ovdje

ČAROBNI SVIJET
Autor: prof. Bjonda Lučić
Početak priče
Podno jedne planine postoji uski, vijugavi put koji vodi prema šumi. O toj šumi
uvijek su kružile svakojake strašne priče zbog kojih su i djeca i odrasli izbjegavali
spomenuti puteljak. Roditelji su izričito djeci dali zabrane pristupa šumi. Kažu kako
oni koji su pošli tim putom nikada nisu vratili kući. Postoje razne priče i legende o
šumi, ali nitko nije poznavao osobu koja je nestala, postojale su samo legende i
predaje.
Proljeće se lagano prišuljalo i obuklo krošnje u svoje zelenilo. Zemlju je zagrlila
trava na kojoj se smješkalo i igralo raznoliko šareno cvijeće. Sunce je svojom
toplinom i svjetlošću namamilo djecu u vrtove pa su iznijeli lopte, rekete, vijače i
razne druge igračke s kojima su krenuli u dječji svijet zabave. Od njih je istupala
samo djevojčica Tea. Jedino je ona bila žalosna. Djeca su je izbjegavala, iako ni
sama nije znala zašto. I u školi su je uvijek zadirkivali. Imala je samo jednog pravoga
prijatelja koji je uvijek bio uz nju i nikada joj se nije rugao. Bio je to pas Dodo, ali je on
otišao zabranjenim puteljkom prije nekoliko dana i nije došao kući. Bila je nesretna i
veoma zabrinuta zbog njega. Nisu je zanimale ni lopte, ni vijače, ni puštanje zmajeva
na vjetru, čak ni prijateljstvo s drugom djecom, sada joj se sve to činilo nevažno,
jedino je željela da Dodo opet zalaje pred svojom kućicom. Zamišljeno je Tea sjedila
na travi i pravila vjenčić od tratinčica. Stavivši ga sebi na glavu začu pjesmu:
Kosa mi je bijela,
al' sam žutog lica.
Od mene vijenac prave
ja sam tratinčica.
Proročanstvo staro reče:
Tko čaroban vijenac splete
kako li je sretno dijete!
Tratinčice čut će glas
u izabran' čas!
2
Tea se ogleda oko sebe i pomisli kako djeca nešto pjevaju, ali ne, oni su bili duboko
zaigrani, nju nisu ni primjećivali.
Upita tada: - Jesam li ja zaista čula pjesmu tratinčice?
Moju pjesmu vjetar
iz duboke začarane šume nosi.
Čarobni vijenac splela si,
Kaži djevojčice – tko si?
-
Ovaj, ja sam Tea, ali… Nije mi jasno, da s tratinčicom razgovaram?!
-
Nikada nisam ni pomislila kako cvijet može pričati. Očito je da si ti neki čarobni
cvjetić. Ali kada se već događaju ovako čudne stvari, hoćeš li mi biti prijatelj na
putu kroz šumu? Moram pronaći svoga psa.
Mnoge tajne šuma krije
i za djecu strašna li je!
Začaranim putem želiš poć'?
Bit ću s tobom
dan i noć.
-
Dobro, onda me i nije toliko strah. Svakako me oduvijek zanimala i privlačila ta
čudesna šuma. A sada imam dobar razlog kročiti u nju.
Što li se tako može tamo dogoditi pa pričaju kako se nitko ne vrati kada krene
tim puteljkom...
Brzo Tea nabaci na sebe jaknu, uze ruksak i napuni ga hranom i vodom, učvrsti
ukosnicama čarobni vjenčić na glavi i krene niz puteljak. Uz pjesmu vjenčića šuma
joj se i nije činila toliko strašna. Ali kako je vrijeme odmicalo i ona ulazila sve dublje i
dublje u šumu, činilo joj se kako drveće raste, postaje sve veće, ogromno, strašno i
namrgođeno. Vidjela je kako ju svako stablo prati pogledom i pruža svoje grane kao
duge ruke da je dohvati. Čak je na trenutak pomislila kako bi najpametnije bilo vratiti
se kući i odustati od potrage. Ali već je otišla predaleko, sada se ne bi ni znala vratiti.
Počela se spuštati noć. Čuli su se zvukovi ptica i kojekakva druga glasanja životinja.
Nije znala o čemu je riječ, a trudila se i ne misliti o tome, samo bi ju bilo još više
3
strah. Srebrne zrake mjesečine prodirale su ponegdje kroz krošnje stabala i razbijale
šumsko crnilo.
-
Uh, kako je strašna ova šuma! – pomisli Tea.
-
Nije ni čudo što je svi izbjegavaju, pa ništa se ne vidi osim tame, noći i ne čuje
osim hukanja sove i kojekakvih čudnih pucketanja, ne želim ni misliti što bi to
moglo biti!
Hvatao ju je sve veći i veći strah, pričinjavale su joj se strašne životinje, sjene, počela
je trčati brže i brže kroz šumu, ali što bi više trčala, više su je sjene progonile. Upravo
je ugledala jedno strašno veliko stablo koje je otvorilo oči i pružilo svoje duguljaste,
tanke drvene ruke da je zgrabi. Vrisnula je! Odjednom je upala u neku rupu
izbjegavši zagrljaju strašnoga stabla. Padala je i padala, dugo…
Pjesma tratinčice odavno je utihnula.
-
Tratinčice, gdje si? Obećala si biti sa mnom cijelo vrijeme?!
Obećanje moje još uvijek vrijedi
Samo malo svoj glas štedim.
Do određenog cilja ti ćeš doći,
al' prije toga strašnu šumu proći.
-
Ne znam hoću li uspjeti ikada proći šumu, previše je strašna i mračna. A sada
svakako padamo kroz ovu rupu dugo, dugo… Tko zna, hoću li ikada uspjeti
vratiti se kući? Ali o kakvom cilju govoriš, kako ću znati jesam li stigla?
Kad do cilja dođeš
Neobične stvari vidjet ćeš,
kad pomisliš kako sanjaš:
e to je cilj baš!
Već joj se pomalo vrtjelo u glavi, padala je u bezdan, nije joj dobro, tijelo joj
obuzima vrućica i vrtoglavica. Oh, željela je biti doma, u svome krevetu... Priviđali
su joj se roditelji, Dodo, slika na zidu njezine sobe i sve druge stvari koje je
voljela.
Probudile su je tople zrake proljetnog sunca. Milovale su joj lice. Kamen na
koji je položila glavu bio je udobniji od pernatog jastuka u njezinoj sobi. Nije znala
4
je li sve sanjala, niti gdje se sada nalazi. U glavi totalna zbrka. Čuvši pjesmu
tratinčice, shvati kako ovo nije san, nego je zaista krenula u potragu za psom.
Jedno je shvatila: na suncu šuma uopće nije strašna. Naprotiv! Tea je ostala
očarana ljepotom koja se krije unutar nje. Raznoliko bilje, šareni cvjetići, gljive,
bobice, svakakve životinje, sve u živim bojama… Bila je oduševljena! A ni slutila
nije što će sve još vidjeti, stvari o kakvima je mogla samo sanjati!
Susret s vilom
Zanosna pjesma odjekivala je šumom. Djevojčica je pratila odakle dolazi zvuk.
Iza jednog stabla ugleda djelić bijele haljine i približi se drvetu. Haljina je pripadala
prekrasnoj djevojci, duge, zlatne kose, umirujućeg i umiljatoga glasa. Njezina
pjesma uveseljavala je sva stvorenja. Bila je to šumska vila. Njezine zelene oči
zamišljeno i sjetno promatrale su potok. Oko vrata joj zlatni lančić s privjeskom u
obliku ključa, a oko glave vijenac od tratinčica.
-
Potpuno isti vijenac kao moj! – pomisli Tea.
Vila joj pokaže znak da priđe. Tea se približi. Vila svojim prstom zamuti šumski
potok iz kojega se diže magla, a zatim se sve razbistri i smiri.
-
Čarobni vijenac od tratinčice si splela! Proročanstvo je reklo da će djevojčica
jedna splesti baš taj vijenac i ta djevojčica je izabrana vidjeti tajnu koju ova
šuma stoljećima skriva. Više nećeš biti nesretna i tužna, kada se vratiš kući,
sve će ti se ovo činiti kao san. A ti… Ti ćeš biti sretna sa svojom obitelji,
prijateljima i svojim Dodom.
-
Moj Dodo?! Ti vilo znaš gdje je Dodo? Ja sam zbog njega došla u ovu šumu.
-
Oh, kako sam sretna! Kako sam sretna vilo! Vratit će mi se Dodo, moj najbolji
prijatelj!
-
Prije nego se vratiš kući sa svojim psom, provest ću te čarobnom zemljom.
Pokazat ću ti čarobni svijet, šumu, vile, vilenjake, patuljke i sva bića i stvorenja
za koje ljudi misle kako postoje samo u bajkama. Ali, NIKOME ne smiješ reći
gdje se šuma nalazi. O čarobnoj šumi uvijek ćeš smjeti pričati priče, ali nikada
nikome ne smiješ reći gdje je!
5
-
U redu vilo! Sve će biti kako želiš! – reče Tea.
-
Izabrana djevojčice, postala si moja prijateljica i prijateljica cijele čarobne
šume, svakog šumskoga stvora. Kada god ti u životu postane teško, zapjevaj
pjesmu vila, onu istu koju sam ja pjevušila i mi ćemo biti uz tebe!
Čarobni svijet
Zatim vila uputi Teu prema potoku. Djevojčica se približi. Po bistrom potoku vila
prosu čaroliju i Tea ugleda svoga psa Dodu kako se igra sa pticama koje su nosile na
sebi ružičasto, crveno, žuto, zeleno i plavo perje, kao duge ogrtače i sa zlatnim
krunama na glavi. Izgledale su kao neki kraljevi. Nikada nije vidjela tako lijepe ptice.
Ugleda mnoštvo svijetlećih ribica u malom jezeru, u koje su se slijevali brojni srebrni
slapovi. Na jezeru barka, dvije šumske vile s vijencima od tratinčica sjede u njoj i
pjevuše istu divnu, melodičnu pjesmu koju je pjevala i njezina vila. I ove vile imale su
oko vrata zlatni lančić s privjeskom u obliku ključića. Gledajući u potok, Tea je gledala
čarobni svijet, svijet kakav dosada nitko nikada nije vidio. Svijet prepun životinja i
biljaka za kakve nitko ne zna da postoje, nastanjen bićima o kojima je samo slušala
priče. A sada… Sada gleda vile, vilenjake, kraljevske šarene ptice, čudesne potoke…
Promatra svijet pun radosti, života, mira, igre, ljubavi, prijateljstava, sreće… ne zna
više je li to san ili java?
Vila joj opet pokaže znak da je slijedi. Ova vila nije imala čarobni štapić, iz
njezinih krila izlazila je prekrasna čarolija! Uhvati ona Teu za ruku, raširi raskošna
krila u duginim bojama, zamahnu njima, a u zrak i oko njih poleti čaroban, svjetlucavi
prah, te se ona i Tea vinu u visine.
Letjele su preko bajkovitih brda i planina, rijeka i potoka koji su tekli u različitim
bojama. Ne, nisu to bili kao potoci koje mi vidimo. Bio je jedan sav plavi, a po njemu
su plovile malene srebrne zvjezdice. Drugi potok je bio u duginim bojama, kao
čarobna krila vile s kojom je Tea letjela. Treći je bio kao od dragulja, a po njemu još
posut zlatni prah. I svakakvih drugih potoka i čuda još je vidjela.
Vidjela je i jezero sa brojnim slapovima, kraljevske šarene ptice i svoga zaigranog
Dodu.
Zatim su letjele preko livade na kojoj je raslo cvijeće u svim bojama koje je plesalo
melodiju viline pjesme na laganom povjetarcu. Cvijeće im je mahalo i pozdravljalo ih
6
dok su prelijetale livadu. Visibabe su ispravljale svoje glave, a zvončići zvonili
pozdravljajući vilu i Teu.
Djevojčica je bila oduševljena, smješkala se opijeno promatrajući ljepotu krajeva
kojima se letjele. Čak ni vjetar nije bio običan. Šaputao je povremeno razne
dobrodošlice Tei, a ona je bila sretna kao nikad u životu!
-
Samo ZAPAMTI, o čarobnome svijetu smiješ pričati samo kao o bajci. Jer mi
ne želimo da ga ljudi unište. Zato postoje sve one ružne i strašne priče o šumi,
upravo zato kako bi ljudi mislili da je šuma ukleta i nitko se ne uspije spasiti. –
reče vila.
-
Zapamti… zapamti… zapamti…- ponavlja vjetar, šapćući Tei.
-
Sve životinje koje su došle u šumu, ostale su zbog sreće koje ona pruža, a ne
zbog nekih kletvi i sličnih stvari.
-
Ispričat ću ti našu prošlost i zašto smo odlučili svoj čarobni svijet skriti.
Jednom davno, davno u nekom dalekom vremenu dogodio se tužni događaj
koji je promijenio naše živote.
7
Rea i zla čarobnica (i priča o zlobnoj Klari)
O prošlosti našoj ovako govore:
Nekada davno u nekoj dalekoj zemlji svi stanovnici čarobne šume živjeli su
zajedno. U istoj zemlji vile, čarobna stvorenja i ljudi.
Ispočetka su se svi slagali i pomagali jedni drugima. Zemljom je vladao mladi
kraljević koji je naslijedio svoga oca, staroga kralja koji je netragom nestao.
Kraljević je bio u potrazi za budućom kraljicom.
Bilo je mnogo lijepih djevojaka u tome kraljevstvu, ali kraljeviću je samo jedna bila
u mislima. Bila je to vila Rea, za koju kažu da je bila najljepša od svih vila. Ni do
danas nitko nije nadmašio njezinu ljepotu.
U kraljevića je bila zaljubljena lijepa, ali veoma zla djevojka Klara. Ona je činila
sve kako bi uništila vilu Reu. Klarin cilj bio je postati kraljicom te divne zemlje.
Jednoga dana u zemlji se nenadano pojavila neka bolest. Nitko joj nije znao uzroka,
a ni lijeka. Većinom su obolijevala djeca. Svi stanovnici kraljevstva bili su uznemireni i
zabrinuti. Pomoć su mogli zatražiti samo od jedne osobe...
Na vrhu planine, gdje se gnijezde guste magle i strašni vjetrovi živjela je čarobnica
Tama. Nju nitko nije posjećivao, jer je bila ohola i strašna, a povrh svega veoma zla.
Ali čarobnica je bila jedina koja mogla napraviti lijek i ozdraviti bolesnu djecu u
kraljevstvu.
Dogovarali su se razni sastanci o tome tko će otići na visoku planinu kod čarobnice
Tame po lijek. Ni najveći vitezovi kraljevstva nisu se javljali kao dobrovoljci. Vila Rea,
promatrala je i obilazila bolesnu djecu. Jedino što je poželjela bilo je njihovo zdravlje
i da njihovi tužni pogledi opet dobiju sjaj sreće i radosti. Ona je stala pred kraljevića i
rekla:
-
Ja želim posjetiti čarobnicu!
Narod se uskomešao. Nekima je bilo drago, nekima žao, neki su se osjećali
posramljeno, a najgore je bilo kraljeviću prepustiti svoju lijepu vilu u ruke zle
čarobnice. Ali, njegova prva dužnost bilo je kraljevstvo i on Rei teškog srca dadne
blagoslov i pristanak.
Klara je to vidjela kao priliku za uništenje Ree.
8
Skupila je nekoliko svojih zlih prijatelja patuljaka i oni odluče prije Ree posjetiti Tamu.
Penjali su se strašnom planinom, vijugavim, zmijolikim putovima, suprotstavljali kiši i
vjetru. Njihov jedini cilj bio je uništiti lijepu vilu kako bi se Klara domogla kralja i
kraljevstva. Popevši se na vrh planine gdje su munje udarale jedna za drugom
pokazujući svu svoju silinu u moć, stadoše pred ulaz u veliku kamenu spilju, dom
čarobnice.
Patuljci su se prepali toliko da su već htjeli pobjeći s planine, ali Klara odvažno
pokuca na vrata. Čekali su par trenutaka dok im vrata nije otvorio sluga zle
čarobnice. Stari sijedi, sivi orao, već onemoćao, ali njegovo držanje odaje neko
plemićko podrijetlo, plavu krv.
-
Tko ste i što tražite ovdje? – upita ih.
Patuljci su prestrašeno trčkarali oko Klarine haljine, čekajući svakog trena da ih orao
kao janje ščepa i pojede.
-
Tražim čarobnicu Tamu! Hitno! – hladno i hrabro mu odgovori Klara.
-
Kojim povodom? – upita ju orao.
-
Povod ću reći njoj, neću nekoj glupoj ptičurini objašnjavati svoj posjet!
Orao se na to malo lecne, ali kulturno nakloni glavi i pusti Klaru i njezine pratitelje u
stijenu. Patuljci su još uvijek bili prestravljeni.
Ušli su u predvorje. Sjedoše na klupu koja je izgledala kao načinjena od kostiju, sa
stropa je visjela paučina, a predvorjem odzvanjao nekakav zvuk jeze.
Odjednom se pojavi gusti oblak magle i dima, a ispred njih se stvori čarobnica. Preko
oka joj nacrtana velika crna zvijezda, a kapa koju je nosila imala je završetke koji su
najviše nalikovali rogovima. Dugi plašt bio je ispleten od paučine, iste one kao što je
visjela sa stropa u predvorju.
-
Predstavite se! Tko i zašto se usudi ometati me?! – upita čarobnica.
-
Ja sam Klara. Dolazim iz kraljevstva podno ove planine, čiji ste i Vi stanovnik i
trebam pomoć!
-
Ha ha ha! Pomoć potraži kod vila djevojko, puno ih je kraljevstvo, ja sam zla
čarobnica, a ne dobra vila!
-
Znam. Ali ja… ja ne trebam pomoć vila. Ja trebam Vas čarobnice!
Ne znam jeste li čuli za strašnu bolest koja je pogodila naše kraljevstvo. Od
nje su oboljela djeca, a svi, pa tako i vile su nemoćni bilo što uraditi kako bi im
pomogli. Rekli su da jedino čarobnica Tama može pomoći u spravljanju lijeka.
9
-
Djevojko, ja sam ZLA čarobnica i nikakav lijek neću napraviti. Zato brže bolje,
gubi mi se očiju, ako ti i tvoji patuljci ne želite zauvijek ostati ovdje ili možda….
postati nam večera?!
Ova rečenica je patuljke prestravila, tako da su opet počeli trčkarati okolo sudarajući
se jedan s drugim.
Ali Klara je bila ustrajna.
-
Ja nisam došla od Vas tražiti dobro djelo!
Ova rečenica zaintrigira čarobnicu.
-
Slušam! – reče ona.
-
Ja želim uništiti vilu koja će doći po lijek! Narod nije mene izabrao, niti poslao,
mene zapravo boli briga za lijek! Ja sam došla sama! Vila Rea je jako lijepa i
otela mi je srce kraljevića kojeg želim za sebe. Spremna sam na sve za
ostvarenje svojih želja, sve kako bih uspjela u svome naumu!
Čarobnica uvede Klaru u neku drugu spiljsku prostoriju. Patuljci su ostali u
predvorju pod budnim okom kraljevskoga orla.
Klara ispripovijeda čarobnici sve o bolesti koja je pogodila kraljevstvo, tajne vila i
vilenjaka, o kraljeviću, o Rei, sve što se događa u zemlji iz koje je došla. Obećala je
čarobnici dati pola kraljevstva, najljepše građevine, livade i zamkove, ukoliko joj
pomogne domoći se kraljevića.
Dogovoreno je da će čarobnica zatočiti Reu zauvijek, a lijek predati Klari kako bi ona
spasila kraljevstvo. Nakon što je proglase kraljicom, čarobnica postaje njezina
saveznica kojoj će pripasti najljepši dijelovi kraljevstva. Sastanak je završen i stari
orao ljubazno isprati goste svoje gazdarice.
Klara i njezini patuljci zadovoljni su otišli natrag u kraljevstvo.
Priča dalje ide ovako:
Rea je skupila hrabrost i pripremala se za put. Svaki put kad bi pogledala prema
visokoj planini na koju je trebala poći, tijelom bi joj prošli trnci. Osjećala je strah i
nelagodu. Ali razmišljala je o bolesnoj dječici koja leže u svojim krevetima i čekaju
njezinu pomoć. To ju je hrabrilo i davalo snagu.
Izišla je iz svoje kolibe i krenula istim vijugavim putem kojim je nedavno prošla Klara i
patuljci. Srce joj je lupalo sve jače i jače. Zavijanje vjetra zvučalo je previše strašno,
bljesak munja učinio bi da joj srce na trenutak stane, ali nije odustajala. Bila je
odlučna u naumu spašavanja djece. Bila je već sva mokra, pokisla, umorna i
10
isprepadana, ali popela se na visoku planinu i pokucala na ona ista vrata. Stari orao
ih otvori.
-
Trebam… trebala bih razgovarati sa čarobnicom Tamom!
-
Tko je treba? – upita je orao.
-
Ja sam vila! Vila Rea iz kraljevstva podno ove planine.
Iz dubine spilje začu se glas: Uđi….
-
Izvolite! – reče orao i pokaza krilom naprijed.
Vila je ušla i sjela u predvorje na klupu i kroz koji tren iz oblaka dima pojavi se Tama.
Rea je započela razgovor s njom i objasnila joj sve o bolesti u kraljevstvu, a Tama se
pretvarala kao da prvi put to sluša.
Obeća joj čarobnica napraviti lijek, ali pod jednim uvjetom.
-
Koji je to uvjet? – upita Rea.
-
Cijena lijeka za djecu je život jedne osobe. One osobe koja je došla po lijek.
Reu je preplavio osjećaj straha, mrak joj je padao na oči i klecala su joj koljena. Nije
ni pomislila na takvo što. Pokušala je nešto izustiti, ali i glas ju je izdao. Klonula je.
Probudio ju je kašalj starog orla. Sjedio je pokraj nje i zabrinuto je gledao. Svojim
krilom milovao joj je kosu. Kao da mu je bilo žao, kao da nije bio pokvaren i zao.
Uto se pojavi Tama.
-
I odlučila si? – upita Reu.
-
Jesam, odlučila sam. – tiho izusti vila.
-
Odlučila sam platiti cijenu, ako će to pomoći našoj bolesnoj djeci.
Čarobnica je bila zadovoljna odgovorom. Zadovoljno je razvukla usne u osmijeh,
okrenula se, zamahnula svojim plaštem od paučine i nestala.
-
Zašto si to učinila? Zašto? – upita ju orao.
-
Ne znam… - izusti ona.
I doista, čarobnica, iako zla, držala je do svoje riječi. Pjevala je neku pjesmu i pravila
lijek za djecu. Razmišljala je o svome dijelu kraljevstva, o vladavini Tame. Cijelu noć
spravljala je napitke raznih boja iz kojih se dizala para i tek pred zoru, napravila je
pravi lijek. Po svom glasniku pošalje u kraljevstvo poruku Klari i obavijesti je kako će
uskoro dobiti sve što želi, lijek je gotov. Tama će joj ponovno poslati glasnika kada
dođe određeni trenutak.
Klara je bila izvan sebe od sreće. Zauvijek će se riješiti Ree. Zamišljala je
trenutak ulaska u kraljevstvo s lijekom, kako joj se narod klanja i divi, kako je kraljević
zaljubljeno gleda...
11
Već je razvikala po kraljevstvu kako od Ree nema ni traga ni glasa, te da će se ona
žrtvovati i otići na planinu po lijek. Znala je, tako će ispasti heroina! Skovala je plan
sa svojim patuljcima pa eto i oni šire kraljevstvom vijest o Klarinom putu čarobnici po
lijek, jer se Rea prepala i pobjegla.
Narod je pobjesnio, bili su ogorčeni na vile, bez obzira na svu dobrotu koju su im one
pružale. Počeli su ih protjerivati, proganjati i to više nije bila ona sretna zemlja.
Klara je primila vijest po glasniku da je došao taj dan - vrijeme dolaska po lijek.
Naravno, cijelo kraljevstvo bilo je obaviješteno o njezinom putovanju i narod ju je
slavio i dizao u zvijezde.
Ali ni slutila nije što će se dogoditi. Dok se ona sa svojim prijateljima patuljcima
penjala planinom prema vrhu, stari kraljevski orao, ukrao je i spremio lijek pod svoje
krilo i krenuo ravno prema kraljevskom dvorcu. Pokucao je kljunom na kraljevićev
prozor. Otvorivši prozor i ugledavši orla, kraljević je bio iznenađen. Orao mu preda
poruku, kuvertu posutu sjajnim prahom s Reinih krila, a u njoj ogrlica, zlatni lančić s
privjeskom u obliku ključića. Kraljeviću su suze navirale na oči čitajući pismo od svoje
voljene. Orao ga je promatrao svojim starim tužnim očima. Naposljetku, ispod krila,
izvadi orao bočicu s lijekom i preda je mladiću te ga zamoli, da ne spominje njega,
starog orla nikome, jer će ga čarobnica potpuno uništiti. Isto tako mu reče da ne traži
više Reu, za nju nema spasa, pristala je biti vječni zatočenik čarobnice Tame.
Kraljević je ispočetka oklijevao, nije se mogao odreći Ree, ali orao odlučno podignu
glavu i povisi glas, rekavši mu kako kraljevstvo vladaru uvijek mora biti na prvom
mjestu! Zatim raširi svoja krila i odleti visoko prema planini.
Mladi kraljević tužno je gledao za njim, nekako mu se ovaj orao činio posebnim.
Tada na mjestu gdje je orao stajao ugleda prsten s kraljevskim pečatom. Prsten
svoga oca...
Jedina stvar koju kraljević trenutno može učiniti je: raskrinkati Klaru.
Obuze ga bijes, sazva svoje stražare, vojsku i posla ih da presijeku put na planini
Klari i patuljcima te ih sve privedu u kraljevstvo na očigled cijelog puka. Svoje
glasnike posla po kraljevstvu neka skupe narod na jedno mjesto. Narod je radoznalo
čekao vidjeti razlog vladareva poziva.
-
Narode moj i podanici moji! – započe kraljević govor.
-
Bili smo jako sretna i blagoslovljena zemlja dok se među vas nije uvukla
ljubomora i zavist. Počeli ste mrziti i huškati jedne na druge, a to je dozvalo zlo
u naše domove. Zbog toga se pojavila bolest djece, kao opomena, jer niste
12
uživali u svojim dobrima, nego gledali tuđe posle. Postali ste zavidni i
ljubomorni na ljepotu vila, na moći vila i vilenjaka, a nije vam bilo bitno što čine
dobro za vas! Isto vam nije smetalo kad su vam tim moćima priskakali u
pomoć!
Narod je slušao pokunjeno i klimao glavama. Znali su da je kraljević sve u pravu!
-
Svi ti silni vitezovi i junaci! - nastavi kraljević.
-
Gdje su nestali i ušutjeli kada je trebalo kod zle čarobnice po lijek?! Gdje im je
nestala hrabrost? Lakše je bilo poslati vilu koja je sebe žrtvovala kako bi
pomogla vašoj djeci!
Ljudi su se počeli gledati.
-
Da, da! Samo se vi ogledajte!
-
Rea je pristala ostati vječno zatočena kod Tame kako bi vam priskrbila ovaj
lijek! Tajna je kako je lijek dospio do mene, ali imam pismo vile Ree u svojim
rukama. U njemu optužuje Klaru za spletke zbog kojih ostaje zauvijek
zatočena! Imam i svjedoka koji mi je potvrdio njezine riječi! I ovo...
Izvadi zlatni lančić sa privjeskom ključa, a vile su počele plakati, znale su, Rea je
zauvijek izgubljena. Kada vila jednom skine svoj lančić, ona prestaje biti vila i time
nestaju sve njezine moći. U tom trenu dođoše kraljevski stražari i vojska vodeći Klaru
i njezine malene, zlobne pomagače. Klara nije mogla vjerovati. Narod je galamio,
htjeli su je kamenovati, a ona je bila tako blizu svome cilju. Pobjeda joj je iskliznula
kroz prste, a ni sama nije bila svjesna kako! Raskrinkana je! I čarobnica Tama ostala
je kratkih rukava. Ni slutila nije kako će ostati bez svoga udjela u kraljevstvu. Propast
će njezin plan u kojem Tama vlada dolinom. Kraljevićev pogled ledio je Klari krv u
žilama! Kraljevski sud ju je odlučio zauvijek zatočiti u zidanu kulu na vrh dvorca, gdje
već dugo vremena nitko nije boravio, a patuljke osudio na vječno pomaganje ljudima
u kraljevstvu. Seljanima u obrađivanju njiva i polja, cijepanju drva, građanima u vožnji
kočija, majkama u čuvanju djece. Stari kralj je davno osudio Klarinu majku zbog
nekog zločina u istu kulu u koju odlazi Klara, ali jednog dana netragom su nestali i
Klarina majka i kraljevićev otac, tj. stari kralj.
Narod je tugovao za Reom, ali nitko nije mogao popraviti štetu. Ona je ostala u spilji
čarobnice Tame zauvijek! I više nitko nikada nije čuo za nju. Samo su ljudi stoljećima
prepričavali junačko djelo dobre i hrabre vile. Djeca su bila sretna jer su ozdravila, ali
su ostala vječno zahvalna Rei na poklonjenim životima!
13
Narod je uvidio svoje greške i bilo mu je žao zbog zlobe prema vilama, bilo mu je žao
zbog ljubomore, pohlepe i zavisti. Kraljević im je svojim govorom otvorio oči. Ljudi su
odlučili potruditi se i postati bolji, željeli su ponovno sreću i mir u svome kraljevstvu.
Prestali su progoni vila iz zemlje, ali već se toliko toga dogodilo, nije se moglo
natrag. Žrtvovanje Ree promijenilo je sudbinu cijele zemlje.
Nažalost, bilo je prekasno...
Došao je trenutak u kojem vile, patuljci, vilenjaci i sva čarobna stvorenja trebaju
ostaviti ljude da se bore i žive sami, a oni osnuju svoj čarobni svijet, u kojem neće biti
zavisti i zla. Svijet u kojem će biti daleko od ljudi.
I od tog trenutka postoji čarobni svijet u kojem sada boravi naša junakinja Tea.
U čast vili Rei napravljen je veliki spomenik približno predstavljajući njezinu
neizmjernu ljepotu. Prekrasna vila stajala je na trgu ispred dvorca, raširenih krila s
djetetom u naručju. Dijete je bilo simbol sve spašene djece u kraljevstvu. Kraljević je
svaki dan s prozora tako mogao gledati vilu, svoju neprežaljenu i izgubljenu ljubav.
Postao je kralj i cijeli život kraljevao bez kraljice. Nikada nije pronašao nekoga sličnog
njoj.
I taj spomenik je stajao stoljećima na istom mjestu odolijevajući zubu vremena.
Tko zna, možda i danas negdje u nekoj dalekoj zemlji postoji upravo taj spomenik.
Priča o starom orlu
Orao, podanik zle Tame, zapravo nije bio zao. Ali, zapravo, on nije bio ni orao.
Znam, sigurno vas to iznenađuje. Ali, već znate da je Klarina majka bila osuđena i da
je nestala kao i kralj koji ju je osudio. Za Klarinu majku nikada nitko više nije čuo.
Kada je orao donio Reino pismo i lijek za djecu kraljeviću, naravno da je kraljević
bio iznenađen. Podanik zle čarobnice mu želi pomoći. Ali, nešto čudno bilo je u tom
starom orlu... Način na koji se kretao, govorio, usudio se povisiti glas na kraljevića,
dati mu savjet ili čak zapovijed da mu bez obzira na sve kraljevstvo mora biti na
prvom mjestu... i na samom kraju – prsten, kraljevski prsten. Jedini je takav prsten
imao je njegov nestali otac. Kraljević je napokon pronašao oca, ali nije mogao biti s
njim, kao ni s Reom. Iako tužan zbog očeve sudbine i sudbine voljene vile, na neki
čudan i neobjašnjiv način ipak mu je bilo lakše znajući kako su dvije osobe koje
najviše voli zajedno. Znao je da će se njegov otac, orao brinuti o Rei. Stavio je
prsten na ruku, kao uspomenu na njega i na svoju ljubav, a Rein lančić predao je
14
vilama prije nego su odselile iz kraljevstva. Tim prstenom zapečatio je Klarinu osudu
na zatočeništvo u kuli.
Nastavak priče o Tei i čarobnom svijetu
Tea je zapanjeno slušala vilu i njezinu priču, suze su joj tekle niz bucmaste
obraze, bilo joj je toliko žao i Ree i kraljevića i staroga kralja koji je zauvijek ostao
orao.
Sad joj je bilo jasno zašto se vile kriju od ljudi. Jer većina ljudi ne bi normalno
prihvatila suživot s bićima iz bajki. Mnogi bi poželjeli njihovu ljepotu, neki njihove
moći, neki njihov život. Ljudi bi opet postali pohlepni i zavidni i ponovno bi se zlo
ušuljalo u domove kao i prije mnogo godina. Tea nije shvaćala zašto su ljudi zli? Pa i
sama je osjetila zadirkivanje i izrugivanje djece u školi, a ona je s njima htjela biti
prijateljica. Htjela je s njima dijeliti svoje vrijeme, uživati u igri i pomagati svima koliko
je moguće. Na neki način osjetila je kako ju djeca ne razumiju kao što nisu razumjeli
ni Reu.
-
Shvaćaš li sada zašto naš svijet mora ostati tajna? – upita je vila.
-
Da, nažalost, potpuno shvaćam! Mi… mi bismo vas ponovno uništili! – reče
Tea.
-
Nisu svi ljudi ni sva djeca dobri kao ti. Ali ti se uvijek trudi biti najbolja. Ne
zavidi drugima. Postavi si cilj i trudi se da u tome uspiješ. Ako nekome treba
pomoć, pomogni mu – reče joj vila.
-
Ali vilo, ja se trudim, ali znaš i sama da ja nemam prijatelja. Imam samo svoga
Dodu! Ja se želim družiti i igrati s drugom djecom, ali ona me izbjegavaju. Oni
ne žele biti moji prijatelji.
-
Ne budi zbog toga tužna. Doći će vrijeme kad ćeš upoznati prave, iskrene
prijatelje i biti sretna zbog toga. A usto, ti si ovdje pronašla prijatelje. Ja sam
tvoja prijateljica kao i sva stvorenja koja si upoznala u ovom svijetu. I nijedno
drugo dijete ne zna za nas. Zar nisi sretna što imaš nas?
-
Da! Hvala ti vilo!
-
Ali dijete moje, prije nego se vratiš svome domu, pokazat ću ti još jedan dio
našega svijeta. A onda ćemo dozvati Dodu, prenuti ga iz igre i poslati vas kući.
-
Zar postoji još nešto? – upita Tea.
-
Ja sam mislila da sam sve vidjela, zar može postojati još nešto?
15
-
Pođi za mnom!
Posljednji koraci u čarobnom svijetu
Tea je već uhvatila vilu za ruku i pripremila se za let, ali vila se nasmijala.
-
Ovaj put nećemo letjeti. Malo ćemo prošetati.
Krenule su uskim puteljkom nad kojim su se nadvili divovski cvjetovi raznih boja. Bili
su mnogo veći od Tee. Ona je zadivljeno promatrala tu čarobnu zemlju. Cvijet je bio
toliko velik da je mogla leći i odmoriti u njemu. Putić se vremenom sve više gubio i
nestajao, a divovsko cvijeće zamjenjivale su krošnje stabala. U krošnjama su se
skrivale, a ponegdje pjevale prekrasne ptičice, zlatne, veličine palca. Imale su maleni
kljun koji je izgledao kao optočen sitnim dijamantima. Iz tog dijamantnog kljuna
puštale su prekrasnu melodiju koju bi Tea mogla slušati danima. Više joj se i nije išlo
u obilazak prekrasne zemlje, mogla je zauvijek ostati ovdje. Isto kao što joj se nije
vraćalo ni u obični svijet, mogla je zauvijek živjeti u čarobnom svijetu u kojem je bila
sretna i prihvaćena od svih.
Ali vila je prene iz sanjarenja.
-
Stigli smo! – reče ona.
Dođoše ispred staroga hrasta obraslog mahovinom. To drvo je izgledalo poput bilo
kojeg drugog stabla. Možda je zalutalo u čarobni svijet. Ni po čemu nije bilo posebno!
Na njemu nije bilo zlatnih ptičica, nije bilo ničega čarobnoga!
Vila uze svoj ključ s lančića oko vrata i prisloni ga na točno određeni dio stabla. Ono
odjednom spusti svoje grane, otvori oči, (što je Teu malo prepalo) i napravi ulaz u
njega. Iz čarobnih hrastovih vrata izbijalo je žutonarančasto svijetlo.
-
Pođimo! – vila reče Tei.
-
Idemo!
Ušavši u stari hrast, osjetio se naravno miris drveta, kao u nekoj kolibi. Ali Teu je taj
miris neodoljivo podsjećao na sobu u bakinoj kući gdje je ona spavala. Sjetila se
odjednom crne marame svoje bake, toplih kolačića i štrudli koje bi baka samo za nju
pravila. Probudila se nostalgija za domom.
Spuštale su se niz drvene stube koje su se vrtjele u krug pa je Tea već mislila kako
će joj pozliti od silnog kruženja. Što su se više spuštali prema dnu, to su glasnije
zvukovi dopirali do njih. Bilo je tu pjesme, smijeha, raznoraznih doskočica…
16
Spustivši se sa posljednje stube, stadoše čvrsto na zemlju. Toplina žutonarančastog
svjetla ih je ugrijala. Ugledaše mnoštvo veselih patuljaka, sa zelenim kapicama na
glavama, kako u četvrtastim kutijama prevoze razne svjetlucave predmete. Kutije su
bile prepune dragocjenog kamenja, dijamanata, kristala raznih boja i zlatnika.
Posvuda blještavilo i sjaj. Patuljci su veselo pjevali neke pjesmice i u istom ritmu
njihali glavama, a vrhovi njihovih kapica ljuljali su se ritmično, potpuno jednako. Svi
su bili nasmijani i veseli, tu i tamo bi netko doviknuo neku šalu, tada bi se svi smijali.
Čak se i Tea nasmijala nekoliko puta šalama malenog debelog patuljka. On je bio
malo sporiji od ostalih. Kasnio je u poslovima za drugim patuljcima, čak se nije
mogao u ritmu ni njihati s njima. Ali svima je to bilo simpatično i smiješno.
-
Ovo sam ti htjela pokazati. Ovo su najvrjedniji članovi našega svijeta. Rijetko
kada si uzimaju odmor. Njih oplemenjuje i ispunjava rad. Ali, oni ne rade za
sebe. Za razliku od svijeta u kojem ti živiš, u našem svijetu ove dragocjenosti
zapravo nisu bogatstvo. Mnogi ljudi bi počinili svakakve loše i zle stvari kako bi
se domogli ovoga.
-
Zašto onda patuljci ovo iskapaju i rade danonoćno?
-
U čarobnom svijetu nema bolesti ni tuge, nema bogatih i siromašnih. Svi su
veseli, radosni i zdravi. A u tvome svijetu postoji mnogo djece koja su bolesna,
neka od njih su jako siromašna i nemaju novca za lijek. Kada padne noć, naši
dobri patuljci izlaze iz hrastovog stabla, noseći svežanj u kojem je drago
kamenje ili zlatnici. Izlaze iz čarobnoga svijeta i pokucaju na djetetov prozor.
Ostave svežanj na prozoru i tako pomažu djeci i njihovim obiteljima. Sreća
koju oni pružaju je neuporediva sa bilo kakvim blagom ili dragim kamenjem.
Svaka suza radosnica djeteta, oca ili majke nama je draža od zlatnika ili
dijamanta.
Tea je bila oduševljena stvarima koje je vidjela i bićima, prijateljima koje je stekla.
Bila je sretna što je upoznala osobe koji rade za dobro drugih, osobe koje nesebično
pomažu drugima u nevolji i to ih čini sretnima! Odlučila se i ona potruditi, biti uvijek
što je moguće bolja.
Ostale su još dugo u hrastovom stablu, zabavljajući se i veseleći s patuljcima. Tea je
čak sama prevezla nekoliko kutija dragog kamenja. Mali debeli patuljak priđe joj i iz
džepa izvadi zlatnik. Uze Teinu ruku i zlatnik spusti u nju. Djevojčica ga je
iznenađeno gledala.
-
Ovo je za uspomenu na nas i naš rad. Nemoj nas nikada zaboraviti! – reče joj.
17
-
Oh, pa zar bih mogla? Sve i da želim kako ću zaboraviti ovakve predivne,
čudesne stvari i vas? Nikada vas neću zaboraviti! Nadam se da ćemo se opet
jednom sresti!
Tada djevojčica skinu svoj lančić oko vrata, dragu uspomenu od bake i djeda i
pokloni je patuljku.
-
Ovo je vama dar za sjećanje na mene! Možda on nije toliko vrijedan, ali meni
je najdraža uspomena i vrjedniji mi je od sveg dragog kamenja koje sam
vidjela večeras! Nemojte ni vi mene zaboraviti! – zamoli ih Tea.
-
Najvrjednije stvari na svijetu su ljubav i uspomene. Ne zaboravi to djevojčice!
Patuljak uze lančić i stavi ga sebi oko vrata. A zatim uze Teu za ruku i započe svoj
smiješni ples. Njihao je bokovima i njegov veliki trbuh skakao je od plesa toliko da je
već i ostalim patuljcima to bilo veoma smiješno. Patuljci su počeli tapkati nožicama,
pljeskati rukama i dodavati ritam. Hrastom je odjekivao zvuk radosti, smijeha i
veselja. Tea je znala kako je ovo možda posljednji i jedini put kad ima priliku uživati
sa svim tim čarobnim stvorenjima i zbog toga se potpuno prepustila. Nije željela ni o
čemu drugom razmišljati. Uzela je zelenu kapicu od jednog patuljka i pridružila se
debelom patuljku u smiješnom patuljastom plesu. Malo pomalo svi su im se pridružili.
Čak i vila. Zabavljali su se dugo u noć i onda je došao trenutak za oproštaj.
Vila je zapucketala svojim prstima i zamahnula divnim krilima, ples i pjesma su stali.
Svi su znali – kraj je zabavi. Vrijeme je za oprošaj sa simpatičnom i dragom
djevojčicom. Prvi je naravno prišao debeli patuljak i zagrlio je tako snažno da je Tea
mislila kako će ju ugušiti zagrljajem. Zatim su jedan po jedan prilazili i ostali patuljci.
Svi su skidali svoje zelene kapice kao znak žalosti zbog oproštaja. I Tei je bilo žao.
Iako je kratko boravila tu, nekako je zavoljela sva ta stvorenja. Polako su se vila i
djevojčica počele uspinjati stubama. Tea se posljednji put okrenula i mahnula
patuljcima prije nego je krenula stubama dalje. Uživala je u mirisu hrastovine, u
toplini drveta, svjetiljkama koje su gorjele. Ni u najluđim snovima nije mogla zamisliti
da jedan hrast krije takve čarolije.
Na izlazu, vila ponovno prisloni svoj ključić i hrast ih pusti van. Bila je zora. Hodale su
po rosnoj travi i uživale u izlasku sunca. Kapljice rose izgledale su ljepše od kristala
koje su vidjele kod patuljaka. Sjaj sunca ljepši je od sjaja sveg dragog kamenja i
dijamanata. Šutjele su. Obje su bile tužne i zamišljene. Tea je razmišljala o svome
domu i svome psu. O povratku u stvarni svijet. Već su joj nedostajali prekrasni prizori
čarobnoga svijeta, divovski cvjetovi, kraljevske ptice, čudesni potoci, prekrasne vile i
18
simpatični patuljci. Ali sada su joj nedostajali i njezini roditelji, toplina obiteljskoga
doma.
Oproštaj
Vila ponovno uhvati Teu za ruku. Zamahnu svojim krilima i zatreperi čarobni prah
oko njih. Dugine boje vilinih krila ostavljale su trag za njima. Još uvijek su obje
šutjele. Još jednom preletješe prekrasne predjele čarobnoga svijeta i dođoše do
jezera i divnih slapova. Ispod jednog slapa u spilji rastao je veliki nježni cvijet. Vila
preletje preko jezera do cvijeta. Cvijet spusti svoju glavu i otvori svoje latice, ona
pruži ruku i izvuče lančić s privjeskom u obliku ključića, isti onakav kakav sve vile
nose. Ponovno se vrati do Tee. Zalaja i Dodo te potrči do vile i djevojčice.. Začuđeno
je stao i gledao malo u vilu pa u svoju gazdaricu. I Tea je stajala i gledala u vilu koja
podiže ruke držeći lančić. U tom trenutku iz spilje izletješe dvije ptice. Jedna plava sa
zlatnim perjem kao krunom na glavi i sivim perjem ispod vrata. Druga je bila crvena
sa velikim zelenim perjem na repu. Svojim zlatnim kljunovima uzeše lančić iz vilinih
ruku i doletješe do Teine glave. Spustiše joj se na ramena i staviše lančić oko vrata.
Tea je bila izvan sebe od sreće i iznenađenja. Nije mogla izustiti ni riječ. Zato je Dodo
lajao od sreće. Skakao je i trčkarao sad oko vile pa onda oko Tee. Na to su se svi
nasmijali. Tea je pružila svoje ručice i zagrlila vilu. Znala je da će si obostrano
nedostajati. Niz obraz joj je potekla suza. Vila se spusti na koljena, svojim nježnim
rukama pomiluje Teu po licu i reče joj:
-
Ne plači dijete! Ovaj lančić koji ti je oko vrata, lančić je vile Ree. Stoljećima se
čuva u ovoj spilji, a ti si djevojčica iz proročanstva koja je zaslužila nositi ga.
Vrati ga u stvarni svijet. Time nosiš djelić ovoga svijeta i djelić vile Ree sa
sobom. On neka te podsjeća na nas! I neka ti služi kao opomena kako bi
uvijek činila dobro.
Ali Tea nije mogla suspregnuti suze. Ponovno je zagrlila vilu, ovoga puta još snažnije
i jecajući uspjela izustiti samo:
-
Hvala! Nikad vas neću zaboraviti! Nikad!
19
U stvarnome svijetu
-
Nikad vas neću zaboraviti! Nikad! Nikad! Nikad! – ponavljala je Tea.
Probudi je majčin glas.
-
Ružno si sanjala dijete moje! Ne brini, majka je tu!
Tea je otvorila oči i pogledala oko sebe. Vidjela je zidove svoje sobe, sliku na zidu,
ružičaste zastore s omiljenim likovima iz crtića. Vidjela je svoj krevet u kojem je
spavala. Ugledala je majčino lice i zaplakala. Ona ju je nježno grlila i tješila.
Djevojčica nije znala plače li od radosti što vidi majku, što se vratila svom domu ili od
tuge što je napustila čarobni svijet. Nije znala je li sve sanjala, ništa joj nije bilo jasno.
Začu lajanje u dvorištu. Skoči iz kreveta i potrča prema prozoru. Ispred svoje kućice
stajao je Dodo, ljepši i razigraniji nego ikad prije.
-
Dodo se sinoć vratio! Nemoj biti tužna! – reče joj majka.
Tea onako bosa, u pidžami istrči iz kuće i potrči prema svome prijatelju. Dodo zalaje i
potrči prema njoj. Majka ju je dozvala u kuću da se spremi za doručak. Utrčala je u
sobu, uzela svoje omiljene hlače, obukla ih i krenula u kuhinju. Iz džepa je izvukla
zlatnik. Shvatila je kako cijela priča zapravo nije bila san. Rukom uhvati lančić oko
vrata. Ključić! Istina je! Znala je kada jednom dođu teški trenutci uvijek će se moći
osloniti na svoje prijatelje iz čarobnog svijeta. Mislima su joj prolazile slike veselih
patuljaka, u ušima odzvanjao zvuk smijeha i glazbe. Zlatnik je spremila u ladicu od
ormara.
Također je znala kako o čarobnome svijetu ne smije odati tajne. Obećala je!
I doista, Tea je uvijek pričala o čarobnom svijetu i šumi nekako tajanstveno. Kada je
odrasla, svojoj djeci pričala je bajku o čarobnome svijetu. I tako se bajka prenosila
generacijama, s koljena na koljeno i nakon mnogo, mnogo godina stigla je i do
mene.
A sada i do tebe, dragi čitatelju!
- Kraj -
20