SP, IV, 1 (6), 2011

S topama
p obijenih
Godina IV., broj 1 (6), Široki Brijeg, siječanj – lipanj 2011., cijena 3 KM (12 kn)
Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
Široki Brijeg:
Uvijek smo dolazili
na njihov grob, pa i u
komunističko vrijeme
Tražimo svjedočenja glede njihova pogubljenja.
Ako znate štogod o tome,
što prije nazovite Vicepostulaturu.
Pridonesimo zajedno da jednoga dana postanu
blaženima i svetima!
Dekret pape Urbana VIII.
U skladu s dekretom pape
Urbana VIII. i uredbom II. vatikanskog sabora izjavljujemo
da ne želimo preteći sud Crkve
kome se potpuno podvrgavamo.
Riječi »mučenik«, »mučeništvo«,
»čudesa« i sli­čno imaju u ovom
glasilu samo vrije­dnost ljudskog
svjedočenja.
S topama
p obijenih
Glasilo Vicepostulature postupka mučeništva
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«,
IV., 1 (6), Široki Brijeg, 2011.
Glavni i odgovorni urednik:
fra Miljenko Stojić, vicepostulator
Lektura i korektura:
Zdenka Leženić
Adresa:
Vicepostulatura, Kard. Stepinca 14,
88220 Široki Brijeg
Veza:
tel.: (039) 700-325
faks: (039) 700-326
e-pošta: [email protected]
internet: www.pobijeni.info
Grafički prijelom i tisak:
FRAM-ZIRAL, Mostar
Glasilo izlazi polugodišnje:
siječanj i srpanj
Godišnja pretplata:
BiH 6 KM, RH 24 KN, EU 6 EUR,
SAD i Kanada 10 USD
Slanje pretplate i dobrovoljnih
priloga (s naznakom za što):
a) poštanskom uputnicom
b) UniCredit Bank d.d. Mostar,
poslovnica Ljubuški:
žiro-račun (BiH):
3381602276649744
devizni račun (inozemstvo):
IBAN: BA393381604876650839
SWIFT: UNCRBA22
Cijena pojedinog primjerka:
3 KM; 12 KN; 3 EUR; 5 USD
ISSN: 1840-3808
Riječ urednika
fra Miljenko Stojić
čitatelji!
D ragi
Vrijeme neumitno klizi, što nije čudno. Božji su zakoni takvi. Međutim, čudno je ako svoje djelovanje ne upravljamo
prema njima. To pridonosi neprestanu
tapkanju u kaosu i besciljnu lutanju. Zar
je uopće potrebno reći da to nije dobro?
Vicepostulatura nema poslanje izravno se baviti čišćenjem kaosa koji nas
okružuje, ali svojim djelovanjem pridonosi takvim nastojanjima. I zbog toga
smo sretni. Položiti život na oltar vjere i
domovine, kao što su to učinili hercegovački franjevci, nije tek hirovit čin nego
iskaz duboke ljubavi prema Bogu i čovjeku. Od samoga početka to je vjerni puk
prepoznao pa je neprestano dolazio na
njihove grobove unatoč svim opasnostima koje su vrebale u hudo komunističko
vrijeme.
Ne samo da bi bilo dobro nego je i
zadaća društvenih vlasti da u rasvjetljavanje mraka, što nam ga je ostavilo komunističko vrijeme, krenu odlučnijim
korakom. Na žalost, to se ne događa.
Naprotiv, neki se odlučnije vraćaju u taj
mrak. Ista je stvar na objema stranama
granice koja dijeli hrvatski puk. Nije ovo
mjesto i nije ovo glasilo za duge komentare zbog čega je to tako. Spomenimo
samo da i danas većina smatra da političke sile, nesklone hrvatskoj državi, jedino
uz pomoć komunističkog vezivnog tkiva
mogu sanjati o nekoj novoj Jugoslaviji.
Na nama je koliko ćemo zaboravljati teš-
ko i slavno vrijeme Domovinskoga rata i
srljati u te nove saveze. A oni se oblikuju
raznim regionalnim ligama, regionalnim političarima, regionalnim policijama, regionalnim pjevačima, regionalnim
umjetnicima, regionalnim... Ne vjerujem
da bi nam ubijen puk i ubijeni franjevci
savjetovali hod upravo u tom smjeru.
I dok mi još tražimo njihove kosti
razbacane po raznim masovnim grobnicama, dotle društvene vlasti okreću svoju
glavu kao da se ništa ne događa. Na stranu svjesni pojedinci koji čine sve što je u
njihovoj moći da bi se stvari pokrenule s
mrtve točke.
Jedna od stvari koje su u zadnje vrijeme pokrenute, upravo zahvaljujući svjesnosti, jesu povjerenstva za uređivanje i
obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina
Široki Brijeg, Ljubuški, Neum i Posušje.
Vicepostulatura ima čast da je bila njihov
idejni začetnik i da prema svojim mogućnostima pridonosi njihovom uspješnom
radu. Uz Božju pomoć dovršit ćemo započet posao i onda zadovoljno odahnuti
jer smo učinili što smo mogli. Od svakoga od nas zaista se ne traži ništa drugo.
Trznimo se, dakle, i ne dopustimo
da nam prilika ode u nepovrat. Svojim
djelovanjem rasvijetlimo mrak oko sebe.
Usudimo se misliti i bit će nam jasno što
i kako trebamo učiniti.
Mir i dobro!
II Z
Z S
SA
AD
DR
RŽ
ŽA
AJ
JA
A
Iz ljetopisa
4
Istraživanja
27
Podsjetnik
7
Pobijeni
45
Povijesne okolnosti
10
Razgovor
52
Stratišta
16
Podlistak
56
S 1
p
2011.
3
Iz ljetopisa
PREDSJEDNIK VLADE ZHŽ-a DR. ZVONKO JURIŠIĆ
POSJETIO MASOVNU GROBNICU U LJUBUŠKOM
Široki Brijeg, 23. srpnja 2010.
(Vlada ZHŽ) – Predsjednik Vlade Zapadnohercegovačke županije
dr. Zvonko Jurišić sa suradnicima
posjetio je danas Općinu Ljubuški
na čijem se području već peti dan
obavljaju iskopni radovi na masovnoj
grobnici na lokalitetu Tomića njiva.
Tijekom razgovora s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović
i 65 subraće«, predsjednik Jurišić je
naglasio da je riječ o ratnom zločinu
koji ne zastarijeva naglasivši pritom
kako je to sasvim dovoljan razlog da
se u čitav ovaj proces uključe sva županijska istražna tijela.
Također, Jurišić je biranim riječima iskazao zahvalnost članovima
Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog
rata i poraća na području općine
Ljubuški, kao i vicepostulatoru fra
Miljenku Stojiću, podupirući ovaj
proces na način da se sve mjerodavne
institucije djelatno uključe u smjeru
istrage i završetka procesa.
Predsjednik Jurišić je u ime Vlade Zapadnohercegovačke županije
naglasio da su mu poznati troškovi
postupka identificiranja i DNK analize te je obećao Vladinu financijsku
potporu u realizaciji ovog procesa.
Vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić upoznao je
predsjednika Jurišića o dosadašnjim
aktivnostima kao i o podrobnostima
vezanima za djelatnosti na ovoj masovnoj grobnici gdje je, sudeći prema
pronađenim ostatcima franjevačkog
habita, krunice i naočala, pronađeno
tijelo fra Slobodana Lončara, kao i
još jednoga fratra, ubijenih u veljači
1945.
Uz kazano, fra Miljenko je izrazio zahvalnost predstavnicima vlasti
Općine Ljubuški na nesebičnu angažmanu u čitavom ovom složenom
procesu naglasivši kako je ovo put da
Hercegovačka franjevačka provincija napokon pronađe svoje članove
nestale na koncu Drugog svjetskog
rata, a mnoge obitelji na dostojanstven način napokon pokopaju svoje najbliže za koje desetljećima nisu
smjeli ni pitati. 
OSTATCI ŽRTAVA PRONAĐENIH U MASOVNIM GROBNICAMA
KOD KNEŠPOLJA PREBAČENI U MOSTAR
S 1
p
2011.
4
Mostar, 13. rujna 2010. (FENA / bljesak.info) – Posmrtni ostatci 28 žrtava iz triju masovnih grobnica u
Knešpolju kod Širokog Brijega prebačeni su na Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru. Riječ je o žrtvama
koje su partizani u veljači 1945. zatvorili i nakon nekoliko dana poubijali te zakopali na lokalitetu Dubrava u
Knešpolju.
Predsjednik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća općine Široki
Brijeg Pero Kožul i član Povjerenstva fra Miljenko Stojić
predali su posmrtne ostatke žrtava službama mostarskog
Medicinskog fakulteta gdje ih je primila dekanica prof.
dr. sc. Ljerka Ostojić. Naime, Medicinski fakultet u Mostaru će, u suradnji s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Splitu i uz pomoć specijalistice za sudsku medicinu
splitskog KBC-a Firule Marije Definis-Gojanović, izvršiti
DNK analizu žrtava.
Radi identifikacije stradalih s ravnateljem je Sveučilišne kliničke bolnice Mostar Antom Kvesićem dogovoreno
uzimanje uzoraka krvi najbližoj rodbini žrtava.
Iskapanje i premještanje masovnih grobnica u
Knešpolju početkom lipnja provelo je Povjerenstvo za
obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata
i poraća općine Široki Brijeg u suradnji s Vicepostulaturom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i JU Coming. Iskapanje su predvodili Marija DefinisGojanović, specijalistica za sudsku medicinu splitskog
KBC-a Firule, i arheolog mr. Tihomir Glavaš.
U prvoj masovnoj grobnici pronađeni su ostatci 8 žrtava, u drugoj 12 te u trećoj masovnoj grobnici ostatci još 8 žrtava partizanskog zločina. U sve tri masovne
grobnice nađeni su ostatci brojnih čahura, novčića, cipela
i drugih predmeta koji također mogu pripomoći identifikaciji žrtava i slaganju mozaika što se i kako stvarno
dogodilo. 
Iz ljetopisa
ODRŽAN 2. SIMPOZIJ »STOPAMA POBIJENIH«
Široki Brijeg, 11. listopada
2010. (Vicepostulatura) – Dana
10. listopada 2010. na Širokom je
Brijegu održan 2. simpozij »Stopama pobijenih« što ga priređuje
Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čelu s vicepostulatorom
fra Miljenkom Stojićem. Svrha
simpozija je istraživati ubojstvo
66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugoga svjetskoga rata da bi jednoga dana
mogli biti proglašeni blaženima i
svetima.
Program je započeo u 11.00
svetom misom u franjevačkom
samostanu koju je predvodio
gvardijan i član Povjerenstva Vicepostulature za prikupljanje i
istraživanje građe fra Sretan Ćurčić. Sumisili su fra Ante Marić i
fra Miljenko Stojić. Prostrana samostanska crkva bila je ispunjena
do posljednjeg mjesta, a neki su
ostali i vani. Gvardijan fra Sretan
propovijedao je o zahvalnosti i o
ubijenim hercegovačkim franjevcima te pozvao domaći puk i sve
ljude dobre volje da i dalje čuvaju
uspomenu na njih i na sve koji su
tih godina nepravedno ubijeni.
Odmah nakon svete mise započelo se s radnim dijelom simpo-
zija. Prvo predavanje naslovljeno
»Stanje i djelovanje Hercegovačke franjevačke provincije tijekom
i u poraću Drugog svjetskog rata«
održao je fra Ante Marić, član Povjerenstva Vicepostulature za prikupljanje i istraživanje građe. Nakon njega izlagale su prof. dr. sc.
Marija Definis-Gojanović i doc.
dr. sc. Davorka Sutlović o temi
»Sudska medicina i Drugi svjetski
rat, s posebnim osvrtom na pobijene hercegovačke franjevce«. Zajedno sa svojim suradnicima one
su 30. prosinca 2005. na odjelu
sudske medicine KBC-a Split
identificirale fra Melhiora Prlića.
Fra Melhior je ujedno prva žrtva
Drugog svjetskog rata na područ-
ju bivše Jugoslavije koja je identificirana s pomoću DNK metode.
Treće predavanje održao je Pero
Kožul, pročelnik Povjerenstva za
obilježavanje i uređivanje grobišta
iz Drugog svjetskog rata i poraća
na području općine Široki Brijeg.
On je govorio o radu ovog povjerenstva kroz proteklo vrijeme.
Sudeći prema licima i izjavama nazočnih, simpozij je urodio
plodom. Narod sve više saznaje
o radu Vicepostulature i još bolje
shvaća da stradali fratri i puk u
Drugom svjetskom ratu i poraću nisu zaboravljeni unatoč nebrizi i nedemokratskom ponašanju vlasti s obiju strana hrvatske
granice.
VICEPOSTULATOR FRA MILJENKO STOJIĆ GOSTOVAO NA HTV-u 1
Humac, 3. studenoga 2010. (Vicepostulatura) – Fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka
mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, 3. je
studenoga gostovao u HTV-ovoj emisiji Riječ i život
koju je o temi »Postoji li pravda« vodio Neno Kužina. Drugi gost emisije bio je Marijan Bitanga, sudac
Županijskoga suda u Zadru.
Bila je to jedinstvena prilika da se i kroz ovaj medij progovori o ubijenim hercegovačkim franjevcima. Naime, HTV se do sada nije »proslavio« izvješćima o toj tako dugo prešućivanoj tematici, stoga
je ova četrdesetominutna emisija prava uspješnica,
kako su to ocijenili i gledatelji. 
S 1
p
2011.
5
Iz ljetopisa
OTVOREN ŽIRO-RAČUN POVJERENSTVA U LJUBUŠKOM
Ljubuški, 8. studenoga 2010. (Vicepostulatura) –
Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz
Drugoga svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški ustrojeno je na sjednici Općinskog vijeća održanoj
29. prosinca 2009. Novoosnovano povjerenstvo odmah
se dalo na posao. Nakon pripremnih radnji, 19. srpnja
2010. počelo je otkopavanje prve masovne grobnice na
lokalitetu Tomića njiva. Do 28. srpnja 2010. na tom su
mjestu nađeni ostatci 28 žrtava. Najmanje dvojica među
njima trebala bi biti hercegovački franjevci na što upućuju uz tijela pronađeni ostatci franjevačke krunice i ostatci tkanine koja ponajviše podsjeća na franjevački habit.
Otkopavanje druge masovne grobnice Bare započelo je
27. rujna 2010. i do sada su u njoj pronađeni ostatci 9
tijela. Radovi se i dalje nastavljaju sukladno vremenskim
uvjetima. Naime, svjedoci tvrde da u blizini ima još neotkopanih tijela.
Zajedno s Povjerenstvom radove izvodi i Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« ne samo zbog ubijenih franjevaca nego i da bi
se pomoglo u traženju stradalih vjernika. Svi posmrtni
ostatci bit će podvrgnuti postupku identifikacije koja će
se obaviti u KBC-u Mostar.
Za sve ove radove, a naročito za identifikaciju, potrebna su velika novčana sredstva. Zbog toga se Povjerenstvo, uz potporu Vicepostulature i vicepostulatora fra
Miljenka Stojića koji je njegov član, obraća svima onima
koji su u mogućnosti novčano pomoći ove radove. U tu
je svrhu ovih dana, u sklopu općinskog žiro-računa kod
UniCredit banke – poslovnica Ljubuški, otvoren podračun 3381602276734328. Svaki je i najmanji prilog dobrodošao. Unaprijed zahvaljujemo. 
DOVRŠENO PRESELJENJE VICEPOSTULATURE NA ŠIROKI BRIJEG
Široki Brijeg, 30. studenoga
2010. (Vicepostulatura) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra
Leo Petrović i 65 subraće« službeno
je 10. studenoga 2010. preselila na
Široki Brijeg. Otad pa do jučer, 29.
studenoga, dovršavani su svi preduvjeti da se može punom snagom nastaviti s radom. Stoga objavljujemo
promijenjene, korisne podatke.
Adresa: Kard. Stepinca 14,
88220 Široki Brijeg; tel.: (039) 700325; faks: (039) 700-326. E-adresa ([email protected]) i portal
(www.pobijeni.info), naravno, ostali
su isti. 
KONTAKTNI PODATCI ZA DAVANJE UZORAKA KRVI OBITELJI POBIJENIH
U KOMUNISTIČKIM MASOVNIM GROBNICAMA
S 1
p
2011.
6
Široki Brijeg, 8. prosinca 2010. (Vicepostulatura)
– Ovih smo dana s Odjela za sudsku medicinu KBC-a
Split dobili obavijest da su otvorene kontaktne telefonske
linije i određene osobe koje će raditi na uzimanju uzoraka krvi obitelji pobijenih u komunističkim masovnim
grobnicama tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata.
Potrebno je tijekom radnog vremena (ponedjeljak – petak; 8.00 – 16.00 sati) zvati gđu Boju Režić na tel. (021)
556-672 ili ing. Davorku Sutlović na tel. (021) 556-717.
Riječ je o masovnim grobnicama čije je iskapanje pokrenula i obavila Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra
Leo Petrović i 65 subraće« zajedno s Povjerenstvom za
obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog
rata i poraća na području općina Široki Brijeg i Ljubuški.
Pozivamo pučanstvo, ne samo ovih općina, da prijave
masovne grobnice za koje znaju i da potaknu osnivanje
spomenutog povjerenstva na području svoje općine, ako
to već nije urađeno. 
KOMUNISTIČKO OBEŠČAŠĆENJE CRKVE
NA ŠIROKOM BRIJEGU
Podsjetnik
Komunistima ništa nije bilo sveto
Oštetili su je, obeščastili, ali ona je ostala dok je njih zameo vjetar
► Piše: fra Ante Marić
Široki se Brijeg zbog svoga strateškog položaja zadnjih mjeseci Drugog svjetskog rata našao na samoj
bojišnici. Vele, naime, da je stožer
Wehrmachta zapovjedio obranu
doline rijeke Neretve u području
Hercegovine kako bi s juga prema
sjeveru (Ploče – Mostar – Sarajevo)
osigurao povlačenje svojih trupa s
južne bojišnice. Stoga su branjene
važne im strateške točke – Nevesinje
s istoka i Široki Brijeg sa zapada. Partizani, potpomognuti saveznicima iz
zraka, prišli su Širokom Brijegu već
krajem listopada 1944. Bitke za Široki Brijeg započele su na svetkovinu
Svih svetih 1944. Budući da su se na
Širokom Brijegu nalazili samostan,
crkva, gimnazija i konvikt, u ratnom
su se vrtlogu našli i fratri. Postoje
naznake da je ondašnji provincijal fra
Leo Petrović pokušavao i pismenim
putem izmoliti da se ti vjerski, kulturni i povijesni objekti poštede, da
ostanu izvan bojnih djelovanja. Kako
je povijest pokazala, svi ti napori bijahu bezuspješni.
Već na samom početku rata Talijani su okupirali Široki Brijeg, za-
uzeli prostorije konvikta za vanjske
đake i time ometali nesmetano odvijanje nastave u gimnaziji. Nakon kapitulacije Italije te su pozicije zauzeli
Nijemci, a 1944. zgrade konvikta i
gimnazije pretvoriše u lazaret. Crta
obrane Širokog Brijega protezala se
preko Bakamuše, Burića brijega na
zapad i Šuškova brijega na istok.
Zbog ratnih djelovanja ni škola više
nije mogla raditi nesmetano. Životno ugroženi, učenici su odlazili svojim kućama. Fratri su im zadavali
gradivo koje su učili kod kuće, a na
Široki bi Brijeg dolazili polagati kad
su to dopuštale prilike. Krvav je bio
završetak rata na Širokom Brijegu.
Partizani su zauzeli Široki Brijeg u
onom trenutku kad je zapovjeđeno
da se on više ne brani i da se vojska
povuče ili preda. Vojska se povlačila prema Mostaru, a oni koji su se
predali, osim nekolicine njih, bili
su okrutno likvidirani.1 Iz mržnje
prema vjeri, in odium fidei, u toj su
vojnoj najezdi likvidirani i širokobriješki fratri. Pravdajući svoj zločinački
čin, partizani su kasnije izmišljali da
su fratri bili naoružani i da se iz sa-
mostana i crkve, posebno s crkvenih
zvonika, na njih pucalo.2
Nakon što su ih ubili, fratre su
spalili i zatrpali u ratnom skloništu
u samostanskom vrtu, a potom devastirali fratarske objekte i opljačkali
imovinu. To je bila duga i temeljita
devastacija i pljačkanje koje je završilo tek u proljeće 1947. Spaljeno je
sve: knjižnica, arhivi, matice, a gimnazijske su zbirke, godinama brižno njegovane i bogate, uništene. Išlo
se tako daleko da je otučen i natpis
ponad samostanskih vrata iz vremena utemeljenja samostana 1846. Nikad više nisu dopustili da oživi jedna
od najjačih gimnazija na jugoistoku
Europe.
Najljepši objekt, iako svojom
grandioznošću i ljepotom nimalo ne
zaostaju ni objekti gimnazije i konvikta, bijaše širokobriješka crkva.
Temeljni joj kamen 20. lipnja 1905.
polaže slavni hercegovački franjevac
biskup fra Paškal Buconjić. Njezin
graditelj bijaše otac sirotinje fra Didak Buntić. Zasjela na hercegovačkom Sionu, na mjestu stare (iz 1846.)
crkve, mamila je Široki Brijeg i cijelu
O tome svjedoči gotovo stotinu ratnih stratišta na području Širokog Brijega. Već su ekshumirana tri u Dubravi na području Knešpolja. Ekshumiranje se nastavlja.
2
Čak su govorili i o polijevanju vrelim uljem s prozora samostana i s »bedema«. Prvi javni glas protiv tih laži dižu katolički biskupi na zasjedanju BK u Zagrebu 20. rujna 1945.: »Tako su npr. u Franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu
pobijeni bez ikakvog sudskog postupka svi franjevci koji su se tamo nalazili, njih 28 na broju, premda nitko od njih nije
uzeo ni puške u ruke, a kamoli se borio protiv narodno oslobodilačke vojske kako ih se lažno optuživalo i premda su
gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije.«
1
S 1
p
2011.
7
Podsjetnik
Ostatci crkvenog posuđa koje su komunisti uništili i arhitektonska skica
širokobriješke crkve kojoj su ucrtavali zvijezde petokrake
Hercegovinu da joj se uspnu. Posvećena je Uznesenju Blažene Djevice
Marije. Građena prema nacrtu ing.
Maxa Maksimilijana Davida kamena
pjesma sklada i jednostavnosti ne bijaše miljenicom austrougarskih vlasti. Stoga se njezina gradnja i otegla,
može se reći, do naših dana (zvonici
joj još nisu dovršeni). Crkva je građena u stilu trobrodnih ranokršćanskih
bazilika, s dva zvonika u pročelnom
zidu i naglašenom apsidom te bočnim lađama koje završavaju u plitkim nišama (kapelama). Statiku joj
nosi snažno stupovlje što drži svod
središnje lađe i presvode bočnih. Cijela je građevina izvedena od kamena
iskopana na Širokom Brijegu dok je
presvod srednje lađe, prema nacrtima Podhorskog, 30-ih godina 20. st.
urađen betonom. Graditelji joj samo
s početka bijahu talijanski majstori, a
poslije domaći.
Začuđena, navikla na skromnost
ljudi i molitelje, crkva je istrpjela godine Prvoga svjetskog rata kad su je
nasilno i s ponižavanjem pretvorili u
konjušnicu. I kad se činilo da su strahote zauvijek prošle, širokobriješka
S 1
2011. p
8
je crkva doživjela pravi izljev mržnje i vandalizma. Postala je metom
zračnih i topničkih napada saveznika i partizanskih topničkih baterija
pod zapovijedanjem Petra Drapšina.
Fratri su izbrojili 297 udara granata i gelera koji su iznakazili njezina
pročelja. Jedno pismo strojopisano u
Zagrebu 11. studenoga 1945. zbraja
fratarske žrtve i štete koje su partizani počinili na Širokom Brijegu te
veli: »U gimnazije srednji dio izgorio, ostali dijelovi oštećeni iz zraka,
možda bi se nešto dalo popraviti, cr-
kva srednje oštećena (…) crkva oštećena iz zraka…«3
Njezini su oltari obeščašćeni, kipovi iznakaženi, malom Gospinom
kipu pilane su ruke. Narod Širokog
Brijega priča da su se nakon ulaska
partizana u samostan događale čudne stvari. Naime, da su mnogi noću
ili u zoru vidjeli kako oko crkve, samostana i perivojem Širokog Brijega
hodi žena u bjelini. Partizani su u crkvi pravili pijanke i druge razvratnosti. Pili su iz crkvenog posuđa i igrali
svoje kolo. Širokobriježani pripovijedaju da su jedne noći polovicom veljače svi pobjegli s Brijega i iz crkve
niz Grabovinu u Široki Brijeg. Puni
straha i bez daha pričali su o ženi u
bijelom koju su odjednom vidjeli na
oltaru. Te iste večeri su ljudi iz Širokog Brijega i okolice vidjeli velik
stup svjetlosti koji je od crkve završavao u nebesima. Prvo su pomislili
da opet gore crkva i samostan, no
požara nije bilo.
Riznica širokobriješkog samostana čuva obeščašćeno crkveno posuđe:
kaleže, monstrance, pikside za sv.
ulje i hostije, ciborije starih hercegovačkih i bosanskih zlatara iz 19. sto-
Uništena pokaznica
Pismo taksativno navodi fratarske žrtve i materijalne štete Provincije. U potpisu su rukom ispisani inicijali: P. N.
(možda fra Pio Nuić, m. o.)
3
Fratri protjerani iz općine Široki Brijeg
Večeras sam čuo žalosnu vijest. Svi fratri sa Širokog Brijega i iz ostalih
župa te općine (Mostarski Gradac, Crnač, Izbično, Kočerin, Rasno te Ledinac – tu je svjetovni svećenik don Ante Čule) morali su napustiti svoje
stanove i preseliti se u Mostar. Smjeli su samo uzeti osobne stvari i u roku
6 sati sve napustiti. Čitava širokobriješka (lištička) općina ostala je bez
ijednog svećenika. Svijet strašno smućen. Zaista je ovaj kraj postao prava
općina (dolina) suza. Ja sam u Ljutom Docu. Moj tadašnji susjed bio je fra
Srećko Granić, župnik u Posuškom Gracu.
Podsjetnik
ljeća. Od mnogih su očuvane samo
čaše ili tek držači, stalci. Mnoge su
čaše, vrlo lijepe i vrijedne, deformirane rukama ili nasilno oštećene. Na
vrijednim pločama pročelja bazilike,
koje je za nacrt crkve slikao arhitekt
David, zvonicima su dodane zvijezde
petokrake. Pogledaju li se danas ti
ostatci vandalskoga čina, tek možemo naslutiti kolika je bila ta mržnja
prema vjerskom i svetom. Mnogi su
vrijedni primjerci monstranci i kaleža iz 17., 18. i 19. stoljeća brutalno
oštećeni i paljeni. Uređujući riznicu, fratri su kaleže obnovili kako bi
ponovno zasjali u svom izvornom
umjetničkom sjaju i svetosti.
Vitraji su prava vrijednost širokobriješke crkve. U crkvu su stavljeni s početka 20. stoljeća. Radionica
Dedić-Koch-Marinković u Zagrebu,
koja ih je izradila, bijaše u to vrijeme jedna od poznatijih u Europi.
Bombardiranjem, granatiranjem te
na­silnim ponašanjem mnogi su oštećeni. Fratri su, čim im se za to pružila prigoda, pristupili njihovoj obnovi o čemu svjedoči proračun koji
je 25. kolovoza 1948. uradila Prva
umjetnička staklarija, stakloslikarija i mozaik atelijer Ivan Marinković
u Zagrebu što znači da je ponovno
angažirana radionica koja ih je i izradila.
Čvrsto zdanje širokobriješke crkve izdržalo je vandalizam partizanskih osvajača i ubojica. Puk je odmah
počeo dolaziti svome Brijegu. Znali
su da su tu njihovi fratri i da ih nikakva mržnja ne može ubiti. Njihova je
crkva, onako išarana granatama mržnje i obeščašćena, dijelila sudbinu
svojih vjernika. Nije bilo obitelji koju
Bleiburg i Križni put nije ucvilio.
Klekli su pred svoju nebesku Majku
u svojoj crkvi i molili za snagu. Bog
ju je dao. 
Matične knjige na lomači
Predvečer dolazi Matiša Kutle Čolić iz Mokroga – Pribinovića, zvani Doktor. (On je s uspjehom liječio konje, odatle »doktor«.) Ostaje kod
mene na konaku. Dogovorili smo se da kaže, ako noćas tkogod od vlasti
dođe, da mi je ujak. Razgovarali smo do kasno u noć. Njegova kuća nije
daleko od širokobriješkog samostana. Priča mi kako je prije tri dana bio
pred samostanom na Širokom Brijegu. Želio je vidjeti što je u samostanu
i u crkvi. Kad je došao tamo, vidio je jednog naoružanog vojnika koji drži
stražu pred crkvom i samostanskim ulazom. Druga su dva vojnika palili
knjige pred samostanom. Ova su dva vojnika drvenim kolcima miješali gomilu knjiga i tako raspirivali vatru dok je drugih nekoliko vojnika iznosilo
knjige iz samostana i bacalo ih u ražarenu gomilu. Vidio je kako su iznijeli
matice (župne matične knjige), i stare i novije, i sve ih naložili i spalili. Kad
ga je stražar pitao što hoće i što traži, on mu je odgovorio da želi u groblju
podići spomenik svojim roditeljima pa je došao da izvadi točne podatke iz
matica o rođenju i smrti roditelja. Stražar ga je uputio nazad i rekao da
u ovom manastiru nema više popova. Htio je, kad se vraćao nazad, proći
pokraj »bunkera« (skloništa od aviona u koje su o padu Širokoga Brijega
partizani bacili dvanaestoricu fratara i pobili ih u bunkeru zapaljivim bombama). Tu je grobnicu narod zvao i zove je jednostavno »bunker«, ali je
vojska nagalamila na njega i dopustila mu da ide samo cestom. Matiša se
boji da vojska ne odnese kosti dvanaestorice mučenika iz bunkera. Prema
njegovu mišljenju to bi bilo strašno, jer će doći vrijeme – on to tvrdi iz dna
duše – da će te kosti biti, i da su već, mučeničke moći (relikvije). Veli dalje
da mu je dobro poznato mjesto one šestorice fratara koji su sjeverozapadno
od crkve u Mostarskom Gracu pobijeni i tu zatrpani. On veli da svakom
pouzdanom čovjeku priča o mjestu gdje su moći te šestorice tako da se,
kad dođe vrijeme, zna gdje su mučeničke kosti. Dalje priča da ga vrlo interesira gdje su kosti onih četrnaest fratara koji su u padu Širokoga Brijega
odvedeni u pravcu Posušja i tamo pobijeni. Duboko je uvjeren da će se
jedanput saznati i za te moći. On je došao da se ispovjedi i da »sliša« ranu
misu jer Bog zna kako će ovo sve svršiti. Njegova odanost vjeri i svećenicima toliko me je učvrstila da sam žalio što nisam bio dostojan s tolikom
braćom dijeliti mučeničku smrt. Možda me i ta čast zapadne!
Odlomak iz knjige fra Jerke Karačića Uspomene iz doba mučeništva
koja uskoro izlazi iz tiska u izdanju Vicepostulature.
S 1
p
2011.
9
Povijesne okolnosti
S 1
p
2011.
10
ZAPOČELO S RADOM POVJERENSTVO ZA OBILJEŽAVANJE
I UREĐIVANJE GROBIŠTA IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA I
PORAĆA NA PODRUČJU OPĆINE NEUM
Ovom odlukom uređuje se istraživanje, obilježavanje i uređivanje, kao i premještanje grobišta iz
Drugog svjetskog rata i poraća na području Općine
Neum.
Na istoj sjednici Općinsko je vijeće donijelo rješenje i imenovalo općinsko Povjerenstvo za obilježavanje, uređivanje i premještanje grobišta iz Drugog
svjetskog rata i poraća na području općine Neum.
Članovima Povjerenstva imenovani su:
- dipl. ek. Vicko Jogunica, pomoćnik načelnika
za gospodarstvo i financije, predsjednik Povjerenstva
- Nikola Koncul, predsjednik udruge Vječni spomen-memento, dopredsjednik
- dr. sc. don Ivica Puljić, župnik u župi Gospe od
Nekadašnji bunker na Vukovu klancu
Zdravlja, Neum, član
Neum, 8. rujna 2010. (vjecnispomen-memento. - mr. sc. fra Miljenko Stojić, vicepostulator pobloger.hr) – Na prijedlog udruge Vječni spomenstupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 sumemento iz Neuma, koja se bavi prikupljanjem
braće«, član Povjerenstva
građe o našim ljudima ubijenim tijekom Drugog - dipl. ek. Danica Glavinić, pomoćnica načelnika
svjetskog rata i poraća, mjestu i načinu njihova straza opću upravu i društvenu djelatnost, članica
danja te obilježavanjem i registriranjem njihovih poPovjerenstva
jedinačnih ili skupnih grobišta, a zahvaljujući čelnim - mr. sc. Pero Pavlović, ravnatelj Doma zdravlja
ljudima Općine Neum koji su prepoznali i podržaNeum, član Povjerenstva
li ovu plemenitu ideju, Općinsko vijeće Neuma je - Slavko Katić, predsjednik IO udruge Vječni
na temelju Rezolucije 1096 o uklanjanju naslijeđa
spomen-memento, član Povjerenstva
bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je - Vinko Sentić, pomoćnik ravnatelja KomunalParlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27.
nog poduzeća Neum, član Povjerenstva
lipnja 1996., zatim na temelju Rezolucije 1481 Par- - Mato Sentić, tajnik udruge Vječni spomen-melamentarne skupštine Vijeća Europe od 25. siječnja
mento, član Povjerenstva.
2006. o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih
komunističkih poredaka (režima), Rezolucije EuropPovjerenstvo je 7. rujna 2010. održalo prvu sjedskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu nicu. Načelnik Općine Neum dr. Živko Matuško
od 2. travnja 2009. te Rezolucije Doma naroda Par- pozdravio je sve nazočne te im poželio uspjeh u radu
lamenta Federacije BiH o osudi totalitarnih režima i obećao svestranu pomoć, a zatim su odabrani prediz 2006., na sjednici održanoj 6. kolovoza 2010. do- sjednik i dopredsjednik Povjerenstva, te određeni
nijelo odluku o obilježavanju i uređivanju grobišta iz zadatci članova. Usvojen je program rada PovjerenDrugog svjetskog rata i poraća na području Općine stva za ovu godinu te naznačeni zadatci i aktivnosti
Neum.
za prvi dio sljedeće godine. 
Zagreb, 8. listopada 2010.
(Damir Šimić / hrsvijet.net) – Nekadašnja komesarka čete za vezu
XI. dalmatinske brigade i visoka
jugoslavenska dužnosnica Milka
Planinc, predsjednica Saveznoga
izvršnog vijeća sredinom osamdesetih, preminula je 7. listopada
2010. u Zagrebu u 86. godini života.
Milka Malada, kasnije udana Planinc, rođena je u Drnišu
1924., a odrasla je u Splitu. U
Drugome svjetskom ratu bila
je pripadnica XI. dalmatinske
udarne brigade, kasnije politička
komesarka u četi za vezu te iste
brigade, a iz rata je izišla s činom
poručnice. Sudeći prema iskazima
svjedoka, Milka Malada-Planinc
bila je izravni sudionik i očevidac
niza krvavih partizanskih zločina
na Širokom Brijegu, Drnišu, Kočevskom Rogu, Mariboru i mnogim drugim mjestima.
U politiku se uključila na zagrebačkoj Trešnjevci i s položaja u
gradskom sekretarijatu za kulturu dolazi do republičkog sekretarijata (ministarstva) prosvjete i do
mjesta predsjednice Hrvatskog
sabora (1967. – 1971.).
Nakon sloma Hrvatskog proljeća naglo se vinula u sam vrh
tadašnje hrvatske politike. Tada
je došla na čelo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske odakle, na prijedlog Josipa
Vrhovca, daje uhititi Franju Tu-
Povijesne okolnosti
UMRLA MILKA PLANINC, NEKADAŠNJA KOMESARKA
XI. DALMATINSKE BRIGADE I KLJUČNA OSOBA U
SLAMANJU HRVATSKOG PROLJEĆA
Milka Planinc s drugovina koje povijest pamti po zločinu
đmana, Dražena Budišu, Šimu
Đodana, Marka Veselicu, Vladu
Gotovca, Hrvoja Šošića i druge
aktere političkih događaja početkom sedamdesetih godina. Jedan
od najbližih suradnika Milke Planinc bio je Ante Josipović, otac
današnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.
U njezinom premijerskom
mandatu jugoslavenske savezne
vlasti potpuno su zabranile ili stro-
go ograničile uvoz najvećeg broja
proizvoda široke potrošnje što je
za posljedice imalo teške nestašice
kave, ulja, šećera, deterdženata i
brojnih drugih proizvoda. Ponestalo je automobilskih goriva pa
je SIV uveo prodaju na bonove
koji su svakom vlasniku osobnog
automobila omogućili da mjesečno kupi najviše 40 litara benzina
ili dizela.
Ograničena je i sloboda puto-
S 1
p
2011.
11
Povijesne okolnosti
vanja u inozemstvo i to tako što
su za svaki prijelaz državne granice građani SFRJ morali uplaćivati
novčani depozit koji je progresivno rastao pri svakom sljedećem
prijelazu granice u istoj kalendarskoj godini. Iako rigorozne, ove
mjere spriječile su financijski kolaps jugoslavenske federacije i stabilizirale devizne rezerve zemlje
na razini koja je krajem 80-ih
omogućila posljednjem jugoslavenskom premijeru Anti Markoviću da proglasi konvertibilnost
jugoslavenskog dinara.
Nakon što je 1986. SIV prepustila Branku Mikuliću, pretpo-
sljednjem premijeru bivše države, povukla se u mirovinu i zbog
zdravstvenih problema devedesetih morala koristiti invalidska
kolica. Preminula je od neobjavljenih uzroka 7. listopada 2010.
u Zagrebu. Bit će zapamćena kao
jedina žena na premijerskom položaju u nekoj od socijalističkih
zemalja.
Nekoliko pokušaja da se Milka
Planinc, zbog sumnji o izravnom
sudjelovanju u masovnim zločinima koje su jugoslavenski partizani počinili nad ratnim zarobljenicima i civilnim pučanstvom,
dovede pred sud, nisu uspjeli.
Svaki pokušaj podizanja optužnice protiv Milke Planinc spriječila
je »nevidljiva ruka«.
Tako je ovaj svijet zauvijek napustila jedna od najdragocjenijih
svjedokinja o komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom,
a da pritom nadležnim državnim
službama nije dan iskaz o masovnim zločinima jugoslavenskih komunista nad ratnim zarobljenicima i civilnim pučanstvom.
Naravno, ratni zločin ne zastarijeva, ali pred zakonom nisu svi
isti. Slučaj preminule Milke Planinc ujedno je krunski dokaz takvoj tvrdnji. 
AKO SU MOGLI, DALMATINCI NISU SLALI DJECU U
KOMUNISTIČKI NAPAD NA ŠIROKI BRIJEG
Zagreb, 26. listopada 2010. (Ivica Radoš / Večernji list) – Pred kraj rata, od studenoga 1944. do veljače 1945., partizani su, prije konačnog napada na
Široki Brijeg, proveli mobilizaciju po Dalmaciji. Godište Ivana Braje Todorića, najstarijeg Ivićeva sina,
trebalo je unovačiti. Komunisti su htjeli da najstariji
Ivićev sin bude primjer, a Ivić ga je pak htio maknuti dalje od vojske. Želio je da najstariji sin izbjegne
napad na Široki Brijeg pod izlikom da je bolestan.
»Godine 1945. ćaću su partizani odveli u Vinjane
da radi na nekom mostu. Pokojni je Brajo trebao
u vojsku. Onda su partizani rekli: “Ivićev se Ivan
skriva, ne želi na Široki Brijeg, a njegovo je godište u
bunkeru.” Partizani su Braju pokupili i s njim na Široki Brig, iako je bio kratkovidan. Ćaća im je rekao
da je Brajo bolestan i kratkovidan, nosi naočale i nije
S 1
p
2011.
12
za pušku. Ali, tko te pita. Oni su rekli da će ići i drugi ako vide da ide Ivićev sin«, prisjeća se A. Odorčić.
Pa ipak, otac je uspio najstarijeg sina maknuti od
napada na Široki Brijeg, poslan je u Bašku Vodu. To
je sredio partizan Miše čije je roditelje Ivić izbavio iz
zatvora.
Mlađeg Ivićeva sina, Antu Todorića (oca danas
poznatog Ivice, op. a.), koji je rođen 1937., nije hvatala mobilizacija.
Međutim, Ivan Ivić Todorić nije pred kraj rata
uspio spasiti ustašu Karoglana koji je, zapravo, najzaslužniji za spašavanje roditelja partizana Miše. Karoglan nije dočekao milost komunista.
Ovo je dio iz podlistka o obitelji Todorić objavljena u
Večernjem listu. Naslov je redakcijski. 
POVIJEST KOJA (JOŠ) TRAJE
Traženje istine nije osveta nego pravo žrtava na dostojanstvo
Povijesne okolnosti
Malo se tko spasio iz tamnica u Ljubuškom
► Piše: dr. Ante Čuvalo
Prošla su desetljeća od kraja Drugog svjetskog
rata, pali su komunistički totalitarni režimi, raspale
se umjetne državne tvorevine, prohujao i odnio živote još jedan rat, donesena je Rezolucija o europskoj
savjesti i totalitarizmu (2. travnja 2009.) kojom su
osuđeni zločini protiv čovječanstva, ali kod Hrvata
(ali i nekih drugih) još uvijek je nedovršena kobna
dionica nedavne povijesti. Premda zamagljena, ona
je prisutna, ona ne zacjeljuje rane i ne podučava mlađe, nego kao ružna mora muči (još poneke živuće)
progonjene i progonitelje, pa i njihove potomke.
Kosti ubijenih leže u masovnim grobištima, a za
mnoge ne znamo jesu li uopće i pokopani. Grobišta
za koja znamo još su (uglavnom) neistražena. Državne vlasti u BiH, kao i u Hrvatskoj, žele te naše drage pokojne i dalje ostaviti iza komunističke dimne
zavjese koja nas još obavija i svakodnevno udišemo
zrak koji su ta ideologija i njezini talibani zagadili.
Misle valjda da će pobijeni i mučeni pasti u zaborav, kao i mučitelji i posljedice njihove ideologije.
Ali ljudska memorija je čudna; sve ostaje, ništa se
ne briše. I kroz donedavno olovna vremena ljudi su
očuvali sjećanja na stratišta i grobišta, mjesta gdje su
naši očevi, djedovi, braća, stričevi i rođaci bez suda
i presude pobijeni i leže čekajući da istina o njihovoj
nepravednoj smrti ugleda svjetlo dana.
Vodstvo Općine Ljubuški, da bi poduzelo istraživanje ratnih i poratnih žrtava na svom području,
29. prosinca 2009. ustrojilo je Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog
rata i poraća na području općine Ljubuški. Članovi
Povjerenstva su Vice Nižić (predsjednik Općinskog
vijeća) – predsjednik, te članovi Nevenko Barbarić
(načelnik Općine), mr. fra Miljenko Stojić, fra Ante
Marić, dr. Ante Čuvalo, Gojko Grbavac (šef imovinsko-pravne službe), prof. Drago Grgić, Ivan Herceg
(pomoćnik načelnika) i prof. Ante Paponja.
Uz Nevenka Barbarića i Vicu Nižića, dvojicu vodećih osoba Općine, posebice je važna uloga fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Premda je njegova
službena dužnost pronalaziti, iskopavati i istraživa-
Ljubuške tamnice i grobišta (priredio Anđelko Zlopaša)
ti okolnosti poginule mu subraće tijekom i poslije
Drugog svjetskog rata, svojim znanjem, iskustvom
i poletom on predvodi i ovaj tužni, ali neprocjenjiv
posao.
Grobište Tomića njiva
Na području općine Ljubuški ima veći broj stratišta i grobišta. U samom gradu zna se za nekoliko
lokaliteta. Prvo iskapanje obavljeno je na lokalitetu
Tomića njiva, koji se nalazi nedaleko od OŠ Marka
Marulića, danas u okružju lijepih obiteljskih kuća.
Radovi su trajali od 19. do 28. srpnja 2010. Stručni
dio posla predvodili su prof. mr. sc. Tihomir Glavaš
te forenzičarka prof. dr. sc. Marija Definis-Gojanović. Iskopavanje su izvodili ljudi iz Javnog komunalnog poduzeća Ljubuški uz stalnu fra Miljenkovu nazočnost, kao i čestu nazočnost vodećih ljudi iz
vodstva općine.
Bili su to vrući ljetni dani, ali radilo se zdušno i
prije i poslije radnog vremena. Svatko je želio da se
S 1
p
2011.
13
Povijesne okolnosti
S 1
p
2011.
14
posao odradi dobro i u što kraćem
ve suhe kosti i danas punim glasom
vremenu. Kroz sve te dane dolagovore o tim strašnim trenutcima.
zili su članovi obitelji onih za koje
Među hrpom kostiju nađeni su
se zna ili se misli da su tu ubijeni. Svjesno društvo i Crkva zajedno razni predmeti: dijelovi krunica,
Dolazili su mnogi fratri iz samo- traže pobijene. Nije ni ljudski ni češalj, naočale, okviri za naočastana na Humcu, okolnih župa kršćanski da njihova žrtva padne le, nožić, puce, ostatci rukavica na
u zaborav.
rukama dva tijela, kopče na remei iz daljeg, jer se zna da u tom
nu, ostatci obuće i odjeće, krojačke
grobištu leže posmrtni ostatci i
škare, pribor za pušenje, gumeni
(najmanje) dvojice fratara. Jedan
potplati za opanke. Među svim tim
od njih je vjerojatno fra Slobodan
predmetima, uz ostatke telefonske
Lončar, a drugi bi mogao biti ili fra Paško Martižice,
ponajviše
je
čahura i naboja. Ubojice nisu žalili
nac ili fra Martin Sopta, ili sva trojica. Saznat će se
tko je pokopan u ovom grobištu, kao i drugima, kad streljiva! Sve te osobne stvari svjedoče o stvarnim
stručnjaci naprave DNK analizu posmrtnih ostata- ljudima, s imenom i prezimenom, o njihovu životu
i zvanju. Također, žica, naboji i čahure dovoljno, i
ka pobijenih.
Dolazili su ljudi iz političkog života i sredstava previše, govore o onima koji su ih ubijali.
javnog priopćavanja koja su svakodnevno izvješćivala o rezultatima rada. Više posjetitelja donosilo je Grobište Bare
vodu i sokove da ublaže žeđ i vrućinu onima koji
Ovo se grobište nalazi iznad starog komunalnog,
rade, a neki bi došli i s velikim pijetetom gledali
hrpu kostiju i probali shvatiti osjećaje tih ljudi u tre- istočno od nekadašnje duhanske stanice i nedaleko
nutku kad su ovdje gledali smrti u oči, a vjerujem da od današnjeg autobusnog kolodvora. Radovi na prosu poneki pokušali barem donekle dokučiti dubinu nalaženju i otkopavanju ovog masovnog grobišta
mržnje onih koji su naredili i izvršili to i takva zlo- otpočeli su 27. rujna 2010. Trebalo je očistiti teren
djela. Radilo se to u ime komunizma i pod znakom veličine 43 x 28 metra te skinuti asfaltni sloj. Tek
crvene petokrake za koju nedavno reče nitko manje se tada moglo početi s otkopavanjem. Jesenske kiše
nego predsjednik Hrvatske da je ona »simbol ljuba- počesto su ometale rad te iskopavanje nije teklo ni
vi i mira«! Kakve li perverzije! Ovo grobište, kao i blizu onako brzo kao na »Tomića njivi«. No, nije
druga te vrste, prava su slika te ideologije i simbola se posustajalo. Iskopano je mnoštvo probnih rupa
ne ljubavi nego mržnje prema svima i svemu što nije dok se konačno nije došlo do grobišta koje se nalazi
samo 5-6 metara istočno od bunara koji je pravljen
bilo ideološki podobno.
Grobište na Tomića njivi nalazi se unutar jednog za vrijeme austro-ugarske vlasti u ovoj zemlji. Meni,
škripa, a po svemu izgleda da su ga prije pogibije nestručnjaku za bunare i vodu, izgleda da se u ovaj
kopali sami pogubljenici. Veličina mu je 5,10 x 4,18 bunar sabire podzemna voda koja ispod brda kroz
x 2,54 m. U tom je prostoru pronađeno 26 cijelih propusni teren uvijek pomalo teče, a otud se kroz citijela i 2 djelomična kostura. Ta dva tijela zacijelo jev, ili kanalić, prirodnim padom prelijevala u česmu
su bila slabo zakopana te su im gornji dio raznijele Gujista. Kako nam natpis na česmi svjedoči, ona je
napravljena 1900. i nalazi se uz cestu nedaleko od
životinje. Netko je to morao zamijetiti te je, srećom,
nabacio zemlju na ono što je preostalo pa su ipak
očuvani donji dijelovi njihovih tjelesa. Slaže se to s
pričom svjedoka koji je kao dječak vidio ruku u fratarskom habitu koja, kao ruka pravde, viri iz zemlje.
Također je vidio i ptice kako kljucaju lubanju jednog od ubijenih. Oko šaka i mišica tih naših nevino
pobijenih pronađeni su ostatci telefonske žice kojom
su očito bili vezani. Jedan je bio vezan oko vrata, a
drugome su vezane i noge. Možemo samo nagađati
zašto su ih baš tako vezali. Ubijani su na rubu jame
i u nju gurnuti. Nekima, dok su bili okrenuti licem
prema jami, pucali su u zatiljak pa su naglavačke
pali na hrpu već mrtvih ili umirućih žrtava. Njiho-
Povijesne okolnosti
bunara. Ako je to tako, onda počinitelji zločina nisu Žiro-račun
marili ni za zdravlje živih jer su pokopali ljude u neNakon iskopavanja, posmrtni ostatci pobijenih
posrednoj blizini bunara iz kojeg se pila voda.
Tek nakon dva tjedna rada i iščekivanja, 12. li- pojedinačno su odloženi u kutije te će se u limenim
stopada 2010., pronađeni su ostatci devet ubijenih sanducima poslati Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Moosoba. Za neke se žrtve znaju imena, kao i za imena star gdje će se DNK analizom obaviti identifikacija.
nekih ubijenih na Tomića njivi, ali se sa sigurnošću Kako rekosmo, taj proces predvodi prof. dr. sc. Mane može ništa tvrditi dok stručnjaci ne završe svoj rija Definis-Gojanović. Za sve ove radove, posebice
dio posla. I na ovom stratištu ljudi su pobijeni na za identifikaciju, trebat će velika novčana sredstva.
sličan način kao i na Tomića njivi. Poslije strijelja- U tu svrhu Povjerenstvo, uz potporu vicepostulature
nja bačeni su na hrpu u postojeći cik-cak rov koji je i vicepostulatora fra Miljenka Stojića koji je njegov
iskopan za Drugog svjetskog rata. Kosturi su ispre- član, obraća se za pomoć svima koji su u mogućnosti
pleteni žicom kojom su mučenici bili vezani, a ča- pomoći ovaj human i povijesno važan pothvat. Radi
toga je, u sklopu općinskog žiro-računa kod UniCrehura i naboja i ovdje ima napretek.
dit banke – poslovnica Ljubuški,
U ovom grobištu nije nađeno puno
otvoren račun za troškove iskopapredmeta. Tu su kutija za duhan,
Traganju
za
nepravedno
vanja i identificiranja pronađenih
ogledalo, puce. Forenzičarki prof.
pobijenima
može
se
pomoći
posmrtnih ostataka i onih koji će
dr. sc. Mariji Definis-Gojanović primolitvom,
korisnim
podatkom,
zacijelo još biti pronađeni. Broj
likom vađenja tijela pridružio se asiračuna je 3381602276734328.
ali i novčano. Svatko
stent Pero Bubalo. Oni su došli kao
Svaki i najmanji prilog dobro je
dobronamjeran neka se sam
stručna pomoć arheologu prof. mr.
sc. Tihomiru Glavašu koji je vodio preispita kako će osobno pomoći. došao na čemu unaprijed zahvaljujemo.
radove.
Dok ovo pišem, iskopavanje na
lokalitetu Bare još nije dovršeno. Ako budu povoljne Zločin i pravda
vremenske prilike, možda sve bude gotovo do izlaDužnost Povjerenstva je pronaći, istražiti, obiljeska ovog broja Stopama pobijenih. Misli se da je ovdje
ubijeno i zakopano još ljudi. Nitko nije siguran u žiti i urediti stratišta i grobišta iz Drugog svjetskog
broj pobijenih i točno mjesto zakopavanja. Uglav- rata i poraća na području općine Ljubuški. Zakonnom se govori o 4-5 mjesta na kojima su ubijani i ska istraga vezana za počinitelje ovih i sličnih zločizatrpavani. Istraživat će se dok ne bude procijenje- na te pokretanje pravnog procesa kojim bi se došlo
no da je učinjeno sve što se, ljudski govoreći, moglo do saznanja o naredbodavcima i izvršiteljima ovih
učiniti da bi se pronašli ostatci komunističkih žrta- zlodjela, te eventualno kažnjavanje onih koji su još
va pobijenih na ovom lokalitetu. Dakle, radovi na živi, nije u nadležnosti općinskog povjerenstva nego
ovom i drugim ljubuškim grobištima nastavljaju se. pravne države. Za vrijeme iskopavanja na Tomića
njivi dva tehničara iz županijskog MUP-a Zapadnohercegovačke županije obavila su svoj dio stručnog
Svjedoci i usmena predaja
posla. Je li to znak da će pravosuđe ove županije i
Općinsko povjerenstvo već je od početka njegova države ipak pokrenuti pravni proces protiv poznatih
ustrojstva molilo, i dalje moli, sve one koji su bili i nepoznatih počinitelja zlodjela? Nadajmo se!
Moralo bi svima biti jasno da ovdje nije riječ o
svjedoci, ili su od svojih najbližih čuli o stratištima
traženju
osvete i o nečijem zatvaranju i progonu
i grobištima iz Drugog svjetskog rata i poraća na
nego
o
želji
da se sazna povijesna istina, da naši mrpodručju ove općine, da se jave bilo kojem članu
Povjerenstva i daju svoj iskaz, a anonimnost im je, tvi ne ostanu prešućeni, da ih se pokopa na dostoako tako žele, zajamčena. To je građanska i moralna janstven način i da im se oda dužno poštovanje. Ako
dužnost svakog od nas. Nadamo se da će Povjeren- se to napravi, bit će lakše djeci i rodbini pobijenih.
stvo, odnosno općina, ustrojiti i posebnu sekciju Po- Bit će mirniji i oni koji su doprinijeli i sudjelovali u
vjerenstva za prikupljanje i obradu svih prikupljenih ovim zločinima. Traži se samo da istina već jednom
svjedočenja da bi se mogla dobiti što potpunija slika ugleda svjetlo dana, a istina oslobađa. Oslobađa sve!
o svemu što se dogodilo tijekom tog kobnog vreme- Na taj ćemo način i mi kao društvo i kao narod, kao
hrvatski narod, konačno moći zatvoriti to žalosno
na iz naše ne tako davne povijesti.
poglavlje svoje povijesti. 
S 1
p
2011.
15
Stratišta
TRAGOM KOMUNISTIČKIH ZLOČINA NA PODRUČJU
OPĆINE LJUBUŠKI
Ljubuški – Tomića njiva, 19. – 28. srpnja 2010.
Dnevnik
► Piše: fra Miljenko Stojić
19. srpnja 2010.
S 1
p
2011.
16
Jutros smo počeli otkopavanje
masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata i poraća u samom središtu
Ljubuškog. Riječ je o lokalitetu Tomića njiva. U veljači 1945. komunisti su, kako tvrde svjedoci, ovdje
smaknuli 15-ak osoba. Među njima
trebao bi biti barem jedan hercegovački franjevac. Mislimo da bi to
mogao biti fra Slobodan Lončar. Fra
Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani svjedoči da je vjerojatno
strijeljan oko ponoći 12. ili 13. veljače. Taj dan vidio ga je kroz špijunku
na vratima i uspio mu udijeliti sakramentalno odrješenje.
Radom smo započeli u 8.00 sati.
Sa stručne strane radove vodi arheolog prof. mr. sc. Tihomir Glavaš.
Tu je i pročelnik Povjerenstva za
obilježavanja i uređivanje grobišta
iz Drugog svjetskog rata i poraća na
području općine Ljubuški Vice Nižić,
kao i vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić. Ove dvije
ustanove nositelji su svih radova.
Puno nam u radu pripomaže bagerist, djelatnik Javnog komunalnog
poduzeća u Ljubuškom. Uz njegovu
pomoć vrlo smo brzo skinuli velik
površinski sloj zemlje i kamenja u
visini od oko 1,5 m. Bila je to rupa
u zemlji pa su priroda i neodgovorni
pojedinci učinili svoje. Na prve kosti
nailazimo već oko 10.00 sati. Otada
se počinjemo više oslanjati na ruke
četvorice kopača.
U okolici ove masovne grobnice
načičkane su sve redom lijepe privatne kuće. I na ovom zemljištu gdje
kopamo vide se ostatci započetih temelja kuće. Nije izgrađena jer je vlasnik odustao od te namisli saznavši
za masovnu grobnicu koja se ovdje
nalazi. Za neupućene, radimo na zemljištu koje se nalazi stotinjak metara nasuprot Domu zdravlja.
Tijekom komunizma milicija je
revno privodila one koji bi se usudili
pohoditi to mjesto i barem se kratko
na njemu zadržati. Međutim, padom
komunizma puk je sve događaje nastojao otrgnuti od zaborava. O njima
se počelo javno govoriti i zahvaljujući
poglavito franjevcima iz samostana
na Humcu na mjestu masovne grobnice podignut je željezni križ s natpisom tko je i kada učinio ovaj zločin i
zazivom za pokoj duša pobijenih. Mi,
naravno, ne tražimo zločince, nego
tražimo žrtve. Državi, ako hoće, prepuštamo njezin dio posla. I razni je
pojedinci tjeraju na to, kao jučer Damir Šimić na portalu hrsvijet.net.
Sunce nemilice peče unatoč tome
što je sinoć naletio pljusak i grad koji
su prilično ohladili okoliš. Bilo je to
samo časovito i od svega osta samo
šteta u poljodjelstvu.
Oko 11.00 sati posjetio nas je
načelnik Općine Nevenko Barbarić.
Hvala mu na tome, kao i na svemu
onome što je s dolaskom slobode
činio za nevino pobijene na područ-
noj grobnici ili im je netko o tome
pričao. Koliko samo teških ljudskih
sudbina... A zbog čega?
Oko 13.00 sati posjetio nas je i
ministar policije ŽZH Ivica Gašpar.
Lijepo od njega. Policija inače uredno
osigurava masovnu grobnicu i ostat
će ju čuvati kad završimo posao za
danas.
Treba spomenuti i ljude u susjedstvu. Nesebično nam pružaju svaku
vrstu pomoći. Baš kao i u Knešpolju
prije mjesec dana. Ne trebamo nešto
posebno, ali nam je drago osjetiti tu
povezanost.
Koliko se god trudili, nismo
uspjeli ustanoviti opseg masovne
grobnice. Jedino sve više i više kostiju izvire iz zemlje. Izgleda da se
prostire u dužinu. Mislimo ipak da
smo uspjeli ustanoviti dvije strane.
Posao prekidamo u 16.00 sati. Nastavljamo sutradan. Vraćajući se prema samostanu na Humcu, prolazim
pokraj kuće gdje su bili tamničari i
uhićenici. Podrum u kojem su žrtve
držane i odabirane za odstrjel i danas
jezovito izgleda.
20. srpnja 2010.
Poučeni jučerašnjom nesnosnom
žegom danas smo počeli ranije s
poslovima na masovnoj grobnici na
lokalitetu Tomića njiva u Ljubuškom. Točno u 7.00 sati svi smo bili
na mjestu. Međutim, živa u termometru ubrzo se popela iznad 30º C.
Unatoč svemu dali smo se predano
na posao.
Sve više i više osobnih predmeta pobijenih počinje isplivavati na
površinu. Najviše smo se obradovali dijelovima krunice. Bijele je boje,
nije ona posebna franjevačka i ne će
nam pomoći u identificiranju moguće ubijenog franjevca, ali nam kazuje
da su ubijeni vjerovali u Boga. S tim
u svezi treba spomenuti i svjedočan-
stvo koje smo danas čuli. Fra Slobodan Lončar je zajedno s drugima bio
zatočen u tzv. Ozninoj kući. Krišom
je ispovijedao uhićenike koji su ubijani noću prethodno protrsivši kroz
draču i trnje put do stratišta, prirodnog ulegnuća ili rupetine u zemlji.
Ubrzo je i fra Slobodana popila noć.
Od rane zore zvoni mobitel, javljaju se djelatnici raznih javnih glasila. Nastoje izvijestiti puk o tome
što se ovih dana događa na ovome
mjestu. Neki koji su nas posjetili
rekoše da su im upravo javna glasila dojavila o ovome otkopavanju i u
njima pobudila nadu da će konačno
pronaći svoje najmilije koji su pobijeni kao nevini, bez ikakva oružja u
rukama. A da je trebalo imati sreću,
govori nam i sljedeći slučaj. Ispitivač
u Ozninoj kući dobro je poznavao
brata uhićenoga. Čim je shvatio da
su braća, oslobodio ga je. On danas
zahvaljuje Bogu da nije dospio u
ruke drugom istražitelju jer bismo
danas i njega tražili u ovoj masovnoj
grobnici. Hvala, dakle, svim javnim
glasilima koja, prema svojim mogućnostima, izvješćuju o našim naporima ovih dana.
Nije trebalo dugo čekati da počnemo pronalaziti i ostatke žice kojima su ubijeni bili vezani. Za razliku
od drugih mjesta ovdje su po dvojica
bili vezani za mišice. Ubojice na žici
i na njezinom vezanju nisu nimalo
štedjele. Slično je bilo i sa streljivom.
Pronalazimo naboje, čahure, ali i neispaljene naboje koje je tek udarila
igla.
Negdje oko 9.00 sati posjećuju
nas i franjevci iz humačkog samostana. Tu je gvardijan fra Miro Šego, zatim fra Dražan Boras, fra Žarko Ilić,
fra Milan Jukić, fra Andrija Nikić.
Posebno treba spomenuti fra Vinka Dragićevića. Ima 93 godine, ali
to mu nije smetalo da po ovoj žegi
dođe na mjesto o kojemu zna razli-
Stratišta
ju općine Ljubuški. Nije se bojao u
novije vrijeme pokrenuti spomenuto
povjerenstvo kao i zauzeti se da što
prije dođe do otkopavanja masovne
grobnice na području Vrgorca. U
njoj, naime, ima ubijenih 40-ak uhićenika iz ljubuške tamnice.
Nekako u isto vrijeme posjetio
nas je i fra Ante Marić. On ne samo
da je član Povjerenstva nego je i prvi
koji je kao pročelnik Povjerenstva za
pripremu kauze mučenika pobijenih hercegovačkih franjevaca počeo
tragati za njihovim kostima. Vodio
je iskapanje u Zagvozdu gdje je, uz
ostale, pronađen i 30. svibnja 2005.
na patologiji u Splitu identificiran
fra Melhior Prlić. To je prva identifikacija neke žrtve iz Drugog svjetskog rata pomoću DNK analize na
području Hrvatske, BiH i Slovenije.
Ujedno je to početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu. Spomenimo da su to uradili prof. dr. sc. Marija Definis-Gojanović, doc. dr. sc.
Davorka Sutlović i njihovi suradnici.
Zadovoljno pratimo napredovanje radova. Nismo se nadali da ćemo
toliko napraviti u ovako kratkom
vremenu. Nakon što smo našli prve
kosti, pokušavamo omeđiti područje
masovne grobnice. Tek nakon toga
pristupit ćemo pomnom čišćenju posmrtnih ostataka ubijenih. Nakon
završetka tog posla, trebala bi stići
forenzičarka Marija Definis-Gojanović i uz pomoć spomenutih povaditi tijela. Ona će nakon toga biti
pohranjena u prikladne sandučiće i
poslana na DNK analizu. Tek nakon
analize svi oni koji misle da je netko
od njihovih najbližih među ubijenima mogu dati uzorak krvi za DNK
analizu. On će se kasnije usporediti
s rezultatima DNK analize ubijenih.
Čitavo jutro dolaze oni koji misle da su baš tu pokopani njihovi
najmiliji. Dolaze i svjedoci koji su ili
sami vidjeli pobijene u ovoj masov-
S 1
p
2011.
17
Stratišta
S 1
p
2011.
18
21. srpnja 2010.
čite stvari. Njega su komunisti mislili ubiti iz zasjede na Kočerinu gdje
je bio župni vikar, ali je to doznao i
uspio se na vrijeme skloniti. Danas
nam je dragocjen izvor informacija za
mnoge ubijene fratre.
Ustrajnim radom na masovnoj
grobnici počinju se pojavljivati i prve
lubanje. Ne vadimo ih još, ali nam
pomažu u određivanju ozemlja same
masovne grobnice. Jedna je slomljena kamenom koji je nabačen na nju.
Po svemu sudeći, učinili su to ubojice. Na kraju brojimo 5 lubanja i mjerimo opseg masovne grobnice. Iznosi
3,5 x 4,5 m. Zadovoljni smo da smo
uspjeli to odrediti. Moći ćemo se više
usredotočiti na otkopavanje i pripremanje posmrtnih ostataka za vađenje
koje bi trebalo biti u petak dolaskom
forenzičarke Marije Definis-Gojanović.
Ukazuju se i ostatci obuće i odjeće. Kopče s remena, puce, nožić, slomljene naočale... svjedoče o ubijenima i kao da ih nekako čine življima u
našoj svijesti.
Dok razmišljam o tome, napola
slušam čovjeka koji je došao po prvi
put. Nije puno govorio, ali kad reče
da traži oca, nekako sam se trznuo.
Obično su oni koji dolaze tražili djedove, bake... U jednom trenutku
glas mu zadrhta kroz suze. Kad se
primirio, nadoda da se još nije bio ni
rodio kad su mu ubili oca. Sada sam
ga zaista slušao punim umom. Nije
se tu imalo što reći, moglo se samo
pozvati na Boga i obećati da ćemo
ovaj posao savjesno obaviti do kraja.
Zahvalio nam je na tomu što radimo
i otišao, a mi smo ostali zahvaljujući
njemu što nas je smatrao dostojnima
pustiti nas u djelić svoje životne sudbine.
Nismo mogli odgonetnuti otkud
hrpa pepela u donjem dijelu grobnice. Jesu li ih pokušali paliti? Što li je
bilo? Možda to uspijemo sutradan
kad otkopamo još više okolne zemlje.
Oko 15.00 sati spoznali smo da
smo dovoljno iscrpljeni žegom i radom. Istina je da su nas opet obilato
častili, naročito osvježavajućim pićima, ali niti smo imali vremena za
odmaranje niti je to moglo pobijediti
ovo sunce. Najveće nam je zadovoljstvo i najveći odmor posao koji lijepo
napreduje. Radujemo se onom danu
kad ćemo nakon identifikacije pobijene dostojno pokopati s njihovima
najbližima.
Grad se polagano budi. Već je
7.00 sati. Nekada je ovdje bila šikara, jedino je Oznina kuća trebala
spadati u civilizaciju, ali je, na žalost,
prošla onkraj nje.
Razmišljamo što danas raditi.
Oslobodili smo pristup do nekoliko
tijela, ali smo primijetili da ispod 2
tijela ima još njih. Nisu čitava. Očito su bila na površini pa su im divlje
zvijeri pojele gornji dio. Netko je to
primijetio pa ih je zasuo zemljom da
im se sačuva barem donji dio. Slaže se
to s dječakovom pričom, sada starca,
koji je vidio kako iz zemlje viri ruka u
fratarskom habitu i kako divlje ptice
kljucaju nečiju glavu. Odlučujemo
raditi na daljnjem čišćenju pristupa
tijelima pa ćemo naknadno vidjeti
što s njima učiniti.
Negdje na području Ljubuškog
ubijeni su fra Paško Martinac i fra
Martin Sopta. Neki misle da se to
dogodilo upravo ovdje. Pada mi na
um ono što je o fra Paški Martincu
i njegovu istražitelju Petru Jelčiću
zapisao fra Janko Bubalo u svojim
memoarima Apokaliptični dani. Kad
je fra Paško opazio Petrovu bezbožnost, rekao mu je: »Mladiću, meni se
čini da Vi ni u Boga ne vjerujete«.
»Ta usta to više nikada ne će izustiti«, bio je Petrov zaključak dok je to
pričao fra Janku istražujući njegovu navodnu krivicu. Možemo samo
zamisliti taj trenutak! Fra Paško je
očito pobijedio unatoč smrti strijeljanjem.
Oko 9.30 sati posjećuju nas fra
Velimir Mandić i fra Stjepan Neimarević. Naravno da se zanimaju za
sve što se događa ovih dana. A nama
nije teško ispričati im, kao i drugima.
Neka se istina širi i osvjetljava tamu
koju su komunisti nemilice sijali.
Gledam ostatke naočala. Pripadaju onoj staroj, okrugloj modi. Ta-
U zatvoru – »na postelji žive ljubavi«
Taj se teretnjak zaustavi pred kućom (u dvorištu) liječnika Mahića. Toga su liječnika »oslobodili« partizani od života i ove kuće. U gornjem dijelu kuće ureduje Ozna, u
podrumu čame hrvatski sinovi. Oznaš naredi stražaru da otključa zatvor (podrum) i nas
dvojicu – onoga u žicu svezanog i mene – utjeraju u podrum (vratar-stražar, dok me
guraše, opsova mi sve popovsko; u tom je bio dosta vješt). Iako je vani vedro i sunce još
visoko, u podrumu se ne vidi ni prst pred očima. Stražar reče momu suputniku da odmah ondje na početku legne, a mene »starješina sobe« odvede prilično daleko. U podrumu se ništa ne vidi pa, kad sam išao, stao sam nekomu na nogu, nekom na prsa i uz to
čuo prošaptane riječi: »Polako, velečasni«. Podrum nabijen i prepun naših ljudi. Samo
su muški unutra. Konačno me zapade mjesto među dvojicom mladića. Legoh na »golu
cimentu« u podrumu. Kad je stražar zatvorio vrata, ova se dva mladića tako primakoše
jedan uz drugoga i mene staviše da ležim na njima. Vele: »Samo Vi lezite, nije nama
teško Vas na sebi držati. Vas su sigurno isprebijali pa bi se na ovoj goloj cimenti mogli
i nahladiti«. Ta su dva mladića iz Drinovaca. Jedan se zove Kundid, a drugi Roso. Vele
da me poznaju. Oba su se uredno vratili iz logora kući. Sada ih Ozna treba. Umoran,
prašnjav i prezren ležim na dva mlada srca koja se tako za fratra žrtvuju… Bože, Bože!
Dok ležim na postelji te žive ljubavi, netko me uze za ruku i pita me: »Kako ste?«
To je bio Nikola Kordić s Mostarskih Vrata, agronom, radio u Duhanskoj stanici u Ljubuškom. Čovjek s preko pedeset godina. Ležao je odmah do lijevog mladića. On je, kao
stariji čovjek, mogao unijeti deku da ne bude na goloj cimenti. Duboka šutnja i tama
vlada u ovom podrumu. Mene su upozorili da što tiše šapćem… Ovaj mračan i pun
»ušućenih« ljudi podrum slika je potlačenog i obespravljenoga naroda koji su partizani
potlačili i nad kojim parabela ima sva prava.
Najednom se otvore vrata (već je noć). Džepna lampa zasvijetli kroz mračni prostor.
Tada opazih da je podrum Mahića kuće (pretvoren u zatvor) pun puncat. Nabilo nas
– glave zidu, noge prema sredini. Začu se glas s užasnom klevetničkom psovkom koji
pita: »Gdje je pop?« Desni mi mladić veli: »Samo čuvaj bubrege« – dok mi lijevi gura
svoj kaput pod habit da mi koliko-toliko sačuva bubrege. Taj koji je psovao i pitao za
me dođe k meni i upre mi lampom u oči. Viče: »Ustaj, pope, dosta je više vašeg zaglupljivanja naroda. Došao si gdje ti je mjesto.« Udari me dva puta nogom u bubrege. Još
glasnije viče i psuje, i pita: »Što ne odgovaraš?« »Ne pitate me ništa pa ne odgovaram«,
odvratih. Tada je viknuo: »Sjedi, skupi se da te, bre, zemlja pojede.« Opet me je udario i
nastavio: »Upamti, pope, da narod i narodna vlast neće više dozvoliti da vi zaglupljujete
narod. Brzo će vas nestati…« U tom je smislu brundao još prilično dugo. U sredini tog
zatvora netko se glasno nakašljao. Ovaj je okrenuo lampu prema sredini i viknuo kao
lav: »Ko brani popa (slijede užasne psovke) i mene ovdje izrugiva?« (Druge je riječi,
njemu svojstvene, rekao). Otišao je od mene k onome koji se zakašljao. Udarao ga i
psovao. (To je bio mlađi čovjek. Zvao se Keža, iz Studenaca, koji se navodno vratio iz
logora kući.) Nakon dreke i psovke taj »oficir« napusti nas i ode prijeteći… Bio je neki
dojučerašnji četnik iz Gabele. Kad je izišao, reče jedan mladić, jedan od onih među kojima sam legao na cimenat: »Majku ti srpsku, vidjet ćemo tko će od koga praviti sapun.«
To je rekao zato jer je »oficir«, dok je mene maltretirao, rekao da će od popova praviti
sapun. Uto je zavladala mrtva tišina. Pužući između pojedinih zatvorenika, dopustio
sam, na zamolbu, da oni stavljaju svoje usne na moje uho, onda ja svoje usne na njihovo uho – tako da je izišlo da je to bila noć ispovijedanja; mnogima sam tako podijelio
odrješenje – ispovjedio ih.
Odlomak iz knjige fra Jerke Karačića Uspomene iz doba mučeništva
koja uskoro izlazi iz tiska u izdanju Vicepostulature.
Stratišta
kve je nosio, barem prema slici, i fra Slobodan
Lončar. Presmiono nam
je zaključiti da su ove
pripadale upravo njemu.
Međutim, kako jučer zapisasmo, svjedok govori
da je fra Slobodan ubijen
u posljednjoj skupini odvedenoj na ovo stratište.
To znači da bi mu se tijelo trebalo nalaziti na vrhu
masovne grobnice. Ipak,
zaključke ostavljamo našem daljnjem istraživanju
i DNK analizi. I njega,
ako bude ovdje, i sve druge jednoga ćemo dana
dostojno pokopati makar
nikada ne saznali njihova
imena.
U 10.00 sati ponovno
nas obilazi načelnik Općine Ljubuški Nevenko
Barbarić. Očito da sve
ovo ne radi iz dužnosti,
nego mu je i osobno stalo da se napori ovih dana
što bolje privedu svome
kraju.
Nešto iza 12.00 sati
stiže, također po drugi put, ministar policije
ŽZH Ivica Gašpar. I njemu je ovo očito više od
dužnosti. Primjećujem da
je okupljenima drago da
je to tako. Uostalom, demokracija je i ovo bi zaista trebale biti »narodne
vlasti«, a ne kao nekada.
Konačno smo odlučili da moramo podići ona
dva spomenuta tijela.
Njihovo je stanje potpuno jasno. Ono što je od
njih ostalo, odvojeno je
jedno od drugoga i nemamo nikakvih poteško-
S 1
p
2011.
19
Stratišta
S 1
p
2011.
20
ća odgonetnuti koja kost pripada kojem tijelu. Arheolog Tihomir Glavaš
postavlja brojeve i marljivo zapisuje
potrebne podatke. Čini to na isti način sa svim pronalascima ovih dana.
Zaista ne smijemo ništa prepustiti
slučaju.
Djelatnici koje imamo na raspolaganju marljivo oslobađaju zemlju i
kamenje koje je bilo ispod ovih tijela. Polako se počinju ukazivati nove
kosti. Znali smo to i otprije po rupicama koje su se otvarale prilikom kopanja, ali nas sad zanima je li riječ o
jami ispod ovih tijela punoj posmrtnih ostataka ili o dubljoj rupi u koju
su tijela nabacana slojevito. Još to ni
po čemu ne možemo odgonetnuti.
Sutra bi trebao biti jedan od ključnih
dana. Nadam se da ćemo uspjeti saznati pravi opseg masovne grobnice i
pripremiti sve za što laganije vađenje
posmrtnih ostataka ubijenih.
Iz franjevačkog samostana na
Humcu posjećuje nas poveća skupina: fra Hadrijan Sivrić, fra Slavko
Soldo, fra Milan Jukić i fra Mate Logara. Izdvojio bih fra Hadrijana. U
vrijeme Drugog svjetskog rata bio
je đak na Širokom Brijegu. Uspio je
izbjeći smrt prilikom pada Širokog
Brijega, ali ne i Križni put i prisilno
novačenje u vojsku »osloboditelja«.
Danas se pod svoje stare dane sjeća
ubijenih profesora, kolega i svećenika na svojoj rodnoj župi.
Ljudi i dalje neumorno pitaju što
je s tužiteljstvom? Uvijek im odgovaram da ne tražimo krvnike, nego
žrtve. A hoće li društvene vlasti slušati bilo puka i pokrenuti nešto u
tom smjeru, nije na nama da na to
odgovorimo. A i pitanje je zna li itko
u ovoj državi, koju je sklepala tzv.
međunarodna zajednica kao i nesretnu Jugoslaviju, na koje se tužiteljstvo
odnosi spomenuti upit! I ima li uopće neko tužiteljstvo snagu istraživati
događaje iz Drugog svjetskog rata?
Druga je priča što bi trebalo i kako
bi trebalo biti.
U uobičajeno vrijeme, u 15.00
sati, završavamo svoj današnji posao.
Posjetitelji koji su još tu, bez da im
išta govorimo, pomažu nam spremiti
stvari za sutrašnji nastavak. Ponovno
me raduje taj ugođaj, puk koji ni nakon toliko godina nije zaboravio što
se ovdje dogodilo. I kako da ga netko
pobijedi?
22. srpnja 2010.
I danas sunce nemilice peče. Bilo
bi lijepo otići na more, ali kome ostaviti pobijene? Kolikogod zvučalo
čudno, s njima je lijepo. Darovali su
svoj život da bismo mi danas imali
slobodu. Svjesni smo toga dok otkrivamo masovnu grobnicu pripremajući se za današnji nastavak posla.
Nedugo nakon početka radova
dolazi čovjek kojemu su ovdje ubili
oca. Saznao je i ime jednoga od ubojica. Još je živ. Ne zna kome se obratiti da ga se propita o događajima na
ovom lokalitetu. Htio bi saznati što
više pojedinosti o posljednjim očevim trenutcima. Ne mogu mu na
to odgovoriti. U Hrvatskoj, iako za
to postoje zakonske uredbe, nema
se kome prijaviti zločin iz Drugog
svjetskog rata koji su počinili komunisti. Kad su ustaše u pitanju, onda
je druga priča. Izgleda da je i s ove
strane granice isto. Tek malobrojne
županije, ali ne i one s hrvatskom
većinom, imaju pri MUP-u odjele za
ratne zločine. Čovjek je svega toga
svjestan pa nastavlja svoju daljnju
priču. Jednoga dana poziva ga komandir SUP-a. Potjecao je iz kruga
onih koji su haračili po Ljubuškom
pri kraju i u poraću Drugog svjetskog
rata. Mislio je da mu se loše piše. Na
njegovo iznenađenje nudi mu posao.
Može birati. I dobio ga je za petnaest
dana, a nedugo poslije toga zaposlili
su mu i ženu. Nisu ništa tražili zauzvrat pa im je oprostio velike kvadrate zemljišta koje su njegovoj obitelji
oteli u središtu grada. Zaključio je da
je očito nekoga pekla savjest.
Čišćenje posmrtnih ostataka ubijenih lijepo napreduje pa već rekonstruiramo kako su ih ubijali. Izgleda
da su to činili s one strane rupe koja
je okrenuta prema Ozninoj kući. Pokosili bi ih rafalom iz pušaka i strojopušaka pa gurnuli niz strminu. Rupa
se na taj način uspješno punila tako
vati prave stranice povijesti. Jesu li
sazrela vremena za takvo što?
Javna nas glasila nisu ni danas zaboravila. Šire istinu o povijesti kako
se uistinu događala. Hvala im u ime
pobijenih.
Posao polako privodimo kraju.
Zadovoljni smo učinjenim. Sutra stiže forenzičarka Marija Definis-Gojanović. Kutije za pohranu posmrtnih
ostataka pobijenih su spremne. Još
ne možemo utvrditi koliko ih ima.
Po svemu sudeći, do sada smo izbrojili 14 tijela. Ali sve su prilike da ih
ima još ispod ovih posmrtnih ostataka koje smo oslobodili od zemlje. Slikamo masovnu grobnicu, pokrivamo
je i odlazimo na zasluženi odmor.
23. srpnja 2010.
Vozim se prema Tomića njivi, lokalitetu masovne grobnice, a u glavi
mi odjekuju riječi da će danas biti
najvrući dan do sada. Ne, nisam gledao pogađanje vremena, to mi rekoše sinoć u razgovoru. Ono što zacijelo znam jest da će ovaj dan biti dug.
Danas mislimo početi vaditi tijela i
raditi što dulje možemo. Sve je ostalo
nebitno.
Došla je i forenzičarka Marija
Definis-Gojanović. Konačno smo
u punom sastavu. Arheolog Tihomir Glavaš vodio je dosadašnji tijek
iskapanja, a samo vađenje tijela preuzima Marija Definis-Gojanović uz
pomoć svih ostalih. Znam da će to
biti profesionalno urađeno kao i u
Zagvozdu, Vrgorcu, Knešpolju.
Gledam dosadašnje nalaze: češalj, naočale, okviri za naočale, nožić, puce, naboji, čahure, obilje žice,
ostatci rukavica na rukama dvaju tijela, kopče na remenu, ostatci obuće,
ostatci odjeće, dijelovi krunice... ma
puno je toga. Iza svakog predmeta
stoji neka osoba. Prema svim dosadašnjim spoznajama nitko ovdje nije
bio djelatna vojna osoba. Ipak, ubijeni su jer je netko tako htio. Svjedok potvrdi da su najprije pokošeni
rafalom, a onda je svatko od njih još
dobio naboj u glavu. Ubojice su pritom govorile da je to za glavu toga
i toga, naravno njihovoga, koji je
negdje ubijen. Dakle, čista osveta. A
svjedok nije ubijen jer ga je jedan od
ubojica poznavao i izdvojio iz skupine dovedene na ubijanje.
Negdje oko 10.30 sati obradovali smo se još jednom pronalasku.
Iz zemlje je izvirio križ koji neodoljivo podsjeća na onaj s franjevačke
krunice, kao i tkanina koja se pripila
uz njega. Nije još vrijeme za dublje
kopanje pa ne možemo potvrditi nalaze li se uz njega još i ostatci krunice. Bili bi to drugi posmrtni ostatci
koji po vanjskim znakovima govore
da pripadaju nekom franjevcu. Istom
tijelu pripada i drugi križ nađen uz
ovo tijelo koji ima oblik nekog relikvijara. A tu su u blizini i naočale
koje neodoljivo podsjećaju na one fra
Slobodana Lončara. Nakon stručnog čišćenja i zaštite moći ćemo reći
jesmo li bili u pravu. DNK analiza
također će sa svoje strane dopuniti
taj mozaik. Bude li pronađen netko od franjevaca, bit će pokopan u
franjevačkoj samostanskoj crkvi na
Širokom Brijegu gdje već leže kosti
dvadesetdvojice hercegovačkih franjevaca koje su komunisti ubili. Na
drugim poznatim mjestima leže kosti još njih 9. Tako sveukupno znamo
za posljednje počivalište 31 franjevca
od njih 66 ubijenih.
Danas nas je posjetila sva sila hercegovačkih franjevaca. Zbog poslova
nisam ih uspio sve popisati, tek sam
se s njima pozdravio. Istaknut ću
samo njih nekoliko. Posjetio nas je
provincijal fra Ivan Sesar, kao i gvardijan humačkog samostana fra Miro
Šego. Ponovno je došao fra Vinko
Dragićević i fra Dobroslav Begić.
Stratišta
da su tijela došla do pred sam vrh strmine. Istina, neke su očito ubijali i
nabojem u glavu. Na jednoj lubanji
pronašli smo veliku, pravilnu izlaznu
rupu. Rekli smo već da su žrtve bile
vezane, posvuda proviruju ostatci
žice.
Iz zemlje se ukazao i jedan ostatak krunice. Neodoljivo podsjeća na
onu franjevačku. Međutim, može
biti riječ i o krunici s drvenim zrncima koja su istrulila. Tu je i jedan
deblji lanac. Možda je od džepnoga
sata. Vidjet ćemo to kad još malo očistimo tijela. Našli smo i jedan češalj
i još jedne naočale. Ono što najviše
privlači našu pozornost svakako jest
ostatak neke tkanine koja sliči na pelerinu koju su fratri znali nositi iznad
habita. Tu su i puce većeg oblika za
koje mi stariji fratri prilikom povratka u samostan rekoše da su slične bile
na tim pelerinama. Nastojimo sve
pomno sačuvati za trenutak vađenja.
Bit će teško jer tkanina ne samo da se
stopila sa zemljom nego se i rasipa u
dodiru sa zrakom.
Pred samu stanku za ručak, oko
11.30 sati, posjećuju nas fra Velimir
Mandić i fra Stjepan Neimarević.
Donose nam piće za osvježenje. Imamo toga dosta, ali smo im svejedno
zahvalni na njihovu daru. Kasnije,
oko 13.00 sati, stiže i fra Žarko Ilić.
Tu je i dosta onih koji se zanimaju
za napredak radova, ali i onih koji
prijavljuju nekog svog ubijenog na
ovom ili nekom drugom mjestu u
Ljubuškom.
Navratiše i dva kriminalistička tehničara iz županijskog MUP-a
ZHŽ-a. Profesionalno obaviše svoju
zadaću. Očito ministar Ivica Gašpar
nije kroz protekle dane ovamo navraćao iz obične znatiželje. Čini što
je u njegovoj trenutnoj moći i hvala
mu na tomu. Nešto razmišljam kako
bi bilo da navrati i još koji političar.
Bilo bi nam svima tada lakše ispisi-
S 1
p
2011.
21
Stratišta
S 1
p
2011.
22
Oni pamte sve pobijene fratre. Ne
smijem preskočiti ni fra Slavka Soldu, meštra novaka koji ih je doveo
da bi na licu mjesta spoznali kakva je
naša prava povijest. Tu je i fra Ivan
Strmečki, podrijetlom Hrvat, rođen
i odrastao u SAD-u. Došao je na odmor i moći će braći u franjevačkom
samostanu u Chicagu, koji također
pamte pobijene, pričati o viđenom.
Došao je i fra Milan Lončar, bratić
fra Slobodana Lončara. Uglavnom,
članovi Hercegovačke franjevačke
provincije ne zaboravljaju svoju ubijenu braću.
U 12.30 sati počeli smo s vađenjem tijela. Dobro su očišćena pa to
ne ide baš teško, ali nesnosna vrućina
ne da misliti. A htjeli bismo ne pogriješiti! Na pristojnu smo razdaljinu udaljili sve one koji nastoje uživo
pratiti događanja na lokalitetu. Najteže mi je bilo reći to onima čiji je
netko bližnji ovdje pokopan. Ipak,
nitko se ne ljuti, svi su svjesni da želimo samo dobro.
Nešto se izgleda događa i na političkom polju. Oko 13.00 sati posjetio nas je dr. Zvonko Jurišić, predsjednik Vlade Zapadnohercegovačke
županije i predsjednik HSP-a BiH,
kao i Stanko Ćane Primorac, dopred-
sjednik Glavnog stana i zastupnik
u Zastupničkom domu Parlamenta
Federacije BiH. Novinari su naravno tu i uzimaju izjave političara. Ne
ćemo se miješati u njihov posao. Jedino bi mi bilo drago da sve stranke,
odnosno političari, ovo prihvate kao
svehrvatsku stvar i prema svemu se
dostojanstveno odnose.
Nastojimo se oduprijeti vrućini.
Načelnik općine Nevenko Barbarić
i pročelnik Povjerenstva Vice Nižić
izražavaju zadovoljstvo napredovanjem radova. Drago mi je da smo
surađivali kroz proteklo vrijeme i zajedničkim snagama prišli otvaranju
ove masovne grobnice. Dogovaramo se i o daljnjim koracima. Tu je
i Povjerenstvo sa Širokog Brijega na
čelu s pročelnikom Perom Kožulom
i načelnikom Općine Mirom Kraljevićem. Sve što možemo činimo zajednički jer nam je namjera ista. Još
dvije općine s hrvatskom većinom
krenule su našim stopama. Hoće li i
ostale?
Umorni sjedamo da bismo uhvatili zraka. Želimo danas uraditi što
više. Zbog toga odlučujemo u 14.00
sati prekinuti poslove i nastaviti u
17.30. Budemo li radili po suncu,
malo ćemo uraditi i ne ćemo biti spo-
sobni raditi po večernjoj hladovini.
Odmor nam je dobrodošao. Nastavili smo raditi punom parom. Podižemo posmrtne ostatke ubijenih.
Danas ih je 6. Dakle, do sada ukupno 8. Međutim, nismo ni blizu kraja ili mišljenja koliko ih je ukupno.
Nekoliko nam se tijela ukazalo ispod
ovih podignutih, a da ih prije nismo
primijetili.
Ima i novih nalaza. U jednoj vilici
vidljivo se ističu 3 zlatna zuba. Tu je
i dio lule. Zanimljivo. I na desnom
kraju masovne grobnice, gledajući
od mjesta gdje su žrtve ubijane, pronalazimo ostatke krunice. Slični su
onima od neki dan. Proviruju i još
neke nove naočale. Jesu li žrtve, za
tadašnje vrijeme, bile bolje stojeće?
Pred kraj za danas određenog
radnog vremena posjećuje nas don
Tomo Vukšić. On je biskupov izaslanik pri Crkvenom sudu ustrojenom
u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji za
ispitivanje još živućih svjedoka glede
pobijenih hercegovačkih franjevaca.
Zaista lijepo od njega. Pozorno je saslušao podrobnosti o ovoj masovnoj
grobnici. Vjerujemo da će mu ta saznanja biti od pomoći u radu.
U 20.30 sati odlučujemo prestati s radom. Dogovaramo se da sutra
počnemo još ranije, u 6.00. Danas
smo zaista umorni, ali nas raspoloženje ne pušta. Prodiremo u povijesnu tminu i na svjetlo dana iznosimo
nevine žrtve za koje su sve učinili da
budu zaboravljene.
24. srpnja 2010.
Danas smo odlučili još ranije doći
na otkopavanje masovne grobnice.
U 6.00 sati. Tjeraju nas na to ne
samo nesnosne vrućine nego i želja
da što prije saznamo što krije masovna grobnica i da joj što prije kažemo
»bivša«. Zaista se divim skupini koja
ovih dana to radi. Jučer smo na te-
dijelove habita, različite od pelerine.
Ubrzo pronađosmo i dijelove moćnika koji je dotični imao uz sebe. Je
li to fra Paško Martinac, fra Martin
Sopta ili neki drugi ubijeni franjevac
za kojeg nismo ni pretpostavljali da
bi mogao biti ovdje? DNK analiza
kazat će nam o kome je točno riječ.
Tada će biti skinuta i žica oko njegovih šaka koja se, krvnički stegnuta,
zajedno s habitom prilijepila uz kost.
Iznenadilo nas je otkriće kod tijela br. 16. Za razliku od drugih ubijenih koji su bili vezani ili oko šaka,
ili oko mišica, ili na oba načina, ovaj
ubijeni imao je žicu i oko vrata. Je
li se trzao i borio pa su ubojice tako
učinile da budu sigurni? Bilo što bilo,
nalaz je jezovit, posebno kad znaš da
je dotični nevin.
Vrijeme najviše prolazi u vađenju
posmrtnih ostataka. Zadovoljni smo
da je došlo do toga. Vadimo i tijelo
br. 18, tijelo jednog od franjevaca.
Ostatci su stručno pokupljeni, pohranjeni u prikladne kutije i ubrzo će
biti poslani na obradu. Žao nam je da
danas ne možemo pokupiti i posmrtne ostatke drugog franjevca. Put do
njega kroz šumu kostiju još nije potpuno otvoren. Posebno mu čuvamo
krunicu, naočale i zubalo sa zlatnim
zubima. U slučaju da zbog istrošenosti kostiju ne bude moguća DNK
analiza, to će biti glavni pokazatelji o
kome bi mogla biti riječ.
Mislili smo završiti i prije 14.00
sati, ali podizanje posmrtnih ostataka jednoga tijela budilo je u djelatnicima želju da podignemo još samo
jedno tijelo. I tako na kraju podigosmo 7 tijela. S onim prijašnjima
to je ukupno 15. Brojevima smo ih
označili ukupno 21 iako ima velikih
naznaka da to nije kraj. Sutra, u nedjelju, pomolit ćemo se Bogu, a onda
u ponedjeljak, ako Bog da, ponovno
nastavljamo. Jesmo umorni, ali i zadovoljni. Ne samo zbog pronađenih
posmrtnih ostataka nego i zbog hrvatskog zajedništva koje osjećamo
ovih dana. Samo se treba prihvatiti
prave stvari i ništa više.
Stratišta
renu proveli gotovo 14 sati. Nitko
nije postavljao pitanje tko će i kako
to platiti. Svi smo puni zanosa i doživljavamo sve ovo više od posla koji
trebamo obaviti.
Iz zemlje vire gumeni potplati za
opanke. Kome su pripadali? Nekom
Hercegovcu koji je na škrtoj zemlji
mukom prehranjivao svoju obitelj?
Na takve misli nagone nas nebrojena svjedočenja ovih dana. Spominju
određenog ubijenog i redovito govore da je iza njega ostalo između 5-ero
i 10-ero djece. Bio je to zaista pravi
zalog za budućnost. Komunisti nisu
uspjeli zatrti sjeme katoličanstva i
hrvatstva na ovim prostorima.
Ponovno dolaze fratri iz samostana na Humcu. Spominjali smo već
njihova imena i dolazak im je postao
uobičajen pa ćemo to sada preskočiti.
Zanimaju se, naravno, za napredak
radova i pitaju treba li nam štogod.
A nama samo treba što više uspjeha
u ovome što činimo i ništa više.
Naravno, uspjeh nije izostao!
Oko 9.30 kraj tijela br. 18, koje je
bilo omotano pelerinom za koju zaključismo da je mogla biti iznad
habita nekog fratra, pronašli smo
i ostatke franjevačke krunice kao i
26. srpnja 2010.
Konačno svježiji dan. Ne će biti
potrebe za traženjem načina kako se
zaštititi od sunca. Jedan smo šator,
naime, već potrošili. A nije nam još
puno ostalo za uraditi.
Masovnu grobnicu zatječemo
kako smo je i ostavili. Čuvali su je
policajci i mještani, podrazumijeva se
i Bog zajedno s onima koje su ovdje
pobili. Odmoreni nedjeljnim počinkom još marljivije prianjamo poslu.
Danas je na redu čišćenje oko posmrtnih ostataka i njihova priprema
za sutrašnje vađenje. Do sada smo
izvadili ukupno 15 tijela. Ne znamo
koliko ih još ima jer još nismo uspjeli
doći do zadnjeg sloja ubijenih. Ipak,
prema vanjskim pokazateljima računamo da ih ima oko 25. Valjda se taj
broj ne će dalje peti jer što više radimo on je sve veći.
Prvo mjesto gdje nastavljamo
kopati jest ono na kojem je ležalo
tijelo jednog od franjevaca pod br.
S 1
p
2011.
23
Stratišta
S 1
p
2011.
24
18. Učinilo nam se da je ispod njega
još samo jedan sloj te će nam tako
ta strana biti omeđena. Kopali smo
najviše oko jednog velikog kamena.
Pretpostavljali smo da je on, kao i
mnogi drugi, jednostavno navaljen
na pobijene. Vrlo brzo pojavile su se
prve kosti. Bile su uz sam vrh kamena tako da nas je to malo začudilo.
Što smo više kopali sve smo više spoznavali tragičnost trenutka te 1945.
Dotični kao da je nakon dospijeća u
jamu zagrlio kamen živac koji je tu
našao. Možda je još pokazivao znakove života ili su ga krvnici zgurali
uz njega da i drugi mogu biti ubačeni u istu jamu? Previše je bolno da
bih se do kraja u to uživio. Neka mu
je pokoj vječni, a i njegovom ubojici.
Jednoj su žrtvi koljena tako zgrčena da su došla do glave. Drugoj
tražimo glavu! Izgleda da je bačena
naglavačke. Ostatci cipela svjedoče o
nekomu tko si ih je mogao u to vrijeme priuštiti, ali si nije mogao priuštiti mir od sijača nemira. Nailazimo
i na jednu žrtvu kojoj su svezali čak
i noge. Do sada, naime, na to nismo nailazili. Moralo je to biti ovdje
pred jamom. Nisu ga valjda nosili do
tuda? Žica je telefonska, kao i svugdje u ovom dijelu masovne grobni-
ce. Te im je žice nestalo pri samom
svršetku krvava posla pa su rabili i
drugu vrstu što smo mogli zaključiti
prema žrtvama koje smo prve podigli iz zemlje.
Jučer čitam presudu nad jednom
žrtvom koja je, kako misli njegova
obitelj, ovdje ubijena. Prema njoj,
najprije su ga strijeljali, a onda su ga
optužili. Između ostalih, u tijelu koje
ga je sudilo spominje se i komandant
grada Marijan Primorac. U knjizi Vrijeme i ljudi Jure Galić opisuje
kako su njih dvojica opljačkali trgovinu Jakiše Kovača ovdje u Ljubuškom (str. 103. – 106.) i domogli se,
između ostaloga, pisaćeg stroja. Je li
presuda pisana upravo na njemu?
A da je taj dokument stigao do
nas, treba zahvaliti žrtvinoj obitelji.
Još tamo devedesetih godina prošlog
stoljeća bili su uporni i domogli ga
se ne tako daleko – u Splitu. Jesu li
i drugi, barem provizorno ili nakon
što su bili ubijeni, suđeni i nalaze li
se i njihove presude tamo? U presudi
jasno stoji da žrtva ima sedmero djece. Isto tako stoji da treba biti lišena
imovine. Koju godinu kasnije netko
izvješćuje da se to nije moglo provesti jer dotični imovine jednostavno
nema ili, drukčije rečeno, ništa svo-
joj obitelji nije ostavio u nasljedstvo.
Dobro znamo da to nije zbog toga
što nije bio radišan, nego zbog mnogih drugih razloga. A i da je imao,
bilo bi svejedno za njegovu obitelj.
Komunisti su jasno rekli da bi mu to
odnijeli, kao što su mnogo toga odnijeli raznim obiteljima i Crkvi. Danas neke obitelji i Crkva traže povrat
svoje imovine. Međutim, presporo
to izgleda ide u države s obiju strana
granice.
Danas nas je posjetila i ekipa
HTV-a. Navodno će prilog od 2,5
minute biti u jednoj od religijskih
emisija. Hvala im na tome i čast toj
emisiji, ali zar ovih oko 25 ubijenih
nevinih ljudi nije zavrijedilo i drugu
satnicu i drugu minutažu!? Ne zaboravimo, to je javna, ne privatna
televizija. Znači, morala bi služiti
zanimanju i probitcima javnosti. Da
sad ne govorimo o istraživačkom novinarstvu. Tako mnogo ovdje ima za
istraživati, ali ono prepušta mjesto
vijesti i ništa više.
Prema nekim svjedočenjima
izgleda da su grobnicu kopali uhićenici. Nije im rečeno za što je, ali
su slutili da bi mogla biti upravo za
njih. Bilo je to na samom početku
rada tamnice. Komunističke vlasti
nisu znale imaju li u rukama krivce
za ovo ili ono, ali su znale da će ubijati. Kakav bi to bio »narodni sud«
da se nije u tome iskazao?
Zanimanje puka i dalje ne jenjava, kao ni ljudi iz Crkve. Neki se
nanovo vraćaju, neki dolaze po prvi
put. To je prava javnost koju nitko
ne može prevariti i koja će istinu širiti dalje.
27. srpnja 2010.
U državi hrvatskoj, preko granice, danas se slavi podizanje nekog
komunističkog ustanka. A u Ustavu zapisaše drukčije. Ne ćemo sad o
Stratišta
tome, kao ni o bezbrojnim svjedočenjima i povijesnim dokumentima da
je riječ tek o zločinu nad civilnim pučanstvom i katoličkim svećenicima.
Samo mi se u umu povezaše današnje
dvije stvari: taj nesretni »ustanak« i
ova masovna grobnica u kojoj do jučer nabrojismo 25 tijela civila i franjevaca. Očito isti rukopis ruke koja
bi htjela ispisivati i našu sadašnjost.
Gledamo s koje strane danas započeti. Vrijeme je za vađenje posmrtnih ostataka. S nama je forenzičarka
Marija Definis-Gojanović. U jednom
kutu grobnice hrpica je kostiju koje
izgledaju nekako manje nego kod
odrasla čovjeka. Nisu valjda dječje?
Ne mogu se sjetiti nijednog svjedočanstva koje bi barem natuknulo nešto o tomu. Možda je samo dotični
bio nižega rasta? Ustanovit će se to
na patologiji kamo će tijela biti odvezena.
Dvije su hercegovačke općine već
osnovale povjerenstva za istraživanje
ovakvih masovnih grobnica. Hercegovina ih je, naime, puna. Onih 28
tijela koje smo pronašli u Knešpolju
i ovih otprilike toliko ovdje samo su
djelić svega toga. A i da je samo to,
bilo bi previše. Vicepostulaturi nije
bilo teško potaknuti zamisao povjerenstava, a općinama odazvati se.
Još kad bi se Sveučilište u Mostaru
priključilo ovim naporima! Bio bi
to dostojan dug našim pobijenima i
dostojna cigla u spomeniku komunističkim žrtvama.
Stalno gledam ima li još kakav
predmet po kojemu bismo nekoga
mogli prepoznati. Uspjeli smo to
samo za dvojicu franjevaca zahvaljujući posebnim franjevačkim krunicama koje im nisu oduzeli. Uspoređujem u glavi sve ono što su mi obitelji
ubijenih govorile i ovo što vidim. Ne,
ništa do sada. Svaki ovaj predmet
mogao je pripadati nekomu od ubijenih i po njemu ne možemo doći do
imena i prezimena. A bilo bi to tako
lijepo, najprije za njihove obitelji, a
onda i za nas koji već 8. dan radimo
na ovoj masovnoj grobnici.
Danas mislimo da smo shvatili
od čega su ostatci pepela na dva kraja masovne grobnice s lijeve strane.
Ne vidi se da je neko tijelo paljeno,
a ovaj pepeo je na litici koja je dno
masovne grobnice. To bi moglo značiti da su se stražari grijali, ta bila je
veljača, dok su uhićenici sami sebi
kopali grob. Koje su misli salijetale
jedne i druge? Ima li danas preživjelih s obiju strana?
Mislili smo da bi lubanja br. 10
mogla pripadati franjevcu. Kad smo
raščistili slojeve ubijenih iznad nje,
spoznali smo da to nije tako. Mogla
bi biti riječ o lubanji br. 12 i pripadajućim posmrtnim ostatcima do kojih
još uvijek ne možemo doći. Čistimo,
naime, škrip u samoj jami u koji su
ubijeni nabacani ili, bolje rečeno,
jednostavno gurnuti nakon ubijanja.
Danas vidimo da postoji i 26. tijelo!
Čak ima nekih naznaka i za više. Ne
žurimo to saznati. Radimo stručno i
pozorno dopuštajući si dovoljno vremena za posao. Izvadili smo još 4 tijela pa ih je sada ukupno 19.
Odlučujemo prekinuti u 14.00
sati. Odmorit ćemo se, a onda sutra,
uz Božju pomoć, završiti započeti posao. Gdje i kakav ćemo im spomenik
postaviti? Ne znam, znam samo da
će sve biti dostojanstveno i po danu,
a ne po noći kao kad su ih, negdje
tamo u ponoć, vodili na ubijanje.
28. srpnja 2010.
Ovo bi trebao biti posljednji dan,
9. po redu, iskapanja masovne grobnice Tomića njiva u samom središtu
Ljubuškog. Zbog načina pokopa ubijenih iznenađenja su uvijek moguća.
Oni su ovdje jednostavno ubijani na
rubu jame i gurani niz strminu. Zbog
toga muku mučimo s određivanjem
koja kost pripada kojemu tijelu.
Hvala javnim glasilima koja su
ovih dana na svoj način popratile ove
djelatnosti. Svi znamo da je moglo
i više i drukčije, ali su prilike očito
takve. Razna zakulisna središta moći
ne žele dopustiti pravu sliku povijesti, već neku svoju. Tako jučer na nekom tzv. ustanku trenutni hrvatski
predsjednik Ivo Josipović reče da je
partizanska kapa lijepa i da nosi poruku ljubavi. Ako je ljubav ono što
je ta kapa učinila ovim ljudima koje
otkopavamo, onda...
S 1
p
2011.
25
Stratišta
Negdje oko 9.00 sati prilazimo
vađenju posmrtnih ostataka drugog
franjevca. Potpuno smo oslobodili
prilaz do njih. Imali smo jučer pravo – to je tijelo kojem smo dodijelili
br. 12. Noge u cipelama, iako nismo
znali da su njegove, pronašli smo mu
na samom početku rada na masovnoj
grobnici, ali su se ostali dijelovi tijela gubili u šumi kostiju. Nalaženjem
ostataka franjevačke krunice dobili
smo čvrst trag. Danas vidimo što se
s njim dogodilo. U jamu je ubačen
naglavačke. Okrenuli su ga licem
prema njoj, pucali mu u zatiljak i
gurnuli ga niz strminu. Križ s moćima ostao mu je na vratu, naočale
su mu pale nedaleko od glave, pasić
i franjevačka krunica poletjeli su prema prsima. I neki drugi umirali su na
sličan način. Nešto više doznat ćemo
tek kad se na patologiji sastave dijelovi lubanja koje smo pronašli.
Netko je od ubijenih uz sebe imao
i krojačke škare. Je li bio krojač? Začuđuje nas nazočnost predmeta koje
uhićenici nisu trebali imati uz sebe:
spomenute škare, nožići, pribor za
pušenje... Ili su ih traljavo pregleda-
S 1
p
2011.
26
vali ili su ih na prijevaru ovamo dovodili? Moguće još živi iz streljačkog
voda mogli bi nam barem to reći.
Jedna naša obitelj koja se davno
odselila u Ameriku redovno nam donosi osvježavajuća pića. Ne razgledavaju i ne raspituju se nešto posebno,
nego samo donose. Kažu da ne žele
smetati i da im je čast to što čine.
Zaista im od srca hvala, kao i svima
drugima koji su nam ovih dana učinili bilo kakvu uslugu.
Ponovno nas je posjetio i načelnik Općine Nevenko Barbarić. Čini
sve što je u njegovoj moći da svi
ovi poslovi idu dobro i da se polako pripremamo za nastavak radova
na području općine Ljubuški. Tu je
i pročelnik Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz drugog
svjetskog rata i poraća na području
općine Ljubuški Vice Nižić. Zajedno
smo ovih dana bdjeli da sve prođe u
najboljem redu. Podrazumijeva se,
surađivat ćemo i dalje.
U 12.00 sati mogli smo reći da
je završeno iskapanje ove masovne
grobnice. Arheolog prof. mr. sc. Tihomir Glavaš, koji je vodio iskapanje
i pripremanje tijela za vađenje, te forenzičarka prof. dr. sc. Marija Definis-Gojanović, koja je vodila vađenje
tijela, još mjere opseg masovne grobnice. Njezina je veličina 5,10 x 4,18
x 2,54 m. Komunisti su ubili i u nju
nabacali, po svemu sudeći, 28 tijela
što smo uspjeli zaključiti tek na kraju
došavši do najdublje točke masovne
grobnice koja se nalazila u škripu. A
još jučer smo mislili da će ih biti 26.
Nismo, naime, sigurni kome pripada
jedna lubanja koju smo pronašli odvojenu od svih drugih tijela i na drugoj strani isto tako odvojeno nešto
kostiju. Možda pripadaju onim dvama nepotpunim tijelima koje smo
pronašli na početku. Pozorno smo još
jedanput pretražili prostor masovne
grobnice. Ne, tu više nema tijela,
samo zemlja crvenica i kamen živac.
Dogovaramo se za nošenje na
stručnu obradu predmeta koje smo
pronašli ovih dana uz ubijene. Nakon toga prići ćemo ustrojavanju
tijeka postupka DNK analize. Dok
sve ne dovršimo, svi oni koji misle da
se netko njihov nalazi ovdje trebaju
to prijaviti Povjerenstvu. Isto tako,
svi ljudi dobre volje imat će priliku
novčano pomoći ove djelatnosti jer
su skupe i nije lagano iznijeti taj teret.
Pomolili smo se još za pokoj
duša ubijenih i s mislima punih dojmova razišli se na svoje uobičajene
poslove. Naravno da sve ovo nismo
morali raditi, ali bilo je tako dostojanstveno i hvala ubijenima što su
nam dopustili dirati im u mir ispod
gomile smeća koju su komunisti ciljano dopustili da se stvara na tom
mjestu. Čim prođu svi potrebni postupci, dostojno ćemo ubijene pokopati da u miru Božjem počivaju
do Sudnjega dana. 
to su stablo koristili za vješanje
svih onih u čiju su odanost komunističkom režimu i Jugoslaviji
dvojili. Svjedoci kazuju da je za
okončanje života na »bristu« bila
dovoljna i jedna prijava o suradnji
s »okupatorom«, pa i anonimna.
U neposrednoj blizini tog brijesta postojalo je nekoliko iskopina u koje su ubacivana tijela
obješenih. Znajući za masovnu
grobnicu, čapljinski su komunisti
još sedamdesetih godina prošloga
stoljeća donijeli odluku o izgradnji robne kuće upravo na tom
mjestu. To je ujedno razlog da će
do otvaranja ove masovne grobnice, kao i ekshumacije tijela koja se
u njoj nalaze, teško doći.
Druga masovna grobnica nalazi se u neposrednoj blizini današnje crkve sv. Franje. Prema
određenim procjenama, u toj
masovnoj grobnici nalaze se tijela
117 osoba, a prema svemu sudeći,
vrlo je izgledno da upravo ta masovna grobnica skriva i posmrtne
ostatke fra Petra Sesara, nekadašnjeg župnika u Čapljini.
Tragajući za podatcima o
ubojstvu fra Petra Sesara (1895.),
Zagreb, 28. lipnja 2010. (Da- koja skrivaju tajnu mnogih ljudna službenim stranicama Vicepomir Šimić / hrsvijet.net) – Žitelji skih sudbina, žrtava komunističstulature postupka mučeništva
mnogih naših gradova ni danas kog terora u Hercegovini.
»Fra Leo Petrović i 65 subraće«,
ne znaju gotovo ništa o neobiljeJedno od tih stratišta nalazi se
pronađoh da su ga »početkom
ženim masovnim stratištima iz na mjestu današnje robne kuće,
veljače 1945. partizani nekamo
Drugog svjetskog rata koja se na- u neposrednoj blizini Duhanske
odveli iz župnog stana. Vratili su
laze u njihovoj neposrednoj blizi- stanice. Tu je prije raslo stablo
ga noću u zvonik, podmetnuli mu
ni. Jedno od takvih mjesta zacijelo brijesta po kojemu je čitav taj kraj
strjeljivo u džepove i ubili ga pod
je hercegovački gradić Čapljina. zvan Brist.
izlikom da je bio naoružan.« Kao
Prema izjavama živućih svjedoka,
Prema iskazima i danas živućih
nadnevak njegove smrti uzima
u samom središtu današnje Ča- očevidaca ratnih i poratnih dogase 2. veljače 1945. Prije nekoliko
pljine nalaze se čak dva stratišta đanja, oficiri OZNE i KNOJ-a
Istraživanja
TAJNA MUČKOG UBOJSTVA FRA PETRA SESARA
NAPOKON MOŽE BITI RAZRIJEŠENA
S 1
p
2011.
27
Istraživanja
S 1
p
2011.
28
mjeseci, tragajući za nekim drugim podatcima, slučajno sam u
dvjema »partizanskim« knjigama
otkrio neke podrobnosti zahvaljujući kojima, kako se čini, tajna
ubojstva fra Petra Sesara, napokon, može biti razriješena.
Dajući svoj prinos kreiranju
komunističke povijesti, kao u romanima o Mirku i Slavku, ratni
politički komesar 2. čete, 2. bataljuna 4. splitske brigade Mate
Šalov u svojoj je knjizi Četvrta dalmatinska splitska brigada na 286.
stranici opisao borbe vođene u
Čapljini 29. siječnja 1945.: »Oko
14. sati susreo sam se sa Mijan Paškom, koji mi je dao zadatak da s četom čvrsto držim okolinu mosta. Oko
16. sati ponovo je u Čapljini počela
jaka borba. Ustaše kao da su izvirale iz zemlje, pojavljivali su se
gdje ih nismo očekivali, pa smo
čak ovdje čas ondje likvidirali po
neku grupicu. Pred mrak sam sa
mitraljescem Listeš Jozom pretresao
željezničku stanicu. Zatekli smo tamo
20-30 ljudi, s petokrakom, a uspostavilo se da su to maskirane ustaše. Razoružali smo ih i zarobili. Na omanjem trgu nas je sa zvonika crkve
gađao mitraljez. Upali smo u crkvu i tamo našli dva fratra koji su
priznali da su oni pucali. Nismo
vjerovali dok nismo pretražili crkvu i u zvoniku našli puškomitraljez i dva sanduka bombi. Fratre
i zarobljenike je odveo jedan tenkista, mislim major, i predao ih
nekoj hercegovačkoj jedinici, kojoj su pripadali i ti tenkovi. ...pred
veče je major povukao tenkove na
lijevu obalu Neretve.«
Pokušavajući rekonstruirati
ove Šalovljeve navode, dao sam
se u potragu za drugim izvorima.
Većina dostupnih operativnih izvješća, kako njemačkih tako i hr-
vatskih, baca sasvim drugo svjetlo
na ove navode. Naime, tih dana u
Čapljini uopće nije bilo njemačkih
postrojbi. Nešto manjih ustaških
postrojbi iz sastava 9. hrvatske
gorske divizije, kojom je zapovijedao bojnik Vlado Majer, tih se
dana nalazilo na prostoru između
Čapljine i Ljubuškog. Sudeći po
tim izvorima, u samoj Čapljini
tada nije bilo značajnijih ustaških
snaga.
I danas živ očevidac tih događaja I. J. iz Čapljine govoreći o
tim teškim danima koji su uslijedili nakon operacije »Bura« (28.
– 29. siječnja) naglašava: »Nije to
bila nikakva borba. To je bila pljačka, otimačina, osveta i ubijanje svega
što se micalo. Razlog toj odmazdi je
partizanski poraz i “bižanija” koji
su partizani pretrpjeli nekoliko dana
ranije.«
Identitet majora »tenkiste«
koji je u nepoznatom pravcu »odveo« fra Petra Sesara, tadašnjeg
župnika u Čapljini, otkrio mi je
prijatelj koji se dugi niz godina
bavi proučavanjem bojevih djelovanja u Hercegovini. On me je
uputio na referat Jovana Andrića
i zbornik radova sa znanstvenog
skupa »Mostarska operacija« održanoga u veljači 1986. u Mostaru.
Govoreći o ulozi 3. brigade
KNOJ-a u borbama oko Čapljine, ratni zapovjednik te postrojbe Jovan Andrić, Srbin iz Bileće,
tom je prilikom izrekao: »Oko 10
časova, 28. januara 1945. godine,
komandant 29. udarne divizije, koji
je tada bio u Trebinju, pozvao me je i
naredio mi da iz Ljubinja, gdje sam
se nalazio sa štabom brigade, najhitnije otputujem u rajon Čapljine, jer
je obavješten da je tamo situacija vrlo
kritična. ... Naređenje komandanta
29. divizije, iako brigada nije bila
pod njegovom komandom, nego komandom OZNE, shvatio sam kao
neodložno i najhitnije sam sa obavještajnim oficirom brigade krenuo za
Čapljinu. Pri prolasku kroz selo
Tasovčiće susreo sam neke delove 4. brigade 9. udarne divizije, u
jačini većeg dela jednog bataljona
kako se iz Čapljine, preko mosta,
povlači i dalje kreće ka s. Klepci
i s. Višići. Sa delom tog bataljona bio je i njegov polit komesar.
... Tada sam saznao da na prilazima Čapljini od s. Trebižat i na
brdima iznad Čapljine vodi borbu
prvi bataljun narodne obrane, i da
je po naređenju komandanta 29.
divizije u Čapljinu već stigla jedna četa tenkovske brigade NOVJ,
koja je do tada bila u rezervi u
Stocu. ... Budući da je most bio
ugrožen, tenkovskoj četi sam naredio da napusti obranu Čapljine i
da se povuče preko mosta na levu
obalu Neretve, tako da omogući
prihvat ostalih naših delova. Došao sam do pošte, koja se nalazila nedaleko od železničke stanice, da bi o
situaciji obavestio komandanta 29.
divizije. U toku razgovora u zgradu
pošte ušao je obaveštajni oficir brigade
sa kurirom i obavestio nas da je neprijatelj blizu i da se vodi borba oko
mosta. Uspeli smo da se probijemo
pored duvanske stanice do mosta,
zahvaljujući podršci naših tenkova sa druge strane Neretve.«
Raščlanjujući dijelove Andrićeva referata, jednostavno se
dolazi do zaključka da je upravo
on spomenuti major »tenkista«
o kojemu govori Šalov u svojoj
knjizi, odnosno, njemu je predan
fra Petar Sesar. Krivi zaključak o
majoru »tenkisti« na koji Šalov
navodi može biti namjeran. Međutim, može biti i plod Šalovljeva
»literarnog« zanosa, ali i činjenice
najodgovornijih osoba za pokolj
hrvatskih civila koji je pogodio
Čapljinu početkom veljače 1945.
Sudeći po ovim navodima, dijelovi 4. splitske brigade, koji su
razbijeni u operaciji »Bura«, snose jedan dio odgovornosti za ove
zločine. Drugi dio odgovornosti
odnosi se na Andrićevu 3. brigadu KNOJ-a koja je u to vrijeme
boravila u Čapljini. Kroz Čapljinu
je tih dana, na putu prema Čitluku i Mostaru, prošla i 12. hercegovačka brigada čiji se povjerenik
OZNE Brana Popadić sumnjiči
i za zločine nad mostarskim franjevcima. Međutim, ta je postrojba imala konkretnu bojevu zadaću i nije se uopće zadržavala u
Čapljini. Nadzor nad Čapljinom,
nakon odlaska dijelova 4. dalmatinske brigade, imala je OZNA i
njoj podređena 3. brigada kojom
je zapovijedao Jovan Andrić.
Dakle, dio odgovornosti za komunističke zločine u Čapljini treba tražiti u osveti dijelova 4. splitske brigade bez obzira što Mate
Šalov u svojoj knjizi masovne likvidacije civilnih osoba pokušava
predstaviti kao posljedice uličnih
borbi. Drugi dio odgovornosti
treba tražiti u suodnosu između
OZNE i KNOJ-a, odnosno u odnosu između Uglješe Danilovića,
Slobodana Šakote i Jovana Andrića pod čiji je potpuni nadzor
Čapljina došla 2. veljače 1945. U
tom suodnosu skrivena je i tajna
smaknuća fra Petra Sesara! 
Istraživanja
da se Šalov i Andrić nisu uopće
poznavali.
Andrićev referat također negira Šalovljeve tvrdnje o »ustašama
koje su izvirale iz zemlje«. Prema
Andrićevim navodima borbe su
vođene na prilazima Čapljini, što
svjedoče i operativna izvješća 9.
hrvatskog gorskog zdruga iz tih
dana. Međutim, Šalov u svojoj
knjizi piše o gradskim borbama i
»ustašama koje izviru tamo gdje im se
najmanje nadaš«, o »skupini ustaša
u partizanskim uniformama koje su
morali pobiti«, kao i o »dvojici fratara koji ponosno priznaju da su pucali
na partizane sa crkvenog zvonika«.
Sublimirajući izrečeno u ove
dvije knjige, stječe se čvrst dojam
da su, napokon, poznata i imena
HOĆE LI SE POKRENUTI ISTRAGA PROTIV JURE GALIĆA?
Humac, 19. srpnja 2010. (Damir Šimić / hrsvijet.net) – Djelatnosti na iskapanju masovne grobnice Tomića njiva, koja se nalazi
nedaleko od OŠ Marka Marulića
i Trgocoopa, u samom središtu
Ljubuškog, otpočinju danas. Riječ je o pothvatu koji već dugo
pripremaju tamošnje Općinsko
vijeće i Vicepostulatura postupka
mučeništva »Fra Leo Petrović i 65
subraće« na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem.
Zeleno svjetlo za početak radova dalo je Općinsko vijeće Ljubuški nakon što je usvojilo osnovne akte i ustrojilo povjerenstvo
čija je prva zadaća premještanje
ove masovne grobnice nastale u
veljači 1945.
Sudeći prema izjavama osoba
uključenih u istraživanje ratnih i
poratnih žrtava na području opći-
S 1
p
2011.
29
Istraživanja
S 1
p
2011.
30
ne Ljubuški, u masovnoj grobnici
Tomića njiva nalaze se ostatci sedamnaest osoba koje su pripadnici
OZNE likvidirali u veljači 1945.
Prema određenim prosudbama upravo na tom mjestu mogli
bi biti pronađeni posmrtni ostatci
nekoliko franjevaca koji su u veljači 1945. prošli »obradu« zloglasne OZNE u Ljubuškom i njezinog tadašnjeg šefa Petra Jelčića
koji je ujedno bio i član Okružnog
komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu.
Prosudbe o broju franjevaca
ubijenih na ovom mjestu su različite. Prema nekim saznanjima, na
lokalitetu Tomića njiva zacijelo bi
se mogli nalaziti i posmrtni ostatci fra Slobodana Lončara. Riječ je
o župnom vikaru u Drinovcima
koga su partizani uhitili 9. veljače
1945. u Drinovcima te odmah zatim proveli u komunistički zatvor
u Ljubuškom.
Osim toga, postoji i velika
mogućnost da se na tom mjestu
nalaze i tijela fra Paške Martinca,
tadašnjeg župnog vikara u Veljacima, te fra Martina Sopte, profesora mostarske bogoslovije.
Dragocjena saznanja o uvjetima koji su u veljači 1945. vladali u zloglasnoj tamnici OZNE u
Ljubuškom ostavio nam je pokojni fra Janko Bubalo, koji je i sam
u to vrijeme bio zatočenik ove represivne ustanove o kojoj su »brinuli« OZNA, KNOJ i Okružni
komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu. Prema fra Jankovim zapisima, objavljenima u knjizi Apokaliptični dani (str. 140.), upravo
je na hodnicima te tamnice 10.
veljače 1945. posljednji put osobno vidio fra Slobodana Lončara s
kojim je tada izmijenio nekoliko
riječi.
Kroz prizmu vlastitih sjećanja na tamnička ispitivanja, koja
je nad njim provodio tadašnji šef
OZNE Petar Jelčić, fra Janko
nam je ostavio iznimno dragocjene podatke o sudbinama nekolicine franjevaca koji su prošli kroz
ovu ustanovu. Tako se, zahvaljujući fra Jankovim zapisima (Apokaliptični dani, str.152. i 153.), sa
sigurnošću može kazati da je ured
OZNE u Ljubuškom bio izravno upleten u smrt fra Slobodana
Lončara, fra Paške Martinca, fra
Filipa Gašpara i fra Ćirila Ivankovića. Zahvaljujući nekim drugim
iskazima, može se dokazati neizravna upletenost OZNINA ureda u Ljubuškom u smaknuća fra
Zdenka Zupca i fra Julijana Kožula, koji su boravili u toj tamnici, ali su njihova tijela pronađena
u Zagvozdu, kao i u slučajevima
ubojstva fra Martina Sopte i fra
Jakova Križića.
Uz odgovornost Petra Jelčića,
Ćazima Dizdarevića i Ante Barbira Kralja, tadašnjih čelnika ureda
OZNE u Ljubuškom, neupitna je
i odgovornost podređene im postrojbe KNOJ-a na čelu s Marijanom Primorcem čiji su pripadnici većinu ovih ubojstava osobno
obavili. Međutim, pri tome se
nikako ne smije smetnuti s uma
što je bio stvaran motiv za počinjenje tih zločina. Većina realnih
analitičara smatra da se ti motivi trebaju tražiti u djelovanju tadašnjeg Okružnog komiteta KPJ
za zapadnu Hercegovinu, što u
svojoj knjizi Vrijeme i ljudi izravno priznaje i sadašnji predsjednik
SUBNOR-a BiH Jure Galić. Su-
deći prema Galićevim zapisima i
izjavama – on je osobno, zajedno s
Antom Barbirom Kraljem i Marijanom Primorcem, dobar dio rata
proveo u ilegalnom prikupljanju
podataka o političkim neistomišljenicima na području općine
Ljubuški. Izvješće Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945., koje se,
pod brojem Og.19.-587. čuva u
Historijskom arhivu u Mostaru,
jedan je od dragocjenijih dokaza
te vrste koji u potpunosti razotkriva ulogu komunističkih vlastodržaca s područja Hercegovine u
planiranju i prikrivanju tragova
zločina nad franjevcima.
Međutim i danas je to najvećim dijelom prekriveno velom tajne. Odgovor na mnoge nejasnoće iz tog vremena mogu dati još
živući svjedoci tih stravičnih događanja. Ključna osoba u svemu
tome zacijelo je Jure Galić. Da
kojim slučajem živimo u normalno uređenoj državi u kojoj svatko
radi posao za koji je plaćen, već
bi davno bila pokrenuta istraga o
tim događajima i Galićevoj ulozi.
Na žalost, izgleda da iskapanje
masovnih grobnica nije dovoljan
razlog MUP-u i nadležnom tužiteljstvu za pokretanje istrage o
tim zločinima. Umjesto vijesti o
otvaranju istrage Federalna nas
televizija obično u sličnim prigodama »počasti« ugošćivanjem
Jure Galića u jednoj od svojih
emisija. Ako hrvatski političari
nemaju nikakvih nadležnosti nad
tom televizijom, onda svakako
imaju nad županijskom policijom
i tužiteljstvom. 
Zagreb, 31. srpnja 2020. (Mirko Matić / hrsvijet.net)
– Umro je akademik Adolf Dragičević. Vijest o smrti
uglednog znanstvenika prosječnom građaninu naše zemlje ili prosječnom pripadniku hrvatskog naroda ne će
značiti ama baš ništa. Poznato je da znanstvenici ni u
nas, kao ni drugdje u ovom današnjem globalnom selu,
nisu populističke zvijezde i uglavnom su nepoznati širokim masama.
Dakle, iako su vijest o smrti akademika Adolfa Dragičevića prenijeli i elektronski i pisani mediji, ta će vijest
dotaknuti samo njegove kolege akademike, više naraštaja njegovih studenata, ekonomiste te, naravno, rijetke
čitače njegovih knjiga, znanstvenih članaka i intervjua u
okvirima njegova znanstvenoga rada.
Ponekad se u biografskim podatcima Adolfa Dragičevića vrlo šturo navodi i to da je od 1943. bio sudionik NOB-a. Kratka jednostavna rečenica sudjelovanja u
Drugom svjetskom ratu implicira da u navedenom razdoblju nema ništa dodatno zanimljivo ili atipično. Međutim, odgovara li to činjenicama?
Rijetki povjesničari, ali i amaterski istraživači povijesnih događaja na području bivše Jugoslavije krajem i u
poraću Drugoga svjetskog rata, dobro znaju da je pokojni Adolf Dragičević bio potencijalnim izvorom mnogih
zanimljivih podataka, ali i potencijalni uzrok brojnim
informacijskim kontroverzama vezanima uz partizanski
pokret na srednjodalmatinskom (biokovskom) području.
Također, on je mogao opisati i razjasniti završne ofenzivne vojne operacije 8. dalmatinskog korpusa (malo kasnije
preimenovanoga u IV. jugoslavensku armiju) koji je sudjelovao u zauzimanju Knina, Širokog Brijega, Mostara,
Gospića, Trsta te završnim akcijama sve do Klagenfurta
(Celovca) zaključno s južnom Austrijom.
Naime, Adolf Dragičević je sudjelovao u dijelu navedenih povijesnih zbivanja. Kao vojnik je dogurao do
vrlo visoke vojno-političke dužnosti političkog komesara
3. čete, 4. bataljuna 11. dalmatinske brigade, a u bitci
za Mostar u veljači 1945. navodno je ranjen te izgubio
potkoljenicu. Ako je taj podatak točan, onda u daljnjim
ofenzivnim operacijama nije mogao sudjelovati iako u
Rako-Družijanićevoj knjizi 11. dalmatinska brigada nije
navedeno njegovo istupanje iz bojevog rasporeda ove postrojbe kao što je učinjeno u slučajevima nekih njegovih
Istraživanja
ADOLF DRAGIČEVIĆ, BUDIMIR LONČAR...
I UBOJSTVO FRANJEVACA NA ŠIROKOM BRIJEGU
tadašnjih kolega. Logički gledano, Dragičevića se moglo
pitati o poznatom slučaju ratnog zločina nad širokobriješkim franjevcima jer knjiga 11. dalmatinska brigada otkriva da je njegov 4. bataljun 11. dalmatinske brigade
izravno napadao širokobriješki samostan te je osobno kao
politički komesar čete spadao u neposredno zapovjedno
odgovorne za taj zločin. S obzirom na svoj tadašnji vojnopolitički čin, Dragičević je morao znati, ili barem procijeniti, s koje je više zapovjedne razine i zbog kojih je motiva
donesena odluka za realizaciju tog masovnog zločina.
Heterogenost ideoloških određenja među tadašnjim
širokobriješkim franjevcima izravno implicira zaključak
da je motiva o likvidaciji i zatiranju svakog traga o ubijenim hrvatskim hercegovačkim franjevcima bilo nekoliko. O tome bi i danas mogao dosta toga kazati Veljko
Kadijević, tadašnji Dragičevićev nadređeni, zamjenik
političkog komesara 26. divizije, poznat kao posljednji
ministar obrane SFRJ kojeg su današnji gospodari svijeta
poštedjeli od haaške optužnice, a kojeg ispostave tih istih
gospodara svijeta u Republici Hrvatskoj, kao i u Sloveniji
i Bosni i Hercegovini, štite od simboličke optužnice po
neposrednoj zapovjednoj odgovornosti za zločine Jugoslavenske armije iz 1945., ali i JNA iz 1991. Poznato
je, naime, da je Veljko Kadijević bio zamjenik Dušana
Dule Koraća, jednog od nadglednika masovnih zločina
koje su počinili pripadnici 11. dalmatinske brigade na
Kočevskom rogu i Širokom Brijegu.
Zbog čega istraživačko novinarstvo uporno
šuti?
Glede činjenice da je današnji ruski državljanin Veljko Kadijević perverzno pošteđen u praktičnom značenju
ovog kriminalnog čina te nagrađen od najviših misteriozno nevidljivih razina današnje svjetske moći, uopće ne
čudi što propagandne elektronsko-pisane ispostave tih
gospodara suvremenog svijeta u današnjoj Republici Hrvatskoj imaju vrlo snažnu »autocenzuru« na objavljivanje
bilo kakvih životopisnih podataka jugoslavenskog ratnog
zločinca u bijegu Veljka Kadijevića. Ne daj, Bože, da kojim slučajem netko od »nezavisnih« novinara pokuša na
ovu temu intervjuirati neke njegove kolege – npr. Dragu
Galića koji živi u Splitu ili javnosti dobro poznatog i da-
S 1
p
2011.
31
Istraživanja
nas politički vrlo utjecajnog Budimira Lončara?!
Dodatne indicije u prilog ovakvim tvrdnjama informativno-promidžbenog monopola, nevjerojatnog za
21. stoljeće i neovisnu hrvatsku državu, mogla bi biti
i informacija da je i Ante Josipović, otac sadašnjeg hrvatskog predsjednika, bio pripadnik Biokovskog partizanskog odreda od 1942., a Adolf Dragičević i Veljko
Kadijević u sastav istog tog odreda ušli su 1943. Po svemu sudeći, Ante Josipović bio je pripadnik biokovske
čete u čijem su sastavu bila četiri voda: baćinski, gradački, vrgorački i makarski. Vrlo se mogućom čini i teza da
je starijeg Josipovića u članstvo KPJ primio, i bio mu neposredno nadređeni, upravo Danijel Dane Vilović (1919.
– 2009.) iz Baške Vode, nećak Ðure Vilovića, poznatog
književnika i još poznatijeg četnika orjunaša, bliskog suradnika zloglasnog četničkog zapovjednika kraljevske
jugoslavenske vojske u otadžbini Draže Mihailovića. Zajedno su i suđeni 1946. u Beogradu, a iznimno niska kazna Ðuri Viloviću u potpunosti se uklapa u tadašnji trend
brzog integriranja goleme većine pripadnika orjunaškočetničkog režima monarhističke Jugoslavije u donekle retuširani novi jugokomunistički režim nove komunističke
Jugoslavije. Za sada je nepoznato je li skupina Danijela
Vilovića sudjelovala i u jednodnevnom osvajanju Vrgorca
15. lipnja 1942. kada je u odmazdi na vrgoračkom groblju strijeljano 32 ljudi, uglavnom civila, a među njima
je bilo nešto imućnijih mještana i 9 žena? Nepoznato je
također je li u suvremenoj Republici Hrvatskoj bilo kaznenih prijava vezanih uz taj masovni ratni zločin, kao
što je nepoznato je li još uvijek netko živ od političko-vojnog rukovodstva nekadašnjeg biokovskog partizanskog
odreda »Josip Jurčević« koje je izravno odgovorno za taj
zločin, a čija je predumišljajna odluka, navodno, izazvala
raskol među tadašnjom biokovskom komunističkom vrhuškom.
Mesić: Istraga ratnih zločina s konca Drugog
svjetskog rata je protuzakonit čin
S 1
p
2011.
32
Na današnjoj evidentno iznimno brižno nadziranoj
medijskoj ploči naravno da ne će pisati da je ime Adolfa
Dragičevića bilo zapisano u dokumentaciji koju su nadležna tijela Republike Hrvatske dobila u listopadu 2006.
u dodatno proširenoj kaznenoj prijavi protiv nekadašnjeg zamjenika načelnika operativnog odjela IV. jugoslavenske armije majora Sime Dubajića (1923. – 2009.)
i njemu podređene komesarke čete za vezu 11. dalmatinske brigade poručnice Milke Malade, udane Planinc,
i premijerke bivše SFRJ. Prijava nije odbačena do danas.
Prema tadašnjim neslužbenim informacijama, kriminali-
stička policija je većinu svog posla profesionalno napravila, obavila obavijesne razgovore s mnogim preživjelim
pripadnicima 11. dalmatinske brigade, a surađivali su
i kolege iz srbijanskog MUP-a kojima je, u to vrijeme
teško bolestan, Dubajić ponovno dodatno pojasnio svoju
ulogu u partizanskim zločinima u Sloveniji. Dakle, nadležne službe Republike Hrvatske surađivale su s više država. U Australiji je u to vrijeme identificiran i lociran
ključni svjedok pokolja na Kočevskom rogu Ivan Gugić.
Razgovori su obavljeni na temelju sužene dokumentacije
11. dalmatinske brigade navodno uz bučno protivljenje
ispitanih osoba kao i članova njihovih obitelji.
Među, podrazumijeva se, vrlo rijetkim poznavateljima ove teme tada su kružile glasine da nevidljiva ruka
priječi nadležnim policijskim službenicima obavljanje
obavijesnog razgovora s Milkom Planinc protiv koje je
pokrenuta kaznena prijava. Razgovor navodno nikada
nije obavljen iako su javnosti dostupni vrlo argumentirani demantiji tadašnjeg intervjua Milke Planinc kao i
vrlo otvorena pitanja njezinim kolegama Petru Mioču (u
međuvremenu umro), Jerku Nobilu, Slavku Družijaniću, Dragi Galiću, Anti Bogdaniću, Petru Bogunoviću,
Jakovu Deletisu za kojeg se usporedbom dostupne dokumentacije opravdano sumnja da bolje poznaje odabranu i
dobrovoljačku egzekucijsku četu unutar 11. dalmatinske
brigade nego sam Simo Dubajić. Za Deletisa je također
utvrđeno da je u zapovjednom lancu bio važna poveznica
između majora Dubajića i poručnice Planinc.
Naravno, ni dan danas tzv. neovisnim hrvatskim no-
Budimir Lončar – poveznica između hrvatskog
državnog vrha i Veljka Kadijevića
Logična interesno-ideološko-osobna poveznica između prošlog predsjednika Mesića, sadašnjeg Josipovića i
jugoslavenskog zločinca Veljka Kadijevića sažima se u
liku i djelu Budimira Lončara, donedavno Mesićeva, a
sada i Josipovićeva bliskog suradnika.
Usluge Budimira Lončara, posljednjeg ministra vanjskih poslova SFRJ, predlagatelja međunarodnog embarga na naoružavanje nesrpskih naroda u krvavom rujnu
1991., čime je zacementirana srbijanska oružana premoć,
aktivnog jugoslavenskog lobista i protivnika međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, koriste dvojica
hrvatskih predsjednika. Ne treba se zavaravati da Budimir Lončar nije savršeno dobro znao što, zbog čega i za
koga to radi. Njegove su djelomične praktično-vojne i
diplomatske kompetencije neupitne.
Dostupna dokumentacija nepobitno potvrđuje da
poznanstvo Budimira Lončara i Veljka Kadijevića datira još od kraja 1944. Također dostupna dokumentacija
pokazuje da je Lončar, u svojstvu »omladinskog rukovodioca« grada Splita, nazočio i sastancima samoga vrha 8.
dalmatinskog korpusa, kasnije preimenovanog u IV. jugoslavensku armiju, u čijem su zapovjedništvu bili Dušan
Korać, Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Božo Božović i
mnogi drugi, a pod čijom su se zapovjednom nadležnošću nalazile posebno odabrane i dobrovoljačke egzekucijske čete unutar dalmatinskih brigada. Najspominjanija
među njima svakako je egzekucijska četa unutar 11. dalmatinske brigade čijim je pripadnicima Budimir Lončar,
kao domaćin »omladinski rukovodilac« grada Splita,
održao pozdravni govor na omladinskoj konferenciji 11.
dalmatinske brigade, održanoj u splitskom kazalištu 15.
siječnja 1945.
Sumirajući ovako poredane podatke stječe se dojam
da najviši državni vrh Republike Hrvatske sustavno onemogućava njezinu transformaciju u pravnu i uređenu
državu. Štiteći osumnjičenike za ratne zločine počinjene
nad hrvatskim narodom na koncu Drugog svjetskog, kao
i na početku Domovinskog rata, dio hrvatskog državnog
vrha zapravo štiti svoje dugogodišnje prijatelje i suradnike. Zbog svega toga ne treba nikoga posebno čuditi
spoznaja što je Veljko Kadijević trenutačno na slobodi, a
general Ante Gotovina u pritvoru. Iz istih razloga ne treba čuditi niti spoznaja da trenutni hrvatski predsjednik
otvoreno veliča simbole komunizma, iste one pod kojima
je JNA razarala Vukovar, Škabrnju i Dubrovnik.
Upravo zbog svega rečenog, hrvatskoj se javnosti pokušava prodati »patka« o navodno plemenitim i lošim
zločinima, odnosno o dobrim i lošim zločincima. Međutim, hrvatski narod i ovaj put treba pokazati zrelost.
Mora se izdići iznad ove situacije te se, unatoč opstrukciji
koja dolazi iz najvišeg državnog vrha, izboriti za istraživanje vlastite bliske prošlosti. Ne zbog revanšizma nego
poglavito zbog potrebe da bi se ispod te neistražene prošlosti, napokon, podvukla crta i neopterećeno krenulo dalje. 
Istraživanja
vinarima ne pada na pamet da pokušaju napraviti intervjue s navedenim osobama.
Istog dana kada su u veljači 2008. na naslovnici Večernjeg lista osvanuli inicijali A. D. uz natuknicu da je
riječ o partizanskim zločinima, došlo je do vrlo burnog
primitivno-ostrašćenog verbalnog ispada tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića koji se žestoko
okomio na službenike Ministarstva unutrašnjih poslova
koji su obavljali obavijesne razgovore s prijavljenim osobama. Budući da je famozni Zagrepčanin A. D. gotovo
sigurno Adolf Dragičević, ispitan punih četrnaest mjeseci
nakon prijave, dakle naknadno, nameće se zaključak da
su nadležna istražna tijela dugo imala crveno svjetlo za
provođenje postupaka u skladu sa zakonom. Osim toga,
treba istaknuti da su se neki, ipak, malo snažnije oduprli
ovim pritiscima usudivši se proslijediti nalog za ispitivanje prijatelja i stranačkog kolege tadašnjeg predsjednika
Stjepana Mesića s kojim je u razdoblju između 1963. i
1967. bio čak i saborski kolega.
Zanimljivo je da je upravo spomenuto razdoblje obilježeno Mesićevom antihrvatskom i rigidno jugounitarističkom prosrbijanskom orijentacijom što je više puta pokazao u svojim javnim istupima o navodnim hrvatskim
teroristima u inozemstvu, kao i skandaloznim velikosrpskim izlaganjem u kojem traži kazneni progon potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1967. Zanimljivo
je napomenuti i to da je poveznica između Mesića i Dragičevića i njihovo zajedničko prijateljstvo s akademikom
Dušanom Bilandžićem. Prema tome, gotovo je sigurno
da su tih dana u veljači 2008. »užareni« telefoni prema
Uredu predsjednika, odnosno opstrukcija pokušaja funkcioniranja pravne države, bili užurbano intenzivirani.
Navedene indicije potvrđene su primitivnom, nestručnom i netočnom tvrdnjom Stjepana Mesića o navodnim protuzakonitim aktivnostima službenih državnih tijela. Verbalni napad izveden je javno, posredstvom
televizije, istog dana kada su inicijali A. D. osvanuli na
naslovnici tiražnih dnevnih novina.
Navedene teze mogle bi biti i jedan od ključnih razloga za pojašnjenje pitanja zašto se zloglasni Veljko Kadijević našao na tjeralici MUP-a tek od 2007.
S 1
p
2011.
33
Istraživanja
S 1
p
2011.
34
KRAŠKA VRTAČA NEDALEKO OD KOZICE SKRIVA TAJNU O
SMRTI JEDNE SKUPINE ŠIROKOBRIJEŠKIH FRANJEVACA
Zagreb, 13. kolovoza 2010.
(Damir Šimić / hrsvijet.net) –
Istočni obronci Biokova preko
kojih stara cesta iz sela Kozice
vodi prema Makarskoj, po svemu sudeći, skrivaju tajnu nestanka jedne skupine širokobrijeških
franjevaca koje su 8. ili 9. veljače
1945. partizani odveli via Spalato. Zaključak je to jedne skupine
istraživača koja se bavi prikupljanjem povijesnih dokumenata i
svjedočenja očevidaca vezanih za
komunističke zločine nad hercegovačkim franjevcima i civilnim
pučanstvom.
Prema podatcima kojima raspolažemo, mikrolokalitet te masovne grobnice je lociran, a nalazi
se u jednoj kraškoj vrtači, nedaleko od stare ceste između Kozice
i Makarske. Spomenuta masovna
grobnica prekrivena je betonskom
pločom koju je tamošnje lokalno
pučanstvo, pod pritiskom komunističkih prvaka, postavilo negdje
oko 1948. Sudeći prema izjavama
očevidaca, u spomenutoj masovnoj grobnici nalazi se šezdesetak
tijela. Riječ je o zarobljenicima
koje su dalmatinski partizani sa
sobom doveli sa Širokog Brijega i
Ljubuškog.
Vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65
subraće« fra Miljenko Stojić potvrdio je da i on osobno raspolaže tim saznanjima, no da je ipak
prerano govoriti o bilo kakvim
podrobnostima vezanima za taj
zločin. S druge pak strane, prema prikupljenim je podatcima
napravljena rekonstrukcija pokreta dalmatinskih postrojbi na
povratku iz Hercegovine. Zahvaljujući toj rekonstrukciji, dobiven
je točan uvid u postrojbe i njihove
zapovjednike koji su, po svemu
sudeći, izravno sudjelovali u pripremi i samom izvršenju tih strašnih zločina.
Rekonstrukcija je rađena na
temelju dostupne arhivske građe i izjava očevidaca iz čega je
evidentno da odgovornost za
ovaj zločin izravno leži na zapovjednoj strukturi II. dalmatinske
brigade i njezinu zapovjedniku
Bruni Vuletiću, dugogodišnjem
bliskom suradniku Josipa Broza
Tita i nekadašnjem vojvodi sinjskih alkara. Ta je postrojba, pre-
ma tvrdnjama povjesničara, sve
do siječnja 1945. bila u sastavu
II. crnogorskog korpusa. Prema
zapovjedi Vrhovnoga štaba II. je
dalmatinska brigada tek u siječnju 1945. na zapadnim prilazima
Širokom Brijegu izravno uključena u strukturu 9. dalmatinske
divizije. U bojevim djelovanjima
s početka veljače 1945., vođenim
sjeverno od Širokog Brijega i Mostara, zahvaljujući isključivo grubim pogrješkama zapovjednika
i katastrofalno lošoj procjeni, II.
je dalmatinska brigada razvučena
na dosta velikom ozemlju što je u
konačnici dovelo do velikih ljudskih gubitaka. Zbog tih gubitaka,
ali i određenih unutarnjih problema, u koje neki izvori ubrajaju i
Rekonstrukcija puta do mjesta
zločina
Nakon povlačenja sa Širokog
Brijega, II. dalmatinska brigada je sa sobom povela dio ratnih
zarobljenika koji su se zatekli u
nekoliko improviziranih partizanskih tamnica na Širokom Brijegu
i okolnim selima, uključujući i tamnicu u Knešpolju, gdje je skupina franjevaca iz franjevačke hidrocentrale čak jednu noć i zanoćila.
»Dok je novoimenovani ko-
mandant obrane Ljubuškog Marijan Primorac, tadašnji gospodin života i smrti u ovom dijelu
Hercegovine, uz političku i obavještajnu potporu svoga “rojaka”
Jure Galića, ljudskim tijelima
punio masovne grobnice u okolici ovog mjesta, iz pravca Širokog
Brijega u ovaj je gradić stigao jedan bataljun II. dalmatinske brigade koji je sa sobom vodio skupinu od šezdesetak zarobljenika«,
kaže se također u rekonstrukciji.
Nakon razgovora obavljenih
s Petrom Jelčićem i Marijanom
Primorcem, pripadnici štaba II.
dalmatinske brigade iz tamnice u
Ljubuškom sa sobom odvode i nekoliko ratnih zarobljenika uključujući i fra Julijana Kožula te fra
Zdenka Zupca. Prema zaključcima rekonstrukcije, jedan se bataljun iz sastava II. dalmatinske
brigade, vodeći sa sobom tu istu
skupinu zarobljenika, iz Ljubuškog uputio prema vrgoračkom
selu Kozici gdje su kraće vremensko razdoblje i boravili. Sudeći
prema određenim svjedočenjima,
nitko od nazočnih partizanskih
oficira nije na sebe želio preuzeti
odgovornost za njihovu sudbinu.
Čekale su se, naime, upute s viših zapovjednih instanci. Nakon
kraćeg vremenskog razdoblja, i
očito primljenih uputa, dvije su se
partizanske čete, vodeći sa sobom
manji dio zarobljenika, zaputile
prema Zagvozdu.
Prema zaključcima autora rekonstrukcije, spomenuti je podatak ujedno ključan za rasvjetljavanje enigme kako su u istoj
masovnoj grobnici u Zagvozdu
pronađena tijela fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zupca, odvedenih iz tamnice u Ljubuškom,
te fra Melhiora Prlića, za koga se
pouzdano zna da je uhićen 8. veljače na Širokom Brijegu.
Druga skupina partizana, veličine jedne pješačke čete, iz Kozice
se starom cestom uputila prema
Makarskoj. Sa sobom su poveli i
šezdesetak zarobljenika među kojima je bio i ostatak skupine širokobrijeških franjevaca koji su se u
vrijeme žestokih borbi bili sklonili
u franjevačku hidrocentralu pored
rijeke Lištice. Prema izjavi jednog
i danas živućeg partizanskog vojnika iz sastava Vuletićeve II. dalmatinske brigade, ta je skupina
zarobljenika pobijena u jednoj
kraškoj vrtači nedaleko od ceste
koja od Kozice vodi prema Makarskoj. Samu egzekuciju obavila
su dvojica vojnika od posebnog
povjerenja, kazao je očevidac, dodavši da je jedan od njih bio Srbin
iz Imotskog, a drugi Hrvat iz jednog dalmatinskog mjesta na jadranskoj obali što je samo po sebi
ironičan pokazatelj funkcioniranja bratstva i jedinstva u zločinu.
Naravno, podatci koje je spomenuta rekonstrukcija ponudila
neizmjerno raduju. Na potezu je sada Vicepostulatura »Fra
Leo Petrović i 65 subraće«, ali i
općinska povjerenstva u Ljubuškom i Širokom Brijegu. Njihove
sljedeće aktivnosti svakako trebaju ići prema suradnji sa službenim tijelima Republike Hrvatske, što bi u konačnici trebalo
dovesti do ekshumiranja ove masovne grobnice južno od sela Kozice. Tajnu mučeničke smrti fra
Radoslava Vukšića, fra Fabijana
Paponje, fra Andrije Jelčića, fra
Leonarda Rupčića, fra Bonifacija
Majića, fra Fabijana Kordića i fra
Miljenka Ivankovića treba, naime, razriješiti i na dostojanstven
ih način pokopati. 
Istraživanja
pobunu zbog zločina što su ih pripadnici ove postrojbe počinili nad
šestoricom franjevaca u Mostarskom Gracu, Vuletićeva je brigada bila prebačena u korpusnu pričuvu i prije službenog okončanja
tzv. Mostarske operacije.
Upravo u tim činjenicama
treba tražiti i odgovor na pitanje
zbog čega su ovoj postrojbi i njezinu zapovjedniku Bruni Vuletiću
bili povjereni ratni zarobljenici,
zaključuju autori ove rekonstrukcije.
Međutim, postoje i iskazi očevidaca prema kojima je u izravna
ubojstva zarobljenika bio osobno
umješan i Ivan Gaće iz Zagvozda,
koji je u to vrijeme bio zapovjednik IV. splitske brigade, što na
neki način dodatno usložnjava čitav ovaj slučaj.
Obje postrojbe nalazile su se u
zapovjednom lancu 9. dalmatinske divizije na čijim su se najistaknutijim zapovjednim pozicijama
u to vrijeme isticali: Ljubo Truta,
Ilija Radaković i Andro Kovačević. Oni su izravno bili podređeni dvojcu Petar Drapšin – Boško
Šiljegović, suverenim vladarima u
štabu 8. dalmatinskog korpusa i
podređenim mu postrojbama.
S 1
p
2011.
35
Istraživanja
S 1
p
2011.
36
ČELNICA SDP-a BiH U VODSTVU HKD NAPREDAK
ističu da je Budimir, zajedno s
Jurom Galićem, bio jedan od kreatora partijskog dopisa o navodnoj krivnji hercegovačkih franjevaca iz veljače 1945. Uz njegov
ratno-komunistički put veže se i
poznanstvo s nekolicinom članova obitelji aktualnog hrvatskog
predsjednika Ive Josipovića, što
određeni analitičari ističu kao jednu od glavnih platformi za blisku
suradnju zagrebačkog i sarajevskog SDP-a.
Druga zanimljiva podrobnost
koja pokazuje koliko su rodbinSarajevo, 22. listopada 2010. jedila sve nekretnine, uglavnom ske veze važnije od ideologije,
(Marin Jurković / hrsvijet.net) – nacionalizirane, kojima je Komu- svakako je vezana za najavljenu
Lidija Korać, djevojački Budimir, nistička partija nekad raspolaga- suradnju crvenih i crnih, odnosno
članica predsjedništva Lagumdži- la. Iznajmljujući poslovne prosto- Walter-Wolf koaliciju, kako su
jinog SDP-a, nalazi se u vodstvu re različitim pravnim subjektima, neki novinari nazvali (ne)moguću
HKD Napredak, stoji na službe- pa čak i Vladi Federacije BiH, ova koaliciju crvenog SDP-a i »crnog«
noj internetskoj stranici ove udru- stranka ostvaruje enormno visoke HSP-a BiH. Sudeći prema tim
ge na čijem je čelu Franjo Topić, novčane prihode kojima financira dobro obaviještenim izvorima,
katolički svećenik iz Sarajeva.
glavninu svojih aktivnosti, obja- bliskima HSP-u BiH, istaknuti
Iako statut ove nepolitične i vila su prije nekoliko dana sred- član te stranke Živko Budimir taizvanstranačke udruge kaže da stva priopćavanja u BiH. Nije po- kođer potječe iz uže obitelji nekase u vodstvo HKD Napredak »ne trebno napominjati da je upravo dašnjeg oznaša Franje Budimira,
biraju čelni dužnosnici iz političkih tim sredstvima financiran projekt što je zoran pokazatelj na kojim
stranaka«, u slučaju istaknute čelnice Željko Komšić, kao i ukupan pro- se načelima pokušava uspostaviti
SDP-a statut je vješto zaobiđen.
ces majorizacije hrvatskog naroda SDP-ova vlast u BiH.
Posebno zgražanje izazi- u BiH.
I unatoč činjenici da je SDP
va činjenica da je u vodstvo ove
Lidija Korać, djevojački Budi- godinama u oporbi, znatan je njeudruge, koja među hrvatskim mir, inače je bivša dugogodišnja gov utjecaj na određene procese
narodom u BiH ima dugogodiš- predsjednica Središnjeg izbornog u BiH. Zahvaljujući bošnjačkom
nju tradiciju i izniman značaj, povjerenstva BiH (SIP), koja je suglasju, ali i bliskosti s određeizabrana osoba iz čelništva stran- nakon isteka mandata ušla u sam nim međunarodnim organizacijake – nasljednice KPJ-a, odnosno vrh stranke koja je hrvatskom ma u BiH, ova stranka godinama
iste one organizacije koja je 1945. narodu u BiH nametnula Željka ima snažan »upliv« u skoro sve
dala pogubiti jednu trećinu kato- Komšića. Potječe iz uže obitelji sfere života u susjednoj državi. Poličkih svećenika u BiH, zabranila Franje Budimira, nekadašnjeg glavito je značajan utjecaj Zlatka
rad HKD Napredak te oduzela člana CK SK BiH i osobe koja je Lagumdžije na određene medije,
cjelokupnu imovinu te udruge. u vrijeme Drugog svjetskog rata ali i proces imenovanja tužitelja i
Dobar dio te imovine i danas je djelovala ilegalno na području sudaca, što je nedvosmislen pokau vlasništvu SDP-a. Kao nasljed- Dalmacije i Hercegovine. Bo- zatelj kojim se pravcem žele nanica SK BiH ova je stranka nasli- lji poznavatelji tadašnjih prilika staviti politički procesi u BiH. 
Istraživanja
JE LI JOSIP BROZ TITO OSOBNO ZAPOVJEDIO MASOVNE
LIKVIDACIJE POLITIČKIH NEISTOMIŠLJENIKA
Bez Josipa Broza Tita ništa se značajnije nije moglo dogoditi, inače bi letjela glava
U predvečerje napada na Široki Brijeg
► Piše: Damir Šimić
Promišljati, istraživati ili pisati o
okolnostima mučeničke smrti hercegovačkih franjevaca nije uopće laka
zadaća. Kako bismo što potpunije
razumjeli okolnosti u kojima su se ti
stravični zločini dogodili, potrebno je
sagledati većinu do sada napisanog,
proučiti izjave očevidaca tih događaja te ostvariti uvid u dostupnu arhivsku građu. Naravno, pritom autor
mora budno paziti da se ne zaplete
u mrežu različitih dezinformacija,
neistina i poluistina koje je službena
jugoslavenska historiografija desetljećima ciljano podmetala kako bi
ove zločine, počinjene u ime jugoslavenske ideje i komunizma, prekrila
velom tajne.
Svakim je danom sve manje i manje izravnih sudionika tih događaja.
Dostupna arhivska građa najvećim
je dijelom nedostatna ili selektivno arhivirana, tako da istraživaču
ne pruža mogućnost ostvarivanja
potpunog uvida u događaje i uloge ključnih sudionika. U današnjim
arhivima mogu se, naime, pronaći
dokumenti borbenog dijela partizanskih postrojbi. Međutim, najveći dio
dokumentacije OZNE i KNOJ-a,
tih najrepresivnijih dijelova jugoslavenskog komunističkog pokreta čija
je temeljna zadaća bila borba protiv
»unutarnjeg i vanjskog neprijatelja«,
i danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su, pak, selektivno arhivirani. Ipak, unatoč takvim
nikakvo vojno značenje. Tek njemačkim zaposjedanjem spomenute crte,
koja je u biti bila bočna zaštitnica
srijemskoj bojišnici i mostobran za
prihvat njemačkih postrojbi iz skupine »E« armije, koja se pod zapovjedništvom generala Löhra povlačile
iz Grčke, Hercegovina privremeno
postaje iznimno značajnim vojnim
područjem.
U tako osmišljenim njemačkim
planovima poseban značaj dobiva
Mostar koji je određen središnjim
obrambenim stupom. Istodobno raste i vojni značaj Širokog Brijega i
Nevesinja, kao bočnih stupova iznimno značajnih za njemačko držanje
Vojne prilike u Hercegovini koncem Mostara i komunikacijskog pravca
prema Sarajevu.
1944. i početkom 1945.
Kao odgovor na ovakve poteze
njemačke strane
U jesen 1944.
partizanski je Vrnjemačke su se
postrojbe povu- Sve do kraja 1944. Široki Brijeg hovni štab poduzeo nekoliko mekle s jadranske
nije bio vojno značajan. Tada
đusobno čvrsto
obale. Zapovijed
komunisti počinju napadati,
vezanih poteza
o povlačenju i zaa Nijemci štititi bokove svojoj
koji ukazuju da
posjedanju nove
vojsci koja se povlači prema
su sve aktivnocrte obrane stigla
Njemačkoj.
sti partizanskog
je izravno iz Berpokreta u Hercelina. Riječ je, nagovini, i u ovom
ime, o prosudbi
i direktivama njemačkog vrhovnog razdoblju, vođene s najvišeg zapozapovjedništva na temelju kojih je vjednog mjesta. Nakon ovladavanja
otpočelo uspostavljanje tzv. zelene jadranskom obalom, postrojbe iz
crte obrane između Knina, Mostara sastava VIII. dalmatinskog korpusa
i Višegrada. Sve do tog trenutka pro- svoje su djelovanje usmjerile prestor Hercegovine nije imao gotovo ma Livnu, Tomislavgradu, Posušju
hendikepima s kojima se svaki istraživač koji se bavi ovom temom susreće, postoji na stotine objavljenih i
neobjavljenih knjiga, dokumenata
i izjava na temelju kojih se sasvim
jednostavno dade posložiti iznimno
kvalitetna prosudba o ulozi partizanskih postrojbi, dijela oficirskog kadra
te pojedinaca iz sustava represivnog
aparata KPJ u pripremi i realiziranju
ovih komunističkih zločina. Na temelju takve jedne prosudbe možemo
oblikovati sasvim pouzdan sud o političkoj, zapovjednoj, osobnoj, ćudorednoj i svakoj drugoj odgovornosti
za smrt hercegovačkih franjevaca.
S 1
p
2011.
37
Istraživanja
i Kninu. Tijekom studenoga i prve
polovice prosinca 1944. ovim je postrojbama pošlo za rukom ovladati čitavim ovim područjem čime je
dio njemačke »zelene« crte obrane
od Knina do Širokog Brijega bio u
potpunosti skršen. Zahvaljujući ovakvom razvoju situacije na široj bojišnici, Široki je Brijeg dobio dodatan
vojni značaj za njemačku obranu
Mostara i čitavog neretvanskog komunikacijskog pravca.
Potpuno ista situacija događala se
i u istočnom dijelu Hercegovine i Crnoj Gori, gdje su postrojbe iz sastava
II. crnogorskog udarnog korpusa, u
čijem je sastavu djelovala i 29. hercegovačka divizija, uspjele ovladati
najvećim dijelom tog prostora izuzev
samog Nevesinja. Time je taj gradić
postao drugi bočni stup u njemačkim planovima obrane Mostara.
U prvoj fazi, odnosno od početka
studenoga do druge polovice prosinca 1944., područje jugozapadno od
Širokog Brijega bilo je granicom zona
odgovornosti dvaju partizanskih korpusa: VIII. dalmatinskog1 i II. crnogorskog udarnog korpusa. U tom
razdoblju širi prostor Širokog Brijega
su, s juga i jugozapada, opsjedale 10.
i 12. brigada iz sastava 29. hercegovačke divizije. Istodobno, postrojbe
iz sastava 9. divizije VIII. dalmatinskog korpusa, ojačane Zapadnohercegovačkim partizanskim odredom2,
S 1
p
38
pokušavale su ograničenim snagama
iz pravca Posušja i Gruda znatnije
ugroziti Široki Brijeg.
Sama činjenica da su se ispred
Širokog Brijega, sve do druge polovice prosinca 1944., dodirivale zone
odgovornosti dvaju partizanskih korpusa, govori u prilog tezi da Široki
Brijeg u toj fazi još uvijek nije bio od
prioritetnog značaja za partizanski
Vrhovni štab.
Do djelomične promjene dolazi
u drugoj polovici prosinca. Nakon
što je glavnina snaga iz sastava VIII.
dalmatinskog korpusa, pod zapo-
vjedništvom generala Petra Drapšina, uspjela ovladati širim područjem
Knina, došlo je i do određenih promjena zona odgovornosti partizanskih postrojbi i u zapadnoj Hercegovini. Na temelju zapovjedi Vrhovnog
štaba 10. i 12. brigada iz sastava 29.
hercegovačke divizije u tim trenutcima bivaju razmještene u istočni
dio Hercegovine, a njihova mjesta,
sve od rijeke Neretve, popunjavaju
postrojbe iz sastava 9. dalmatinske
divizije3.
Izmjena zona odgovornosti crnogorskog i dalmatinskog partizan-
Osmi dalmatinski korpus formiran je 7. listopada 1943. od 9., 19., 20. i 26 divizije te 12. partizanskog odreda. Djelovao je u Dalmaciji, dijelu Like i zapadnoj Bosni. Od 1. studenoga do 9. prosinca 1944. korpus je uspio ovladati Dalmacijom. Početkom veljače 1945. tri njegove divizije sudjelovale su u Mostarskoj operaciji. Za ratne pothvate Josip
Broz Tito je 8. korpus dva puta pohvaljivao. Početkom ožujka 1945. taj je korpus ušao u sastav 4. armije. Postrojbe
iz sastava ovog korpusa uspjele su u završnim ratnim operacijama ovladati Likom, Primorjem, Istrom i Trstom. U
zoni odgovornosti ovog korpusa dogodili su se mnogi zločini nad civilnim pučanstvom, a najpoznatiji među njima su
svakako zločini na Širokom Brijegu, Kočevskom Rogu i Mariboru. Zapovjednik korpusa u vrijeme Mostarske operacije
bio je general-major Petar Drapšin (Srbin iz Bečeja), a politički komesar Boško Šiljegović (Srbin iz Prijedora).
2
Prvi zapovjednik Zapadnohercegovačkog partizanskog odreda bio je Martin Čule iz Čula kod Mostara, zamjenik Aziz
Kudra iz Čapljine, politički komesar Marijan Primorac s Bijače kod Ljubuškog, zamjenik komesara Donko Vrankić iz
Trebižata, načelnik štaba Smajil Ćemalović iz Mostara i načelnik sanitetske službe Ljubo Grlušić. (Jure Galić, Vrijeme
i ljudi, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2005., str. 334.)
3
Deveta dalmatinska divizija formirana je 13. veljače 1943. u Imotskom. U njezin sastav ušle su 3., 4., i 5. dalmatinska
brigada. Sudjelovala je u bitci na Neretvi. Rasformirana je 12. travnja, a ponovo formirana 8. rujna 1943. od 1. i 3.,
a nešto kasnije i 4. dalmatinske brigade te 2. dalmatinske brigade. Od 1. studenoga 1944. dijelovi ove divizije vrše
stalne operacije u zapadnom dijelu Hercegovine te konstantno pritišću Široki Brijeg. U operaciji »Bura« dijelovi postrojbi iz sastava ove divizije odbačeni su prema Vrgorcu. Zapovjednik divizije u vrijeme opsade Širokog Brijega bio je
potpukovnik Ljubo Truta, načelnik štaba Ilija Radaković, a politički komesar Andro Kovačević.
1
2011.
Oni su sve znali i pokretali: Tito, Kardelj, Bakarić i Ranković
stavljena u Viru kod Posušja, iz koje
je 1944. nastala Zavelimska partizanska četa.6
U sastavu partizanskih postrojbi
koje su djelovale u istočnom dijelu
Hercegovine i Dalmaciji nalazio se
i određen broj Hrvata iz zapadne
Hercegovine. Od istaknutijih među
njima, na inicijativu Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, početkom
1944. utemeljen je i prvi Okružni
partijski komitet za zapadnu Hercegovinu.7 Međutim, djelovanje ovog
partijskog tijela, u prvoj fazi, uopće
nije bilo vezano za prostor Hercegovine. Tijekom najvećeg dijela 1944.
djelovali su isključivo u zabiokovskim, dalmatinskim selima.
Vojnički i politički utjecaj tih
skupina na procese i događaje u zapadnoj Hercegovini bio je potpuno zanemariv. Međutim, iznenadni
upadi na rubna područja zapadne
Hercegovine, likvidacije političkih
neistomišljenika, pljačke, a naročito
obavještajni i protuobavještajni rad,
kao i vrbovanje suradnika, bile su
temeljne aktivnosti ove skupine komunista sve do početka studenoga
1944.
Istraživanja
skog korpusa sam je po sebi vrlo sti u ovom razdoblju bile poglavito
dragocjen podatak koji pokazuje organizacijsko-pripremne prirode te
izravnu involviranost partizanskog vođenja aktivnosti iz domene speciVrhovnog štaba i u ovoj fazi vojnih jalnog ratovanja.
operacija u Hercegovini, što nikako
nije zanemariva podrobnost kada se Komunističke ćelije na prostoru
pokušava raščlaniti kasniji kontekst
zapadne Hercegovine
događaja, kao i okolnosti u kojima su
zločini počinjeni.
Komunistički pokret u zapadnoj
Stanje na bojišnici u Hercego- Hercegovini bio je velika nepoznanivini ostalo je više-manje nepromi- ca sve do druge polovice 1944. Istijenjeno sve do konca siječnja 1945. na, u Mostaru je čitavo vrijeme rata
Odnos partizana prema lokalnom ilegalno djelovala dosta snažna orgacivilnom pučanstvu kao i katolič- nizacija KPJ. Međutim, broj Hrvata
kom svećenstvu u
uključenih u rad
tom je razdoblju
ove partijske ćebio prividno tolelije bio je doista
rantan. U tom je
Tijekom rata komunisti se nisu zanemariv pa storazdoblju stradao
uspjeli ukorijeniti u zapadnoj
ga i njezin utjecaj
samo jedan fraHercegovini. Veći broj pristalica na procese unutar
njevac. Riječ je o
dobivaju tek kad su zaposjeli ta hrvatskog naroda
fra Križanu Galinije imao nekog
područja.
ću, ubijenom 30.
značajnijeg odjelistopada 1944.
ka.
tijekom napada
Na
rubnim
12. hercegovačke
prostorima
zapadne
Hercegovine
u
brigade4 na nebranjenu župnu kuću tajnosti su djelovale dvije manje paru Međugorju. Međutim, to nipošto tijske organizacije. Ona starija i done znači da su u ovom razdoblju sta brojnija djelovala je još prije rata
članovi terenskih i represivnih tijela u Bijači5 i Ljubuškom. U prvoj fazi
KPJ i partizanskog pokreta u Her- ova je organizacija u potpunosti bila
cegovini sjedili prekriženih ruku. Na okrenuta prema Dalmaciji da bi tek
temelju proučavanja arhivskih doku- koncem 1944. došla pod značajniji
menata i svjedočenja tadašnjih par- utjecaj Oblasnog komiteta KPJ za
tijskih čelnika dolazi se do zaključka Hercegovinu. Slična je situacija bila
da su temeljne partizanske aktivno- i s partijskom ćelijom koja je uspo-
Razvoj partizanske vojne vlasti na
području zapadne Hercegovine
Početkom studenoga 1944., kada
je dio zapadne Hercegovine, odnosno
12. hercegovačka brigada formirana je 22. studenoga 1943. Djelovala je u sastavu 29. hercegovačke divizije i najvećim
je dijelom bila popunjena ljudstvom iz istočnog dijela Hercegovine. Sudjelovala je u ovladavanju Bilećom, Dubrovnikom, Metkovićem, Čapljinom i Čitlukom. Tijekom studenoga i prosinca 1944. s juga je opsjedala Široki Brijeg. Do 25.
studenoga 1944. brigadom je zapovijedao Milinko Okiljević, a nakon toga major Ljubo Mijanović i njegov zamjenik
Omer Mrgan. Dužnost političkog komesara do 12. prosinca 1944. obnašao je Jozo Bakrač, a kasnije major Petar Mišeljić. Obavještajni oficiri bili su Milan Spremo i Aleksandar Zelenović, a opunomoćenik OZN-e Branko-Brana Popadić.
Zapovjednici bataljuna bili su Petar Mandić, Vlado Kapor, Luka Anđelić i Borko Čavaljuga. (Komnenović – Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, Beograd, 1979., str. 582.– 584.)
5
Začetnik komunističke ideje u Bijači bio je povratnik iz Belgije Jure Galić-Veliki a njegovi najbliži suradnici bili su Ivan
Primorac-Škopo, Marijan Primorac Škopić i Jure Galić. (Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 5.)
6
Zavelimska partizanska četa osnovana je 13. srpnja 1944. Zapovjednik joj je bio bivši oružnički časnik Božo Milas, a
njegov zamjenik Jozo Lovrić. Političkim komesarom čete imenovan je Andrija Milas, a njegovim zamjenikom Dane
Rimac. Četa je brojala oko 60 boraca. U početku je djelovala u sastavu Imotskog partizanskog odreda, a nešto kasnije
u sastavu Treće dalmatinske brigade. (Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 321.)
7
Sekretar Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu bio je Mato Markotić iz Graba, a članovi Mladen Knežević iz
Trebinja, Franjo Budimir iz Vira, Marko Šoljić iz Širokog Brijega, Halid Mesihović iz Ljubuškog, Pero Jelčić iz Počitelja i
Jure Galić s Bijače. (Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 334.)
4
S 1
p
2011.
39
Istraživanja
Čapljina, Čitluk, Ljubuški, Grude i
Posušje, došao pod potpuni vojnički
nadzor partizana, štab 29. hercegovačke divizije i Oblasni komitet KPJ
za Hercegovinu8 započeli su s aktivnostima ustroja vojne i civilne vlasti
na tom području. Ukupnu političku
vlast imao je Oblasni komitet KPJ za
Hercegovinu dok je vojno-teritorijalna vlast bila u isključivoj nadležnosti
štaba 29. hercegovačke divizije.9 U
operativnom smislu dio te vlasti potpadao je pod nadležnost partizanskih
postrojbi koje su djelovale na ovom
području. Međutim, pitanja iz domena vojno-teritorijalnih poslova već
su koncem studenoga 1944. prenesena na zasebno tijelo.
Na temelju zapovijedi partizanskog Vrhovnog štaba, štab 29. hercegovačke divizije je, uz suglasnost
Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, još u travnju 1944. utemeljio
teritorijalno vojno zapovjedništvo
za Hercegovinu koje je dobilo naziv Komanda divizijske vojne oblasti. Međutim, u sastavu spomenute
vojne oblasti u početku su se nalazili
isključivo dijelovi istočne Hercegovine koji su bili pod partizanskom vlašću. Nakon ovladavanja zapadnim
dijelom Hercegovine, pred štab 29.
hercegovačke divizije i Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu postavila
S 1
p
40
kođer imenovao i Inicijativni okružni
odbor Narodnooslobodilačkog fronta (NOF) za zapadnu Hercegovinu
na čelu s Matišom Mlinarevićem,
kao i kotarske odbore Antifašističkog fronta žena (AFŽ) za kotareve
Ljubuški i Posušje.12
Formiranje i razvoj represivnog
komunističkog sustava
Sve navedene ustrojbene aktivnosti partizanskog pokreta bile su
strogo centralizirane i pod strogim
nadzorom vrha KPJ i najbližih suradnika Josipa Broza Tita. Dokaza
za tu tvrdnju ima bezbroj. Tim dokazima obiluje ukupna partizanska
historiografija, različiti zbornici i
monografije, kao i memoari raznih
komunističkih prvaka i prvoboraca
partizanskog pokreta. Zahvaljujući
dostupnim svjedočenjima Vlade Šegrta, imamo dragocjen podatak da je
dugogodišnji član Oblasnog komiteta KPJ za BiH i prvi šef OZNE BiH
Uglješa Danilović poslan u Hercegovinu na osobnu preporuku Aleksandra Rankovića, što je ujedno i
dragocjen podatak kada se pokušava
raščlaniti djelovanje OZNE.13
Sličnu situaciju imamo i s personalnim poveznicama partijskih tijela
i OZNE na čitavu prostoru Hercego-
Oblasni komitet KPJ za Hercegovinu činili su: Vaso Miskin-Crni, Ferid Čengić, Olga Marasović, Čedo Kapor, Slobodan
Šakota, Radovan Papić, Vukašin Mićunović i Slobodan Erceg. (Radovan Papić, Hercegovina u Revoluciji, Sarajevo,
1985., str. 186.)
9
Štab 29. hercegovačke divizije činili su zapovjednik general-major Vlado Šegrt, načelnik štaba Drago Đukanović, politički komesar Vukašin Mićunović i opunomoćenik OZNE Slobodan Šakota.
10
Prvi zapovjednik III. vojnog područja bio je Hrvoje Vidić, a politički komesar Halid Mesihović. Već početkom prosinca
zapovjednikom je imenovan dotadašnji zapovjednik Zapadnohercegovačkog odreda Martin Čule, zamjenikom Aziz
Kudra, a političkim komesarom Franjo Budimir. Međutim, 11. prosinca na čelo Komande III. vojnog područja imenovan je Aziz Kudra iz Čapljine, koji je na toj dužnosti ostao sve do konca rata. Na čelo Komande mjesta za kotar Ljubuški
najprije je imenovan Sabit Kudra a kasnije ga je zamijenio Marijan Primorac-Škopić. Na čelu Komande mjesta za kotar
Posušje postavljen je Ivica Bubaš iz Mostara. (Komnenović – Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, str. 590. i
Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 366.)
11
Za predsjednika Inicijativnog Okružnog NOO za zapadnu Hercegovinu postavljen je Marko Lukenda iz Tihaljine, za
sekretara Halid Mesihović iz Ljubuškog, a za članove Petar Leko, Ivan Primorac-Škopo, Selim Džudža i Jakov Šunjić.
(Jure Galić, Vrijeme i ljudi, str. 360.)
12
Na čelo organizacije AFŽ-a za kotar Ljubuški imenovana je Nuna Dizdarević iz Ljubuškog, a za kotar Posušje dotadašnja
pripadnica Zapadnohercegovačkog odreda Perka Gašpar, rođena u selu Dražetićima, u Dalmaciji. (Jure Galić, Vrijeme
i ljudi, str. 361.)
13
Zbornik Mostarska operacija, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1986., str. 295.
8
2011.
se i potreba reguliranja ovog osjetljivog pitanja i na prostoru zapadno od
rijeke Neretve. Zbog toga je, koncem studenoga 1944., utemeljeno
i III. vojno područje sa sjedištem u
Čapljini. Istodobno su utemeljena
i kotarska zapovjedništva, odnosno
komande mjesta za tadašnje kotare
Ljubuški i Posušje.10
U skladu s direktivama Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu
i Oblasnog Narodnooslobodilačkog
odbora (NOO), Okružni komitet
KPJ za zapadnu Hercegovinu otpočeo je koncem studenoga 1944. i aktivnosti na organiziranju partizanske
civilne vlasti. Pored NOO-a za tadašnje kotare Ljubuški i Posušje utemeljen je i Inicijativni okružni NOO
za zapadnu Hercegovinu.11 Tijekom
prosinca i siječnja partizanska je vlast
na čitavom ovom području nastojala uspostaviti mjesne Narodnooslobodilačke odbore (NOO), koji su
korišteni isključivo za dovođenje lokalnog stanovništva na javne skupove, prikupljanje hrane, određivanje
mještana za sudjelovanje u raznim
vidovima radnih aktivnosti, kao i za
prikupljanje podataka o neprijatelju,
ali i o ideološkim i klasnim neistomišljenicima.
Okružni komitet KPJ za zapadnu
Hercegovinu u ovom je razdoblju ta-
vine. Tadašnji član Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu Radovan
Papić, naime, navodi kako je u tom
vrhovnom partijskom tijelu za Hercegovinu djelovao i Slobodan Šakota,
Srbin iz Čapljine, koji je istodobno
bio i šef OZNE za Hercegovinu.14
Potpuno istu situaciju personalnih preklapanja unutar tijela KPJ
i OZNE nalazimo također na mikrolokalitetu zapadne Hercegovine.
Nekadašnji partizanski obavještajac
i istaknuti član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu
Jure Galić u svojoj knjizi Vrijeme i
ljudi, iznosi i čitav niz podataka o
tijesnoj suradnji tog partijskog tijela i OZNE, što je poglavito dobro
vidljivo iz činjenice da je prvi šef
Okružnog ureda OZNE u Ljubuškom Petar Jelčić istodobno bio i član
Okružnog komiteta KPJ za zapadnu
Hercegovinu.
Istraživanja
Zloglasni oznaš Uglješa Danilović
Krovna organizacija OZNE za su saznanja o uvjetima u kojima je
Hercegovinu bio je Ured OZNE u svemoćna OZNA formirana i kako je
Trebinju na čijem je čelu bio Slobo- djelovala u Ljubuškom i na čitavom
dan Šakota koji je preko Uglješa Da- prostoru zapadne Hercegovine. Tijenilovića subordinacijskim sustavom kom završnih ratnih operacija u Herbio izravno uvezan na Aleksandra cegovini i nekoliko godina nakon rata
Rankovića i Josipa Broza. Povjerenici ta je organizacija bila udarna snaga
OZNE raspoređeni po postrojbama KPJ u borbi protiv svih svojih poli29. hercegovačke divizije15 i podre- tičkih neistomišljenika. Pod krinkom
đenih joj brigada, povjerenici u ko- povećanja stupnja sigurnosti i borbe
mandama vojnih područja i kotareva protiv zaostalih neprijateljskih skukao i svih novoformiranih tijela par- pina ta je organizacija vršila otvoren
tizanske vlasti u Hercegovini, bili su teror, mučenja i bezdušna ubojstva
izravno podređeni Slobodanu Šakoti, protivnika komunističke ideologije
što je OZNU učinilo daleko najmoć- pa tako i hercegovačkih franjevaca.
nijom strukturom unutar komuniU sklopu organizacijsko-priprestičkog revolucionarnog pokreta.
mnih aktivnosti za završni partizanUz spomenute oblike političke ski napad na Široki Brijeg i Mostar,
i obavještajne moći nad ostalim se- oblasna i okružna tijela KPJ u Hergmentima komunističkog sustava, cegovini finalizirala su završne akOZNA je formiranjem postrojbi tivnosti na uspostavi ilegalne mreže
KNOJ-a, u prosincu 1944., dobila i OZNE. Cilj takve vrste aktivnosti
svoju produženu ruku preko koje je bio je prikupljanje podataka o njemogla samostalno otvoreno provodi- mačkim i hrvatskim postrojbama
ti represije.
koje su djelovale na tom terenu, ali
Štab 29. hercegovačke divizije i o svim antikomunistički i antijugoje 1. prosinca 1944., uz suglasnost slavenski nastrojenim pojedincima
Oblasnog komiteta KPJ za Hercego- koji su etiketirani kao neprijatelji te
vinu, donio odluku o formiranju 3. su kao takvi postali predmetom inbrigade Korpusa narodne obrane Ju- teresa OZNE. O tim aktivnostima
goslavije (KNOJ), koja je potom po- pisala je kasnije nekolicina tadašnjih
stala oružna snaga
komunističkih
Oznin ured u Trebinju bio je
izravno podređena
čelnika koji su
krovni i povezivao je postrojbe u to vrijeme bili
Oblasnom uredu
na terenu s Josipom Brozom
OZNE za Herceizravno uključegovinu i njezinih
ni u aktivnosti
Titom. Jednu od glavnih uloga
kotarskih ispostaOZNE. Memoarodigrao je zločinački Oblasni
va.16
ska sjećanja Menkomitet KPJ za zapadnu
Spomenuti po- Hercegovinu kojemu je pripadao sura Seferovića,
datci dragocjena
Olge Marasović,
i Jure Galić.
Radovan Papić, Hercegovina u Revoluciji, str. 186.
Opunomoćenik OZN-e u štabu 29. hercegovačke divizije bio je Mirko Kolak. Dužnost opunomoćenika OZNE u brigadama 29. divizije obnašali su Simo Vojinović, Nikola Komar, Branko Popadić, Vukota Milošević i Sveto Gagović. (Komnenović – Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije, str. 575. – 591.)
16
Treća brigada KNOJ-a djelovala je u sastavu Treće (Bosanskohercegovačke) divizije KNOJ-a (zapovjednik pukovnik
Danilo Komnenović, politički komesar Špiro Srzentić), izravno podređene OZN-i BiH. Na čelu brigade, koja je brojala
nešto više od 1.200 vojnika, bio je major Jovan Andrić, a dužnost političkog komesara obnašali su Drago Ivanović
i Džemal Muminagić. U sastav ove brigade ušlo je i oko 150 pripadnika Ljubuškog partizanskog odreda. Brigada je
imala zadaću borbe protiv klasnih neprijatelja KPJ, a nalazila se pod političkim nadzorom Oblasnog odjela OZN-e za
Hercegovinu. Za prvih 50 dana svoga postojanja brigada je, prema tvrdnjama nadređenog zapovjednika, ubila 63,
uhitila 275, a ranila 16 prikrivenih protivničkih vojnika. (Komnenović – Kreso, Monografija 29. hercegovačke divizije,
str. 409.)
14
15
S 1
p
2011.
41
Istraživanja
Uglješe Danilovića, Jovana Andrića,
Radovana Papića, Ive Jerkića ili Jure
Galića dragocjena su svjedočanstva
koja čvrsto podupiru tezu kako se u
tim »krvavim danima« ništa nije događalo slučajno.
Tako Olga Marasović, ratni član
Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i bliska suradnica Vase Miskina
Crnog, u svjedočanstvu o tim vremenima kaže: »U rasvjetljavanju sadržaja ilegalnog rada treba imati u vidu
i akcije i sugestije drugova koji su već
ranije bili poslani u Mostar radi organiziranja OZN-e i njenog punog
djelovanja u momentu preuzimanja
vlasti i oslobađanja grada.«17
Partizanski strahovi od angloameričkog iskrcavanja
Unatoč stalnim partizanskim opsjedanjima, situacija na ukupnoj bojišnici oko Širokog Brijega i Mostara
ostala je nepromijenjena sve do konca siječnja 1945. Sudeći prema partizanskim izvorima, prosudbe njihovih
štabova bile su na tragu iščekivanja
kako će do povlačenja njemačkih i
hrvatskih postrojbi iz Mostara i Širokog Brijega, tog najjužnijeg djela
bojišnice na tadašnjim europskim ratištima, doći po istom onom obrascu
kako se to dogodilo prilikom povlačenja s jadranske obale nekoliko mjeseci ranije.
Međutim, 27. siječnja 1945. dogodilo se nešto što partizanski Vrhovni štab na čelu s Josipom Brozom
Titom, kao ni štabovi partizanskih
postrojbi na terenu, nije ni najmanje očekivao. Toga je dana, naime,
iz Širokog Brijega – prema Ljubuškom i Čapljini, iznenada pokrenuta
vojna operacija poznata pod kodnim
nazivom »Bura«. U svega nekoliko
sati bojevih djelovanja postrojbe iz
sastava 369. divizije i 9. hrvatskog
stajaćeg djelatnog zdruga uspjele su
ovladati Čitlukom i Ljubuškim protjeravši prethodno partizane prema
Vrgorcu i vrletima Biokova. Sutradan, 28. siječnja, druga je borbena
skupina, brojčano nešto slabijeg sastava, načinjena od dijelova istih postrojbi krenula pomoćnim pravcem
napada Varda – Čitluk – Čapljina.
Spajanjem tih dviju borbenih skupi-
na, kao i njihovim zajedničkim prodorom do Metkovića, na bojišnici se
dogodio trenutačni zaokret oko čijih
se uzroka i posljedica i danas lome
koplja.
Neosporna je činjenica, što potvrđuju i njemački izvori, da je planiranje i izvođenje ove operacije tražila
hrvatska strana.18 S druge strane, na
što ukazuju i potezi koje je odmah po
okončanju prodora prema Metkoviću povukao stožer 369. divizije, njemačka je strana ovoj operaciji pribjegla iz čisto taktičkih razloga. Naime,
već 30. siječnja divizijski je stožer
369. divizije, u to vrijeme smješten u
Potocima, sve svoje postrojbe koje su
djelatno sudjelovale u ovoj operaciji,
žurno povukao iz dubine bojišnice
oko Čapljine i Ljubuškog, uputivši ih
vlakom prema Konjicu koji je u to
vrijeme bio jedina veza neretvanskog
operativnog pravca sa Sarajevom. S
vojničkog gledišta riječ je o sasvim
logičnom potezu, poglavito kada se
zna da je štab 29. hercegovačke divizije nekoliko dana ranije u to područje uputio dvije svoje brigade.
Međutim, partizanska je službena
Ustaška satnija sastavljena od domaćih momaka koja je prva probila komunističke crte oko Širokog Brijega i ušla u
Ljubuški
Zbornik »Mostarska operacija«, str. 479.
»Početkom siječnja situacija u zoni južno od Mostara bila je relativno mirna. Hrvati su iz vojnih i političkih razloga
tražili zaposjedanje Ljubuškog. Zapovjedništvo Grupe Armija E ukazivalo je na to da se liniju Široki Brijeg – Mostar –
Nevesinje bezuvjetno mora držati, no nikakve joj druge postrojbe nisu stajale na raspolaganju osim onih koje su i sada
tamo raspoređene.« (Franz Schraml, Hrvatsko ratište, Zaprešić, 1993., str.101.)
17
18
S 1
p
2011.
42
Zbornik »Mostarska operacija«, str. 425.
Zbornik »Mostarska operacija«, str. 398.
21
Zbornik »Mostarska operacija«, str. 427.
ukrcani. Zbog nastalih događaja u
zapadnoj Hercegovini 27/28 januara, ovi brodovi ostali su usidreni kraj
Dubrovnika 7-8 dana sve dok naše
snage nisu razbile neprijatelja i oslobodile privremeno izgubljenu teritoriju. Tek tada su britanski komandosi napustili Dubrovnik«, kazao
je Jovan Andrić, ratni zapovjednik
postrojbe KNOJ-a u Hercegovini.20
Istraživanja
historiografija čigradu gdje je trebaHrvatsko-njemačka operacija
tavoj toj situaciji
la biti dogovorena
»Bura« krajem siječnja
dala sasvim drukzajednička stra1945.
žestoko
je
uzdrmala
čiji pečat prikategija između zakomunističke bojne redove. U
zavši događaje kao
padnih saveznika i
međunarodnu potoj su akciji partizani odbačeni Josipa Broza Tita
litičko-obavještaj- do mora čime su im pokolebani u završnim ratnim
nu zavjeru širih
operacijama.
politički planovi. Komunisti su
razmjera.
Iznimno zase bojali da se hrvatske oružane
Naravno, ovanimljiva gledisnage ne bi slučajno povezale
ko težak poraz kašta koja u dobroj
s
Britancima
i
tako
spriječile
kav su partizanske
mjeri rasvjetljaobnovu Jugoslavije.
postrojbe iz sastavaju
zakulisne
va 9. dalmatinske
igre oko tadašnje
i 29. hercegovačke divizije pretrpjeli vojno-političke situacije u Hercegokoncem siječnja 1945. u Hercegovini vini ponudio je tadašnji šef OZNE u
nije mogao preokrenuti daljnji tijek BiH Uglješa Danilović koji je istorata, ali je i te kako mogao ugrozi- dobno bio i član Oblasnog komiteta
ti ugled mnogih partizanskih oficira SKJ za BiH. Prema njegovom mii komunističkih prvaka na terenu šljenju, Josip Broz Tito i njegovi naju očima Vrhovnog štaba i vodstva bliži suradnici bojali su se »izvjesnih
Komunističke partije. Isto tako, voj- političko-vojnih komplikacija sa sano-politička situacija koja je nakon veznicima« upravo na tom području.
operacije »Bura« nastala u Herce- »Britansko uporno insistiranje da se
govini ozbiljno je ugrožavala ugled na prostoru Dubrovnika iskrcaju vepartizanskog pokreta i Josipa Broza ćim snagama, bez našeg traženja, čiTita u očima zapadnih saveznika. nilo nam se sumnjivim…. Ne znam
Nekoliko je razloga koji potvrđuju koliko su i danas poznate sve pojetakvu tezu.
dinosti i motivi engleskog prisustva
Prvo, zapadne su sile u to doba u Dubrovniku, u to vrijeme, i koliTita priznavale kao vojnog, ali ne i ko su nam dostupni dokumenti koji
kao političkog saveznika dok je Ve- tu operaciju objašnjavaju u vojnom i
lika Britanija intenzivno tragala za političkom smislu«, kazao je Ugljemogućnostima ponovna dovođenja ša Danilović na znanstvenom skupu
na vlast dinastije Karađorđevića čega »Mostarska operacija«, održanom u
su u vodstvu KPJ i te kako bili svje- Mostaru 14. veljače 1986.19
I drugi visoko pozicioniran partisni.
Drugo, SAD je pokazivao odre- zanski izvor također nudi vrlo zaniđenu skepsu prema Titu, u čemu je mljivo i znakovito svjedočenje o toj
značajnu ulogu imao i Vatikan, za- temi. Tadašnji zapovjednik 3. brigagovarajući putem svojih diplomat- de KNOJ-a Jovan Andrić svjedoči
skih kanala obnovu Podunavske da je upravo njegova postrojba u to
konfederacije koja je trebala poslu- vrijeme imala zadaću vojno protjerati
žiti kao živa brana daljem prodoru sve britanske snage s prostora istočne
Hercegovine i Dubrovnika. »Poslije
komunizma iz Rusije.
Treće, partizanski se poraz u prikupljanja britanski su se komanHercegovini dogodio svega nekoli- dosi duže zadržali, u Dubrovniku,
ko dana pred prvi posjet feldmaršala izgovarajući se da nemaju slobodnih
Harolda Alexandera, zapovjednika sa- brodova kojima bi otplovili, mada su
vezničkih snaga na Sredozemlju, Beo- već krajem januara 1945. godine bili
Zadaća OZNE – onemogućiti dodir
Britanaca s hrvatskim oružanim
snagama u Hercegovini
Ovako postavljene teze o vanjskoj ugrozi svakako su u velikoj
mjeri utjecale na provedbu represivnih komunističkih akcija nad svima
onima na koje se posumnjalo da bi u
određenom trenutku mogli okrenuti
leđa partizanskom pokretu.
Većina partizanskih izvora nedvosmisleno detektira četničke skupine kao otvorene britanske saveznike,
koje su se u tom razdoblju pod vodstvom majora Lukačevića okupljale u istočnoj i južnoj Hercegovini.
Istodobno, u nizu partizanskih dokumenata i prosudbi vezanih za ovo
razdoblje na isti se način tretiraju i
pripadnici HSS-a na hrvatskoj strani,
odnosno »mačekovci«, kako ih u svojim dokumentima i svjedočenjima
nazivaju partizanski historiografi.
Međutim, čelni čovjek OZNE u
BiH Uglješa Danilović kao moguće
britanske saveznike vidio je i tadašnje hrvatske vojne formacije u Hercegovini. Prema njegovom mišljenju
»nije se nikako moglo zanemariti
prisustvo jakih ustaških i domobranskih formacija u Hercegovini, a znalo
se da Maček računa na neke planove
sa zapadnim saveznicima, imajući
namjeru da domobranstvo prihvati
kao svoju oružanu formaciju.«21
Kao ključne razloge za donošenje ovakve političko-obavještajne
19
20
S 1
p
2011.
43
Istraživanja
prosudbe Danilović je naveo poznati su bili meta OZNE. Postoji puno
pokušaj puča Mladena Lorkovića i pokazatelja koji to dokazuju. Preko
Ante Vokića, ali i planove određe- određenih odbornika, ali i pripadnih hrvatskih krugova da zajedno nika HSS-a bliskih partizanskom
s Mačekom ili samostalno ostvare pokretu, oficiri OZNE mjesecima
kontakte sa zapadnim silama, što bi su pokušavali ostvariti potporu fraTita i partizane dovelo u iznimno ne- njevaca pa čak i njihovo otvoreno
povoljan politički položaj i pokušaj uključivanje u partizanski pokret.
obnove Jugoslavije stavilo pod upit- Naravno, agentura OZNE imala je
nik. »Spajanje četnika sa Englezima sve podatke o franjevcima tako da im
i, eventualno, i vojnih snaga NDH, je i te kako bilo poznato da dobar dio
mogao je dovesti do novih komplika- njih nije bio sklon Nijemcima. Kao
cija i do nesagledivih posljedica vojne studenti uglednih zapadnoeuropskih
i političke prirode. Sve su ovo bile sveučilišta postali su otvoreni zagorealne i očigledne
vornici zapadnog
opasnosti. Zato
oblika demokrase brza i efikasna
cije i protivnici
Komunisti nisu mogli pridobiti
likvidacija četničnacizma, fašizma
kih i vojnih for- hercegovačke franjevce na svoju i komunizma.
macija Nezavisne stranu pa su ih, između ostaloga,
Kakav je bio
i zbog toga odlučili pobiti.
Države Hrvatske,
stav hercegovačnametala sa najkih
franjevaca
Tu odluku mogao je donijeti
većom urgentnoprema
politici
kaisključivo Josip Broz Tito.
šću«, zaključio je
zuje i podatak da
bliski Rankovićev
je 1942. iz širokosuradnik Uglješa
briješke franjevačke gimnazije, zbog članstva u ustašDanilović.22
kom pokretu, bio izbačen i Benedikt
23
Hercegovački franjevci u planovima Benko Penavić. Dakle, Crkva u
svojim redovima nije uopće dopuOZNE
štala pripadnost bilo kojem pokretu,
Naravno, nitko od visokopozicio- nego je samo poticala domoljublje pa
niranih djelatnika OZNE i KNOJ-a stoga ni pod kakvim uvjetima nije ni
u ovom kontekstu ne spominje her- mogla pristati na ucjene koje je koncegovačke franjevce iako je više nego cem 1944. diktirala OZNA.
Onog trenutka kad je visokim
očito da su, kao jedini intelektualci
oficirima
OZNE, putem izvješća koja
na tom području, OZNI bili od iznisu
dobivali
s terena, postalo vidljivo
mnog obavještajnog interesa.
da
ne
će
moći
osigurati otvorenu fraTu činjenicu nedvojbeno potvrđuju neki drugi izvori. Od početnih njevačku potporu partizanskom potrenutaka partizanskog opsjedanja kretu i Titovoj KPJ, očito je u samom
Širokog Brijega i Mostara franjevci partijskom vrhu donesena politička
23
S 1
p
44
(Nastavlja se)
Zbornik »Mostarska operacija«, str. 427.
Ivan Alilović, Križni put i raspuća, Zagreb, 1998., str. 107.
24
Uglješa Danilović rođen je 7. veljače 1913. u selu Gnionica kod Odžaka. Još kao student Poljoprivrednog fakulteta u
Beogradu, 1935. postao je član KPJ. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske upućen je u Tuzlu, gdje je zajedno
sa Cvijetinom Mijatovićem radio na pripremi ustanka. Tijekom rata bio je član Pokrajinskog komiteta KPJ i član Glavnog štaba NOV za BiH, a rukovodio je i vojnim poslovima Glavnog štaba za BiH. Koncem 1944. imenovan je prvim
šefom OZNE u BiH. Nakon rata bio je Sekretar unutarnjih poslova u Vladi NR BiH, Član SIV-a, predsjednik SUBNOR-a,
Član Centralnog komiteta KPJ, itd. (Wikipedija)
25
Zbornik »Mostarska operacija«, str. 427.
26
Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.
22
2011.
odluka da franjevci moraju dijeliti
sudbinu poraženih ratnih protivnika
i drugih političkih i klasnih neistomišljenika. Takva politička odluka
nije mogla biti donesena ni na razini korpusnih ni divizijskih štabova,
oblasnih ili okružnih komiteta KPJ
u Hercegovini ili Dalmaciji, a niti u
područnim uredima OZNE. Odluku
o masovnim fizičkim likvidacijama
političkih neistomišljenika mogao je
donijeti isključivo Josip Broz Tito. U
prilog toj tezi svjedoči i tadašnji šef
OZNE u BiH Uglješa Danilović.24
»U ovom vremenu bio sam na čelu
OZN-e u BiH i neposredno sam rukovodio radom ovih organa i jedinica
KNOJ-a za likvidaciju neprijateljskih formacija. Sjećam se telegrama
Vrhovnog štaba u kojima se insistiralo da se ovaj teren što prije očisti i
da je to prioritetan zadatak jedinica,
organa OZN-e i KNOJ-a. Na terenu
je postojala neposredna koordinacija
i mi smo dobijali dnevne informacije
kako taj proces teče«, kazao je Danilović.25
U izvješću Okružnog komiteta
KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13.
veljače 1945.26, pisanom dva tjedna nakon operacije »Bura« i tjedan
dana nakon smaknuća širokobrijeških franjevaca, iznesene su političke
teze o »suradnji franjevaca s Nijemcima i ustašama tijekom pripreme i
provedbe operacije “Bura”«, što nije
ništa drugo nego zajednički pokušaj
OZNE i partijskih tijela da opravdaju okrutne zločine nad hercegovačkim franjevcima koji su se u to vrijeme intenzivno provodili.
Naslovnica dokumentarnog filma
Lovran, 22. listopada 2010. (HINA) – U Lovranu je 21. listopada 2010. završilo 41. zasjedanje
Hrvatske biskupske konferencije (HBK) na čijem su
se dnevnom redu našle i teme o obilježavanju Dana
obitelji i organiziranju hrvatskog socijalnog tjedna
sljedeće godine, te o pokretanju kanonizacije svećenika i redovnika ubijenih tijekom totalitarnih režima 20. stoljeća. Dogovoreno je da se osnuje povjerenstvo koje će se baviti pokretanjem kanonizacije
nekih svećenika i redovnika žrtava totalitarističkih
režima. »Ne želimo stavljati naglasak na grozotu
zločina jer bi to proizvodilo mržnju, nego želimo vr-
jednovati veličinu žrtve«, rekao je ličko-senjski biskup Mile Bogović. »To ne će biti hajka na one koji
su se ogriješili o narod ili crkvene ljude, nego podsjećanje na ono što je bilo sustavno zaboravljano«, istaknuo je Bogović te predložio gradnju svehrvatskoga
groba na Krbavskom polju pod Crkvom hrvatskih
mučenika kod Udbine gdje bi se položili posmrtni
ostatci svih neidentificiranih žrtava rata i poraća.
Krčki biskup Valter Župan, pokretač organizacije Dana obitelji, kazao je da će se ta crkvena manifestacija održati 15. svibnja sljedeće godine, a svrha je
potvrda vrijednosti obitelji u društvu. Hrvatski socijalni tjedan, najavio je sisački biskup Vlado Košić,
održat će se od 21. do 23. listopada 2011., a tema će
se odnositi na kulturu rada. Na zasjedanju HBK bilo
je riječi i o sastanku predstavnika biskupskih konferencija koji je održan potkraj prošloga mjeseca u
Zagrebu. Središnja tema susreta bila je obitelj – problematika obitelji i demografije u Europi. »Prema
statističkim podatcima utvrđeno je da jedino Francuska ima pozitivne stope rasta nataliteta i to zbog
stalne pronatalitetne politike i stalnosti postojećih
zakona«, upozorio je riječki nadbiskup Ivan Devčić.
Odgovarajući na novinarsko pitanje o slučaju kastavskoga župnika Franje Jurčevića, koji je na svom
blogu poticao na nasilje i diskriminirao homoseksualne skupine, nadbiskup Devčić je kazao da Jurčević
u tom slučaju zacijelo nije postupio prema evanđelju,
svom pozivu i poslanju. Jurčević je svećenik i župnik
i iz toga proizlaze ozbiljna pitanja ali, napomenuo je,
s druge strane, Jurčević je građanin kojemu se mora
omogućiti sloboda govora. »On može kao građanin
pisati što želi, ali je za to i odgovoran te tu podliježe
građanskim zakonima«, rekao je Devčić.
Na novinarski upit da komentira pokretanje peticije neovisnog vjerskog internetskog portala Križ
života kojom se, kako navodi taj portal, osuđuje »nasilje, diskriminacija i neoustaštvo vezano uz istupe
nekih katoličkih svećenika«, nadbiskup Devčić je
kazao da svatko može organizirati prikupljanje peticija, a Crkva na to nije obvezna reagirati. 
Pobijeni
KANONIZIRAT ĆE SE SVEĆENICI ŽRTVE
TOTALITARNIH REŽIMA
S 1
p
2011.
45
Pobijeni
Izdvojen iz skupine odvedene prema Splitu i ubijen negdje na području Širokog Brijega
FRA MARIOFIL SIVRIĆ
(1913. – 1945.)
Samostanski vikar i odgojitelj kojeg su odgajanici voljeli
► Piše: dr. fra Robert Jolić
pravcu Splita te su ubijeni vjerojatno u Zagvozdu).1
O njemu je fra Ante Marić zapisao: »Partizani su
ga uhitili u fratarskoj hidrocentrali 8. veljače 1945.
Nisu ga, navodno, odmah odveli s osmoricom subraće prema Splitu, već su ga naknadno negdje ubili
12. veljače 1945. Najvjerojatnije je izdvojen iz ove
skupine i odveden kasnije, 10. veljače 1945., te ubijen na nepoznatom mjestu.«1 Zašto je fra Mariofil
bio izdvojen i iz jedne i iz druge širokobriješke skupine i ubijen odvojeno od njih, vjerojatno će ostati
vječnom tajnom. Možda zato što je bio vikar pa su
ga partizani još trebali kako bi ih uputio u kućne
stvari, pokazao namirnice u samostanu ili pak kako
funkcioniraju pojedini uređaji u samostanu? On je
to kao vikar znao najbolje. Možda ga je zbog otvorene komunikacije netko od partizanskih oficira htio
zaštititi, ali su se kasnije predomislili pa ga ipak ubili? Teško će se to ikada saznati.
Djetinjstvo i školovanje
Jedan od mlađih hercegovačkih franjevaca kojeg su partizani ubili u svome divljaštvu i neviđenoj
mržnji prema vjeri i Crkvi bio je fra Mariofil Sivrić,
odgojitelj i aktualni vikar franjevačkog samostana
na Širokom Brijegu. U veljači 1945. fra Mariofil se
nalazio na Širokom Brijegu. Veoma je čudno da je
fra Mariofil jedini koji nije ubijen u prvoj skupini
franjevaca na Širokom Brijegu (12 je fratara ubijeno
i spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu ispred samostana), a nije odveden ni s drugom širokobriješkom skupinom (8 je fratara odvedeno kamionom u
A. MARIĆ, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007., str. 23. – 39.
A. MARIĆ, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, str. 40.
3
U Imeniku Hercegovačke franjevačke provincije, str. 54., br. 478, pogrješno stoji da je rođen 10. veljače 1913. Taj pogrješni podatak kasnije preuzimaju svi životopisi. Matica krštenih jasno kaže da je rođen 16. veljače.
1
2
S 1
p
2011.
46
U arhivu Provincije o fra Mariofilu sam uspio
pronaći prilično malo dokumenata. Stoga ni njegov
životopis ne će moći biti dovoljno opširan koliko
bismo željeli i koliko bi bilo potrebno. Objavljujemo ipak ona saznanja do kojih smo došli na temelju
izvorne građe.
Rođen je u Međugorju 16. veljače 1913.3 od oca
Nikole i majke Anice, r. Prskalo. Krsno ime mu je
Marijan. Istoga dana rođenja krstio ga je fra Anđeo
Nuić, međugorski župnik, poznati hercegovački
Arhiv župe Međugorje, Matica krštenih, sv. II, str. 2., br. 16.
A. MARIĆ, Velika franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu (u tisku).
6
Svi podatci preuzeti iz Liber classificationum ab 1855. (sv. I), str. 67, 69, 71, 74, 77, 80. Knjiga se čuva u Arhivu Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru.
7
Arhiv Provincije: SP, sv. 116, f. 96.
8
Provincijalov dopis od 30. srpnja 1937. (Arhiv Provincije: SP, sv. 120; dopis poslan, za njega znamo iz Urudžbenog
zapisnika).
9
Arhiv Provincije: SP, sv. 120; za dokument znamo iz Urudžbenog zapisnika.
Pobijeni
franjevac, provincijal i pisac Molitvenika fra Anđela
Nuića.4 Pučku školu, od 1. do 4. razreda, Marijan je
završio u rodnom Međugorju. Potom je stupio u sjemenište i franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu. U prvi razred pošao je školske godine 1924./25.
Bio je osrednji učenik o čemu postoji svjedočanstvo
iz 4. razreda srednje škole. Ocjene: vladanje 5, vjeronauk 4, hrvatski 4, latinski 3, grčki 3, francuski
2, zemljopis 2, matematika 2, kemija 2; nema izostanaka ni opravdanih sati. Razrednik mu je bio fra
Fabijan Paponja. Nakon svršenog 6. razreda stupio
je u novicijat (1930./31.) te je sedmi i osmi razred
dovršio kao klerik: srednjoškolac u habitu. U 7. ra- Fra Mariofil s majkom Anicom i ocem Nikolom
zredu prošao je s dobrim uspjehom. Razrednik mu na). U akademskoj godini 1934./35. fra Mariofil je
je bio fra Svetozar Petric. U osmom razredu prošao još popravio svoj prosjek ocjena te je već u ljetnom
je s vrlo dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra semestru bio gotovo 9, što znači da je postao odliOton Knezović. Maturalni ispit polagao je od 7. do čan student. Od kolegija slušao je Sveto pismo, do16. lipnja 1933. Predsjednik ispitne komisije bio je gmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest
ministarski izaslanik Mihailo Živković, potpredsjed- Crkve, filozofiju i ascetiku. Ponašanje je ocijenjeno
nik direktor Gimnazije fra Krešimir Pandžić, a Ispit- uzorno (1). Treću godinu upisao je u zimskom seni odbor činili su fra Oton Knezović (hrvatskosrpski mestru 1935./36. Prosjek ocjena bio je opet 9. U
jezik), fra Marijan Zubac (opća i narodna povijest ovom je semestru polagao Sveto pismo, dogmatiku,
i zemljopis), fra Živko Martić (latinski jezik) i fra moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve,
Svetozar Petric (francuski jezik). Maturirao je s vrlo propovjedništvo, etiku, ascetiku te u ljetnom semedobrim uspjehom.5 Tako je Marijan, fra Mariofil Si- stru pastoralnu teologiju.6 Nakon što je sredinom
vrić, od osrednjeg, gotovo lošeg učenika, na kraju 1936. zaređen za svećenika, fra Mariofil je određen
postao vrlo dobrim što zacijelo ima zahvaliti svojoj da studij nastavi u inozemstvu. Provincijal je stoga
ustrajnosti i sustavu učenja u franjevačkoj gimnaziji. već 5. kolovoza 1936. od generala reda tražio obediOdmah po okončanju gimnazije fra Mariofil je jenciju za studente u inozemstvu – fra Mariofil Sivrić
u sljedećoj školskoj godini upisao filozofsko-teološ- i fra Nenad Venancije Pehar određeni su za studij
ki studij koji je pohađao na Franjevačkoj bogosloviji
u Breslauu u Njemačkoj (danas
u Mostaru. Prvi semestar upisao
Wroclaw u Poljskoj).7 U Breslaje akademske godine 1933./34. U
uu je ostao sigurno jednu godinu
Kako je vrijeme školovanja
zimskom i ljetnom semestru pola(1936./37.), a vjerojatno i još jednu
odmicalo, tako je fra Mariofil
gao je apologetiku, povijest Crkve,
(1937./38.). Iz tog razdoblja gotopostajao sve boljim i boljim
filozofiju i hebrejski jezik. Prosjek
vo da nema nikakvih dokumenata
učenikom. Postigao je to
ocjena bio mu je nešto više od 8
pa je teško donijeti konačan sud o
zahvaljujući svojoj marljivosti, ali
što je značilo da je bio vrlo dobar
drugoj akademskoj godini. Znamo
i povoljnu okružju.
student. Vladanje je bilo 2 (pohvalda je fra Mariofil krajem srpnja
no), a marljivost također 2 (ustraj1937. od provincijala dobio obedi4
5
S 1
p
2011.
47
Pobijeni
jenciju da se može vratiti u Provinciju8 te da je od
Direkcije državnih željeznica dobio povlaštenu kartu
za putovanje. Karta je 5. kolovoza 1937. poslana na
franjevački samostan u Zagreb.9 Iz 1937./38. nema
dokumenata o fra Mariofilu. Pretpostavljam da se
vratio u Breslauu i dovršio 5. godinu studija. Svakako, 5. listopada 1938. je u Mostaru. Bio je s kolegama kod biskupa na polaganju jurisdikcijskog ispita
te im je biskup podijelio jurisdikciju za djelovanje na
području biskupije.10
Vojsku nije služio. Naime, godine 1939. tadašnja
ga je regrutna komisija u Mostaru prema čl. 3, t.
6 proglasila nesposobnim za vojsku.11 Nije poznat
razlog toj ocjeni njegove vojne sposobnosti.
Humcu, a svečane 12. kolovoza 1934. u Mostaru.13
Za subđakona, đakona i svećenika fra Mariofil je
zaređen iste godine, 1936. u svega dva mjeseca. On
je imao dovoljno godina te zaprjeka nije mogla biti
kanonska dob, kao što je to bilo kod mnogih novih
ređenika. S njim je zaređeno nekoliko kolega. Provincijal je 22. travnja 1936. biskupu Mišiću poslao
litterae dimissoriae za subđakonat više kandidata: za
fra Mariofila Sivrića, fra Nenada Venancija Pehara,
fra Berislava Mikulića, za fra Krunu Pandžića, fra
Bosiljka Vukojevića, za fra Bertu Dragićevića i fra
Miroljuba Skoku.14 Uskoro, 5. lipnja, poslane su litterae dimissoriae i za đakonat istih kandidata kojima
se pridružio i fra Krsto Ravlić.15 U istome su mjesecu
šestorica bogoslova: fra Berto Dragićević, fra Kruno Pandžić, fra Nenad Venancije Pehar, fra Mariofil
Redovništvo i svećeništvo
Sivrić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević,
Fra Mariofil je u franjevački novicijat na Humcu zaređena za svećenike. Zaredio ih je biskup Mišić
stupio 3. kolovoza 1930. Franjevački mu je habit u Kotoru 14. lipnja 1936.16 Odmah po polaganju
obukao provincijal fra Dominik Mandić, a meštar jurisdikcijskog ispita fra Mariofil je početkom listomu je bio fra Eugen Tomić st. Njegov je naraštaj pada 1938. imenovan župnim vikarom na Širokom
bio veoma brojan: obučeno je čak 17 fratara. Sud- Brijegu.17 Biskup ga je veoma brzo potvrdio za to
bina njegovih kolega bila je veoma različita: sedam mjesto.18
je napustilo zajednicu (Ante fra August Boras, Grgo
Na toj je dušobrižničkoj službi fra Mariofil ostao
fra Domagoj Ereš, Jure fra Blago Granić, Jure fra samo tri mjeseca. Već je početkom 1939. od proAnđeo Leko, Frano fra Miron Nevistić – kasnije vincijala dobio dekret da je premješten iz samostana
poznati književnik u emigraciji, Jerko fra Borislav u konvikt za drugoga prefekta vanjskih đaka.19 Taj
Pandžić, Dane fra Kosta Vego), jedan je napustio
franjevački red, ali je ostao svećenik (fra Anzelmo
Čulina – don Cvitan Čulinović, bio više desetljeća
župnik u Žepču), jedan je umro mlad kao klerik (fra
Bernard Katić, † 1943.), jednoga su partizani ubili
kao i fra Mariofila (fra Nenad Venancije Pehar), a
samo ih je nekoliko preživjelo rat i poraće i nastavilo djelovati kao franjevci (fra Mutimir Ćorić, fra
Berislav Mikulić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko
Vukojević u Hercegovini, a fra Kruno Pandžić i fra
Berto Dragićević u Americi i Kanadi).12 Jednostavne
zavjete fra Mariofil je položio 5. kolovoza 1931. na U bogosloviji u Mostaru 1934./35.
12
13
14
15
16
17
18
10
11
S 1
p
2011.
48
Arhiv Provincije: SP, sv. 125, ff. 157, 158.
Arhiv Provincije: Osobnik (fra Mariofil Sivrić) iz 1942.
R. JOLIĆ, Novicijat hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2009., str. 152. – 153.
Imenik Hercegovačke franjevačke provincije, str. 54, br. 478.
Arhiv Provincije: SP, sv. 114, f. 479.
Arhiv Provincije: SP, sv. 115, f. 135.
Arhiv Provincije: SP, sv. 115, f. 173; sv. 116, ff. 36, 83.
Provincijalov dopis od 6. listopada 1938. (Arhiv Provincije: SP, sv. 125, ff. 159, 160).
Biskupov dopis od 12. listopada 1938. (Arhiv Provincije: SP, sv. 125, f. 220).
Dekret od 17. siječnja 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 126, ff. 104, 105).
Dekret od 7. rujna 1939. (Arhiv Provincije: SP, sv. 127, ff. 394, 395).
Arhiv Provincije: SP, sv. 134, f. 521.
Dopis provincijalu od 18. ožujka 1942. (Arhiv Provincije: SP, sv. 135, f. 296).
Provincijalov dopis od 24. svibnja 1942. (Arhiv Provincije: SP, sv. 136, f. 23).
Dispositio personalis in Provincia Hercegovinae pro anno Domini 1940, Mostar, 1940., str. 6.
Dispositio personalis in Provincia Hercegovinae pro anno Domini 1941, Mostar, 1941., str. 6.
Dispositio personalis in Provincia Hercegovinae pro anno Domini 1942, Mostar, 1942., str. 6.
Dispositio personalis in Provincia Hercegovinae pro anno Domini 1943, Mostar, 1943., str. str. 4. – 5.
Dispositio personalis nostri jubilei centenarii 1844. – 1944, Mostar, 1944., str. 3.
Fra Andrija Nikić: Svjedočanstva očevidaca, 1971. Razgovor s fra Anđelom Hercegom. Čuva se u arhivu Vicepostulature na Humcu.
30
Fra Miljenko Stojić: Razgovor sa s. E. V., str. 16. Čuva se u arhivu Vicepostulature na Širokom Brijegu.
31
Č. MAJIĆ, »Nasilna smrt na hercegovačkom kamenjaru«, Naša ognjišta, br. 12/2008., str. 25.
Pobijeni
je dekret provincijal potvrdio i na
predsjednik i ravnatelj, fra Maripočetku sljedeće školske godine te
ofil Sivrić i fra Tadija Kožul, potU konviktu je odgajao vanjske
fra Mariofilu produžio službu drupredsjednik i prvi prefekt25, a isti
đake, a bio je predviđen i za
je sastav bio i 1942./43.26; godine
goga odgojitelja vanjskih đaka u
vojnog dušobrižnika. No, to se
20
konviktu. Tu je službu fra Mari1943./44. pridružen im je i fra
nije ostvarilo. Đaci ga pamte kao
ofil obnašao nekoliko godina, svaOton Knezović kao duhovnik končovjeka otvorena duha i onoga
kako više od pet godina. U međuviktoraca.27
koji voli urednost i stegu.
Konačno je u posljednjoj ratnoj
vremenu je, dolaskom nove države
promjeni osoblja fra Mariofil imeprozvane Nezavisnom Državom
novan za samostanskog vikara na
Hrvatskom, bilo govora o tome da
bi fra Mariofil postao vojnim dušobrižnikom u Mo- Širokom Brijegu (gvardijan je bio fra Andrija Jelčić).
staru. Od toga na kraju nije bilo ništa iako je sve bilo Također, imenovan je župnim vikarom, vjeroučidogovoreno. Jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika teljem u Lištici i Mokrom te ispovjednikom i protražio je vlč. Vilim Cecelja, zamjenik vojnog dušo- povjednikom.28 Na toj ga je službi zatekla i nasilna
brižnika za NDH. Provincijal fra Krešimir Pandžić smrt.
mu je u dopisu od 24. prosinca 1941. predložio
upravo fra Mariofila. Bio je spreman dati još jednoga Narav i karakter
ili dvojicu vojnih dušobrižnika, ali pod uvjetom da
Njegovi ga učenici iz konvikta pamte po lijepom
ostanu na području Provincije.21 Ipak je to imenovanje na državnoj razini išlo više nego sporo. Tek tri odnosu prema njima, ali i po tome što je tražio vemjeseca kasnije Ministarstvo hrvatskog domobran- liku urednost i stegu. O njemu je fra Anđeo Herstva javlja da se fra Mariofil vodi u evidenciji kao ceg rekao da je bio »vrlo dobar, đaci su ga neobično
vojni dušobrižnik.22 Međutim, od stvarnoga imeno- voljeli, jer je on upravo u to vrijeme, odnosno kad
vanja još nije bilo ništa. Budući da ni dva mjeseca sam ja bio u konviktu, a i kasnije, bio potprefekt u
kasnije nije bilo ništa od imenovanja, a Ministarstvo konviktu«.29 Slično o njemu govore i svi drugi koji
je na kraju tražilo samo jednoga dušobrižnika, a ne su ga poznavali. Tako s. E. V. navodi: »On je bio
dvojicu ili trojicu kako je bilo izvorno najavljeno, zbilja onako neka, kako bi rekla, elegancija, otmjen,
provincijal je odustao od fra Mariofilova imenovanja lijep, prihvaćen od svojih đaka, jer je radio u koni umjesto njega ponudio fra Berislava Mikulića. Kao viktu. Znam da su ga volili svi.«30 Fra Častimir Majglavni razlog navodi da je fra Berislav tjelesno jači ić o njemu piše: »Žarište njegova svećeničkog rada
i spremniji od fra Mariofila.23 Tako je fra Mariofil bilo je usmjereno prema mladim naraštajima koji su
ostao na Širokom Brijegu u istoj službi odgojitelja u njemu nazrijevali pravoga predvodnika i vrsnog
u konviktu. S njim su u konviktu 1940./41. bili fra odgojitelja. Fra Mariofil je bio čovjek zadane rijeJerko Mihaljević, predsjednik rezidencije i upravitelj či, otvorena stava i hrabra nastupa u čemu se može
konvikta, i fra Leonardo Rupčić, prvi prefekt kon- naslućivati i uzrok njegova tragičnoga životnog svrviktoraca24; godine 1941./42. fra Fabijan Paponja, šetka.«31
21
22
23
24
25
26
27
28
29
19
20
S 1
p
2011.
49
Pobijeni
Njegovi đaci također svjedoče o njemu kao o čovjeku otvorena duha i naprednih ideja i pogleda. Fra
Ferdo Vlašić: »Imao sam dojam da se radi o svećeniku veoma žive naravi, s puno radosti, sa željom da
učini uslugu svima, te da je našao baš pravo zvanje
u franjevaštvu. Bio je pravičan, dobar i uslužan svećenik.« A. Vasilj: »Želio je naravan i ispravan odnos s učenicima, te veliku disciplinu.« Fra Bazilije
Pandžić: »Moj dojam je da je bio živ, vješt i brz u
izvršavanju poslova.« Jozi Tomaševiću bio je odgojitelj u konviktu: »Smatrao sam ga kao modernog čovjeka – odgojitelja, silno temperamentna kretanja.
S nama je znao igrati odbojku i ping-pong. Temperamentnog je bio i hoda, te se s njim teško išlo
ukorak, iako smo tada bili mladi. Puno smo zajedno
šetali. (…) Vrlo temperamentna je bio ličnost, pun
radosti, a nju je iskazivao tako da ju je prenosio na
nas.« J. Leki bio je kolega: »Kolega Marijan Sivrić,
kasnije fra Mariofil, bio je vrlo drag, ugodan čovjek,
srdačan, a iz njega je uvijek nešto dobro zračilo. Bio
je pošten, kao što smo, uostalom morali biti i svi mi,
jer smo tako odgajani. Kolegijalan je bio nadasve, a
glede učenja bio je samo srednji đak, pomagali smo
se međusobno.«32
Smrt
O fra Mariofilovoj smrti ne znamo do danas ništa sa sigurnošću.
Redovito se bilježilo da su ga ubili partizani oko 12. veljače 1945.
negdje u blizini Širokog Brijega, u
32. god. života, 15. godini redovništva i 9. godini svećeništva. Ne
zna mu se za grob. Dodaje se ponekad da je prije smrti pokopavao
neke ubijene zarobljenike (ili pobijene fratre) prije nego su ubili i
njega samoga.33
Okrugli stolovi Široki Brijeg 1993. Građa se čuva u arhivu Vicepostulature na Širokom Brijegu. Usp. J. TOMAŠEVIĆKOŠKA, Istina o ubijenoj gimnaziji, Zagreb, 1997., str. 136. – 139.
33
A. NIKIĆ, Hercegovački franjevački mučenici 1524. – 1945., Mostar, 1992., str. 191. – 192; A. NIKIĆ, Događajnica
Bosne i Hercegovine 614. – 1918., Mostar, 2003., str. 637. – 638; A. MARIĆ, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara,
Mostar, 2007., str. 40; A. BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007., str. 586; Č. MAJIĆ, »Nasilna smrt
na hercegovačkom kamenjaru«, Naša ognjišta, br. 12/2008., str. 25.
34
Arhiv Vicepostulature na Humcu: Zapisnik o ispitu svjedoka s. E. K. o tragediji franjevaca na Širokom Brijegu u veljači
godine 1945. (zapisnik vodili fra B. R. i fra R. Š. 23. listopada 1945.).
32
S 1
p
2011.
50
O posljednjim danima na Širokom Brijegu svjedočila je s. E. K., samostanska kuharica. Ona kaže
da su fratri, i svećenici i klerici, kao i sestre u vrijeme borbi bili smješteni u podrumu, među bačvama.
Nitko nije pucao jer uopće nisu ni izlazili iz skloništa
u podrumu. Vojske nikakve nije bilo u samostanu.
Nijemci su zauzeli zgradu gimnazije i jedan dio sjemeništa, a ustaše su neko vrijeme bili u konviktu.
Opisuje kako su partizani ušli u samostan 7. veljače
1945. oko podne, pljačku, zatvaranje te ponašanje
fratara prije pogubljenja. Jedna skupina fratara: fra
Andrija Jelčić, gvardijan, fra Mariofil Sivrić, vikar,
fra Rade Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Leonardo
Rupčić, fra Fabijan Paponja, svi profesori ili odgojitelji te brat laik fra Melhior Prlić, otišli su dan prije, 6. veljače, iz samostana niz brdo do franjevačke
centrale i mlinice gdje su se sklonili. Ti su fratri po
završetku pucnjave izišli i došli u samostan ili su ih
partizani pronašli u mlinici i centrali te ih pokupili
na kamion i odvezli u nepoznatu pravcu. Kasnije je
s. Emerana čula kako su dovezeni u Split te tamo
pobijeni na nekom novom groblju. Čula je i da je
netko vidio fra Mariofila kako pokapa mrtvace na
groblju Sajmište.34 Očito je to što je čula bilo pogrješno jer danas znamo da nitko od navedenih franjevaca nije dospio do Splita nego su
ubijeni na pola puta, u Zagvozdu.
Komunisti su ga vjerojatno
Marijan Sivrić, bratić fra Marioizdvojili i na kraju ubili na
filov, imao je pouzdaniju informapodručju Širokog Brijega jer je
ciju. »Prije nego što su partizani
kao vikar samostana najbolje
došli, stari svećenici su mu govorili
poznavao sve u njemu i okolo
da bježi jer je mlad i može se izvunjega. Trenutno je teško reći gdje
ći. Međutim, fra Mariofil je rekao:
je točno ubijen i pokopan. Prema
“Ja ne ću od svoga naroda”, te je
svjedočenjima to bi moglo biti
tri dana nakon masakra pokopau novootkrivenoj masovnoj
vao mrtve svećenike, a kasnije su
grobnici u Dubravi u Knešpolju.
partizani došli, odveli ga iz samoDNK analiza na koju se čeka
stana iz Širokog Brijega i ubili.
odgovorit će na to pitanje.
Gdje je ubijen ne znamo, a postoji
A. BAKOVIĆ, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, str. 586.
Svjedočenje fra Marka Dragićevića o partizanskim zločinima na Širokom Brijegu (2. dio), tonski zapis. Čuva se u arhivu
Vicepostulature na Širokom Brijegu.
37
Fra Andrija Nikić: Svjedočanstva očevidaca, 1971. Razgovor s fra Anđelom Hercegom.
38
O tim iskapanjima M. STOJIĆ, Tragom komunističkih zločina na području općine Široki Brijeg, Stopama pobijenih, br.
5, Humac, 2010., str. 9. – 16. O iskapanju na području općine Ljubuški gl. prilog u ovom broju Stopama pobijenih.
Pobijeni
Fra Marko pretpostavlja da su to
bili upravo zarobljeni njemački vojnici koje je on vidio da su ih 8. veljače partizani doveli u samostan na
Široki Brijeg. Najprije su poslužili
partizanima da pokopaju mrtvace,
a potom su i njih ubili. Sudeći po
habitu, među njima je bio i fra Mariofil Sivrić kojemu su partizani dopustili da pokopa pobijene po katoličkom obredu, a onda i njega ubili
s vojnicima koji su zakopavali one
koji su bili poginuli u borbama.36
Zašto je od toliko fratara izabran
upravo
fra Mariofil da obavi obrede
Masovna grobnica Knešpolje – Dubrava. Je li pokopan negdje ispod ove
mahovine?
pokopa, možda određeno objašnjenje daje fra Anđeo Herceg u svom
nekoliko inačica o njegovoj smrti. Prva inačica je da
prisjećanju
na
te
posljednje mjesece na Širokom Brije ubijen na Polugrini kod Širokog Brijega; druga
inačica je da je ubijen kod Zagvozda, između Vrgor- jegu, gdje je i on bio kao đak. Fra Anđeo kaže da je
ca i Imotskog, a postoji i inačica da je bačen u Plavo fra Mariofil bio samostanski vikar te da je bio veoma
okretan i lako uspostavljao kontakte s časnicima i
jezero kod Imotskog.«35
U Zagvozdu nije ubijen jer nije odveden sa sku- vojnicima onih vojski koje su boravile na Širokom
pinom fratara koja je tamo ubijena, a teško da je Brijegu, dakle s Nijemcima i ustašama: »O njemu
bačen i u jezero. Polugrinu spominje i fra Marko znam samo to: Kad smo bili u zbornici sakupljeni,
Dragićević, ali on ispravno navodi da fra Mariofil on je najviše kontaktirao s oficirima i vojnicima, koji
nije pokapao ubijene franjevce jer su oni ubačeni su tada povremeno dolazili i navraćali. On je nekako
u protuzrakoplovno sklonište, poliveni benzinom bio najokretniji, najslobodniji i najkuražniji i s njima
i zapaljeni (njihove su kosti izvađene tek 1969. i je najviše razgovarao. Što je razgovarao, ne znam,
37
1971. pokopane u širokobriješku crkvu), nego da je jer sam ja podalje stao.« Tako je bilo zacijelo i s
s drugima pokapao ubijene vojnike i civile koji su partizanskim oficirima i vojnicima, a možda fra Anstradali za vrijeme borbi oko Širokog Brijega ili su đeo čak i govori o tom zadnjem danu u samostanu.
ih partizani pobili po zauzeću grada. Fra Marku su Svakako, možda ga je upravo njegova otvorenost i
kasnije pričali očevidci, ljudi sa Širokog Brijega, da komunikativnost izdvojila od ostalih pa nije ubijen
su fra Mariofila vidjeli dva-tri dana nakon pada Ši- ni s prvom ni s drugom skupinom širokobrijeških
rokog Brijega sa skupinom zarobljenika; on je obav- fratara. Ali ništa mu nije pomoglo da kasnije i sam
ljao obred pokapanja stradalih i ubijenih. Potom je bude ubijen.
Još nitko ne zna gdje je pokopan fra Mariofil i
nestalo i njega, ali se ne zna gdje je završio. Kasnije
skupina
njemačkih zarobljenih vojnika s kojom je
je fra Marko saznao da je na prijevoju Polugrini, kad
se ide od Širokog Brijega prema Međugorju, viđeno najvjerojatnije ubijen na Polugrini. Možda će nova
dvadesetak leševa bez odjeće, a u blizini je bio i je- iskopavanja masovnih grobnica u širokobriješkoj
38
dan habit prebačen preko nekoga graba ili jasena. ili ljubuškoj općini dati neke odgovore? 
35
36
S 1
p
2011.
51
Razgovor
I njega su komunisti progonili, ali je ostao dosljedan duhu koji je poprimio u roditeljskoj kući i kasnije
u svojoj redovničkoj zajednici
Nasilno im htjedoše oduzeti čast i dostojanstvo
koje sami nisu imali
Razgovor s fra Slavkom Soldom koji je jedan od najzaslužnijih
za pokretanje sadašnje brige o pobijenim hercegovačkim franjevcima
► Razgovarao: Krešimir Šego
Naš sugovornik je fra Slavko Soldo, pokretač sustavne brige o pobijenim hercegovačkim franjevcima te višegodišnji misionar u SAD-u, od 2001. do 2007. provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, a danas meštar
novaka na Humcu. Dakle, fra Slavko dobro poznaje problematiku o ubijenim hercegovačkim franjevcima.
S 1
p
2011.
52
Poštovani fra Slavko, koliko ste kao dječak, a
naravno i kao sjemeništarac te mlad svećenik znali
o stradanju franjevaca tijekom, a poglavito nakon
Drugog svjetskog rata? Je li se o tome pričalo, pretpostavljam potiho, u obitelji i Vašoj franjevačkoj zajednici?
Djetinjstvo i dječaštvo proveo sam u poratnim godinama u rodnom Međugorju, dakle nedaleko od Širokog
Brijega. Rane Drugog svjetskog rata bile su u narodu
svježe pa tako i ona najbolnija, umorstvo fratara. Oni koji
su im nevinima nasilno oduzeli život bili su vlast. Svoje
nedjelo obavili su velom šutnje, prijetnjama i progonima.
Fratrima su zabranili pristup u samostansko ratno sklonište gdje su ubijenima nakon strijeljanja spalili tijela.
Čak su mjestu promijenili ime. A narod je šutio i pamtio.
Pjesma, ganga, jasno kaže: »Lištica se samo rijeka zove,
oj Široki, to je ime tvoje«. I za tu se pjesmu, ako bi se javno zapjevalo, išlo u zatvor. Roditelji, da bi sačuvali djecu
od progona, nisu govorili o ratnim stradanjima. U djetinjstvu sam znao samo da je Široki Brijeg posebno sveto mjesto, svetište Gospino i da su tamo stradali mnogi
fratri. Pojedinosti nisam znao. Ali, Široki nije bez razloga
bio prvo mjesto u koje sam kao dijete hodočastio.
Pojedinosti o stradanju fratara prvi sam put čuo pred
ulazak u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije
Uznesenja BDM. Završivši vojsku i klasičnu gimnaziju
u Dubrovniku, nakon mature s kolegama sam došao u
samostan u Slanom gdje nam je, sada već pokojni, fra
Blago Karačić držao duhovne vježbe. Bilo je to koncem
lipnja 1967. U predvečerje smo se izvezli samostanskom
barkom na sredinu slanskog zaljeva. Bila je bonaca. Spustili smo sidro i izmolili krunicu. Potom nam je fra Blago
imao nešto važno kazati o našoj Provinciji. Govorio nam
je o stradanjima kroz koja je Provincija prošla zajedno s
narodom i fratrima. Pričao je s osjećajima i proživljeno na
način kako to samo on može i zna. Osjetio sam da ti trenutci imaju veliko značenje. Možda su na mene ostavili
dublji dojam nego sam čin oblačenja redovničkog odijela
koji je uslijedio za nekoliko dana.
Je li spoznaja o stradanju tolikoga broja nevinih
– civila i svećenika – na neki način utjecala na Vaše
redovničko i svećeničko zvanje? Ako jest, na koji je
to način bilo?
Mislim da je spoznaja o ratnim i poratnim stradanjima došla u pravi čas. Bili su mi puno jasniji određeni
događaji koje sam doživio za vrijeme služenja vojnoga
roka. Osim toga, postao sam svjesniji u kakvu se ozračju
spremam za životni poziv koji sam odabrao, koliko je po-
Razgovor
vjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Što Vas je na to ponajviše
U vrijeme komunizma mnogi su motiviralo?
Ubrzo nakon mlade mise po- hercegovački franjevci za dlaku
Čvrsto sam uvjeren da su naša poglavari su Vas poslali u SAD gdje
bijena braća s Gospodinom. Nevini su
izbjegli smrt. Među iseljenicima
ste u više gradova i župa ostali tri
ubijeni samo zato što su redovnici – in
su
održavali
živu
svijest
o
desetljeća među hrvatskim vjerniodium fidei. Njima nije potrebno da ih
cima. Koliko je bila živa svijest o pobijenoj braći i pobijenu puku. pred ljudima pravdamo. Ali, potrebno
stradalima – Vašoj subraći i civilije nama da doznamo istinu o njihovu
ma u domovini?
stradanju, da ih dolično pokopamo i
Godinu redovnog teološkog studida im se dadne mjesto koje zaslužuju
ja nakon mlade mise pohađao sam na franjevačkom sve- u povijesti našega naroda i Crkve.
učilištu Antonianumu u Rimu. Kroz to vrijeme pokojni
Oni koji su im nevinima oduzeli život, da bi opravdali
provincijal fra Rufin Šilić u više mi je navrata govorio svoje nedjelo, prikazivali su okolnosti pogibije fratara u
kako bi bilo dobro da pođem u našu kustodiju u SAD. sasvim drugom svjetlu. Neistine koje su izmišljali širili su
O tome nisam prije razmišljao niti se za to spremao pa među svijet. Nitko im nije smio protusloviti. Svaki takav
sam oklijevao s odgovorom. Kad mi je jednom zgodom pokušaj bio bi najgrublje onemogućen i kažnjen.
rekao da će morati poći netko od mojih kolega ako ja ne
Fratri ipak nikad nisu prestali tražiti načina da bi doću, shvatio sam to kao stvar posluha i odlučio poći. Do- znali sve pojedinosti o ubojstvu braće i gdje se nalaze njišao sam u Chicago i tu našao dosta starijih fratara koje je hovi posmrtni ostatci. Stariji su prenosili mlađima svoja
Provincija prije Drugog svjetskog rata poslala na studij saznanja, slavili sv. mise na dan njihova pogubljenja. Na
po europskim učilištima da se pripreme za službu profe- domišljat način čuvali su uspomene na njih. Kao dragosora u gimnaziji na Širokom Brijegu. Rat im je onemogu- cjenost čuvali su predmete kojima su se služili ili su na
ćio povratak. Koristili su vrijeme za studij pa su neki bili neki način bili povezani s njima i njihovom svjedočkom
doktori znanosti iz više znanstvenih područja.
smrću: plahte natopljene krvlju ubijene braće na KočeriBudući da je mnogo našeg svijeta zbog dolaska ko- nu, daske s krvlju mučenika, misno posuđe i ostale predmunista na vlast pošlo u tuđi svijet i mnogi završili u mete kojima su se služili pri slavljenju sv. mise u vrijeme
SAD-u i Kanadi, odlučeno je da ti naši fratri iz Europe robijanja u Zenici.
pođu za njima. Došavši, pojačali su dušobrižničku djelatNovonastale okolnosti nakon Domovinskog rata
nost. Otvorili su tiskaru u Chicagu i počeli tiskati knjige omogućile su da se sustavno i slobodnije prouče sve okoli novine na hrvatskom jeziku. Ubojstvo braće i strada- nosti u svezi s njihovim umorstvom i da se dođe do saznanje našeg naroda u ratu i poraću Drugog svjetskog rata nja o tome gdje su pokopani. Kad je uprava Provincije
potpuno je preusmjerilo njihove životne planove. Bolno osnovala Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika znasu doživjeli stradanja kroz koja su narod i fratri prošli čilo je to nov služben poticaj prijašnjim nastojanjima. Svi
u domovini, a posebno nasilnu smrt svoje braće fratara, su shvatili da zajednica tomu daje prioritet u svome radu.
kolega ili odgojitelja. Bilo je među njima i onih koji su za
Vremenski odmak učinio je da se broj svjedoka smadlaku izmakli komunističkoj zatornoj ruci. O stradanji- njio. Mnogi su umrli. Bilo je krajnje vrijeme da se proma naroda i fratara pisao je fra Božidar Benković u knji- nađu svjedoci i od njih čuje istina koja će se predstaviti
zi Tragedy of a nation. Fra Božidar je rođen u Steeltonu, Crkvi. Ona će odlučiti postoje li elementi za njihovo proPA, a kao član kustodije teologiju je studirao u Mostaru glašenje mučenicima.
te i sam bio svjedokom stradanja. Fra Bruno Raspudić,
član kustodije koji je samo čudom preživio komunističGodinama se na Širokom Brijegu 7. veljače, na
ke progone, napisao je vrlo dobar članak pod naslovom dan mučeničkog stradanja hercegovačkih franjeva»Kako umiru hrvatski svećenici«. Ali, o stradanju i progoni- ca, slavi sv. misa. U veljači se obilježava obljetnica
ma fratri su više govorili nego objavljivali. Imali su za to stradanja i u drugim mjestima. Ipak, Široki je Brijeg
valjan razlog. Komunisti su bili vrlo osjetljivi ako bi im nekako središnje žrtvoslovno mjesto Hercegovačke
se spočitnuo zločin koji su počinili te bi se na udaru našla franjevačke provincije. Je li svijest o tome u našem
obitelj onoga koji bi se drznuo i u dalekom svijetu takvo narodu dostatno prisutna?
što učiniti. Ujedno bi to bio povod za nova progonstva
Široki Brijeg je kolijevka Hercegovačke franjevačke
i zlostavljanja fratara u Provinciji. Osobno sam iskusio provincije Uznesenja BDM. U pamćenju našeg naroda i
njihove represivne mjere, a tako i moja uža obitelj.
fratara snažno je prisutna spoznaja da su komunisti htjeli
uništiti Provinciju upravo tu gdje je ona nastala. U jedGodine 2001. postali ste provincijal Hercegovač- nom danu, 7. veljače 1945., ubili su sve fratre koji su se
ke franjevačke provincije, a 2004. pokrenuli ste Po- u samostanu našli u redovničkom odjelu. To je mjesto
trebno ozbiljnosti u tom zahtjevnom
pozivu.
SS 1
p
p
2011.
53
Razgovor
Fra Slavko Soldo kao provincijal u susretu s papom
Ivanom Pavlom II. zajedno s generalom reda fra Joséom
Rodríguezom Carballom
S 1
p
2011.
54
Otkrivene su i prve masovne grobnice te DNK analizom utvrđen identitet najprije fra Melhiora Prlića, a onda
još trojice braće. Kad smo imali dovoljno podataka, odlučili smo obavijestiti red o našim namjerama o pokretanju
Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« jer
smatramo da su ubijeni in odium fidei. Učinjeno je to službenim pismom 23. svibnja 2006. kada je generalni postulator reda fra Luca M. De Rosa imenovan postulatorom kauze. Na ovo imenovanje on je potvrdno odgovorio
dopisom od 11. listopada 2006. Mjesni ordinarij mons.
Ratko Perić dao je suglasnost za imenovanje generalnog
postulatora dopisom od 19. srpnja 2006. Time je učinjen
prvi važan korak u pripremi kauze mučenika. Zajednicu pred Kongregacijom za kauze svetih može zastupati
samo generalni postulator reda. A da bi on uopće prihvatio kauzu, potrebna je suglasnost mjesnog ordinarija. Ta
potvrda u stvari je dopuštenje mjesne Crkve da se počne
s pripremom postupka. U razgovoru koji sam prethodno
imao s biskupom Ratkom Perićem u svezi s pokretanjem
kauze, rekao mi je, između ostaloga, da najvjerojatnije ne
će biti moguće dokazati mučeništvo svih, ali da misli da
među njima ima mučenika. Završio je citatom iz Svetog
pisma: »Bog čudesno proslavljuje miljenike svoje.«
gdje se nalazi njihov grob. Narod i fratri ih smatraju mučenicima. Ni u vrijeme najžešćih progona nisu se prestali
utjecati njihovu zagovoru.
Koliko je u narodu živa svijest o mučeničkoj smrti
fratara bilo je očito i 9. listopada 2007. prigodom pokopa
identificiranih tijela trojice braće pronađenih u masovnoj
grobnici u Zagvozdu. Sprovodu koji je, više od 60 godina
nakon njihova umorstva na Širokom Brijegu predvodio
general franjevačkog reda fra José Rodríguez Carballo,
Kad je započela s radom Vicepostulatura postupnazočilo je više od 10.000 vjernika.
ka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 braće« i što to
Namjera neprijatelja vjere da Proznači za našu Crkvu, za Hercegovinciju unište u korijenu, a time i vjevačku franjevačku provinciju?
ru naroda, dobila je potpuno oprječan
Nakon što je imenovan postulaučinak. Ona je krvlju naših mučenika
Široki Brijeg je središnje
tor
koji će u ime reda voditi postupak
dodatno učvršćena. Provincija se 7. žrtvoslovno mjesto Hercegovačke
mučeništva i predstaviti ga nadležnoj
veljače okuplja oko braće mučenika i
franjevačke provincije. To je
Kongregaciji, Provincija treba imenona njihovu primjeru osnažuje za nove
od samog početka prepoznao i vati vicepostulatora, jednog od braizazove.
vjerni Božji puk.
će naše provincije kojega potvrđuje
Budući da je u Drugom svjetskom
generalni postulator. Vicepostulator
ratu i poraću mnoštvo vjernika s pose onda potpuno posvećuje pripremi
dručja cijele Provincije izgubilo živopostupka mučeništva; on cijeli postute, preporuča se da se po svim našim
samostanima i župama u veljači prikažu svete mise za pak zastupa na razini mjesne biskupije, tj. sve dok građa
postupka mučeništva ne bude otpremljena u Rim. Propokoj njihovih duša.
vincijska uprava u novom sazivu, na čelu s provincijalom
Što je uslijedilo nakon uspostave Povjerenstva fra Ivanom Sesarom, učinila je to na kapitularnom konza pripremu kauze mučenika? Je li Vrhovna uprava gresu 2007. Za vicepostulatora imenovan je fra Miljenko
franjevačkog reda pozitivno odgovorila na poticaje Stojić i generalni postulator je to imenovanje potvrdio
19. rujna 2007. Fra Miljenko se uistinu potpuno posvetio
Provincije?
Službeno uspostavljeno 4. studenoga 2004. pod vod- svom poslu. Osim traženja mjesta ubojstva braće, vrlo
stvom fra Ante Marića Povjerenstvo se odgovorno i pre- žurno traži i svjedoke, ljude koji znaju pojedinosti vezane
dano posvetilo svojoj zadaći prikupljanja građe o pobije- uz život i okolnosti u kojima su se ta ubojstva dogodila.
noj braći. Pronađene su njihove slike i osnovni biološki Pokrenuo je i ovo glasilo Vicepostulature Stopama Pobipodatci. Prikupljena je baza podataka o svakom fratru. jenih. Glasilo je izvrsno pomagalo za ostvarenje zadanih
Od bliže rodbine uzeti su uzorci za DNK analizu. Bio ciljeva. Posao vicepostulatora je od ključne važnosti za
je to zahtjevan posao koji je Povjerenstvo obavilo. Ne- uspjeh postupka mučeništva. Generalni postulator može
rijetko su se morali tražiti uzorci u grobovima roditelja predstaviti Kongregaciji ono što on prikupi. Međutim,
da bi kauza stigla do Kongregacije, treba najprije proći
i braće.
Na poticaj Vicepostulature na Širokom su Brije- Bivši i sadašnji novaci nose posmrtne ostatke fra
gu, u Ljubuškom, Neumu i Posušju osnovana op- Maksimilijana Jurčića prilikom pokopa njegovih
ćinska povjerenstva za obilježavanje i uređivanje sudrugova 28. studenoga 2009. u Vrgorcu
grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Koliko je obiđemo poznata mjesta na kojima su braća mučena i
važno otkriti istinu o stradalima i da se oni dostojno ubijena. Mlada se braća upoznaju s izazovima s kojima
pokopaju? Zašto se moralo čekati toliko dugo da se su se stariji susretali i ujedno pripremaju da se jednakom
odlučnošću susretnu s novim izazovima koji će njima biti
pokrene postupak razotkrivanja istine?
Osnivanje općinskih Povjerenstava za obilježavanje na putu. Naime, svjedoci evanđelja nikad ne će proći bez
i uređenje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća toga. Samo je pitanje koje će naravi ti izazovi biti.
Od mučenika se može mnogo naučiti. Svojim svjedovrijedno je svake hvale. Krajnje je vrijeme da se iskaže
poštovanje tolikom broju ljudi ubijenih bez suda i nedo- čanstvom su najbliži Kristu. Oni daju život da bi posvjelično pokopanih. Njima nije oduzet samo život nego ih dočili vječne vrjednote i onima koji im oduzimaju život.
se htjelo do kraja poniziti. Osobe bez svoje časti i ljud- Mučenici svojom žrtvom pomiču granice civilizacije ljubavi. Htjeli bismo da naši mladi uče
skoga dostojanstva nasilno su oduzele
upravo to od naše braće mučenika.
čast i dostojanstvo nedužnima. Time
Uvjeren sam da na njih odgojno djelusu samo mnogo kazali o samima sebi.
Široki Brijeg je središnje
Makar zakašnjelim, ali doličnim žrtvoslovno mjesto Hercegovačke ju i ostavljaju najsnažniji dojam teške,
ali slavne stranice povijesti Provincije.
pokopom i spomen-obilježjem na njifranjevačke provincije. To je
hovu grobu priznat će im se žrtva. Bit
od samog početka prepoznao i
Što biste kao franjevac čijih je
će to i trajan spomen na bezdušnost
vjerni
Božji
puk.
66 subraće ubijeno u kratkom vrenjihovih ubojica. Novim naraštajima
menu koncem Drugog svjetskog
svjedočit će o jednom vremenu bezurata i poraća i kao osoba koja je
mlja s porukom da se ne ponovi.
pokrenula osnutak Povjerenstva za
Prave razloge toliko dugu čekanju
na priznanje žrtvama znaju samo oni na koje spada taj pripremu kauze mučenika i Vicepostulature posebdio odgovornosti. Dobro je da su se stvari posložile i da no naglasili kao važnim za našu nacionalnu i vjersku
se to sad čini. Iako u uži opis poslanja Vicepostulature ne sadašnjost i budućnost? Sjećamo li se s dostojnim
spada ovaj vid djelatnosti, pohvalno je da ju je potaknula. pijetetom njihove žrtve?
Sam proces pripreme kauze mučeništva svojevrsna je
Možda je nedostajao upravo taj poticaj i iskustvo Viceobnova
i naše zajednice i naroda kojemu služimo. Radom
postulature stečeno dosadašnjim radom pa da se napravi
na kauzi ukazujemo na vrjednote vjere radi kojih se isplaprvi pozitivan korak.
ti živjeti pa ako treba položiti za njih i svoj život. MučeNa početku ovoga razgovora govorili smo o Va- ništvo je posebna milost. Ono je kruna vjerničkoga živošim spoznajama iz djetinjstva o stradalim civilima i ta. Zato mučenici nastavljaju snažno svjedočiti i nakon
fratrima te svijesti o njihovoj žrtvi kod naših iseljeni- svoje smrti. Naša braća koja su svoj vjernički i redovnički
ka, odnosno izbjeglica u svijetu. Sad ste meštar no- život potvrdila mučeničkom smrću, neprocjenjiv su duvaka. Zacijelo je zanimljivo čuti koliko mladi fratri hovni kapital i za našu zajednicu i za cijelu Crkvu. Zato je
dobro potruditi se da istina o njima zasja u punom sjaju.
znaju o tim događajima. Zanima li ih ta tematika?
Sad je mladim fratrima puno lakše doći do saznanja Ta istina oslobađa, ali i odgaja. Njihov grob na Širokom
o događajima iz bliže i daljnje prošlosti zajednice jer je Brijegu trajna je propovijed svima, vjernicima i nevjernipovijest Provincije dio odgojnog programa. Uz teoretski cima, pa i njihovim mučiteljima. 
dio postoji i onaj praktični. U vrijeme godine novicijata
Razgovor
prosudbu mjesnog ordinarija i raznih tijela koje on osnuje. Mjesni biskup Ratko Perić uspostavio je Biskupijski
sud za ispitivanje svjedoka jer su već u poodmakloj dobi i,
koliko mi je poznato, u suradnji s Vicepostulaturom sud
uredno obavlja svoj posao.
U početku je Vicepostulatura svoje sjedište imala u
Mostaru, a zatim na Humcu. Nakon što su se stekli svi
potrebni uvjeti, u studenom 2010. preselila je na Široki
Brijeg, svoje pravo i prirodno mjesto. Želim joj što plodonosniji rad.
SS 1
p
p
2011.
55
Podlistak
Mučeništvo i svetost važni su za procvat Crkve
NASTANAK KULTA I ČAŠĆENJA SVETACA
Proteklo je dosta vremena dok se ustrojio službeni nauk glede čašćenja svetaca
Kultom blaženih i svetih Crkva slavi Boga čija se sve- Biskupi su poticali opisivanje podrobnosti smrti, a onda
tost odražava u određenu vremenu i prostoru te zrcali bi te spise slali drugim Crkvama. Tako, npr. imamo, pou životima konkretnih kršćana. Kao takvi, oni su nam čevši od 354., zabilježeno da se u Rimu časte afrički muuzoran poticaj kako treba nasljedovati Krista. Za njihovu čenici Perpetua, Felicita3 te Ciprijan4. On je sam nekoć, u
proslavu i »putujuća Crkva« moli: »Bože, slavo vjerni- pismu upućenu svećenstvu, preporučio da treba bilježiti
ka i živote pravednika. (…) Oni su vjerovali u otajstvo vrijeme smrti ispovjednika vjere, kako bi se kasnije mouskrsnuća, udijeli im radost vječnoga blaženstva.«1 U gao slaviti spomen na njihova mučeništva. Malo iza toga
prvim stoljećima kršćanstva štovali su se svetima jedino imamo i rimskoga mučenika Lovru koji je poznat u većini
mučenici2, uz Blaženu Djevicu Mariju, Ivana Krstitelja zapadnih Crkava, a bio je učenik pape Siksta II. koji ga je
i apostole. Ti slavljeni mučenici nisu bili kanonizirani u postavio nadglednikom, protuđakonom među sedmoricu
smislu kasnije kanonizacije u kršćanskoj tradiciji. Naime, uglednih rimskih đakona. U toj ulozi, Papinim nalogom,
onaj drevni glas naroda bio je za prvu Crkvu i Božji – vox on povjereno mu crkveno blago dijeli siromasima te za
populi, vox Dei. Nisu bili potrebni posebni dokazi, nego vrijeme Valerijanova progonstva biva mučen, izbičevan
bi njihova mučenička smrt i ustrajnost vjere bila priznata i u teškim mukama spaljen. Iste godine zemni ostatci
i poznata u dotičnim mjesnim zajednicama – Crkvama. apostolskih prvaka Petra i Pavla brižno su, nanovo, poTek od trećega kršćanskog stoljeća imamo početke su- hranjeni te od tada postoji i neprekinuto čašćenje svestavnijega prikupljanja i bilježenja raznih martirologija. tih. S druge strane, ne postoji nijedan poznati službeni
Liturgijski kult svetaca nastao bi tek
dokument ovoga vremena koji bi bipo završetku progona, a do tada bi
skupima propisivao kako postupati
Početci kršćanstva obilježeni
njihova zajednica čuvala spomen.
glede mučeništva. Upravo zbog toga
su mučeništvom. Vjernici su
nastaju i stanovite poteškoće u smislu
autentičnosti nekih spisa kojima je
pomno
čuvali
uspomenu
na
te
Početci obilježavanja i štovanja
5
događaje i u zgodno ih vrijeme opisano određeno mučeništvo.
Posebno je bilo osjetljivo mučenišVeć na samim početcima imamo
bilježili. Malo pomalo nastaju
tvo
donatista u afričkom kršćanstvu
biskupe, koji često i sami daju inici- martirologiji koji objedinjuju ta
koji
su proglašeni šizmaticima – otjativu, kao nositelje liturgijskih čina u
sjećanja
i
te
zapise.
padnicima
od crkvene zajednice.6
obilježavanju mučeničkih obljetnica.
Spomen svih vjernika pokojnika, Zborna molitva.
Najopširniji studijski tekst o kultu mučenika donosi T. Baumeister, Die Anfänge der Theologie des Martyriums, MBT,
Münster Westfalen, 1980., str. 350.
3
Sv. Perpetua i sv. Felicita iz Kartage, današnji Tunis, Afrika. Mučeničkom su smrću umrle za vrijeme progona kršćana
sukladno naredbi cara Septimija Severa. Te su mučenice uhvaćene kao katekumeni – Perpetua u dobi od 22 godine
i s malim djetetom u naručju te njezina ropkinja Felicita u osmom mjesecu trudnoće. Felicita je rodila djevojčicu u
tamnici, tri dana prije mučeničkog smaknuća u kartagškom amfiteatru. (Iz Mučeništva svete Perpetue i svete Felicite,
18. 20. – 21.)
4
Sveti je Ciprijan rođen najvjerojatnije u Kartagi oko 200. godine. Rođen u poganskoj obitelji, obratio se na kršćanstvo
i postao biskupom Kartage. Mučeničkom je smrću umro 258. za vrijeme progona što ga je protiv kršćana poduzeo car
Valerijan.
5
O tim poteškoćama, mnogo stoljeća kasnije, progovorit će Prospero Lambertini, Papa Benedikt XIV. u svom monumentalnom djelu o Beatifikaciji slugu Božjih i kanonizaciji svetaca; Praeliminares controversiae (1.1.), o odnosu
kanonizacije i poganske apoteoze (c.1); o različitim pitanjima o mučeništvu i mučeničkim Spisima (cc. 2-4). Usp. BENEDICTUS XIV, De servorum Dei beatificatione et Beatorum canonizatione, sv. 7.
6
Donatisti su bili pripadnici donatističke sekte, a ime im potječe po ondašnjem biskupu Kartage, vođi pokreta koji se
razvio u četvrtome stoljeću. Nauk donatista isticao je da se krštenje i drugi sakramenti mogu izgubiti, odnosno da se
temelje na osobnoj svetosti i integritetu onih koji su ih dijelili. Današnji Papa, Benedikt XVI., govoreći o sv. Augustinu,
hiponskom biskupu, spominje da se kršćanstvo njegova doba, suočavalo »s razdirućim religioznim tendencijama i
1
2
S 1
p
2011.
56
Obredno čašćenje relikvija
Ako pogledamo s liturgijske strane,
onda zapažamo da je u prvim stoljećima kršćanstva štovanje svetaca upravo
s te obredne strane zauzimalo drugotno
mjesto u odnosu na slavljenje euharistije
ili molitvu zajednice. Ali, kad dolazi do
spomenutoga naglog širenja kršćanstva,
događa se i obredna rascvjetanost kulta
svetih, a brojni opisi tih događanja bjelodano svjedoče da mnogi nisu shvaćali
najdublju bit bogoslužja. Nerijetko se
susrećemo s poteškoćom i smještajem
lepeze od raznorodnih čudesnih događanja, čudesa, pa do ratnih podviga u
ime Božje. U vrijeme čuvenoga milanskog biskupa, kasnijega sv. Ambrozija,
dogodila se, čini se, prva zapadna ekSv. Timotej
shumacija zemnih ostataka svetih Gervazija i Protazija te njihovo prenošenje. A onda su slijedile druge. Ni Istok nije mirovao. Carigrad je trebao biti
drugi Rim pa su tamo prenesene relikvije sv. Timoteja,
sv. Andrije i sv. Luke. Ne treba ni spominjati da je mnogim gradovima i područjima bilo najvažnije domoći se
neke od relikvija svetaca. I naravno, htjeli ili ne, rađa se
pitanje je li se netko mogao dati u invenciju tih relikvija.
Upravo ovdje postaje jasno da je Crkva morala reagirati i
odrediti da mjesni biskup mora bdjeti nad čistoćom kulta. Biskupi, k tomu, zauzimaju i drugu važnu ulogu jer
oni su zaštitnici – patronatus ili defensores civitatis. Sigurno
je da je i taj, tada općeprihvaćeni, postulat pridonio da u
tom vremenu na zapadnom obzorju kršćanskoga svijeta
bijaše veliki broj svetaca biskupa i opata plemićkoga podrijetla. Zanimljivo je i da se u tom vremenu stapaju u
jedno imena mučenika i mjesnih biskupa, a sve kao plod
razmišljanja po kojem su i jedni i drugi važni za procvat
Crkve.
Podlistak
Koncil u Kartagi 401. donosi uredbu prema kojoj je
određeno da svaki biskup mora bdjeti nad čistoćom kulta
na svome području, odnosno u svojoj biskupiji što je uvelike razjasnilo autentičnost kulta. Ovakvoj odluci prethodilo je i novo vrijeme kršćanske slobode, odnosno kad je
poznatim Konstantinovim ediktom u četvrtome stoljeću
kršćanstvo steklo pravo javnosti, kad mjesto mučenicima
zauzimaju ispovjedaoci vjere. Za mučenike su kriteriji
bili jasni, ali je za confessio fidei bilo neophodno definirati nova mjerila glede oblika življene svetosti. Doduše,
ovdje ne smijemo gledati diskontinuitet u bitnoj stvari,
tj. u svjedočenju vlastite vjere. Budući da confessio fidei sa
sobom ne nosi i effusio sanguinis, prolijevanje krvi, očito
je da nastaje proširenje shvaćanja samoga pojma svetca
i svetosti. Dodatna poteškoća javila se u pogledu onih
svjedoka vjere koji nisu bili mučenici u prvim stoljećima
kršćanstva, a bili su svjedoci, ispovjedaoci vjere. Dakle,
mnoge su dvojbe u smislu retroaktivnoga pogleda glede
novih pojmovnih odražaja jedne te iste stvarnosti. U vremenu koje slijedi, znamo to iz povijesti kulta, svaki oblik
i iskustvo istinski življene vjere može roditi i naziv fama
sanctitatis, a onda, u skladu s tim, i dopuštenje, odnosno
proglašenje blaženim i svetim.
Oblikovanje građe
Nova stvarnost kulta u Rimu se bilježi od VI. stoljeća
te od VII. u drugim dijelovima zapadnoga svijeta. Kult
svetaca sve se više kristalizira, definira, a čak se i određeni
martirologiji ponovno prepisuju ostavljajući tamo samo
pouzdane podatke ex officio. Iz tog vremena imamo i tri
velika sakramentara – Leonov, Gelazijev i Grgurov. To je
ujedno najstarija i najsustavnija građa o čašćenju svetaca.
Ovdje valja pojasniti još jednu važnu povijesnu danost
vezanu uz određene monaške i samostanske zajednice.
Naime, u grobištima samostana i crkava bivali su osobito
čuvani i čašćeni zemni ostatci pojedine subraće koja su
se na sebi svojstven način isticali u krjepostima i ostavili
traga na životu zajednice. Njihovi bi promotori zatim ispisivali Miracula, Vita ili pak Passio. Ti su se spisi razlikovali od onih Acta koji su pisani za mučenike prve Crkve.
Dok su Acta pisani jednostavno, zapisnički, ovi su spisi
hagiografski, napisani u stilu romana, štiva koja se rado
čitaju. Tako je nastajala i određena stilska oblikovanost.7
Počevši od VII. stoljeća, u mnogim pismohranama
nalaze se dopisi pojedinih biskupa glede prikupljanja,
prenošenja i štovanja relikvija određenih svetaca. Uskoro
će uslijediti i uredba prema kojoj nitko ne može štovati
nekog svetca bez dopuštenja dotičnoga ordinarija, a zemne ostatke svetaca jedino se može ekshumirati i prenijeti na prikladno mjesto štovanja uz dopuštenje prvaka
biskupa ili biskupskog zbora.8 K tomu, obred se morao
odvijati uz nazočnost barem jednog biskupa. Tako je nastao i liturgijski obred, a slavlje svetaca događalo se, barem do trinaestoga stoljeća, upravo na dan kada je bio taj
liturgijski prijenos zemnih ostataka. Iz praktičnih razloga
uvijek se gledalo, ako bi to bilo moguće, da taj dan bude i
dan preminuća, tj. dies natalis. Uza sve spomenuto, kako
to često biva, povijesne okolnosti, potrebe i želje učinile
su da su razna izaslanstva, uključujući i biskupe i opate,
poduzimala naporne putove do Rima kako bi se uredovalo i izmolilo dopuštenja za štovanje pojedinih mjesnih
relikvija. S vremenom su se i obredi prenošenja relikvija
žilavim krivovjerjima kao što je manihejstvo, donatizam i pelagijanstvo, koji su prijetili kršćanskoj vjeri u jednoga Boga
bogatog milosrđem.« (Kateheza, srijeda, 9. siječnja 2008.)
7
Usp. M. V. Uytfanghe, La typologie de la sainteté en Occident vers la fin de l’Antiquité, u djelu Scrivere di Santi, a cura
di G. Luongo, Viella, Roma 1998., str. 31.
8
Vidi K. L. Mikoletzky, Sinn und Art der Heiligung im frühem Mittelalter, MIOG, XII (1949.), str. 83 – 122.
S 1
p
2011.
57
Podlistak
prepuštali lokalnom kleru ili samostanima, uz usmeno ili
pismeno dopuštenje. Početkom devetoga stoljeća Karlo
Veliki pokušao je za čitavo Zapadno Carstvo utvrditi jedinstvenost štovanja po Grgurovu sakramentaru, ali je,
uz suradnju franačkih teologa i liturgičara, potom taj sakramentar dopunio galskim imenima.
Papinski autoritet
kult svetaca ostati na marginama djelatnosti Svete Stolice. Nije stoga iznenađenje da će i pismohrana iz tog vremena glede kanonizacija biti prilično siromašna. Krajem
dvanaestoga stoljeća bilježimo iznimno mirno razdoblje,
gotovo zatišje. Bilo je dostatno da se poštuju upute koje
su određene te da nema nekih značajnijih prigovora koji
bi štetili ugledu samoga rimskog biskupa. Jasno, i oni
u mjesnim Crkvama, klerici ili laici, znali su da, ako ne
dobiju potvrdu rimskog biskupa, i ne budu poštivali propisane uredbe, mogu u svakom trenutku biti izvrgnuti
reviziji cijeloga postupka.12
Zbog brojnih neujednačenosti i svaštenjaštva prigodom proglašenja svetih, osjećala se silna potreba da kult
odobri viši autoritet, a to je mogao biti samo Papa. Prva
takva kanonizacija bila je 993. kad je papa Ivan XV. bu- Četvrti lateranski sabor
lom proglasio svetim Urliha, biskupa Auguste. I to je
I tako je to bilo sve do Četvrtoga lateranskog koncila
doista bilo prvi put da Papa intervenira u proglašenju
kada je dekretom br. 62 izrijekom zabranjeno čašćenje
izvan područja Italije.9
U XI. stoljeću Grgur VII., papa velika autoriteta, relikvije de novo inventas ako to nije odobrio princeps13. Evo
provodi poznatu reformu po kojoj su, između ostaloga, teksta u prijevodu hrvatskoga izdanja Denzingera: »Busvi mučenici i pape dobili svoje blagdane. A i samome dući da je kršćanska religija češće oštećena zbog toga što
papi, rimskome biskupu i rimskoj bineki relikvije svetaca izlažu za prodaju
skupskoj stolici naziv svetosti, malo
i što ih posvuda prodaju, kako se ubupo malo, postaje tradicijom.10 U takvu
duće (kršćanska religija) ne bi oštećiTijekom stoljeća pape ureduju
prihvaćanju papinstva, s divina poteu ustrojavanju kulta i čašćenju vala, određujemo ovim dekretom da
stas, logično je da samo takav autorise stare relikvije nikako ne pokazuju
svetaca. Jedna od važnih
tet može proglasiti nečiju svetost. Sve
izvan relikvijara i da se ne izlažu za
prekretnica nastaje kad se
to pridonosi novoj stvarnosti i posve
prodaju. Nanovo pak pronađene neka
novu odnosu u kultu svetaca. Naime, proglašuje da samo Papa može se nitko ne usudi javno štovati, ako
za sve one koji su bili štovani, a postoprije toga ne budu odobrene autorikanonizirati.
jale su određene dvojbe, bilo u samu
tetom Rimskoga velikosvećenika...«14
Ovim zakonom, uredbom, u Crkvi
procesu, bilo u svjedočanstvu života,
zaživljava praksa po kojoj samo Papa
tražila se naknadna papinska potvrda.
Pravni status ove prakse nastupit će uredbom pape Alek- može kanonizirati. Tako je, konačno, Rimska kurija uvela u red proces proglašenja svetosti i kasnijega kulta svesandra III., Audivimus, sastavljenoj u dvanaest točaka.11
Unatoč toj uredbi još će zadugo proces kanonizacije i taca. Sad su se mnogo studioznije ispitivala čudesa koja
Usp. BHL, 8359.
Usp. K. Hofmann, Der Diktatus papae, Paderborn, 1933, str. 67. – 73. Za bolje razumijevanje neophodno je konzultirati spis upućen Ermanu iz Metza pod nazivom Dictatus papae. Tekst glasi: Romanus pontifex indubitanter efficitur
sanctus… Usp. W. Ullmann, Romanus pontifex indubitanter efficitur sanctus. Dictatus papae 23 in Retrospect and
Prospect, Studi Gregoriani, Roma 1961. (VI), str. 229. – 264.
11
Tekst objavljen u JAFFE, PH., Regesta pontificium romanorum…, Veit, Leipzig, 1888. (1956.), br. 13546.
12
Ogledni primjer u Engleskoj opisao je R. R. Darlington u knjizi: The Vita Wulfstani of William of Malmesbury, London
1977., str. XLVII-XLVIII.
13
J. D. Mansi, Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio, vol. XXII, col 30. Ovdje je važno naglasiti da je gore
citirana riječ princeps jedno vrijeme označavala imperatora, svjetovnog vlastodršca. No, ovdje je riječ o XIII. stoljeću
kad riječ princeps može značiti samo papa.
14
D, br. 818., str. 231.
15
Imamo i podroban opis prve takve kanonizacije na talijanskome jeziku: »Il piu antico che ci sia giunto e quello relativo
a san Galgano (morto nel 1181), che si svolse in Toscana, a Montesiepi, dal 4 al 7 agosto del 1185. L’ifiguisitio sul
santo eremita fu condotta dal cardinale-vescovo di Sabina, Conrad von Wittelsbach, assistito da due altri commissari
pontifici. Davanti a costoro comparvero venti testi giurati, dopo che ci si era assicurati che le loro deposizioni erano
fatte con sincerita a tutta prova. Tra i testi c’era la madre di Galgano e c’erano degli eremiti che avevano vissuto con
lui. Successivamente le dichiarazioni da loro rese furono trascritte in modo indiretto e, salve appena due eccezioni,
si tratta di dichiarazioni riguardanti i miracoli compiuti dal santo sia da vivo sia da morto. La procedura era ancora
molto rudimentale e pochi interrogativi furono posti ai testi in merito alle circostanze in cui si erano attuati i prodigi,
che essi affermavano realmente awenuti. Nonostante tali carenze, si puo dire che in Italia, a partire dall’ultimo venticinquennio del secolo. XII, i caratteri fondamentali di quello che nel secolo XIII divenne il processo di canonizzazione
erano gia presenti.« A. Vauchez, La santita’ nel Meioevo, S. E. Mulino, Bologna, 1989., str. 41.
9
10
S 1
p
2011.
58
Lateran
su pripisivana kandidatima za oltar, ali i njihov zemni
život. Tim činom i sam naziv kanonizacija dobiva svoje pravne, ali i provedbene obrise.15 Najveće poteškoće
nastajale su u neshvaćanju puka da su potrebna mnoga
ispitivanja kako bi se došlo do uvjerljiva i kompetentna
svjedočanstva krjeposna življenja određenih kandidata za
oltar. Naime, na jednoj strani bivala je velika želja i požurivanje za proglašenjem – vox populi, a s druge strane
uredbe za postupna, višeslojna i precizna ispitivanja koje
propisuje službena uredba Crkve – inquisitio16. Još uvijek na obzoru nemamo nazočnost advocatus Diaboli, ali
je uvedena disciplina ipak mogla razlučiti lažan glas od
istinita u smislu svetosti. Svakako je zanimljivo i vrijedno truda istražiti činjenicu da je od 48 zahtjeva, koji su
između 1199. i 1276. upućeni u Rim, na kraju bila samo
jedna kanonizacija.17 Dakle, u vremenu smo kad Crkva
i rimski Prvosvećenik od početka do kraja imaju nadzor
nad jednim postupkom. Kalendar svetaca postupno se
dopunjava. U jedanaestome stoljeću svetaca je bilo 90, a
u vrijeme Tridenta 220. Upravo po nalogu toga Koncila
broj je ponovno smanjen na 130. U šesnaestome stoljeću
ponovno je dodano dvanaest blagdana, a u sedamnaestome i osamnaestome još osamdeset slavlja. I sve tako, iz
desetljeća u desetljeće, pred Drugi vatikanski sabor rimski kalendar ima 270 blagdana ne brojeći one na razini
biskupija i pojedinih redova. Što je osobito znakovito,
mnogi od njih govore o svetosti koja je plod produbljene
svijesti o laičkoj duhovnosti. Ovdje ne ćemo govoriti o
ikonoklazmu koji je potresao osmo stoljeće, niti o protestantskom odnosu glede kulta svetaca u šesnaestome stoljeću. Za ove tematske cjeline trebao bi neki novi članak.
Crkva je u Konstituciji o liturgiji Drugoga vatikanskog sabora dala jasne upute za reformu sanktorala. U
104. broju glede štovanja svetaca stoji odredba: »Crkva
je povrh toga u tok godine unijela spomene mučenika i
drugih svetaca koje je mnogovrsna Božja milost uzvisila
do savršenstva, pa su već postigli vječno spasenje, te u
nebu pjevaju savršenu hvalu Bogu i nas zagovaraju. O
rođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo
u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli…, a vjernicima predlaže njihove pri­mjere, koji po Kristu sve privlače
k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva.«18 Nadalje, u broju 11. tematski se nastavlja:
»U Crkvi se prema predaji štuju sveci, pa neka se poštuju
i njihove vjerodostojne moći, a tako i slike. Blagdani svetaca proglašuju kako je Krist divan u svojim slugama,
a vjernicima pružaju zgodne primjere za nasljedovanje.
Da ne bi blagdani svetaca prevladali nad blagdanima u
koje se svetkuju otajstva spasenja, neka se više njih ostavi
slavljenju poje­dine Crkve ili naroda, ili redovničke obitelji; na cijelu Crkvu neka se Potegnu samo oni blagdani
svetaca koji zaista imaju sveopći značaj.«19
Podlistak
Drugi vatikanski sabor
Zaglavak
Ovaj letimičan pregled nastanka kulta svetaca, njihova priznanja i pitanja koja u nama bude, blagotvorno
zaokružuju riječi Drugoga vatikanskog sabora o pojmu
svetosti i čašćenju blaženika i svetaca. Drugi vatikanski sabor neprestano govori o svetosti pa je čitav jedan
odlomak konstitucije Lumen gentium posvećen »univerzalnom pozivu na svetost u Crkvi« (pogl. 5), a u 7.
poglavlju »Eshatološki karakter hodočasničke Crkve i
njeno sjedinjenje s nebeskom Crkvom« svetost se uspoređuje sa savršenim sjedinjenjem s Kristom! Ivan Pavao
II. reći će da su svetci baština koja se nikako ne smije
rasuti, nego ju treba predati trajnoj obvezi zahvalnosti
i obnovljenu nasljedovanju (usp. Nuovo millenio ineuente,
br. 7). Možemo primijetiti da se bilo koju vrstu istraživanja o nekoj stvarnosti običava započeti etimološkim
činjenicama o riječima koje označavaju tu danu stvarnost. Tematsku cjelinu o svetosti činilo mi se da treba
započeti pregledom kulta, a u sljedećim brojevima, ako
Bog da, vratit ćemo se etimologiji i povezati ju s teološkim postavkama. 
Iz opisana procesa i sličnih u to vrijeme možemo zaključiti tijek procesa: Nakon pokretanja postupka na lokalnoj razini
s molbama i već istraženim pitanjima – postulationes, informiralo bi se Svetu Stolicu. Kad bi za Svetu Stolicu postalo
razvidno da je uistinu riječ o fama sanctitatis na lokalnoj razini, prišlo bi se preliminarnom procesu. Ako bi taj proces
dao plodove, imenovali bi se određeni prelati koje bi obično vodio neki biskup, za inqisitio. Njihova bi zadaća bila da
ispitaju činjenice o životu i čudesima nakon smrti kandidata za oltar te sva ta svjedočanstva koja bi bilježnici uredno
zapisivali i proslijedili Papi. Konačnu odluku donosio bi sam Papa u suradnji sa svojim savjetnicima. Usp. A. Vauchez,
nav. dj., str. 42. – 49.
17
Usp. A. Vauchez, nav. dj., str. 50.
18
SC, Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 104.
19
Isto, 111.
16
S 1
p
2011.
59
NAŠA IZDANJA
• Plakat Pobijeni hercegovački franjevci (48 x 33 cm),
2008. (3 KM)
• Sličica Pobijeni hercegovački franjevci (10 x 7 cm), 2008.
(1 KM)
• Letak Pobijeni hercegovački franjevci 1942. – 1945,
2009. (0,3 KM)
• Obilježivač za knjigu Pobijeni hercegovački franjevci
1942. – 1945, 2010. (0,3 KM)
• Jozo Tomašević – Koška, Istina o ubijenoj gimnaziji,
Vicepostulatura – Naklada K. Krešimir, Humac –
Zagreb, 2010. (20 KM)
• Uvezani brojevi Stopama pobijenih 2008. – 2010.,
2011. (15 KM)
PREPORUČUJEMO
• Janko Bubalo, Apokaliptični dani, Gral, Široki Brijeg,
2002. (www.gral.ba)
• Plakat Hercegovački franjevci žrtve komunističkog zločina
1942. – 1945. (98 x 68 cm), Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, Mostar, 2006. (www.franjevci.
info)
• fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika,
Mostar, 2007. (www.franjevci.info)
• don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Martyrium Croatie, Zagreb, 2007. (Petrova
47)
• fra Ante Marić (uredio), Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Franjevačka knjižnica, Mostar, 2008. (www.franjevci.info)
• Gojko Zovko, Druga strana medalje, Kigen, Zagreb, 2008. (www.kigen.hr)
• Fran Živičnjak, U vječni spomen, Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2008. (Zagreb,
Vojnovićeva 15)
• Macelj – gora zločina, Udruga Macelj 1945., 2009., ([email protected])
DAROVATELJI
Kroz proteklo vrijeme novčano su potpomogli rad Vicepostulature:
-
Drago i Jerina Čuvalo, G. Proboj
-
fra Marko Dragićević, Slano
-
Stanko Leko, Hrvatski Leskovac
-
fra Častimir Majić, Chicago
-
Ivan Boras, Windsor
-
fra Jozo Grubišić, Montreal
-
fra Zvonimir Kutleša, London
50 KM
240 KM
54 KM
300 USD
100 CAD
50 CAD
125 CAD
Najljepša hvala darovateljima i svima onima koji se mole Bogu da naša pogubljena braća što prije dospiju na oltar kao mučenici!