodeći u argumentaciju neke od važnih psiholoških nalaza o ponašanju ljudi. 198 Olivera Komar Naime, on ističe da ljudi pridaju veću vrijednost očuvanju postojećeg nego projekciji/prospektu budućeg dobitka. Samim tim, njihovo racionalno odlučivanje prirodno će inklinirati ne onoj opciji za koju ocjenjuju da može maksimizirati njihove dobiti, kako tvrdi Downs, već onoj koju smatraju najmanjom opasnošću da će postojeće benefite izgubiti. Prospect theory posits that people are more sensitive to changes in assets then to net asset levels, in contrast to expected-utility theory’s definition of value in terms of net assets or levels of wealth. People “frame” choice problems around a reference point (reference dependence), give more weight to losses from that reference point that to comparable gains (loss aversion) and engage in risk-averse behavior with respect to gains and risk-acceptant behavior with respect to losses153 (Levy, 2003: 270). Ova nam se intervencija čini posebno važnom ukoliko teorijom racionalnog izbora pokušavamo objasniti ponašanje birača u novim, postsocijalističkim demokratijama. Nije, naime lako objasniti zašto se birači u ovim zemljama često naizgled neracionalno drže aktuelne političke opcije, uprkos tome što su njeni rezultati upitni i što je standard građana sve lošiji. Za primjer možemo uzeti slučaj Crne Gore. Iako većina birača u Crnoj Gori prepoznaje brojne nedostake u funkcionisanju aktuelne vlasti, relativno mali broj se odlučuje da tu vlast kazni na izborima. Kao jedno od objašnjenja može se uzeti ono koje nudi Levy: birači najviše vrednuju opciju koja im garantuje očuvanje stečenih benefita. Stoga će oni, premda bi možda željeli poboljšanje statusa, ostati vjerni sljedbenici partije koja im garantuje status quo – ukoliko suprotno postupanje podrazumijeva određeni rizik. Teorija racionalnog izbora doživjela je brojne kritike, od onih koje su se odnosile na njeno zanemarivanje društveno-strukturnog aspekta, do onih koje su obuhvatale niz konkretnih zamjerki na same premise na kojima pomenuta teorija počiva. Pođimo redom. Downsova teorija podrazumijeva informisanog i nezavisnog birača, sposobnog da procijeni koja je od ponuđenih političkih opcija za njega bolja, da napravi prostu kalkulaciju i da se na osnovu nje opredijeli. Međutim, iskustvo pokazuje da je takva pretpostavka u stvarno„Teorija prospekta pretpostavlja da su ljudi mnogo osjetljiviji na promjene imovine nego na njene neto nivoe, što je suprotno definiciji očekivane korisnosti, koja imovinu definiše u nivoima bogatstva. Ljudi problem izbora postavljaju oko referentne tačke i prilikom odlučivanja veću težinu daju mogućem gubitku nego isto tolikom dobitku; stoga se teže upuštaju u riskantno ponašanje kada su u pitanju dobici, a spremniji su da rizikuju kada su u pitanju gubici.” (prevod O.K.) 153 Birači u Crnoj Gori 199 sti teško održiva. Mnoga istraživanja potvrdila su postavke značajnih radova iz oblasti političke i socijalne psihologije: birači su, načelno, vrlo slabo informisani o konkretnim temama, a prilikom donošenja odluka koriste se brojnim heurističkim prečicama. Neki kritičari smatraju da treba postaviti pitanje da li je birač uopšte u stanju da procijeni koja je od alternativa u njegovom najboljem interesu. Naime, kako ističe Lane (2003), politike toliko rijetko stavljaju „na dnevni red“ pitanja koja se dotiču ličnih interesa birača, da bi većina njih, prema postavkama teorije racionalnog izbora, trebalo da budu vječiti apstinenti (p. 761). Jedna od popularnijih kritika teorije racionalnog izbora, poznata kao tzv. paradoks glasanja, kaže: ukoliko je birač racionalan čovjek, on će uvijek izabrati – da ne izađe na biralište. Naime, njegov glas zapravo ne može promijeniti ishod izbora, a trošak će svakako imati. As we have mantioned, in a national election involving thousands of voters in a constituency or million of voters at the national level, the probability of influencing the outcome, me with the deciding vote is tiny. Thus the expected utility of the vote is going to be a tiny fraction of the difference in value between the preferred party ant the rejected party winning. Assume the utility of one party winning is £1000. If we estimate probability of influencing the outcome, this could as easily be as low as 1 in 100,000. In this case, then, the expected utility is £1000 x .00001 = 1 penny. So, as long as the costs of going to vote are less then one penny, the voter will vote. Otherwise, she will abstain154 (Evans, 2004: 83). Ipak, i pored svih kritika, teorija racionalnog izbora i dalje je veoma aktuelna, što u svom izvornom obliku, što kao inspiracija brojnim novijim teorijama, poput prostorne ili ekonomske. Njena je osnovna vrijednost u tome što je birača i proces donošenja odluke stavila u centar pažnje i učinila glavnim predmetom analize. Time je, na izvjestan način, otvorila vrata „Kao što smo pomenuli, na nacionalnim izborima, na kojima učestvuju hiljade birača u izbornim jedinicama i milioni birača na nacionalnom nivou, vjerovatnoća da će pojedinačni glas uticati na ishod neznatna je. Tako će i očekivana korist od pojedinačnog glasa biti neznatni dio razlike u vrijednosti koja se uspostavlja u slučaju pobjede preferirane partije u odnosu na situaciju u kojoj pobjeđuje partija koju birač ne preferira. Pretpostavimo da je korist, ukoliko preferirana partija pobijedi, 1000 funti. Ukoliko procjenimo vjerovatnoću da jedan glas utiče na ishod, ona može biti oko 1:100.000. U tom slučaju, dakle, očekivana korist je: 1000 funti x .00001 = 1 peni. Dakle, sve dok troškovi odlaska na biralište ne prevazilate 1 peni, birač će glasati. U suprotnom će apstinirati.“ (prevod O.K.) 154 200 Olivera Komar političkoj psihologiji, koja danas – paradoksalno – svoje teorije uglavnom gradi na osnovama kritike teorije racionalnog izbora. Sada bi trebalo odgovoriti na pitanje zašto je nama uopšte zanimljiva teorija racionalnog izbora. Da li se ponašanje birača u postsocijalističkim zemljama, posebno u Crnoj Gori, može smatrati racionalnim i da li teorijski i konceptualni okvir ove teorije ima ikakvu eksplanatornu vrijednost kada je objašnjavanje motivacije crnogorskih birača u pitanju? Ukoliko pod racionalnim ciljem glasanja, što jeste u skladu sa teorijom racionalnog izbora, podrazumijevamo maksimalni lični benefit, a pod racionalnim ponašanjem opredjeljivanje za onu opciju za koju postoji najveća vjerovatnoća da dođe u priliku da taj benefit zaista obezbijedi – onda je odgovor na oba gore postavljena pitanja, svakako, da. Jer, upravo nam se u okvirima teorije racionalnog izbora otvara prostor da ispitamo klijentelističke veze, kao motive glasanja birača. A znamo da sistem u kome postoji nizak nivo legitimiteta formalnih političkih institucija, u kome se primarna lojalnost građana veže za užu porodicu, ili nacionalnu odnosno vjersku skupinu, te u kome su organi vlasti osnovni izvor zaposlenja ili mogućnosti napredovanja (Scott, 1969: 1142), širom otvara vrata za kreiranje ovakvih veza. Politički klijentelizam se često objašnjava kulturnim specifičnostima. Međutim, istina je da se on pojavljuje u svim situacijama kada, s jedne strane, postoji ponuda, a s druge tražnja za partikularno distribuiranim dobrima. Iako se pokazalo da su zemlje u procesu transformacije sklonije pojavi klijentelizma, na nju nisu imune ni razvijene zapadne demokratije. Piattoni (2001), u uvodu svoje knjige koja istražuje problem klijentelističkih veza u državama zapadne demokratije, kaže da se ova pojava ne vezuje samo za društva koja karakterišu “familism, tribalism, clannism, ’orientalism’”155 i opisuje je na sljedeći način: “(…) patron-clients relations are exchange relations whose terms depend on the relative power of the parties, in turn dependent on the contextual circumstances that affect both demand and supply”156 (p. 12). Po Piattoni, ovaj je fenomen, u različitim nivoima, prisutan i u državama kao što su Austrija, Španija, Grčka, Velika Britanija, Francuska ili Italija. 155 O.K.) „snažne familijarne, plemenske, klanovske veze, ’orijentalno nasljeđe’”. (prevod „(...)patronsko-klijentelističke veze su veze razmjene u kojima uslovi zavise od relativne snage partija, koja opet zavisi od kontekstualnih okolnosti, a na koju utiče i potražnja i mogućnost ispunjenja te potražnje.“ (prevod O.K.) 156 Birači u Crnoj Gori 201 Kako smo u ovome radu već istakli, autori koji su se bavili sistemima sa predominantom partijom smatraju da je jedna od poluga duge dominacije tih partija bila monopol nad sredstvima, neophodnim za formiranje klijentelističkih mreža. Ukoliko prihvatimo to stanovište, naša pretpostavka da se u slučaju crnogorskog sistema, koji takođe definišemo kao sistem sa predominantnom partijom, ovim tipom veze može objasniti motivacija birača – pokazuje se opravdanom. Budući da, dakle, niko ne osporava činjenicu da sve političke partije uoči izbora biračima nude određene benefite, u čemu je onda razlika između klijentelističkih i neklijentelističkih partija? Kako objašnjava Kitschelt (1995), a dodatno razrađuje Scheiner (2006), razlika je proceduralna. Parties are not clientelist ’as long as they disburse rents as a matter of codified, universalistic public policy applying to all members of a constituency, regardless of whether a particular individual supported or opposed the party that pushed for the rent-serving policy’157 (Scheiner, 2006: 15). Dakle, ukoliko partija procijeni da, s jedne strane, postoji zahtjev od strane birača, a s druge, da postoje uslovi u vidu pristupa sredstvima za distribuciju partikularnih benefita, ona će vjerovatno pribjeći formiranju klijentelističko-patronskih mreža. Što se tiče birača, za njih je pristanak na ovu vrstu komunikacije racionalan iz dva razloga: (1) mogućnost konkretne dobiti, (2) smanjenje rizika od gubitka postojećeg – što je, kako objašnjava Levy u svojoj intervenciji na hipotetički okvir teorije racionalnog izbora, veoma snažan motiv. Postoji još jedan racionalni argument koji objašnjava pristanak na očuvanje statusa quo, čak i kada većina građana smatra da bi stvari u državi mogle ići bolje. Riječ je o logici kolektivne akcije. Mencur Olson (2009) piše o racionalnoj strategiji slijepog putnika, kao o logičnom izboru članova većeg kolektiva. Naime, on smatra da to što postoji zajednički interes grupe da se ostvari određena kolektivna korist – a ona se u našem primjeru može definisati kao stabilan i transparentan politički system – ne znači da svi članovi imaju interes da učestvuju u plaćanjima troškova koje je neophodno podnijeti kako bi ta zajednička korist bila ostvarena. „Svatko bi radije da drugi plaćaju sve troškove, a obično bi ostvario svaku pruženu korist, neovisno o tome je li snosio dio troškova ili nije” (str. 25). „Partije nisu klijentelističke sve dok raspoloživa dobra raspodjeljuju kroz pravilima regulisane, univerzale javne politike koje se odnose na sve u zajednici bez obzira na to da li su podržali ili nisu partiju koja sprovodi politiku“ (prevod O.K.) 157 202 Olivera Komar Za razumijevanje iznesene tvrdnje, po našem mišljenju, ključan je sljedeći Olsonov primjer: Činjenica da upravitelji obično kontroliraju veliku korporaciju i povremeno mogu promicati vlastite interese na štetu dioničara čudi, budući da obični dioničari imaju zakonsko pravo razriješiti vodstvo dužnosti kako žele i budući da, kao skupina, imaju i poticaj da to učine ako voditelji upravljaju tvrtkom djelomice ili potpuno u svojem interesu. Zašto se onda dioničari ne služe tim svojim pravom? Oni to ne čine zato što će u velikoj korporaciji s tisućama dioničara svaki pokušaj koji poduzima tipični dioničar da smijeni vodstvo vjerovatno biti neuspješan; čak i kad bi dioničar imao uspjeha, većina prinosa u obliku viših dividendi i cijena dionica ići će i preostalim dioničarima, budući da tipični dioničar posjeduje samo neznatan postotak dionica. Dohodak korporacije dioničarima je kolektivno dobro, te dioničar koji drži samo neznatan postotak ukupnog broja dionica, kao i svaki član latentne skupine, nema poticaja da ospori vodstvo korporacije, koliko god ono nesposobno ili korumpirano bilo (2009: 63). Olsonovi dioničari su, u našem slučaju, birači, a racionalnu logiku definišemo s dva izbora, data iz perspektive birača. Prvi izbor – podrška dominantnoj partiji: (1) dominantna partija ima pristup i monopol nad resursima iz kojih može vršiti distribuciju benefita; (2) ta partija ima najveću šansu da pobijedi na izborima (percepciju nepobjedivosti dokazali smo u poglavlju o partijskom sistemu i biračima); (3) ukoliko ova partija pobijedi, a ja sam bio uz nju, imaću mogućnost dodatnih benefita ili će, pak, moj status ostati isti, tj. neću ništa izgubiti. Drugi izbor – podrška opoziciji: (1) opozicija nema šansu da pobijedi; (2) ukoliko, ipak, pobijedi, uživaću benefit kao i većina drugih ljudi; (3) opšta situacija će se možda popraviti; (4) ali, postoji i mogućnost da se moja lična situacija promijeni nagore. Dakle, riječ je o promišljanju čija je racionalnost neupitna. Bugajski (2002) ističe: Substantial sectors of the population have exhibited fear of economic decline, confusion about their future material prospects, resentment toward the new rich, concerns about safety and security, and susceptibility to populist, socialist, and nationalist rhetoric. Hence, demands for economic security, personal safety, and political predictability, encouraged by the state media, have promoted electoral support for paternalism, welfarism, statism, and authoritarianism. Large sectors of the population still expect the state to look after their interests and provide them with lifelong job security and a reasonable standard of living. In this context, civic consciousness has remained poorly Birači u Crnoj Gori 203 developed and the concepts of self-help and self-organization continue to be lacking158 (p. 44). Pažljivom čitaocu neće promaći da je Bugajski u ovim rečenicama dao gotovo sve elemente koji su neophodni za razumijevanje neuspjeha opozicije u Crnoj Gori. Reklo bi se da u tom začaranom krugu opozicija ima veoma male šanse da mobiliše kritičnu masu za svoju podršku. No, empiričarima je izuzetno teško da dokažu postojanje klijentelističko-patronskih veza u jednom društvu. Samim tim što je primanje, jednako kao i davanje, bilo kakve nadoknade u zamjenu za glas krivično djelo, o tim se pojavama javno nerado govori. Veoma mali broj slučajeva te prirode koji su ikada procesuirani u pravosudnom sistemu Crne Gore može se objasniti i činjenicom da je vrlo teško pribaviti dokaze o ovoj vrsti razmjene. Vrlo je malo i istraživanja koja su uspjela da dokažu ovu pojavu, i to ne samo u Crnoj Gori, već uopšte. Međutim, kada je o ovom radu riječ, naša ambicija i nije da dokažemo da klijentelizam postoji, već da je ta vrsta veze prihvatljiva u crnogorskom društvu. U daljem tekstu skrenućemo pažnju na niz zanimljivih rezultata, prezentovanih u formi tabele kontingencije. Iako ti podaci nisu neposredni dokazi da razmjena postoji, oni indirektno ukazuju na popustljiviji odnos prema ovom tipu veze kod glasača partija koje se nalaze na vlasti u Crnoj Gori. Dakle, prvo pitanje koje je ukršteno u Tabeli kontingencije 9 usmjereno je na procjenu da li ljudi u Crnoj Gori glasaju radi lične koristi. Vidimo da glasači partija na vlasti prepoznaju tu pojavu mnogo manje nego glasači opozicionih partija. Da je glasanje motivisano ličnom korišću često ili veoma često, smatra 58.1% glasača DPS-a i 77.8% glasača SDP-a. S druge strane, tako misli 92.9% birača SNP-a, 92% birača PZP-a i 94.3% birača Nove srpske demokratije. „Veliki dio populacije izložen je strahu od ekonomske propasti, konfuziji u pogledu svoje materijalne situacije u budućnosti, osjeća otpor prema novim bogatašima, zabrinutost za sigurnost i bezbjednost, te određenu skepsu prema populističkoj, socijalističkoj i nacionalističkoj retorici. Stoga su primarni zahtjevi za ekonomskom sigurnošću i ličnom bezbjednošću, dodatno ohrabreni od strane državnih medija, promovisali izbornu podršku paternalizmu, opciji blagostanja i čvrste države, te autoritarizmu. Značajan dio populacije još uvijek očekuje od države da se brine za njihove interese i da im obezbijedi doživotni siguran posao i solidan životni standard. U tom kontekstu, građanska savjest je ostala slabo razvijena, a koncepti samopomoći i samoorganizacije i dalje nedostaju.” (prevod O.K.) 158 204 Olivera Komar Tabela kontingencije 9: Percepcija glasanja zbog lične koristi i partijsko opredjeljenje DPS N % N % N % N % N % N % N % N % SDP SNP PZP NOVA Apstinenti Ostali Ukupno Da ���������������������������������������������������� li ljudi u Crnoj Gori glasaju radi li������������ č����������� ne koristi? Veoma često Često Rijetko Nikad 104 109 98 51 28.7% 30.1% 27.1% 14.1% 19 16 9 1 42.2% 35.6% 20.0% 2.2% 133 49 14 0 67.9% 25.0% 7.1% .0% 32 14 3 1 64.0% 28.0% 6.0% 2.0% 50 17 4 0 70.4% 23.9% 5.6% .0% 111 41 15 8 63.4% 23.4% 8.6% 4.6% 49 27 8 6 54.4% 30.0% 8.9% 6.7% 498 273 151 67 50.4% 27.6% 15.3% 6.8% Napomena: X2(18, N = 989) = 171.702; p < .01 Ukupno 362 100.0% 45 100.0% 196 100.0% 50 100.0% 71 100.0% 175 100.0% 90 100.0% 989 100.0% Ako sada pogledamo rezultate odgovora na niz pitanja o tome da li je klijentelističko ponašanje u redu, uočićemo da birači vladajućih partija u značajnijem procentu nego birači opozicije odobravaju takvo ponašanje. Da je u redu glasati za određenu partiju u zamjenu za posao, smatra 43.6% birača DPS-a, 40.9% birača SDP-a, 27% birača SNP-a, 24% birača PZP-a i 21% birač Nove. Tabela kontingencije 10: Glasanje radi dobijanja zaposlenja i partijsko opredjeljenje DPS SDP N % N % Da li je u redu glasati iz sljedećih razloga? Dobijanje posla Uvijek je u Uglavnom Uglavnom Nikada nije redu je u redu nije u redu u redu 66 116 112 124 15.8% 27.8% 26.8% 29.7% 8 10 11 15 18.2% 22.7% 25.0% 34.1% Ukupno ������ 418 100.0% 44 100.0% Birači u Crnoj Gori SNP PZP NOVA Apstinenti Ostali Ukupno N % N % N % N % N % N % 27 25 63 74 14.3% 13.2% 33.3% 39.2% 8 3 14 20 17.8% 6.7% 31.1% 44.4% 7 8 18 38 9.9% 11.3% 25.4% 53.5% 28 33 37 88 15.1% 17.7% 19.9% 47.3% 18 26 20 40 17.3% 25.0% 19.2% 38.5% 162 221 275 399 15.3% 20.9% 26.0% 37.7% Napomena: X2(18, N = 1057) = 52.484; p < .01 205 189 100.0% 45 100.0% 71 100.0% 186 100.0% 104 100.0% 1057 100.0% Kada su u pitanju olakšice na poslu kao razlog glasanja, situacija je gotovo identična. S jedne strane, imamo 49% glasača DPS-a i 40.9% glasača SDP-a koji smatraju da je to u redu, s druge strane, to isto misli 29% glasača SNP-a, 24% glasača PZP-a i 28% glasača Nove. Tabela kontingencije 11: Glasanje radi olakšica na poslu i partijsko opredjeljenje DPS SDP SNP PZP NOVA Apstinenti Ostali Ukupno N % N % N % N % N % N % N % N % Da li je u redu glasati iz sljedećih razloga? Dobijanje olak������������� š������������ ica na poslu Uvijek je u Uglavnom Uglavnom Nikada nije redu je u redu nije u redu u redu 87 119 104 103 21.1% 28.8% 25.2% 24.9% 6 6 16 17 13.3% 13.3% 35.6% 37.8% 28 27 60 69 15.2% 14.7% 32.6% 37.5% 5 6 14 20 11.1% 13.3% 31.1% 44.4% 11 9 15 36 15.5% 12.7% 21.1% 50.7% 27 23 45 81 15.3% 13.1% 25.6% 46.0% 20 18 29 35 19.6% 17.6% 28.4% 34.3% 184 208 283 361 17.8% 20.1% 27.3% 34.8% Napomena: X �2(18, N = 1036) = 62.683; p < .01 Ukupno 413 100.0% 45 100.0% 184 100.0% 45 100.0% 71 100.0% 176 100.0% 102 100.0% 1036 100.0% 206 Olivera Komar Oprost računa kao legitiman razlog za glasanje vidi 27% glasača DPSa, 14% glasača SDP-a, 15% glasača SNP-a i 15% glasača PZP-a i 14% glasača Nove. Tabela kontingencije 12: Glasanje u zamjenu za oprost računa (struja, voda i sl.) i partijsko opredjeljenje DPS SDP SNP PZP NOVA Apstinenti Ostali Ukupno N % N % N % N % N % N % N % N % Da li je u redu glasati iz sljedecih razloga? Ukupno Oprost računa Uvijek je Uglavnom Uglavnom Nikada u redu je u redu nije u redu nije u redu 47 65 128 164 404 11.6% 16.1% 31.7% 40.6% 100.0% 1 5 15 21 42 2.4% 11.9% 35.7% 50.0% 100.0% 18 10 65 91 184 9.8% 5.4% 35.3% 49.5% 100.0% 4 3 11 28 46 8.7% 6.5% 23.9% 60.9% 100.0% 9 1 11 50 71 12.7% 1.4% 15.5% 70.4% 100.0% 25 22 41 92 180 13.9% 12.2% 22.8% 51.1% 100.0% 10 21 20 52 103 9.7% 20.4% 19.4% 50.5% 100.0% 114 127 291 498 1030 11.1% 12.3% 28.3% 48.3% 100.0% Napomena: X2(18, N = 1030) = 59.451; p < .01 Rješenje stambenog pitanja kao prihvatljiv razlog za glasanje vidi 57% glasača DPS-a, 40% glasača SDP-a, 33% glasača SNP-a, 31% glasača PZP-a i 35% glasača Nove. 207 Birači u Crnoj Gori Tabela kontingencije 13: Glasanje u zamjenu za rješenje stambenog pitanja i partijsko opredjeljenje DPS N % N % N % N % N % N SDP SNP PZP NOVA Apstinenti Ostali Ukupno % N % N % K47 Da li je u redu glasati iz sljedecih razloga? Rješenje stambenog pitanja Uvijek je Uglavnom Uglavnom Nikada u redu je u redu nije u redu nije u redu 110 126 88 87 26.8% 30.7% 21.4% 21.2% 8 9 12 13 19.0% 21.4% 28.6% 31.0% 31 31 57 65 16.8% 16.8% 31.0% 35.3% 8 6 13 17 18.2% 13.6% 29.5% 38.6% 16 9 9 37 22.5% 12.7% 12.7% 52.1% 35 36 29 76 19.9% 20.5% 16.5% 43.2% 23 23 22 34 22.5% 22.5% 21.6% 33.3% 231 240 230 329 22.4% 23.3% 22.3% 31.9% Napomena: X2(18, N = 1030) = 71.871; p < .01 Ukupno 411 100.0% 42 100.0% 184 100.0% 44 100.0% 71 100.0% 176 100.0% 102 100.0% 1030 100.0% Napredovanje na poslu predstavlja prihvatljiv razlog za glasanje za 37% glasača DPS-a, 24% glasača SDP-a, 17% glasača SNP-a, 17% glasača PZP-a i 14% glasača partije NOVA. Tabela kontingencije 14: Glasanje u zamjenu za bolju poziciju na poslu i partijsko opredjeljenje DPS SDP SNP N % N % N Da li je u redu glasati iz sljedećih razloga? Bolja pozicija na poslu Uvijek je u Uglavnom je Uglavnom Nikada nije redu u redu nije u redu u redu 70 85 116 139 17.1% 20.7% 28.3% 33.9% 3 7 12 19 7.3% 17.1% 29.3% 46.3% 19 13 67 86 Ukupno 410 100.0% 41 100.0% 185 208 Olivera Komar % N % N % N % N % N % PZP NOVA Apstinenti Ostali Ukupno 10.3% 7.0% 36.2% 6 2 15 12.8% 4.3% 31.9% 9 5 7 12.7% 7.0% 9.9% 26 26 41 14.6% 14.6% 23.0% 10 13 28 9.8% 12.7% 27.5% 143 151 286 13.8% 14.6% 27.7% Napomena: X2(18, N = 1034) = 69.781; p < .01 46.5% 24 51.1% 50 70.4% 85 47.8% 51 50.0% 454 43.9% 100.0% 47 100.0% 71 100.0% 178 100.0% 102 100.0% 1034 100.0% Na kraju, kada je u pitanju novac, 23% glasača DPS-a smatra da je u redu glasati u zamjenu za novac, što takođe misli 10% glasača SDP-a, 19% SNP-a, 17% PZP-a i 12% glasača Nove. Tabela kontingencije 15: Glasanje u zamjenu za novac i partijsko opredjeljenje DPS SDP SNP PZP NOVA Apstinenti Ostali Ukupno N % N % N % N % N % N % N % N % Da li je u redu glasati iz sljedećih razloga? Novac Uvijek je u Uglavnom je Uglavnom Nikada nije redu u redu nije u redu u redu 39 54 106 201 9.8% 13.5% 26.5% 50.3% 3 2 11 31 6.4% 4.3% 23.4% 66.0% 21 16 41 108 11.3% 8.6% 22.0% 58.1% 7 1 13 26 14.9% 2.1% 27.7% 55.3% 6 3 5 56 8.6% 4.3% 7.1% 80.0% 27 23 39 93 14.8% 12.6% 21.4% 51.1% 8 7 23 62 8.0% 7.0% 23.0% 62.0% 111 106 238 577 10.8% 10.3% 23.1% 55.9% Napomena: X2(18, N = 1032) = 42.022; p < .01 Ukupno 400 100.0% 47 100.0% 186 100.0% 47 100.0% 70 100.0% 182 100.0% 100 100.0% 1032 100.0% Birači u Crnoj Gori 209 Iz svega navedenog možemo izvesti sljedeće zaključke: (1) Glasači svih partija imaju određeni nivo permisivnog stava kada je u pitanju razmjena glasova za pojedinačne benefite. (2) Među glasačima DPS-a procentualno je više onih koji smatraju da je ovakva razmjena u redu. (3) Prosječan procenat ispitanika kojima je ovaj tip razmjene prihvatljiv u svim partijama varira u zavisnosti od vrijednosti stvari koja je u pitanju, pri čemu je taj procenat veći kod „važnijih” stvari. (4) Glasači vladajućih partija, posebno DPS-a, rjeđe od ostalih u stvarnosti uočavaju ovaj tip razmjene dobara, ali ga, s druge strane, češće podržavaju. To pruža dovoljno osnova za pretpostavku da je riječ o specifičnom mimikričnom odnosu prema toj pojavi: birači ne žele faktički da priznaju postojanje pojave, ali imaju veću potrebu da je opravdaju. 9.1 Klijentelistički prediktorski model Naša radna hipoteza IV glasi: Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiče klijentelističko-patronska veza između birača i partija. Važno je ponovo napomenuti: utvrđivanje da li se naznačena veza u stvarnosti zaista realizuje prevazilazi domete i mogućnosti ovoga rada. Ispitanike nismo pitali da li su u zamjenu za glas primili neku povlasticu, odnosno da li im je ona nuđena, već nas je interesovao njihov odnos prema takvoj mogućnosti. Nastojali smo da preko posrednih indikatora identifikujemo „tragove“ koji predstavljaju preduslove za nastajanje klijentelizma. Stoga je forma pitanja bila projektivna: „Da li mislite da je u redu...“. Očekivali smo da ćemo na taj način dobiti kvalitetnije i otvorenije odgovore ispitanika. U model su ušle sljedeće varijable: Obećanje lične pomoći ili pomoći porodici jeste razlog za glasanje za partiju. Slaganje sa stavom da je u redu mijenjati partiju za koju se glasa iz ličnih interesa. U redu je ako ljudi glasaju za neku partiju iz sljedećih razloga: - Posao za glasača ili člana njegove porodice 210 Olivera Komar - Poboljšanje infrastrukture u naselju u kome glasač živi (izgradnja puta, vodovoda, rješenje sanitetskih problema i sl.) - Olakšice na poslu kojim se bavi (smanjenje dažbina ili poreza, olakšanje procedura poslovanja i sl.) - Obezbjeđenje plaćanja zdravstvenih usluga - Kredit sa dobrim uslovima otplate - Oprost računa (struje, vode ili sl.) - Rješenje stambenog pitanja - Upis člana porodice na fakultet - Unapređenje na bolju poziciju na poslu - Novac Partija ima obavezu da obezbijedi zaposlenje. Klijentelistički prediktorski model pokazao se kao najneuspješniji. Njime smo uspjeli da objasnimo svega 6% varijanse glasanja za Demokratsku partiju socijalista, 3% varijanse glasanja za Socijalističku narodnu partiju, 3% za Pokret za promjene i 4% kada je u pitanju Nova srpska demokratija. U slučaju glasanja za Socijaldemokratsku partiju, nijedna prediktorska varijabla nije izdržala test značajnosti. Kod glasača DPS-a, dvije varijable pokazale su se kao prediktorski značajne. Prva je slaganje sa stavom da određena lična ili porodična korist može biti razlog glasanja za neku partiju (B=.170, p<0.05). Druga varijabla je slaganje sa tvrdnjom da je u redu glasati za partiju ukoliko ona obezbijedi plaćanje troškova zdravstvene zaštite (B=.343, p<0.01). Tabela 50: Klijentelistički prediktorski model glasanja za DPS DPS� B� S.E.� Wald� Obećanje lične ili porodične pomoći .170��*� .074 5.313 Plaćanje zdravstvenih usluga .343���� ***� .075 21.077 Constant -1.358 .196 48.181 Napomena: Pseudo R2 = .066 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 7) =��������������� ���������������� 12.117�������� �������������� , p=���� .097 Kada je u pitanju SNP, samo jedna varijabla u modelu funkcioniše i to kao negativan prediktor – slaganje sa stavom da je u redu glasati za partiju ukoliko ona ponudi pomoć u rješavanju stambenog pitanja. Dakle, kod ispitanika koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom postoji veća vjerovatnoća da će glasati za Socijalističku narodnu partiju (B=-.337, p������� <0.01). 211 Birači u Crnoj Gori Tabela 51: Klijentelistički prediktorski model glasanja za SNP SNP� Rješavanje stambenih pitanja Constant B� S.E.� Wald� -.337��*� .095 12.556 -.818 .220 13.770 Napomena: Pseudo R2 = .032 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 2) = ���������������� 11.311�������� , p=���� .003 Samo jedna varijabla ima prediktorsku vrijednost i kada je glasanje za Pokret za promjene u pitanju – neslaganje sa tvrdnjom da partija ima obavezu da obezbijedi posao (B=1.454, p������ <0.05)159. Tabela 52: Klijentelistički prediktorski model glasanja za PZP PZP� B� S.E.� Partija ima obavezu da obezbijedi posao 1.454��* .732 Constant -5.916 1.418 Napomena: Pseudo R2 = .031 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df,0) =.0������ ��������� , p=�� .0 Wald� 3.938 17.415 U slučaju Nove, prva prediktorska varijabla odnosi se na obavezu partije da obezbijedi zaposlenje, ali ona se, za razliku od PZP-a, javlja kao pozitivan prediktor (B=-.573, p���������������������������������������������� <0.01). Prediktorsku vrijednost ima još jedna varijabla – neslaganje sa tvrdnjom da je u redu glasati za partiju koja ponudi zaposlenje (B����������������� =-.827, p�������� <0.01). Tabela 53: Klijentelistički prediktorski model glasanja za Novu NOVA� B� S.E.� Wald� Posao kao motiv -.573��� **� .189 9.214 Partija ima obavezu da obezbijedi posao -.827��*� .379 4.767 Constant -.164 .851 .037 2 Napomena: Pseudo R = .043 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df,5) =5.822�������� �������������� , p=���� .324 Napomena: ova varijabla je originalno imala oblik “1” – ima obavezu, “2” – nema obavezu, što znači da visoke vrijednosti označavaju neslaganje sa tvrdnjom. 159 212 Olivera Komar Zaključimo: iako nam je ovaj model obezbijedio neke važne uvide u način na koji birači svake od ispitivanih partija reaguju na klijentelističke veze, njime smo uspjeli da objasnimo najmanji procenat varijanse glasanja za pojedine partije. Glava X: Kombinovani prediktorski model ponašanja birača Naše istraživanje podrazumijevalo je konstruisanje pet prediktorskih modela, dizajniranih tako da odgovore na pitanje: u kojoj mjeri različitim tipovima veze, predstavljenim u okviru ovih modela, možemo objasniti glasanje za svaku od pet najjačih partija ponaosob? U prethodnim poglavljima detaljno smo izložili empirijsku evidenciju za svaki od prediktorskih modela pojedinačno. Sada je naša namjera da formiramo finalni model koji bi integrisao svih pet analiziranih modela i omogućio da se njihove varijable suoče u jedinstvenom multivarijantnom prostoru. Na taj način, moći ćemo da procijenimo relativni značaj svih modela, kao i njihove interakcije. Za početak, u Tabeli 54 možemo pogledati koliki procenat varijanse glasanja, po partijama, objašnjava svaki od testiranih modela. Tabela 54: Ukupna varijansa glasanja koju objašnjavaju prediktorski modeli Model Socijalno-demografski Afektivno-habitualni Harizmatski Programski Klijentelistički DPS 35% 11.8% 66% 12% 6% SDP 10% 1% 39% 8% 0% SNP 39% 3% 48% 20% 3% PZP 6% 2% 44% 4% 3% Nova 26% 11.2% 43% 17% 4% Kao što vidimo, najveći procenat varijanse uspijevali smo da objasnimo harizmatskim i socijalno-demografskim modelom, a najmanje uspjeha imali smo sa klijentelističkim modelom. Međutim, samim tim što smo modele testirali odvojeno, na osnovu gore navedenog ne možemo sa sigurnošću zaključiti koji će od tipova veze „prevagnuti” ukoliko se svih pet 214 Olivera Komar modela sretnu u jedinstvenom multivarijantnom prostoru. Pitanje je, dakle, da li će u takvim okolnostima, npr., pripadnost određenoj društvenoj grupi odnijeti prevagu nad fascinacijom liderom, ili će pak dominirati sklonost ka klijentelističkom ponašanju. Da bismo vidjeli kako se ovi modeli, kao nezavisne varijable, ponašaju u multivarijantnom prostoru, ponovo smo primijenili logističku regresiju. Na osnovu originalnih modela formirali smo nove varijable, koje, kao vrijednosti, imaju nestandardizovane regresione koeficijente nezavisnih varijabli u modelu. Na taj način, svaka nova varijabla predstavlja novoformirani regresioni skor, koji predstavlja svaki pojedini model. Zatim smo ove varijable transformisali u standardizovane Z skorove, kako bismo ih ujednačili u metrijskom smislu. Tako �������������������������� smo za svaku partiju formirali po pet varijabli, koje sumiraju socijalno-demografski, afektivno-habitualni, harizmatski, programski i klijentelistički model glasanja. Na tako kreirane varijable primijenili smo logističku regresiju, pri čemu smo glasanje za svaku pojedinu partiju tretirali kao zavisnu varijablu, a pet novoformiranih varijabli koje sumiraju pojedinačne modele, kao nezavisne varijable. Dobijene rezultate predočili smo u tabelama, datim u nastavku teksta. Kada je u pitanju Demokratska partija socijalista, u kombinovanom modelu ostale su tri varijable, koje, dakle, imaju prediktorsku vrijednost u glasanju za ovu partiju. Najveću prediktorsku vrijednost ima harizmatska veza (B=1.984, p������������������������������������������������������� <0.01), potom socijalno-demografska (B����������������� =1.032, p�������� <0.01), pa klijentelistička (B���������������������������������������������� =.378, p�������������������������������������� <0.05). Ovim kombinovanim modelom uspjeli smo da objasnimo čak 69.7% varijanse glasanja za DPS, što je izuzetno visok procenat. Tako su empirijski potvrđene pretpostavke iz teorijskog dijela ovoga rada da su osnovne veze koje motivišu birače da glasaju za DPS: harizmatska, tj. fascinacija liderom, demografska, dakle, nacionalna i vjerska opredijeljenost, i klijentelistička. Interesantno je da klijentelistička veza funkcioniše kao prediktor samo u modelu glasanja za DPS. No, s obzirom na neprekinuti kontinuitet vlasti koji ova partija ima još od prvih parlamentarnih izbora, taj nalaz nije iznenađujući. 215 Birači u Crnoj Gori Tabela 55: Kombinovani prediktorski model glasanja za DPS – sumarno DPS Socio-demografska veza Harizmatska veza Klijentelistička veza Constant B S.E. Wald df Sig. Exp(B) .992 .174 32.408 1 .000 2.695 2.037 .204 99.315 1 .000 7.667 .413 .190 4.716 1 .030 1.511 -1.037 .186 31.190 1 .000 .355 Napomena: Pseudo R2 = .697 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ��������������� 3.927�������� , p=���� .864 Vidimo da je u Tabeli 55 dat kombinovani prediktorski model za koji su, kao input, poslužile pojedinačne varijable koje su imale prediktorsku značajnost u svakom od pet modela: socijalno-demografskom, afektivnohabitualnom, harizmatskom, programskom i klijentelističkom. Ovim modelom iscrpili smo 69% varijanse glasanja za DPS. Prediktorsku vrijednost imaju sljedeće varijable: srpska nacionalnost (B=-2.246, p����������������� <0.01), u smislu da vjerovatnoća glasanja za DPS raste ukoliko birač nije te nacionalnosti, zanimanje preduzetnika (B����������������� =1.479, p�������� <0.05), zaposlenje u javnom sektoru (B����������������������������������������������������������� =.902, p��������������������������������������������������� <0.05), slaganje sa stavom da je u opredjeljivanju ključna harizma lidera (B����������������������������������������������� =1.045, p�������������������������������������� <0.01), pozitivna prosječna ocjena za Mila Đukanovića, lidera ove partije (B��������������������������������������� =1.166, p������������������������������ <0.01), slaganje sa stavom da crkva ne treba da utiče na odlučivanje u državnim poslovima (B�������������������������� =.133, p������������������ <0.01), isticanje lične odgovornosti za sudbinu pojedinca (B������������������������������������� =-.102, p���������������������������� <0.05) i slaganje sa stavom da je u redu glasati za partiju u zamjenu za plaćanje zdravstvenih usluga (B��������������� =.441, p������� <0.01). Tabela 56: Kombinovani prediktorski model glasanja za DPS – pojedinačno DPS� Srpska nacionalnost Preduzetnik/ca Javni sektor Stav „���������������� ����������������� lider je važan” M.Đukanović (A.S.) Stav „������������������������ ������������������������� crkva ne treba da utiče na odlučivanje” B� S.E.� Wald� -2.246���� ***� 1.479��*� .902��*� 1.045��� **� 1.166���� ***� .399 .612 .397 .314 .139 31.647 5.841 5.151 11.067 70.008 .133��� **� .049 7.317 216 Olivera Komar Akcentovanje lične ������������������� odgovornosti -.102��*� .052 3.892 Stav „u ����������������������������� redu je glasati u zamjenu .441��� **� .146 9.128 za plaćanje ������������������������������ zdravstvenih usluga” Constant -1.433 .783 3.349 Napomena: Pseudo R2 = .698 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ��������������� 21.337������� , p=��� 006 Kod SDP-a smo kombinovanim modelom uspjeli da objasnimo znatno niži procenat varijanse – 22% – što još jednom potvrđuje tezu o nestrukturiranosti biračkog tijela ove partije. Dvije veze imaju gotovo jednaku prediktorsku vrijednost u glasanju za SDP: demografska (B��������������� =.445, p������� <0.01) i harizmatska (B�������������������������������������������������������� =.465, p������������������������������������������������ <0.01), pri čemu je značajna i programskva veza (B��������������� =.356, p������� <0.05). Tabela 57: Kombinovani prediktorski model glasanja za SDP – sumarno SDP Socio-demografska veza Harizmatska veza Programska veza Constant B S.E. Wald df Sig. .445 .162 7.589 1 .006 .465 .098 22.341 1 .000 .356 .181 3.871 1 .049 -3.773 .259 211.899 1 .000 Napomena: Pseudo R2 = .220 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ��������������� 8.991�������� , p=���� .343 Exp(B) 1.561 1.591 1.428 .023 Pojedinačni kombinovani model glasanja za SDP objašnjava 29% varijanse glasanja za ovu partiju, a čine ga četiri prediktorske varijable: viša škola (B������������������������������������ =1.638, p��������������������������� <0.01), slaganje sa stavom da će partija biti na dobitku promjenom lidera (B����������������� =1.142, p�������� <0.01), inteligencija kao nevažna liderska osobina (B����������������������������������������������������������������� =-1.007, p������������������������������������������������������� <0.01) i visoka prosječna ocjena za Ranka Krivokapića, lidera ove partije (B���������������� =.928, p�������� <0.01). Birači u Crnoj Gori 217 Tabela 58: Kombinovani prediktorski model glasanja za SDP – pojedinačno SDP� B� S.E.� Viša škola 1.638��� **� .522 Stav „��������������������������������������������� ���������������������������������������������� partija bi bila na dobitku promjenom lidera” 1.142��� **� .414 Stav da je inteligencija bitna liderska osobina -1.007��*� .390 R. Krivokapić (A.S)� .928���� ***� .200 Constant -2.980 1.665 Napomena: Pseudo R2 = .294 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ��������������� 9.727�������� , p=���� .285 Wald� 9.845 7.613 6.668 21.461 3.202 Znatno bolji rezultat postigli smo s kombinovanim modelom kada je glasanje za SNP u pitanju, uspjevši da objasnimo 47.1% varijanse. U modelu je zastupljena demografska veza, što je i bilo očekivano (B=.991, p�������� <0.01), kao i harizmatska veza (B���������������� =.744, p�������� <0.01). Tabela 59: Kombinovani prediktorski model glasanja za SNP – sumarno SNP Socio-demografska veza Harizmatska veza Constant B S.E. Wald df Sig. .991 .159 38.877 1 .000 .744 .146 25.825 1 .000 -2.162 .199 118.412 1 .000 Napomena: Pseudo R2 = .471 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ��������������� 9.422�������� , p=���� .308 Exp(B) 2.693 2.105 .115 Pojedinačni kombinovani model čine sljedeće prediktorske varijable: srpska nacionalnost (B=2.043, p�������� <0.01), viša škola (B���������������� =.888, p�������� <0.05), život u gradu, u smislu da se vjerovatnoća glasanja smanjuje ukoliko ispitanik živi u gradu (B���������������������������� =-.793, p������������������� <0.01), pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi (B�������� =1.821, p���������������������������������������������� <0.01), stav da u opredjeljivanju na izborima važniju ulogu ima partija nego njen lider (B������������������ =1.544, p��������� <0.01) i zalaganje za ključne ideološke principe kao razlog glasanja (B��������������� =.310, p������� <0.05). 218 Olivera Komar Tabela 60: Kombinovani prediktorski model glasanja za SNP – pojedinačno SNP� B� S.E.� Wald� Srpska nacionalnost 2.043���� ***� .373 29.938 Viša škola .888��*� .378 5.510 Grad kao tip naselja -.793��� **� .279 8.101 Srpska pravoslavna crkva 1.821��� **� .543 11.236 Stav da je partija važnija od lidera 1.544��� **� .484 10.172 Ključni ideološki principi kao .310��*� .159 3.782 razlog glasanja Constant -7.463 1.062 49.346 Napomena: Pseudo R2 = .462 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ���������������� 11.604�������� , p=���� .170 U slučaju glasanja za PZP, situacija je slična onoj kod SDP-a. U modelu je ostao veliki broj varijabli, ali njima uspijevamo da objasnimo niži procenat varijanse glasanja nego što je to slučaj sa DPS-om ili SNP-om – 31.8%. Najveću prediktorsku vrijednost ima harizmatska veza (B=.992, p������������������������������������������������������������������������ <0.01), slijede afektivno-habitualna (B��������������������������������� =.695, p������������������������� <0.01) i programska veza (B��������������� =.675, p������� <0.01). Tabela 61: Kombinovani prediktorski model glasanja za PZP – sumarno PZP Afektivno-habitualna veza Harizmatska veza Programska veza Constant B S.E. Wald df Sig. Exp(B) .695 .162 18.448 1 .000 2.004 .992 .128 59.996 1 .000 2.698 .675 .230 8.645 1 .003 1.964 -4.004 .289 192.401 1 .000 .018 2 Napomena: Pseudo R = .318 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ���������������� 12.101�������� , p=���� .147 Ako pogledamo pojedinačni kombinovani prediktorski model (Tabela 61), vidimo da sljedeće varijable imaju prediktorsku vrijednost: starosna grupa 35–54 godine (B=.801, p�������� <0.05), pripadnost đačkoj ili studentskoj populaciji (B������������������������� =1.403, p���������������� <0.01), stav da niko nije bio u pravu u sukobu između četnika i partizana (B���������������������������������������������������� =1.411, p������������������������������������������� <0.01), visoka prosječna ocjena za Nebojšu Medojevića, lidera partije (B���������������������������� =.980, p�������������������� <0.01) i stav da je program ključan za odluku da se za određenu partiju glasa (B��������������� =.840, p������� <0.05). 219 Birači u Crnoj Gori Tabela 62: Kombinovani prediktorski model glasanja za PZP – pojedinačno PZP� Starosna dob od 35 do 54 Učenik/ca, student/kinja Stav da niko nije bio u pravu u sukobu četnici-partizani N. Medojević (A.S.) Stav da je program partije bitan za glasanje Constant B� .801��*� 1.403��*� S.E.� .405 .560 Wald� 3.908 6.267 1.411���� ***� .377 14.026 .980���� ***� .192 26.136 .840��*� .358 5.511 -7.721 1.130 46.682 Napomena: Pseudo R = .308 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ���������������� 77.389�������� , p=���� .000 2 Kada je u pitanju NOVA, kombinovanim modelom uspjeli smo da objasnimo 38.1% varijanse glasanja. U modelu su, kao prediktori, ostali harizmatski (B=1.178, p����������������������������������������������� <0.01) i demografski �������������������������������������� (B=.678, p���������������� <0.01) tip veze. Tabela 63: Kombinovani prediktorski model glasanja za Novu – sumarno NOVA Socio-demografska veza Harizmatska veza Constant B S.E. Wald df Sig. Exp(B) .678 .153 19.567 1 .000 1.970 1.178 .164 51.342 1 .000 3.248 -3.817 .330 133.835 1 .000 .022 2 Napomena: Pseudo R = .381 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ���������������� 12.540�������� , p=���� .129 U pojedinačnom kombinovanom prediktorskom modelu glasanja za Novu srpsku demokratiju izdvojile su se sljedeće varijable: naseljenost u centralnom dijelu države (B=1.545, p�������� <0.01), pripadnost srpskoj naciji (B�������� =1.486, p�������� <0.01), stalni radni odnos (B������������������������������������������ =.973, p���������������������������������� <0.05), stav da su u prošlom ratu bilu u pravu četnici (B���������������������������������������������������� =.884, p�������������������������������������������� <0.05) i visoka prosječna ocjena za Andriju Mandića, lidera Nove (B���������������� =1.057, p������� <0.01). 220 Olivera Komar Tabela 64: Kombinovani prediktorski model glasanja za Novu – pojedinačno NOVA� Centralna regija Srpska nacionalnost Stalni radni odnos Stav da su u Drugom svjetskom ratu u pravu bili četnici A. Mandić (A.S.) Constant B� 1.545���� ***� 1.486��� **� .973��*� S.E.� .384 .518 .376 Wald� 16.161 8.240 6.693 .884��*� .403 4.822 1.057���� ***� .234 20.412 .811 66.817 -6.628 Napomena: Pseudo R = .378 ���� Hosmer and Lemeshow Goodness-of-fit X2 (df, 8) = ���������������� 14.073�������� , p=���� .080 2 Glava XI: Zaključak Nije očigledno da je političko ponašanje manje racionalno od drugih vrsta ponašanja. Ali čak i ako pretpostavimo da jeste, zašto bi zbog toga predstavnička demokratija bila nemoguća išta više nego neposredna vrsta demokratije ili bilo koji drugi oblik vladavine? (Plamenac, 2006: 81) U ovom radu pokušali smo da odgovorimo na tri konkretna pitanja. Prvo pitanje koje smo postavili bilo je: koji faktori imaju najveću prediktorsku vrijednost kada je riječ o opredjeljenju birača u Crnoj Gori? Druga dva pitanja logički slijede iz prvog. Jedno se odnosi na kapacitet postojećih teorijskih okvira da objasne ponašanje birača, a drugo na dilemu koja od teorija motivacije ima najveću eksplanatornu moć kada je u pitanju opredjeljenje birača u Crnoj Gori. Na kraju smo željeli provjeriti da li, i u kojoj mjeri, između ovih teorija i operacionalizovanih prediktorskih modela dolazi do interakcija, pri čemu nas je posebno zanimao tip i snaga te ostvarene interakcije. Naime, naš krajnji cilj bio je da snagu svakog modela ispitamo u multuvarijantnom prostoru, kroz sučeljavanje sa ostalim modelima. Da bismo odgovorili na ova pitanja, postavili smo dvije osnovne hipoteze: (1) Najveću prediktorsku vrijednost imaće faktori koji odslikavaju stare, predsocijalističke sukobe, posebno nacionalne podjele, te oni koji se odnose na klijentelističke veze kojima vlast može kooptirati svoje podanike. (2) Najveću eksplanatornu moć za objašnjavanje ponašanja birača imaće političko-sociološki i političko-ekonomski pristup. Ni jedan ni drugi pristup, uzeti posebno, neće moći u potpunosti da objasne preovlađujući vid opredjeljivanja birača, ali će u ukviru opšteg modela, koji ćemo kreirati, imati dominantnu ulogu. 222 Olivera Komar Radne hipoteze na osnovu kojih smo vršili testiranje naših glavnih hipoteza konstruisane su u odnosu na pet osnovnih tipova veza između birača i partija: (1) Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiču socio-demografske karakteristike, kao što su pol, nacionalnost, vjerska pripadnost i socijalni status. (2) Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiču porodična i lična tradicija glasanja, te afektivni odnos prema podržavanoj partiji. (3) Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiče harizmatska privlačnost lidera partije. (4) Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiče programska orijentacija partije. (5) Na političko opredjeljenje birača u Crnoj Gori dominantno utiče klijentelističko-patronska veza između birača i partija. Za potrebe istraživanja koristili smo dvije baze podataka. Jedna je nastala kao rezultat velikog međunarodnog istraživanja vrijednosti u Evropi (European Value Survey), a bila nam je dostupna zahvaljujući našem učešću u istraživačkom timu Crne Gore. Druga baza podataka rezultat je originalnog istraživanja ponašanja birača u Crnoj Gori, sprovedenog u svrhu pisanja ove disertacije. Prije nego što smo pristupili testiranju konkretnih prediktorskih modela, analizirali smo uticaj institucionalnog okvira na ponašanje birača. Budući da se analizi ponašanja birača ne može pristupiti nezavisno od okvira u kome se ono odvija, u prvom dijelu rada analizirali smo tip partijskog i izbornog sistema i njihov uticaj na ponašanje birača. Partijski sistem u Crnoj Gori odredili smo kao sistem sa predominantnom partijom. Ta predominantna partija nastala je internom mobilizacijom i internim prevratom unutar Saveza komunista Crne Gore. Stoga ona predstavlja kontinuum sveobuhvatne partije iz prethodnog, jednopartijskog socijalističkog uređenja, što ima bar dvije, za ponašanje birača, važne posljedice: (1) kontinuum upravljanja i pristupa javnim resursima i (2) kontinuum partije vlasti u percepciji stanovništva. Prva posljedica važna je s aspekta strategije odabira patronsko-klijentelističkih veza sa biračima, a druga kao značajan elemenat u izgradnji imidža nepobjedivosti među biračkim tijelom. U empirijskom dijelu istraživanja biračima smo postavili dva pitanja, na osnovu kojih smo, po našem mišljenju, dokazali prisustvo imidža nepobjedivosti predominantne partije u percepciji birača u Crnoj Gori. Birači koji Birači u Crnoj Gori 223 izlaze na birališta sa čvrstim predubjeđenjem da će partija koju preferiraju izgubiti lakše pribjegavaju „racionalnom“ opredjeljivanju, odnosno izboru koji će njima lično garantovati očuvanje stečenih benefita, ili pak omogućiti privilegije. Slična situacija uočena je i u drugim sistemima sa predominantnom partijom; u ovome radu prikazan je slučaj Japana i Meksika. Empirijska građa kojom smo raspolagali potkrijepila je našu tezu o mješovitom tipu podaničko-participativne političke kulture u Crnoj Gori. Pokazalo se da vrijednosti u Crnoj Gori – iako znatno niže nego u razvijenijim zemljama zapadne Evrope kada su nivo sistema i nivo procesa u pitanju – ne odstupaju značajnije od vrijednosti koje su izmjerene u zemljama novim članicama EU. Taj nalaz potkrepljuje tezu o sporoj transformaciji političke kulture u odnosu na transformaciju političkog sistema. Kada politička kultura i tradicija dovedu do stvaranja predominantne partije, proporcionalni izborni sistem ispoljava negativan efekat na djelovanje opozicije. Fragmentiranost koju proizvodi, posebno u situaciji dubokih društvenih podjela, onemogućava kreiranje šireg fronta, koji bi se mogao pojaviti kao realna alternativa predominantnoj partiji. Istina, u Crnoj Gori ova fragmentacija nije posljedica isključivo proporcionalnog izbornog sistema (što donekle koriguje prohibitivna klauzula), već i neregulisanih predizbornih koalicija. Vratimo se našim početnim hipotezama. Smatramo da je prva hipoteza dijelom potvrđena istraživanjem: pojedinačno testiranje prediktorskih modela pokazalo je da veliku prediktorsku vrijednost imaju faktori koji su odraz starih, predsocijalističkih sukoba. U tom smislu, demografskosocijalni tip veze je dominirao nad ostalim identifikovanim tipovima, sa jednim izuzetkom jer je najveću eksplanatornu moć, pokazalo se, imao harizmatski tip veze. Na kraju, treba napomenuti da je izučavanje ponašanja birača relativno mlada disciplina u Crnoj Gori te da smo, na neki način, bili prinuđeni početi „od početka”. U radu smo se bavili i nekim od osnovnih koncepata iz ove oblasti, kao što su partijska identifikacija, porodično glasanje, autoritarnost, jer smo smatrali da takve digresije mogu doprinijeti cjelovitijem razumijevanju ponašanja birača u Crnoj Gori. Nadamo �������������������������� se da će rezultati ovog istraživanja inspirisati i kreirati prostor za buduće istraživače glasanja birača, te zaista “extraordinary activity of ordinary people”160 (Rose �������� & McAlister, 1990: 1)�. 160 „vanredne aktivnosti običnih ljudi“. (prevod O.K.) Korišćena literatura Adorno, T., Frenkel-Brunswik, E., Levinson, D., & Sanford, N. R. (1993). The authoritarian personality. New York/London: W.W. Norton & Company. Aldrich, J. H. (1995). Why parties: the origin and transformation of political parties in America. Chicago: University of Chicago Press. Almond, G. A., & Verba, S. (2000). Civilna kultura. (S. Premec, prev.). Zagreb: Politička kultura. Almond, G. A., Pauel, G. B., & Strom, K. (2009). Komparativna politika danas. (Lj. Nikolić, prev.) Podgorica: Univerzitet Crne Gore, Fakultet političkih nauka. Atlagić, S. (2007). Partijska identifikacija kao determinanta izborne motivacije: teorijske kontroverze i problemi empirijskog istraživanja. Beograd: Friedrich Ebert Stiftung, Univerzitet u Beogradu, Fakultet političkih nauka. Baćović, L. (1991). Između medijskog rata i rata za medije. U: S. Mihailović, V. Goati, V. Marković, L. Baćević, B. Džuverović, S. Pegan i sar. (ur.), Od izbornih rituala do slobodnih izbora (str. 149– Univerzitet u Beogradu,187). Beograd: Univerzitet u Beogradu, Institut društvenih nauka. Banfield, E. C. (1958). The moral basis of a backward society. Glencoe: The Free Press Glencoe. Bargsted, M. A., & Kedar, O. (2009). Coalition-targeted duvergerian voting: How expectations affect voter choice under proportional representation. American Journal of Political Science , ... 307–323. Bazoki, A., & Ishiyama, J. T. (2002). Introduction and theoretical framework. In A. Bazoki, & J. T. Ishiyama (eds.), The communist successor parties of Central and Eastern Europe (pp. 3-14). New York: M.E. Sharpe. Bežovan, G. (2005). Civilno društvo. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Beyme, von K. (2002). Transformacija političkih stranaka. (M. Kasapović, prev.). Zagreb: Fakultet političkih znanosti. Bielasiak, J. (2002). The institutionalization of electoral and party systems in postcommunist states. Comparative Politics, 34 (2), 189-210. Birnir, J. K. (2007). Ethnicity and electoral politics. Cambridge: Cambridge University Press. 226 Olivera Komar Blondel, J. (2002). Party government, patronage, and party decline in Western Europe. In R. Gunther, J. R. Montero, & H. J. Linz (eds.), Political Parties: Old concepts and new challenges (pp. 233-258). New York: Oxford University Press. Budge, I., Crewe, I., & Farlie, D. (2010). Party identification and beyond. Colchester: ECPR press. Bugajski, J. (2002). Political parties of Eastern Europe. New York: The Center for Strategic and International Studies. Campbell, A., Converse, P., Miller, W., & Stokes, D. (1960). The American voter. Chicago: The University of Chicago Press. Claassen, R. L. (2007). Floating voters and floating activists. Political Research Quarterly, 60 (1), 124–134. Colomer, J. M. (2004). The strategy and history of electoral system choice. In J. M. Colomer (ed.), Handbook of Electoral System Choice (pp. 3–73). London: Palgrave Macmillan. Colton, T. J. (2000). Transitional citizens: Voters and what influences them in the new Russia. London: Harvard University Press. Converse, P. E. (1964). The nature of belief system in mass publics. In D. Apter (ed.), Ideology and discontent (pp. 206–262). Toronto: The Free Press of Glencoe. Dalton, R. J. (2006). Citizen politics: Public opinion and political parties in advanced industrial democracies. Washington: CQ Press. Dalton, R., & Klingemann, H.D. (2007). Citizens and political behavior. In R. Dalton, & H.-D. Klingemann (eds.), The Oxford handbook of political behavior (pp. 3–26). New York: Oxford University Press. Darmanović, S. (2007). Duga tranzicija u Crnoj Gori – od polu-kompetitivnih izbora do izborne demokratije. U: V. Pavićević, S. Darmanović, O. Komar i Z. Vujović, Izbori i izborno zakonodavstvo u Crnoj Gori 1990 – 2006. (str. 83–101). Podgorica: Centar za monitoring CEMI. Diamond, L. (2002). Elections without democracy: Thinking about hybrid regimes. Journal of Democracy, 13(2), 21-35. Downs, A. (1957). An economic theory of democracy. New York: Harper and Row. Đukanović, B. i Bešić, M. (2000). Svjetovi vrijednosti. Podgorica: CID i SoCEN. Đukanović, B., Kuzmanović, B., Lazić, M. i Bešić, M. (2001). Nacija i država. Podgorica: CID i SoCEN. Duverger, M. (1954). Political parties, their organization and activity in the modern State. London, New York: Methuen, Wiley. Evans, J. A. (2004). Voters and voting. London: SAGE Publications. Ezrow, L. (2010). Linking citizens and parties: How electoral systems matter for political representation. New York: Oxford University Press. Birači u Crnoj Gori 227 Franklin, M., Mackie, T., & Valen, H. e. (2009). Electoral change in western countries. In M. Franklin, T. Mackie, & H. Valen, Electoral change: Responses to evolving social and attitudinal structures in western countries (pp. 15-43). Colchester: ECPR Press. Gallagher, M. (1992). Comparing proportional representation electoral systems: Quotas, thresholds, paradoxes and majorities. British Journal of Political Science, 22, 469–496. Glaser, W. A. (1959). The family and voting turnout. The Public Opinion Quarterly, 24(4), 563–570. Goati, V. (2008). Političke partije i partijski sistemi. Podgorica: Univerzitet Crne Gore, Fakultet političkih nauka. Greene, K. F. (2007). Why dominant parties lose: Mexico’s democratization in comparative perspective. Cambridge: Cambridge University Press. Harrop, M., & Miller, W. (1987). Elections and voters. A comparative introduction. Basingstoke: Macmillan. Hejvud, E. (2004). Politika. (J. Jovanović, prev.). Beograd: Clio. Hofer, E. (2004). Pravi vernik. (A. Spasić, prev.). Niš: Prosveta. Holmberg, S. (2007). Partisanship reconsidered. In R. J. Dalton, & H.D. Klingemann, Political behavior. New York: Oxford University Press. Horiuchi, Y. (2005). Institutions, incentives and electoral participation in Japan: Cross-level and cross-national perspectives. Abingdon: RoutledgeCurzon. Inglehart, R. (1977). The silent revolution: Changing values and political styles among western publics. Princetown: Princetown University Press. Iversen, T. (1994). Political leadership and representation in West European democracies: A test of three models of voting. American Journal of Political Science, 38(1), 45–74. Jennings, K. M. (2007). Political socialization. In R. J. Dalton, & H.-D. Klingemann, Political behavior (pp. 29–45). New York: Oxford University Press. Jovanović, P. B. i Marjanović, M. (2002). Politička kultura u Crnoj Gori. Podgorica: CID. Juberías, C. F. (2004). Eastern Europe: General overview. In J. M. Colomer, Handbook of Electoral System Choice (pp. 309–332). London: Palgrave Macmillan. Karvonen, L. (2010). The personalisation of politics: A study of parliamentary democracies. Colchester: University of Essex. Kasapović, M. (2003). Izborni leksikon. Zagreb: Politička kultura. Katz, D. (1960). The functional approach to the study of attitudes. Public Opinion Quarterly. 228 Olivera Komar King, A. (2002). Do leader’s personalities really matter? In A. e. King, Leader’s personalities and the outcomes of democratic elections (pp. 1–43). New York: Oxford University Press. Kirchheimer, O. (1966). Transformation of western European party systems. In M. Weiner, & L. e. Joseph, Political parties and political development (pp. 177– 200). New Jersey: Prinston University Press. Kitschelt, H. (1995). Formation of party cleavages in post-communist democracies: Theoretical propositions. Party Politics, 1(4), 447–472. Kitschelt, H., Mansfeldova, Z., Markowski, R., & Toka, G. (1999). Post-communist party systems. Cambridge: Cambridge University Press. Klingemann, H.-D. (2005). Political parties and party systems. In Jacques Thomassen (ed.), The European Voter (pp. 22–63). New York: Oxford University Press. Klingemann, H.-D., Fuchs, D., & Zielonka, J. (2006). Democracy and political culture in Eastern Europe. London: Routledge. Klingemann, H.-D., Volkens, A., Bara, J., Budge, I., & McDonald, M. (2006). Mapping policy preferences II. New York: Oxford University Press. Knežević, R. (2007). Politička kultura. Podgorica: CID. Komar, O. (2009). Montenegro. In D. e. Sagar, Political parties of the world (pp. 400–403). London: John Harper Publishing. Komar, O. (2010). Politička kultura u Crnoj Gori: političko odlučivanje građana. U: S. Tomović-Šundić, Crna Gora u XXI stoljeću – u eri kompetitivnosti: pitanja vrijednosti. Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Komar, O. (2012). Politički sistem Crne Gore: osnovne odrednice za razumijevanje sistema. Politički život: časopis za analizu politike, 3, 15-33. König, T., Tsebelis, G., & Debus, M. (2010). Reform processes and policy change: Veto players and decision-making in modern democracies. New York: Springer. Kornelius, V. A., i Veldon, D. A. (2009). Politika u Meksiku. (Lj. Nikolić, prev.) U: G. A. Almond, B. j. Pauel, R. A. Dalton, & K. Strom, Komparativna politika danas: svjetski pregled (str. 475-527). Podgorica: Univerzitet Crne Gore, Fakultet političkih nauka, CEDEM. Krauss, E. S., & Pekkanen, R. J. (2011). The rise and fall of Japan’s LDP: Political party organisations as historical institutions. Ithaca & London: Cornell University Press. Kymlicka, W. (2002). Multiculturalism and minority rights: West and East. Journal of Ethnopolitics and Minority Issues in Europe, 4, 2–25. Landman, T. (2008). Teme i metode komparativne politike. (D. Stipetić, prev.). Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Birači u Crnoj Gori 229 Lane, R. E. (2003). Rescuing political science from itself. In D. O. Sears, L. Huddy, & R. Jervis, Oxford handbook of political psychology (pp. 755–759). New York: Oxford University Press. Lau, R. R. (2003). Models of decision-making. In D. O. Sears, L. Huddy, & R. Jervis, Oxford handbook of political psychology (pp. 19–59). New York: Oxford University Press. Lazarsfeld, P., Berelson, B., & Gaudet, H. (1968). The people’s choice: How the voter makes up his mind in a presidential campaign. New York: Colombia University Press. Levitzky, S., & Way, L. A. (2002). The rise of competitive authoritarianism. Journal of Democracy, 13(2), 51–65. Levy, J. (2003). Political psychology and foreign policy. In D. Sears, L. Huddy, & R. Jervis, Oxford handbook of political psychology (pp. 253–285). New York: Oxford University Press. Lewis, P. G. (2000). Political parties in post-communist Eastern Europe. London: Routledge. Lipset, S., & Rokkan, S. (1967). Party systems and voter alignments. U: S. Lipset, S. Rokkan, et alt., Party systems and voter alignments. New York: The Free Press. Magaloni, B. (2008). Voting for autocracy: Hegemonic party survival and its demise in Mexico. New York: Cambridge. Marks, G., & Wilson, C. J. (2000). The past in the present: A cleavage theory of party response to European integration. British Journal of Political Science, 30(3), 433–459. McAllister, I. (2007). The personalization of politics. In R. J. Dalton, & H.-D. e. Klingemann, The Oxford handbook of political behavior (pp. 571–589). New York: Oxford University Press. Merkel, W. (2011). Transformacija političkih sustava: uvod u teoriju i empirijsko istraživanje transformacije. (M. Kasapović i N. Zakošek, prev.) Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Mihailović, S. (1998). Politička kultura i javno mnjenje. U: M. E. Vasović, Fragmenti političke kulture (pp. 115–131). Beograd: Institut društvenih nauka. Norris, P. (2004). Electoral engineering: Voting rules and political behavior. New York: Cambridge University Press. Olson, M. (2009). Logika kolektivnog djelovanja. Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Pavićević, V. (2004). Analiza normativne strukture i efekata sistema. U: V. Pavićević, O. Komar i Z. Vujović, Izbori i izborno zakonodavstvo u Crnoj Gori: 19902004 (str. 11–75). Podgorica: Centar za monitoring CEMI. 230 Olivera Komar Pavićević, V. (2007). Analiza normativne strukture i efekata sistema. U: V. Pavićević, S. Darmanović, O. Komar i Z. Vujović, Izbori i izborno zakonodavstvo u Crnoj Gori od 1990. do 2006. godine (str. 13–83). Podgorica: Centar za monitoring CEMI. Pavićević, V. (1997). Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori: 1990–1996. Podgorica: CID. Pedersen, M. N. (1979). The dynamics of European party systems: Changing patterns of electoral volatility. European Journal of Political Research, 31(1-2), 1–26. Piattoni, S. (2001). Clientelism, interests, and democratic representation: The European experience in historical and comparative perspective. Cambridge: Cambridge University Press. Piven, F. F., & Cloward, R. A. (2005). Rule making, rule breaking, and power. In T. Janoski, R. R. Alford, A. M. Hicks, & M. A. Schwartz, The handbook of political sociology – states, civil societies, and globalization (pp. 33–53). New York: Cambridge University Press. Plamenac, D. (2006). Izabrana djela: Demokratija i iluzija: saglasnost, sloboda i politička obaveza. Podgorica: CID. Podunavac, M. (2008). Politička kultura i politički odnosi. Beograd: Čigoja. Powell, B. G. (1989). Constitutional design and citizen electoral control. Journal of Theoretical Politics, 1(2), 107–130. Putnam, R. D., & Goss, K. A. (2002). Introduction. In R. D. Putnam, Democracies in flux: The evolution of social capital in contemporary society (pp. 3–21). New York: Oxford University Press. Rabinowitz, G., & Macdonald, S. (1989). A directional theory of voting. American Political Science Review, 83(1), 93–121. Rastoder, Š. (2000). Političke stranke u Crnoj Gori 1918–1929. Bar: Conteco. Rokkan, S. (2009). Citizens, elections, parties: approaches to the comparative study of the process of development. Colchester: ECPR Press. Römmele, A., Farrell, D. M., & Ignazi, P. (eds.) (2005). Political parties and political systems. Westport: Praeger Publishers. Rose, R., & McAlister, I. (1990). The loyalties of voters. London: SAGE. Rose, R., & Munro, N. (2009). Parties and elections in new European democracies. Colchester: ECPR Press. Rozenblat, F., & Tis, M. F. (2009). Politika u Japanu. (Lj. Nikolić, prev.). In G. A. Almond, G. Pauel, R. A. Dalton, & S. Kore (eds.), Komparativna politika danas: svjetski pregled (str. 333–383). Podgorica: Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore, CEDEM. Birači u Crnoj Gori 231 Sartori, G. (1969). From the sociology of politics to political sociology. In S. Lipset (ed.), Politics and the social sciences (pp. 65–100). London-Toronto: Oxford University Press. Sartori, G. (2002). Stranke i stranački sustavi. (V. Mirković Blažević i V. Tomić, prev.). Zagreb: Politička kultura. Schedler, A. (2002). Elections without democracy: The menu of manipulation. Journal of Democracy, 13(2), 36–50. Scheiner, E. (2006). Democracy without competition in Japan: Opposition failure in a one-party dominant state. New York: Cambridge University Press. Scott, J. C. (1969). Corruption, machine politics, and political change. The American Political Science Review, 63(4), 1142–1158. Shefter, M. (1994). Political parties and the state: The American historical experience. New Jersey: Princeton University Press. Sheiner, E. (2007). Clientelism in Japan. In H. Kitschelt, & S. I. Wilkinson, Patrons, clients and policies: Paterns of democratic accountability and political competition (pp. 276–298). Cambridge: Cambridge University Press. Shvetsova, O. (1999). A survey of post-communist electoral institutions: 1990– 1998. Electoral Studies, 18(3) 397–409. Smith, G. (1948). The People’s Choice, book review. The Public Opinion Quarterly, 12(4), 736–738. Stanovčić, V. (2008). Političke teorije. Beograd: Službeni glasnik. Stockwin, J. (2003). Dictionary of the modern politics of Japan. London: Routledge, Curzon. Stojiljković, Z. (2011). Srbija u lavirintima tranzicije. Beograd: Službeni glasnik. Stoker, L., & Jennings, K. M. (2005). Political similarity and influence between husbands and wives. In A. S. Zuckerman, The social logic of politics (pp. 51–75). Philadelphia: Temple University Press. Šiber, I. (2007). Ideologijski sukobi u Drugome svjetskom ratu i suvremene političke orijentacije. U: I. Šiber, Političko ponašanje (str. 185–206). Zagreb: Politička kultura. Šiber, I. (1998). Osnovi političke psihologije. Zagreb: Politička kultura. Šiber, I. (2003). Politički marketing. Zagreb: Politička kultura. Šiber, I. (2007). Političko ponašanje. Zagreb: Politička kultura. Taagepera, R. (2007). Predicting party sizes: The logic of simple electoral systems. New York: Oxford University Press. Tavits, M. (2007). Clarity of responsibility and corruption. American Journal of Political Science, 51(1), 218–229. 232 Olivera Komar Tokvil, A. D. (1994). Stari režim i revolucija. (A. Mimica, prev.). Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića Sremski Karlovci. Vasović, M. (1998). Politička socijalizacija i promene političke kulture. U: M. Vasović (ur.), Fragmenti političke kulture (str. 80–115). Beograd: Institut društvenih nauka. Vasović, M. (2006). Personalizacija politike u «tranzicionoj» političkoj kulturi Srbije: socijalnopsihološka ishodištva i političke posledice. U: Z. Lutovac (ur.), Demokratija u političkim strankama Srbije (str. 45–58). Beograd: Institut društvenih nauka, Friedrich Ebert Stiftung. Vasović, M. (2007). U predvorju politike. Beograd: Službeni glasnik. Veber, M. (1976). Privreda i društvo. (O. Kostrešević i T. Kostrešević, prev.). Beograd: Prosveta. Verba, S., Schlozman, K. L., & Burns, N. (2005). Family ties: Understanding the intergenerational transmission of political participation. In A. S. Zuckerman, The Social Logic of Politics (pp. 95–117). Philadelphia: Temple University Press. Vujović, Z., & Komar, O. (2008). Impact of the Europeanization process on the transformation of the party system of Montenegro. Journal of Southern Europe and the Balkans, 10(2), 223–241. Vujović, Z. i Komar, O. (2006). Političke partije u Crnoj Gori. U: Z. Lutovac (ur.), Političke stranke i birači u državama bivše Jugoslavije. Beograd: Fridrih Ebert Stiftung. Zahariadis, N. (1997). Theory, case and method in comparative politics. Orlando: Harcourt Brace College Publishers. Ziblatt, D. (1998). The adaptation of ex-communist parties to post-communist East Central Europe: A comparative study of the east German and Hungarian ex-communist parties. Communist and Post Communist Studies, 31(2), 119–137. Zukerman, A. S., Dasović, J., & Fitzgerald, J. (2007). Partisan families: The social logic of bounded partisanship in Germany and Britain. Cambridge: Cambridge University Press. Novinski članci: Nepoznati autor, “The ins and outs”, The Economist, 9. jun, 2011. godine (internet verzija članka: http://www.economist.com/node/18780891, pristup 17.08.2011.) Nepoznati autor, „Počinje bitka za nacionalne procente: Političke partije će od februara voditi kampanju da utiču na rezultate popisa stanovništva, Vijesti, 15.01.2011. U ovoj se studiji dr Olivera Komar upustila u istraživanje jedne izuzetno važne, a kod nas još uvek premalo zastupljene, oblasti savremene politologije. Reč je o temeljnom, usuđujem se reći pionirskom, istraživanju činilaca i okolnosti zbog kojih se građani opredeljuju za određene partije. Koristeći savremena saznanja eminentnih autora, pre svega stranih, o motivaciji birača, uz neophodna prilagođavanja i korekcije, koje su rezultat osobenosti crnogorskog društva, dr Komar je formirala svoj koncept koji pokazuje zadovoljavajuću eksplanatornu vrednost. Dr Komar je u testranju brojnih hipoteza koje se koriste u istraživanju izbornih opredeljenja, postigla retku, skoro potpunu ravnotežu izmedju skupa teorijskih stanovišta i obilja znalački odabrane i savesno analizirane građe. Prof. dr Vladimir Goati, Institut društvenih nauke, Beograd
Documentos relacionados
Nasilje u školama
Ovaj slučaj, kojim započinjem priču o školskom nasilju, nisam izabrao zbog toga što je tipičan primer nasilja u školama. Upravo suprotno, on bi se mogao smatrati atipičnim po mnogim svojim karakter...
Leia mais